Upravo završeni filmski festival u Sarajevu zbog pandemije koronavirusa nije se mogao održati u fizičkom obliku pa su filmovi prikazivani preko interneta. To je značilo i nedolazak gostiju festivala i članova žirija koji je ove godine bio iznimno utjecajan. Jedan od članova žirija bio je i Carlo Chatrian, umjetnički ravnatelj filmskog festivala u Berlinu, nakon Cannesa i Venecije najvećeg festivala na svijetu.

Chatrian je talijanski filmski kritičar koji je pet godina bio umjetnički ravnatelj filmskog festivala u švicarskom Locarnu. Nakon što mu je istekao petogodišnji mandat, postao je umjetnički ravnatelj Berlinalea. Kvaliteta Berlinalea posljednjih je godina padala te je nakon brojnih pritisaka Dieter Kosslick nakon 18 godina napustio mjesto umjetničkog ravnatelja, a ovogodišnji festival u Berlinu, održan u veljači, bio je prvi koji je vodio Chatrian.

Za Chatriana to nije bila laka obaveza, on je stranac u Berlinu, Talijan koji ne govori njemački, a prije dvije i pol godine 79 njemačkih redatelja tražilo je novi početak Berlinalea. Tražile su se brojne promjene, od povećanja kvalitete filmova i dovođenja hollywoodskih zvijezda pa do gašenja nekih sekcija filmova kao što je ona o filmovima o kulinarstvu koju je Kosslick osobno pokrenuo jer voli kuhati. Za Chatriana je olakotna okolnost bila ta što mu njemačko ministarstvo kulture nije postavljalo nikakve uvjete te je dobio odriješene ruke. No pored organizacije i selektiranja filmova, za ovogodišnji festival morao se suočiti i s neočekivanim problemima kao što su medijske optužbe kako je ovogodišnji predsjednik žirija Jeremy Irons svojedobno iznosio nerazumne tvrdnje o ženama, abortusu i homoseksualnim brakovima. O svemu tome razgovarali smo s Chatrianom, koji se nalazio u Berlinu, preko aplikacije Zoom.

NACIONAL: Posljednjih godina Dieter Kosslick je bio na udaru njemačkih filmaša jer se smatralo da loše vodi festival. Kada ste se prijavili za tu poziciju, jeste li imali viziju kako bi festival ubuduće trebao izgledati?

Za početak, ja se nisam prijavio, već sam pozvan na sastanak u njemačko ministarstvo kulture. Kao što vjerojatno znate, Berlinale je strukturiran tako da je umjetnički ravnatelj festivala ujedno i direktor festivala. Međutim, nikada nisam želio postati direktor festivala, naročito u tako kompleksnom, njemačkom festivalu, kao što je Berlinale. Zato nisam ni smatrao da mogu preuzeti poziciju koju je imao Dieter Kosslick. Tada su me informirali da njemački parlament i ministarstvo kulture traže umjetničkog ravnatelja te da će pored te osobe biti odabrana i osoba koja će kao direktor brinuti o festivalu, a to je forma koja se ne razlikuje od one koje sam imao u Locarnu. U Locarnu sam bio zadužen za sadržaj, a uz mene je postojala još jedna osoba koja je brinula o menadžerskoj strani, o sponzorima i tako dalje. Za mene je pozicija umjetničkog ravnatelja festivala u Berlinu bila izazov koji me je intrigirao. Izazov da, s jedne strane, podržim odvažne filmaše i jake filmove te da ih, s druge strane, povežem s publikom. Ta dva aspekta, koja su jako važna u Berlinu, još su važnija na Berlinaleu. I zato sam rekao samom sebi – možda bih mogao nešto napraviti. Dakle, nije pitanje mogu li sve promijeniti, već mogu li donijeti nešto tom festivalu. Smatrao sam da možda mogu, zbog svog backgrounda, zbog ljudi s kojima sam radio, i tako dalje.

NACIONAL: Postali ste umjetnički ravnatelj Berlinalea u vrijeme jačanja pokreta MeToo i mnogih sličnih pokreta. Posljednjih godina stalno se postavlja pitanje koliko je neki festival prikazao filmova redateljica. Koje je vaše mišljenje o zahtjevima da festivali moraju prikazati jednak broj filmova i redatelja i redateljica?

Svi ti zahtjevi, ne samo u smislu rodne ravnopravnosti, već i po pitanju različitosti, dobri su ne samo zato što će ih festivali uzeti u razmatranje, već će ih i producenti filmova uzeti u razmatranje. Svi ti zahtjevi su dobri sve dok kvaliteta filma nije upitna. Taj element moram uzeti u obzir sve dok se ne umanjuje kvaliteta festivalske selekcije. Znate, odabrati film samo zato što ga je snimio predstavnik neke manjine ne bi bilo dobro za taj film. Ne bi bilo fer. To bi bio čin sažaljenja, a mislim da žene ne trebaju nikakvo sažaljenje. One trebaju biti jednake s muškarcima, a kao jednake razmatrat ću njihove filmove kao i sve druge.

NACIONAL: Na početku ovogodišnjeg festivala imali ste problem s predsjednikom žirija Jeremyjem Ironsom jer su mediji izvukli njegove nekoliko godina stare izjave o ženama i homoseksualnim brakovima.

Tu nismo imali toliki problem s medijima koliko s komentarima na internetu koji, u većini slučajeva, nisu bili točni. Vrlo je lako uzeti dio rečenice, izvući je iz konteksta i onda uperiti prstom u nekoga. Prije nego što je festival započeo, održana je konferencija za novinare, na kojoj je Jeremy Irons rekao kako je izrekao nespretne opaske, nakon čega nitko više nije ništa rekao. U današnjem svijetu medija s lakoćom se koriste snažne riječi u naslovima. Danas ljudi čitaju samo naslove, a ne i ono što piše ispod naslova. Na temelju jedne riječi sude ljudima. Kada smo pitali Jeremyja Ironsa bi li prihvatio mjesto predsjednika žirija, smatrali smo da bi bio idealan za to mjesto zbog svoje filmografije kojom pokazuje da cijeni različitosti. Oko toga nisam bio zabrinut.

NACIONAL: Na mjesto umjetničkog ravnatelja Berlinalea stigli ste s reputacijom osobe koja vrlo hrabro selektira filmove mladih redatelja s nezavisne scene. Jednako tako, volite birati i komedije, što nije uobičajeno za velike festivale. U konačnici, ove godine ste izabrali francusku komediju „Delete History“ koja je osvojila drugu nagradu na Berlinaleu.

Ne znam za druge festivale, ali dobro znam da je teško snimiti komediju, daleko teže nego snimiti tragediju. Komedija ima svoj ritam i povezana je s jezikom jer ono što funkcionira na jednom jeziku ne funkcionira na drugom. Uvijek tražim komedije jer one mogu donijeti nešto sasvim drugačije u odnosu na druge filmove koje biramo. U tom smislu spreman sam riskirati jer, kao što sam rekao, biranje komedija je izazovnije, smionije, od biranja tragedija. Vjerujem da u životu, a tako i na filmskom festivalu, humor, ironija i smijeh igraju važnu ulogu. To je nešto što tražim. Ne gledam cijelo vrijeme komedije, ali kada nađem dobru komediju s veseljem je uvrštavam u program festivala.

NACIONAL: Posljednjih godina veliki filmski festivali su u dilemi treba li prikazivati filmove nastale u produkciji streaming platformi kao što je Netflix. Festival u Cannesu ih ne želi prikazivati jer se ti filmovi prikazuju na televiziji, ali ne i u kinima, festival u Veneciji ih prikazuje. Koja je vaša pozicija?

Moja pozicija je negdje između ta dva festivala. Mi smo spremni razmotriti svaki film. Svjesni smo da s jedne strane imamo producentske kompanije, a s druge strane kina. Općenito, kada biram filmove, zapitam se što festival može napraviti za taj film. Ako film može donijeti novu publiku ili ako može donijeti nešto pozitivno, onda ga moram uvrstiti u program festivala. Povrh toga, Berlinale je u dobroj poziciji jer ima nekoliko sekcija pa tako ima i sekciju TV serija u kojoj prikazujemo, između ostalih, i Netflixove serije. Imamo dobar odnos s Netflixom. Zbog datuma održavanja festivala broj filmova koji bi Netflix mogao prikazivati u Berlinu nije tako velik kao u Veneciji.

NACIONAL: Nije u pitanju samo Netflix, streaming platforme su sve jače, nedavno je objavljeno da je Martin Scorsese potpisao ugovor sa streaming platformom Apple TV+ koja će ubuduće financirati njegove filmove. Možemo li reći da će filmovi streaming platformi za nekoliko godina dominirati filmskim tržištem?

Da, to je moguće. Još uvijek vjerujem da će iskustvo gledanja filmova u kinu značiti više od gledanja filmova preko streaming platformi. Martin Scorsese je filmaš koji je rođen s kinima, iako je posljednji film „Irac“ snimio za Netflix, bogatstvo njegove režije uvjetuje prikazivanje filma na velikom platnu. Problem nastaje kada mladi redatelji svoje filmove direktno prikazuju na televiziji, tada se brinem da njihov filmski izričaj neće biti tako bogat. Sigurno je da postoji trend u kojem se publika prebacuje s velikog na mali ekran, ali ipak mislim da je gledanje filma s još jednom osobom u kinu jako vrijedno. Ljudi su spremni uložiti više, ne samo u financijskom smislu, već u smislu njihovog vremena, kako bi otišli u kino i pogledali film. Dokaz tome su festivali koji su jako uspješni. Berlinale je dokaz toga, imamo gotovo pola milijuna kino posjetitelja na festivalu. Ljudi su spremni čekati u redu, kupiti ulaznicu, kako bi bili dio tog kolektivnog iskustva. Nadam se da se streaming platforme i kina neće natjecati jedni protiv drugih. Natjecat će se, ali ne tako da jedni unište druge. Možda bi mogli podržavati jedni druge.

NACIONAL: Kakav je vaš odnos s najvećim hollywoodskim kompanijama i smatrate li da Berlinale treba više hollywoodskih hitova s kojima će doći u Berlin i najpoznatiji svjetski glumci ili ste skloniji umjetničkim filmovima s manje poznatim glumcima?

To je uvijek pitanje kako netko gleda na festival i izabrane filmove. Po meni, na posljednjem festivalu imali smo dobru kombinaciju filmova sa zvijezdama i bez zvijezda. Ugostili smo Johnnyja Deppa koji je svakome poznat. Imali smo Javiera Bardema i Sigourney Weaver, heroinu mog djetinjstva. Shvaćam ljude koji kažu da to nije dovoljno i da bismo ih trebali imati više. Na kraju krajeva, zvijezde dolaze da bi promovirale filmove pa bi ljudi prvo trebali gledati filmove. Ovakve komentare daju ljudi koji dolaze samo na crveni tepih, koji je bitan dio festivala i dolazak poznatih glumaca je dobar za festival jer će privući ljude koji nisu osobito zainteresirani za film. Moj je posao pozvati glumce jer ih cijenim, ali i zato što su snimili dobar film. Slušamo prijedloge ljudi o tome što bismo trebali poboljšati, ali na kraju svega film je ono što je najvažnije.

NACIONAL: Berlinale je godinama bio poznat po tome što je prikazivao filmove sa snažnom političkom porukom. Čak je i ove godine pobijedio film iranskog redatelja Mohammada Rasoulofa “There Is No Evil” koji je imao političku poruku. Znači li to da ćete nastaviti profilirati Berlinale na taj način?

Napravio bih razliku između filmova s porukom i političkih filmova. Možete imati politički film s porukom, ali i bez ikakve poruke. Film koji je ove godine pobijedio bavi se važnom temom, to je smrtna kazna u Iranu, ali to nije film s političkom porukom. To je film koji govori o odgovornosti ljudi koji donose odluke, što je po meni pametan način da se potakne publika na raspravu o toj temi. To je, za mene, politički film jer dopušta raspravu. U tom smislu nemam problema reći da je Berlinale politički filmski festival. Međutim, kada želite raditi kampanju, onda radite kampanju, a ne film. Kada koristite film kako biste upozorili na probleme, tada oduzimate filmu njegovu najveću kvalitetu, a to je ostavljanje publike s nekim pitanjima.

NACIONAL: No poznato vam je da je nakon ovogodišnjeg Berlinalea iranska vlast osudila redatelja Mohammada Rasoulofa na zatvorsku kaznu zbog propagande protiv države.

Naravno da mi je poznato. Umjetnici diljem svijeta riskiraju svoje živote zbog slobode izražavanja. Osobno ne bih imao hrabrosti napraviti tako nešto i zato ih iznimno cijenim. Film Mohammada Rasoulofa nisam selektirao zato što mu je zabranjeno snimanje filmova u Iranu. Zbog toga ga još više cijenim i poštujem kao čovjeka. Njegov film sam selektirao jer predstavlja filmsko dobro. Jasno mi je da odabirom njegova filma upozoravam na probleme u Iranu te smo zato razgovarali s Mohammadom Rasoulofom i njegovim producentom kako mu ne bismo dodatno naštetili.

NACIONAL: Otkako je Hrvatska neovisna zemlja, samo je jedan hrvatski film prikazan u konkurenciji za Zlatnog medvjeda. Bio je to film „Svjedoci“ Vinka Brešana 2004. Imate li savjet za hrvatske redatelje kako snimiti film koji bi bio izabran za prikazivanje u konkurenciji za nagrade?

Smatram da hrvatski, i ne samo hrvatski, filmaši poznaju dobro Berlinale i znaju kakvu vrstu filmova Berlinale odabire za prikazivanje. Mi ne biramo filmove na temelju njihove nacionalnosti, mi biramo dobre filmove za koje smatramo da ih treba podržati. Nemam sumnji da ćemo uskoro vidjeti hrvatski film u konkurenciji za nagrade ili u nekoj od sporednih sekcija.

NACIONAL: Ove godine bili ste u žiriju filmskog festivala u Sarajevu. Otkad datira vaša povezanost sa sarajevskim festivalom?

Već dugo vremena poznajem Mirsada Purivatru, još iz vremena kada sam bio umjetnički ravnatelj festivala u Locarnu. Sarajevo i Locarno tada su postali bliski festivali. Često smo surađivali tako da je film koji je imao premijeru u Locarnu nakon toga imao projekciju u Sarajevu. Puno smo se puta susretali na festivalu, ali sve do prošle godine nisam mogao doći u Sarajevo. Konačno, prošle godine sam bio na festivalu u Sarajevu, što je bilo vrlo ugodno iskustvo. Ne znam kako Sarajevo izgleda u ostatku godine, ali tijekom festivala u Sarajevu sve pršti od veselja. Zato me Purivatra pitao bi li ove godine bio član žirija, što mi je vremenski odgovaralo. Imao sam dvojbi oko održavanja festivala zbog pandemije koronavirusa. Znate, bio sam u Italiji u vrijeme početka pandemije, vidio sam što se dogodilo, dok je Bosni i Hercegovini situacija tada bila mirna. Žao mi je što se festival nije mogao fizički održati.

NACIONAL: Koliko ste impresionirani onim što su Purivatra i njegov tim napravili za festival tijekom proteklih 26 godina?

U Berlinu sam primijetio, kao i u Sarajevu, koliko određeni gradovi imaju posebnu vrijednost zbog svoje povijesti. Berlin je bio jedan od simbola hladnog rata. Sarajevo je grad koji je jako puno propatio i jasno mi je da mnogi ljudi žele doći u Sarajevo kako bi podržali taj grad. Tijekom 25 godina nisam bio u Sarajevu, nisam vidio kako festival raste, ali mi je Purivatra pričao o svemu. Zato mogu shvatiti da redatelji ili glumci, nakon što su pozvani da dođu na festivale, radije dolaze u Sarajevo nego u neki drugi grad.

NACIONAL: Kakav dojam su na vas ostavili poznati sarajevski ćevapi?

Ne bih to smio reći jer je Berlinale poprilično vegetarijanski film festival, ali ja volim roštilj. Slavenske zemlje imaju možda najbolji roštilj na svijetu.