Francuska glumica Charlotte Gainsbourg kći je jednog od najslavnijih francuskih parova, pjevača Sergea Gainsbourga te glumice i pjevačice Jane Birkin koja je po rođenju Britanka. Njihova turbulentna veza dovodila ih je na naslovnice novina, kao i pjesma “Je t’aime… moi non plus” koju su otpjevali 1969. godine i čiji je tekst bio u to vrijeme seksualno preslobodan čak i za liberalne Francuze. U toj vezi 1971. godine rodila se Charlotte Gainsbourg. Jane Birkin iz prethodnog braka imala je kći Katy, da bi nakon razlaza od Sergea Gainsbourga rodila i treću kći Lou, čiji je otac francuski redatelj Jacques Doillon.

Odrastajući s takvim roditeljima, logično je da je Charlotte Gainsbourg postala glumica i glazbenica. Kao glumicu, najviše ju je proslavila suradnja s redateljem Larsom von Trierom pa je tako 2009. osvojila nagradu za najbolju glumicu na festivalu u Cannesu za ulogu u njegovu filmu „Antikrist“, a dva puta je osvojila i nagradu Cesar, što je francuska verzija Oscara. Kao pjevačica, do sada je objavila pet albuma. Međutim, njen odnos s majkom bio je takav da se prije četiri godine odlučila na snimanje dokumentarnog filma koji se prošlog tjedna počeo prikazivati u francuskim kinima i kinima mnogih drugih europskih zemalja. U dokumentarcu „Jane par Charlotte“, koji je svjetsku premijeru imao u srpnju na festivalu u Cannesu, majka i kći opisuju svoj odnos koji nije uvijek bio idealan i u kojem su se, vrlo često, prilično distancirale jedna od druge.

Za Charlotte Gainsbourg ovo je prvi redateljski uradak o čemu je govorila u ekskluzivnom intervjuu za Nacional. Ne skrivajući detalje iz privatnog života, opisala je kako je bilo odrastati s tako slavnim roditeljima, kako je na obiteljski život utjecala činjenica da je već s 12 godina počela glumiti te kako se selila iz Pariza u New York i natrag.

Charlotte Gainsbourg u razgovoru s Nacionalovim novinarom Deanom Sinovčićem. FOTO: Nacional

NACIONAL: Kako je snimanje ovog filma utjecalo na vaš odnos s majkom?

Kada smo počeli snimati film bile smo sramežljive, trebalo nam je vremena da postanemo bliske nakon čega je i snimanje ovog filma postalo lakše. Tek u kasnijoj fazi snimanja shvatila sam smisao ovog filma. Ne znam jesmo li kroz ovaj film nas dvije naučile puno jedna o drugoj, ali ovo iskustvo za nas je bilo prava blagodat. Prva namjera bila mi je da provedem neko vrijeme sa svojom majkom kako bismo se zbližile. U tom trenutku nisam znala na što ciljam. Trebala sam neki povod da se družim s majkom, da je gledam pod povećalom. Trebala mi je autorizacija, željela sam da to bude službeno.

NACIONAL: Znači li to da prije snimanja ovog filma niste bile bliske?

Imala sam 12 godina kada sam počela ostvarivati prve filmske uloge. Vrlo sam rano počela napuštati dom. I zato sam razumjela svoju majku kada mi je rekla da sam vrlo brzo postala poput stranca u obiteljskom domu. Bila sam povrijeđena tom konstatacijom jer sam željela da sa mnom ima bliski odnos kao s mojom starijom sestrom Kate i mlađom sestrom Lou. Istina je da smo nas tri prilično različite, a uz činjenicu da sam vrlo rano počela glumiti došlo je do mog distanciranja. Što se tiče oca, uz njega sam glazbeno odrastala. U svom životu uvijek sam bila posvećena samo jednoj osobi. Imala sam 19 godina kada je preminuo moj otac Serge Gainsbourg koji je bio u središtu moje pozornosti. A onda sam s 20 godina upoznala svog partnera Yvana Attala, tako da mi je on bio u središtu pozornosti. Nakon toga rodila sam djecu.

NACIONAL: Film je vrlo dirljiv. Koje situacije u filmu su vama bile najdirljivije?

Mislim da se tu više radi o osjećaju koji sam dobila snimajući ovaj film. Nakon što je 2013. preminula moja sestra Kate, odlučila sam pobjeći u New York, bilo mi je bitno da nisam blizu svog doma. Mojoj majci bilo je tada jako teško. Njeno zdravstveno stanje bilo je loše, a ja sam jednostavno nestala. Film smo počeli snimati jako oprezno, mislim da nismo počeli na najbolji način. Prve snimke napravljene su na koncertu moje majke u Japanu, nakon čega sam joj postavljala direktna pitanja koja su mi bila važna. Nisam razmišljala da će ih ona shvatiti na pogrešan način. A upravo ih je tako shvatila. Zato smo zaustavili snimanje, sve je bilo tako čudno, pa smo krenuli ispočetka, ovog puta na mirniji, nježniji način. I onda smo došli u Pariz, uvijek sam se željela vratiti u Pariz, ali sam tada pala u strašnu depresiju. Sve je bilo spremno za nastavak snimanja, ali moja majka je vidjela da sam u lošem stanju. Tada mi se potpuno posvetila, cijelo vrijeme bavila se sa mnom. Pokušavala mi je pomoći. Njoj je bilo lako pomagati mi, brinuti o meni. Ona je uvijek takva, ne zna što da radi kada je sve u redu, ali itekako dobro zna što treba raditi kada stvari krenu krivim smjerom. To je trebalo i meni i njoj tako da smo u tom trenutku pronašle jedna drugu.

NACIONAL: Čini se da ste se vi, zapravo, cijelo vrijeme željeli vratiti u djetinjstvo.

Zato sam i upala u depresiju. Nisam znala što da radim, nisam se mogla ustati iz kreveta. Bilo je to u lipnju 2020., bilo mi je teško jer sam napustila život koji sam imala u New Yorku. Tamo sam mogla pisati pjesme, fotografirati, nije bilo ograničenja u mom životu. U New Yorku su me prepoznali temeljem mog rada, a ne po tome tko su moji roditelji. Imala sam vlastiti identitet. Kada je došlo do prvog vala koronavirusa, bila sam sa svojom kćeri u New Yorku, Yvan je bio s našim sinom u Parizu a cijela situacija bila je apsurdna. Iznenada, bila sam daleko od svoje zemlje, slušala po cijele dane Donalda Trumpa, sve mi je to bilo zastrašujuće. I onda sam osjetila da moram biti u blizini svoje majke. Odlučila sam otputovati u Pariz i tako napustiti New York, snažan i bučan grad. Pazite, u to vrijeme umro je George Floyd i situacija je postajala nasilna. Iz takvog grada doputovala sam u mirnu kuću na selu koju smo iznajmili u vrijeme pandemije koronavirusa. Za mene je ta promjena bila jako čudna. Ne znam zašto.

Charlotte Gainsbourg sa svojom majkom Jane Birkin, pjevačicom i glumicom. FOTO: Nolita Cinema

NACIONAL: Kakva je bila reakcija vaše majke kada ste joj rekli da želite snimiti dokumentarni film o njoj?

Mislim da je na početku bila polaskana, mislim da ju je dirnula činjenica da sam zainteresirana za nju. Između mene i oca postojao je vrlo opušten odnos, odnos prepun ljubavi. S obzirom na to da sam ga izgubila kada sam imala 19 godina, počela sam pokazivati patnju i košmar. Majka nikada nije vidjela da je trebam. Zato je isprva bila iznenađena činjenicom da me zanima ona i njen život. Osjećala sam se loše jer, kao što sam rekla u filmu, nisam joj to mogla pokazati. Kada smo u Japanu počeli snimati film i kada sam joj počela postavljati direktna pitanja, ona je pomislila da je želim optužiti ili je natjerati da se osjeća krivom, čemu je ona sklona. S druge strane, bila sam sramežljiva i bilo mi je teško svojoj majci postavljati pitanja. U tom trenutku ona je odlučila odbaciti ovaj projekt. Rekla mi je „Stani, mrzim Japan, mrzim ovo što radimo“. Zaustavila sam snimanje, osjećala sam se loše, čak nisam ni pogledala materijal koji smo tada snimili. Pitala sam se „Što sam to napravila? Željela sam napraviti nešto predivno o njoj“. Nakon toga, došla me je posjetiti u New York i tada sam je pitala želi li vidjeti materijal koji smo snimili koji ni ja nisam pogledala. U to vrijeme gledale smo dokumentarac „Joan Didion: The Center Will Not Hold“ o američkoj spisateljici koji je snimio njezin nećak, glumac Griffin Dune. To je vrlo dirljiv obiteljski dokumentarac. Moja majka je nakon toga odlučila pogledati materijal koji sam snimila. Nije to bilo dobro napravljeno, ali nije sve bilo ni tako loše. Nakon toga, ona je rekla „U redu, krenimo ispočetka“. I tako smo krenuli, snimajući u New Yorku, gdje je imala koncert, a ja sam nastojala biti što nježnija. To joj se dopalo. Ostatak filma snimali smo u Parizu i Engleskoj, bilo je to nešto tako posebno da nismo htjeli da snimanje ikada završi. Naravno da je divno to što smo snimili film, prikazujemo ga ljudima, publika je sretna, sve je to dirljivo. No za mene su najvrednije te četiri godine tijekom kojih sam otkrivala što znači uperiti kameru u svoju majku.

NACIONAL: Je li bilo pitanja koja se nisu smjela postaviti?

Postoje tabui, postoje neke teme, ali nije da se o tome ne smije govoriti. Mi samo nismo željeli o tome razgovarati pred kamerama. Postoje ograničenja. Nisam željela snimiti dokumentarni film s arhivskim snimkama moje majke i mog oca. Željela sam snimiti osoban film. U prvoj verziji filma taj koncert u Japanu bio je profesionalno snimljen, a onda sam odlučila to prikazati drugačije, na osoban način i pomalo loše snimljen. I Yvan i moja majka vidjeli su snimljeni materijal i rekli su kako ne razumiju u kojem će smjeru ići film. A ja sam samo željela tako dati filmu identitet.

NACIONAL: Kako to da se u filmu niste libili razgovarati sa svojom majkom o temama kao što su seks i starenje?

U trenutku snimanja filma pitala sam sve što sam željela. U jednom trenutku poželjela sam biti fotografkinja i fotografirati svoju majku. A taj trenutak podrazumijevao je pitanja o izgledu, o starenju te me zanimalo je li i ona u mojim godinama prolazila kroz sve ono kroz što sam ja prolazila. Pitanja su osobna, a razlozi za njih su očigledni.

NACIONAL: Kako ste reagirali na neke majčine odgovore kojima je opisivala svoje viđenje vašeg odnosa u vrijeme kada ste bili dijete?

Osjećala sam se kao strankinja jer mi je i majka rekla da sam za nju bila pomalo kao strankinja. Od svoje 12. godine snimala sam filmove, odlazila od kuće, na neki način bilo je teško doprijeti do mene. U to vrijeme nisam razumjela zašto smo nas dvije distancirane jedna od druge, zašto sam za nju bila strankinja. Željela sam biti poput mojih sestara. Moja majka imala je buran odnos s Kate, dok se spram Lou ponašala kao da su sestre. Mislim da svaka od nas ima svoju povijest i ne možete doći do odgovora na svako pitanje. Ja sam s filmovima stvorila još jednu obitelj. Istovremeno sam bila bliska s ocem. Imala sam devet godina kada su se moja majka i moj otac razišli tako da sam nakon toga stvorila i poseban odnos s njim, ipak sam bila njegovo jedino dijete. Bila sam privilegirana i pažena. Odnos s majkom bio je poprilično drugačiji, nekako smo se distancirale.

NACIONAL: Kako je to kada ovako osoban film prikažete publici?

Osjećala sam se loše. Prije premijere u Cannesu razmišljala sam kao sam snimila dokumentarac koji će biti prikazan na televiziji. No traje 90 minuta i onda se može prikazati i u kinima. A onda sam pozvana na festival u Cannesu, a kako ga još nismo bili završili, morali smo požuriti. Nije bilo vremena da se odmaknem od filma i razmislim što ja to prikazujem ljudima. Za vrijeme premijerne projekcije pitala sam se ‘’Zašto sam sebe snimala toliko mnogo?, Zašto me u filmu ima toliko često?“. Poslije projekcije ljudi su me pitali jesam li primijetila koliko je film dirnuo publiku. Bila sam toliko nervozna da ništa nisam primijetila. Film je pomalo zeznut, vrlo je osoban, na trenutke previše osoban. U početku sam se pitala ‘’Koga je uopće briga za moju obitelj, što ja to prikazujem?’’. Gledajući ga na premijeri u Cannesu, film mi je izgledao drugačije nego kada sam ga gledala u sobi za montažu.