Svestranost i lingvistički talent Charlesa Aznavoura potvrđuju pjesme koje je pjevao na čak pet jezika – francuskom, talijanskom, engleskom, španjolskom i njemačkom, a nisu mu bili strani ni ruski, armenski i romski jezik. Tako je i jedan od njegovih najvećih hitova Dvije gitare (Les Deux Guitares) ispjevan na romskome.

A što je toliko čarobno bilo u tom osebujnom liku niskoga rasta i stasa, naboranog lica? Kao i glas Edith Piaf, i njegov glas očaravao je promuklom melodramatičnošću, strašću i bolom te držao slušatelja u napetoj neizvjesnosti hoće li prepuknuti baš kao što pucaju brojna srca pod snagom njegovih šansona koja najčešće pjevaju o ljubavi prožetoj erotičnošću, (ne)ostvarenim snovima, avanturama… Životna energija koja se ogledala u njegovim šansonama nije mu dopuštala da stane i podvuče crtu do zadnjeg trenutka.

Energija koja ga je obilježavala od samih početaka, upotpunjena i životnom mudrošću i iskustvom koje donose godine, uvijek ga je krasila, a jedini znaci starosti kod njega su bili blesimetar kojim se koristio i naslonjač u kojem se odmorio kada ga je svladao umor.

Prilikom predstavljanja jednog od albuma izjavio je: “Znam da to nije mudro govoriti kad ti izlazi novi album, no ja sam već napisao i sljedeći”, istaknuvši pritom da mu je izuzetno zabavno što je najstariji pjevač na svijetu te da je tajna njegove vitalnosti pisanje i pjevanje: “Ako prestanem pisati i pjevati, umirem, umirem od dosade”.

Charles Aznavour umro je 1. listopada 2018. godine.