Velimir Petković jedan je od najdugovječnijih trenera u njemačkoj Bundesligi, a sad je prihvatio ponudu Zagreba i postao trener u kritičnim trenucima za klub. Za Tempo živopisno opisuje svoju trenersku karijeru

Ove sezone očekivalo se od rukometnog kluba Zagreb da napravi iskorak u Ligi prvaka temeljem dobrih prošlogodišnjih rezultata pod vodstvom trenera Andrije Nikolića. Međutim, rezultati nisu bili očekivani, Nikolić je napustio Zagreb, da bi početkom studenoga za novog trenera izabran 68-godišnji Velimir Petković. Nekadašnji igrač i trener Borca iz Banje Luke, koji je 1991. vodio do titule osvajača EHF Eurokupa, nakon toga je otišao u Njemačku i do 2020. vodio niz klubova, među kojima su bili Göppingen i Füchse Berlin. Nakon toga postao je izbornik Rusije iz koje se vratio početkom godine, da bi ga nedavno angažirao Zagreb. Već je novi početak bio sjajan, Zagreb je u Ligi prvaka pobijedio Magdeburg, osvajača Lige prvaka 2023. godine.

TEMPO: Najavili ste da ćete odvesti igrače na večeru kada pobijedite Magdeburg. Jeste li ih odveli?

To sam rekao. Ulazim u svlačionicu po završetku utakmice, a svi igrači su se popeli na klupe, skidaju se i viču „večera, večera“. Nakon što sam je obećao, igrači su pitali „A gdje će biti večera?“. Rekao sam, neće biti ćevapi. Uglavnom, rekao sam Srni, Dibirovu i Gojunu da nađu restoran.

TEMPO: Magdeburg ste sveli na manje od 20 golova, prije toga ste savladali Poreč rezultatom 33:22, ali ste se ljutili jer je primljeno više od 20 golova. Je li to vaš plan igre, protivnik ne smije dati više od 20 golova?

Jako je teško danas, kada se igra brzi rukomet, s brzim centrom, nekoga zadržati na 20 golova. Tijekom utakmice, kada vidim kako se kreće rezultat, ja dajem zadatke. Kao što sam protiv Poreča uzeo time out i rekao „e, sad mora biti 10 razlike“. Da nije bilo 10 razlike, bili bi kažnjeni na treningu. Kad su dali taj gol za 10 razlike, svi su počeli slaviti. E, to hoću, hoću vidjeti tu radost pri ispunjavanju zadataka. Svatko kod mene dobije zadatak.

TEMPO: Kako je došlo do vašeg angažmana u Zagrebu? Pretpostavljam da vas je nazvao Božidar Jović kojeg poznajete više od 30 godina.

Nije me iznenadio njegov poziv jer ja ovdje dolazim posljednjih 15 godina, ovdje je obitelj moje supruge. Više sam ovdje nego u Banjoj Luci, roditelji su mi preminuli, imam tamo jednog brata i prijatelje. Puno vremena provodio sam u Zagrebu, imam tu puno prijatelja, to su svi bivši igrači Medveščaka i Zagreba. Prije mjesec i pol dana sam bio ovdje, završio sam odmor i onda boravio u Zagrebu dva dana prije odlaska u Berlin. Čupić i Nikolić prolaze pored mene, gledaju, pozdrave me, kažem im „ne bojte se ništa, ja sam ovdje u prolazu“. Oni se smiju, da bi me nekoliko dana kasnije Jović nazvao. Rekao sam mu „Nemoj, Jovo. Vi često mijenjate trenere, promijenit ćete i mene. A onda ostaje loš okus u ustima. Nemojmo kvariti odnose“. A on će na to „Ne, ne, ne, s tobom će biti drugačije“. I onda se desio taj poraz od Magdeburga. Sjedim kod kuće, gledam utakmicu, baš sam se naživcirao. Poslije utakmice zvoni telefon. Žena gleda u mene, ja gledam u nju. Već sam jednom rekao da neću. Sat vremena kasnije zove Gobac. A s njim sam izuzetno dobar. I kako da im opet kažem ne? Znaju da sam slobodan, ali čekam neku ponudu iz Bundeslige, bit će, sigurno. Gobac kaže da imaju mladu ekipu, treba joj malo sigurnosti, dobro igraju, ali nešto im fali. Na kraju su me slomili. Trebao sam ići u Pelister. Kako da idem u Pelister? Bila je ponuda iz Kuvajta, tamo gdje je Goluža otišao. Ne želim u ovim godinama ići po arapskim zemljama, ne trči mi se za novcem. Gdje da u ovim godinama, da ne kažem poznim, započinjem nešto novo? A Zagreb, to je kao da sam doma.

Božidar Jović, glavni menadžer RK Zagreb, igrao je za Borac iz Banja Luke u vrijeme kada je trener bio Velimir Petković, te ga je pozvao da preuzme vođenje Zagreba s čime se složio i Vedran Šupuković, direktor kluba. FOTO: Robert Anic/PIXSELL

TEMPO: Kada ste se vratili iz Rusije, rekli ste da će te u Bundesligi završiti karijeru. Je li to bio vaš plan, još jedan klub i to je kraj?

Alfred Gislason je trener s najviše utakmica u Bundesligi, ima ih 680. Drugo mjesto drži Velimir Petković sa 650. Treći je Martin Schwalb sa 150 utakmica manje. Gislason je izbornik Njemačke i neće se vraćati u Bundesligu, s još jednim ili dva ugovora ja bih bio taj. Možda me to malo vuklo, ali Bundesliga je preteška. Svaka tri dana utakmica, ona te melje, nema utakmica na kojima se možeš opustiti. Ovdje sam razgovarao s Gobcem, Jovićem, Bićanićem. Oni su rekli „malo smo zaostali u Ligi prvaka, daj da se pokušamo sabrati i dignuti“. Glavni zadatak je napraviti dobru ekipu za sljedeću godinu kako bismo bili konkurentni u Ligi prvaka. Da se ne bojimo nikoga, da možemo svakoga dobiti.

TEMPO: Spomenuli ste Gislasona, on je bio prvi izbor Rusije za novog izbornika, ali ga je pozvao njemački rukometni savez pa ste vi došli kao druga opcija.

Kada je Rusija odabrala Gislasona, on je bio slobodan, a ja sam bio trener Berlina. Mi smo dobri prijatelji. On je otišao na razgovor u Rusiju, vratio se, žena mu je bila bolesna pa mu je bilo teško da je vodi u Rusiju. Čim se vratio, zvali su ga iz njemačkog rukometnog saveza i ponudili mu da preuzme njemačku reprezentaciju. Njemu je to dobro došlo da ostane u Njemačkoj. Poslije njega su zvali mene. Odletio sam tamo, sjedim s njima, oni mi nude neke svoje uvjete. Rekao sam im da ne razmišljam o uvjetima, došao sam vidjeti kakva je situacija. Oni kažu „Mi vama nudimo toliko…“ a ja im kažem „nisam vas pitao za novac.’’ Nakon te večere vratim se u sobu i zovem Gislasona, pitam ga „Što su oni tebi ponudili?“. On mi kaže, to je bilo dvostruko više od onoga što su meni ponudili. Sutradan ponovo dolazim na sastanak s predsjednikom ruskog saveza, inače je oligarh, pun para, i on mi kaže „Gospodine Petković, da potpišemo ugovor“. Ja kažem kako nisam došao potpisati ugovor, na što on kaže „pa dobili ste ponudu našeg direktora.“ Rekao sam mu kako me ta ponuda nije zadovoljila. „Pa s koliko biste vi bili zadovoljni?“, pita me on, a ja kažem onaj iznos od Gislasona. On se ustane, pruži mi ruku i kaže „Suglasan, potpišite ugovor“. Tako je to bilo.

Islanđanin Alfreð Gíslason izbornik je njemačke reprezentacije kojeg su tražili Rusi, a nakon što im se zahvalio, angažirali su Petkovića. FOTO: imago sportfotodienst/GuliverImages

TEMPO: Koliko sam čitao, vaš način vođenja reprezentacije nije se dopao Vladimiru Maksimovu, legendarnom ruskom treneru i bivšem izborniku. Kritizirao vas je tvrdeći da insistirate na brzoj igri, ali da to nije najvažnije u rukometu.

Tako je, to kaže čovjek od 80 godina kojeg izuzetno cijenim. Od njega sam učio, gledao njegove treninge. Moja prva zadaća po dolasku u Rusiju bila je da odem u Čehov, da ga pozdravim, znamo se mi. A ovi iz ruskog saveza su mi rekli „nemoj ići kod njega, on je loš čovjek“. Rekao sam „ne, idem iz poštovanja prema njemu i onom što je napravio za ruski rukomet“. Maksimov se obradovao, odveo me na ručak. Ostali smo u kontaktu četiri, pet mjeseci, odnosi su bili sjajni, razgovarali smo o svemu. Prvi put kada je pokazao pravo lice bilo je nakon što smo pobijedili Sloveniju na Svjetskom prvenstvu u siječnju 2021. Na to svjetsko prvenstvo došli smo s pozivnicom, a mi kao pretposljednji u Europi pobijedimo tada treću reprezentaciju na svijetu. Pobijedili smo ih šest razlike. Euforija u Rusiji, svi nas hvale. A sutradan mi Petroje, moj tehniko, kaže – vidi intervju s Maksimovim. On me napada, kakva brza igra, ovo, ono. Nakon toga nisam želio imati nikakvih kontakata s Maksimovim.

TEMPO: U Njemačkoj ste radili kao trener gotovo 30 godina. Poznati ste kao trener koji insistira na disciplini. Jeste li bili takvi i u osamdesetima kao trener Borca iz Banje Luke pa ste se lako uklopili u njemački sustav rada?

Znate što, mnogi su ovdje, vidim po nekim pisanjima, alergični kad se spomene rukometna Banja Luka. Borac je bio, u to vrijeme, vrh rukometa. Borac je bio, dugi niz godina, vodilja tog rukometa. Na kraju krajeva, Hrvatska je prvu olimpijsku medalju osvojila s petoricom igrača s kojima sam radio u Borcu, igrao sam sa Smajlagićem i Saračevićem, trenirao Čavara, Puca i Jovića. Borac je bio visoko kvalitetno organiziran klub gdje se znalo tko što radi. Ja sam učio rukomet od Pere Janjića koji je u to vrijeme bio veliki rukometni autoritet i koji je gajio disciplinu, ali na drugi način nego što je to bilo, primjerice, u Rusiji. I to je u meni usađeno još od tada. Onda sam otišao u Njemačku, super uređenu zemlju, gdje je disciplina iznad svega. Uklopio sam se u to, to mi je odgovaralo i zato mi odgovara ta zemlja.

Kao trener momčadi Füchse Berlin Petković je 2018. godine osvojio IHF Eurokup, u finalu su pobijedili francuski Saint-Raphaël. FOTO: Jan Kuppert/AFP/Profimedia

TEMPO: Kada ste došli u Njemačku, rukomet je još uvijek bio sport malih sredina. Kako je bilo voditi male klubove u to vrijeme i kako ste doživjeli tranziciju nakon koje rukomet postaje nevjerojatno popularan sport u Njemačkoj koji puni sportske arene?

To ste dobro primijetili, rukomet je bio sport malih sredina. U jednom trenutku na čelo klubova došli su novi ljudi. Prije su u tim malim sredinama na čelu bili ljudi s autoritetom, poduzetnici vezani za taj klub, za to selo, možemo govoriti o selima, tri ili četiri tisuće ljudi. Rukomet je bio popularan, stalno je rastao i došlo je vrijeme da se moraju naći sponzori. Sponzora nije zanimao Dudenhofen, gdje sam bio trener ili mali Nettelstedt. Kao i Flensburg koji je bio malo mjestašce. Grosswallstadt, također selo, a bili su prvaci Njemačke, možda četiri, pet tisuća ljudi. Kao i Gummersbach. I onda su došli mladi menadžeri koji su rekli – moramo ići u velike gradove da privučemo sponzore. Velike dvorane pružaju mogućnost boljeg marketinga i rukomet je rastao. Ja sam to doživio, Dudenhofen, tri tisuće ljudi ispred dvorane, dvije tisuće unutra. Pa kad dođe Kiel ili Magdeburg, mi ih razbijemo jer ljudi dišu za vrat protivničkom krilu. I to nije bilo interesantno za televiziju, to je bilo teško za prenositi. Kada smo otišli u velike arene, sve je postalo drugačije.

Mladi Velimir Petković u osamdesetim godinama prošlog stoljeća bio je igrač Borca iz Banje Luke, tada jednog od najjačih europskih klubova, a kasnije je postao i njegov trener. FOTO: imago sportfotodienst/GuliverImages

TEMPO: U Njemačkoj ste četiri godine trenirali Füchse Berlin, ali kako to da nikada niste vodili klub koji je osvojio njemačko prvenstvo ili nastojao osvojiti Ligu prvaka?

Kada sam došao u Njemačku, pored mene su treneri bili Noka Serdarušić i Velimir Kljajić, godinu, dvije kasnije iz Francuske je došao Sead Hasanefendić. Godinu za godinom, bilo nas je sve manje. Na kraju sam ostao samo ja. Desetak godina ranije, mi smo bili popularni jer smo širili rukomet, svi su učili od nas. Odjednom se pojavljuju Skandinavci, Islanđani, da ne govorim o Španjolcima i svi se oni drže zajedno. Mi, s ovih prostora, nismo se držali zajedno. Mi smo prijatelji, ali nismo jedni druge gurali. Osobno sam u Bundesligu doveo dvojicu trenera i dogovorio im posao. Više s njima ne razgovaram. A ja ih doveo u Bundesligu. A Talant Dušebajev je doveo 10 španjolskih trenera koji su radili kao pomoćnici, treneri juniora i kadeta. Njih osmorica sada vodi osam vrhunskih klubova. Isti je slučaj s Islanđaninom Gislasonom. Kada je on došao, petorica su došla za njim, vodili su pet njemačkih klubova. A nas je bilo sve manje i manje.

TEMPO: Je li i to jedan od razloga zbog kojeg je za hrvatskog izbornika angažiran Dagur Sigurðsson koji je sada pod udarom kritika jer nije rezultatima opravdao svoj angažman?

Ja sam 30 godina strani trener i znam da stranci nisu nikada dobrodošli. Imao sam problema, spomenuli ste Rusiju i Maksimova, došao netko u njihovu avliju da im soli pamet. Ja sam drugačije pristupao inozemnim angažmanima. Kada sam došao u Njemačku, znao sam sve o njima, došao sam u Rusiju, znao sam sve o njima. O povijesti, politici, sportu, svim starim igračima. Mogao sam im o tome pričati kao da sam novinar koji to prati. Kada je Ljubo Vranješ dobio ponudu od Veszprema i mađarske reprezentacije, rekao sam mu „Ljubo, to je Balkan. Ti imaš naše ime, ali rastao si u Skandinaviji, a radiš u Njemačkoj. Tamo ti neće biti lako. Uzmi pomoćnika s Balkana da ti čuva leđa, da te poveže s igračima“. Kaže on meni, dobro si mi to rekao, hvala ti. Tri dana kasnije čitam u novinama da je uzeo Šveđanina za pomoćnika. Brzo je pao i u Veszpremu i u reprezentaciji. E, sada dolazi Dagur. Zove me, pita imam li vremena za kavu, nađem se s njim, znam sve, slušam igrače, vas novinare. Što da mu kažem? Prijatelji smo, znamo se 20 godina, bit će i meni ljepše ako ljudi budu s njim zadovoljni, rast će popularnost rukometa. Naročito ako na svjetskom prvenstvu osvojimo medalju. U interesu mi je da mu kažem što mislim i što mu može pomoći. Rekao sam mu „znam te kao trenera, ali kao prijatelju ću ti reći da je velika razlika između Skandinavije, Islanda i nas ovdje. Mi smo ljudi koji smo komplicirani. Kad nas voliš, i mi tebe volimo. Mi volimo da nas netko voli, pa onda nekada možeš i galamiti“. Ja svojim igračima sve dajem. Zato im mogu sutra svašta kazati. Ali igrač zna da ja to govorim samo u jednom interesu, a to je da njemu i meni bude bolje. Kod njih to nedostaje, oni su malo hladni.

TEMPO: U karijeri ste najčešće vodili klubove s mladim igračima koju su trebali rasti i napredovati. Kako vidite mlade igrače u Zagrebu?

Gledajte, igrali smo s Magdeburgom u kojem je, od 16 igrača, 15 vrhunskih profesionalaca. Zagreb je prije mene pobijedio Aalborg za koji igra 16 internacionalaca. To se ne smije podcijeniti. Ali ni precijeniti, a to kod mene piše na tabli. Rekli su mi da radim s parolama, što podsjeća na neka stara vremena. Nekad se igrači tome smiju. I trebaju se smijati. Ali pročitaj to što piše. Nikoga neću podcijeniti. Nikoga ni precijeniti. Zato tražim protiv Trogira da prime najviše 20 golova, ali zato tražim da ne precijeniš Magdeburg. To je moj cilj.