Nacionalova politička analitičarka i novinarka komentira političke poteze i izjave premijera Andreja Plenkovića

Andrej Plenković na krijesti svog treći put osvojenog premijerskog mandata najavljuje da će opozicijske stranke pozvati na obnovu dijaloga. O tome je govorio u Saboru predstavljajući program svoje vlade i ponovno kasnije, nakon njenog izglasavanja, pred novinarima. Pokušat će, kaže, na načelima međusobnog poštovanja i uvažavanja uspostaviti pristojan dijalog s čelnicima oporbe. Nije dobro, primjećuje, da takvog dijaloga u Saboru nema. U devetoj godini svoga više kancelarskog nego premijerskog vladanja Hrvatskom veli da ima nekih tema oko kojih bi bilo dobro kontaktirati s oporbenim strankama. Poziv na otvaranje razgovora argumentira potrebom smanjivanja tenzija nakon agresivne izborne kampanje i velike polarizacije hrvatskog društva.

Najava političkog detanta i uspostavljanja nekih kanala konzultiranja pozicije i opozicije u Saboru jedina je dobra novost koja se u vezi s Plenkovićevom novom vladom može primijetiti. Koalicija s desničarskim Domovinskim pokretom nije dobra. Loše je što Hrvatsku vraća u devedesete, u furiozni nacionalizam i nazadnjačke radikalizme. Nije dobro ni to što je premijer pristao na izbacivanje srpske manjine i etnički konotiranu ucjenu u dizajniranju svog kabineta. Također nije dobra, zapravo je katastrofalna razina nemara u njegovu ministarskom kadroviranju. Premda to možda zvuči nemoguće, ali nova je vlada još malo gora od dosadašnje. Andrej Plenković uspio je povećati nekompetentnost. Dotaći novo dno u izboru ministarske svite. Novi mandat nije iskoristio za provjetravanje svoje ekipe. Nije zamijenio čak ni one koji ga svojom nesposobnošću debelo kompromitiraju. Sa svoja tri ministra Domovinski pokret cijeli postav pretvara u nepodnošljivu karikaturu. U Vladu je uveo jednog stručnjaka za gimnastiku koji će upravljati vrlo zahtjevnim resorom poljoprivrede, nezaposleni vjeroučitelj iz Trilja ordinirat će složenim kompleksom demografije, odvjetnik povezan s plinskim biznisom postaje ministar gospodarstva. Sastavom svoje ekipe premijer se grubo ruga javnosti. Sprda se i s državom kojom bi takvi odličnici trebali ministrirati.

Mantra o dijalogu

Zašto Andrej Plenković, u proteklih osam godina dokazani šampion monologa, sada odjednom mantra o dijalogu? Zašto oporbenim čelnicima nudi razgovor? Politička se scena nakon izbora vraća u svoje uobičajeno korito. Smirivanje je strasti i stišavanje retorike poželjno i normalno. Utakmica je završena, sada treba vidjeti kako će se s njenim ishodom živjeti. Pozivu na svojevrsnu političku demobilizaciju moguće je vidjeti više razloga. Prvo, demokratski standard podrazumijeva da se izabrani mandatar javnosti pokuša predstaviti kao premijer svih građana. Zdravo je širiti krug partnera, normalno je razgovarati i s oporbenim strankama. U Plenkovićevu je slučaju potreba za otvaranjem komunikacije s drugim političkim akterima još naglašenija. Zato što se premijer svojom dosadašnjom politikom jako osamio. Oko njegova je HDZ-a uspostavljen prilično čvrst sanitarni kordon. Osim DP-a, nitko se nakon izbora u koaliciju s njim nije pristajao uhvatiti. Antihadezeovski je blok postao ozbiljna prijetnja. Razgovorima bi ga se možda moglo smekšati. Političke protivnike pretvarajući u moguće saveznike. Da ne govorimo o nekim važnim državnim poslovima, skorom izboru ustavnih sudaca primjerice, što se bez suradnje i dogovora s opozicijom ne može odraditi.

Odmetnuti jastrebovi

Drugo, premijeru je otvaranje komunikacije s opozicijom nužno i zato što mu je koalicija s Domovinskim pokretom vrlo nekomforna i ponižavajuća. Andrej Plenković se zapravo stidi braka u kojem se iz računa našao. Koalicijski je sporazum potpisan daleko od očiju javnosti. S njegove svadbe s DP-om nema ni jedne jedine fotografije. Osam je godina potrošio da HDZ-ovo desničarsko krilo nadvlada i marginalizira, a sada mu se odmetnuti jastrebovi vraćaju kao partneri bez kojih vlast ne može formirati. Njihov je potencijal postao ucjenjivački, igraju ulogu kingmakera, što premijerovu poziciju automatski čini slabijom. Nitko ne može znati kako će njihovi odnosi funkcionirati. Zato šefu Vlade trebaju saveznici izvan kruga njegove koalicije. Kako se juniori ne bi previše osilili ili ako se njihova vjerojatno turbulentna veza na koncu raspadne. Ne treba isključiti ni mogućnost da građenjem mostova prema opozicijskim strankama Plenković stvara pretpostavke za novo preslagivanje svoje vlasti i poželjniju mu koalicijsku kombinaciju.

Najava političkog detanta i uspostavljanja nekih kanala konzultiranja pozicije i opozicije u Saboru, jedina je dobra novost koja se u vezi s Plenkovićevom novom vladom može primijetiti. Koalicija s desničarskim Domovinskim pokretom nije dobra. Loše je što Hrvatsku vraća u devedesete, u furiozni nacionalizam i nazadnjačke radikalizme

Treće, recentni događaji u Slovačkoj zorno upućuju na opasnosti koje pretjerana politička polarizacija društva nosi. Atentat na slovačkog premijera Roberta Fica – složni su izvještaji – posljedica je ekstremne podjele tamošnjeg društva na međusobno potpuno suprotstavljene blokove, koji su svoje političke razlike pretvorili u međusobnu mržnju i neprijateljstvo. Andrej Plenković ne spominje Slovačku ni izrešetanog Fica, ali govori o potrebi smanjivanja velike polariziranosti hrvatskog društva. Hrvatska je danas, možda više nego ikad dosad, politički rascijepljena i unutar sebe konfrontirana zemlja. U trideset i nešto godina državne samostalnosti uvijek je barem na nacionalno važnim temama postojala neka vrsta kooperacije između pozicije i opozicije. Za Tuđmanove ere u obrani, u Račanovo, Sanaderovo, Kosoričino, pa i Milanovićevo vrijeme u velikom poslu priključenja europskim integracijama. Andrej Plenković uspio je pokidati sve veze. Njegovi se odnosi s oporbenim strankama konstantno pogoršavaju. Situaciju u državi dodatno zaoštrava žestoki fajt s predsjednikom Milanovićem. Sukobi između dva brda vlasti politički potpuno polariziraju Hrvatsku.

Pridruženi bljuvač

Premijerova je najava otvaranja dijaloga, dakle, više nego dobrodošla. Hrvatskoj je nužno uspostavljanje civiliziranih odnosa na političkoj sceni. Razgovor, pa u nekim stvarima i suradnja između disparatnih političkih opcija ne isključuju političke ni ideološke razlike. Ne isključuju ni rivalstvo i konkurenciju. Ali smanjuju mogućnost da se sukobi pretvore u zloćudno neprijateljstvo i vječno nepomirljivu konfrontaciju. Utoliko Plenkovićevu inicijativu za obnavljanje potpuno razorenih komunikacijskih kanala između pozicije i opozicije treba pozdraviti. Poziv na dijalog je dobar, ali nije dovoljan. Prvo, njegovu je uvjerljivost nužno pojačati djelima. Premijeru se, međutim, dogodilo da mu apele za otvaranje razgovora s oporbenim čelnicima sabotira vlastita sljedba. Dok on zagovara dijalog, njegov posilni za prljave poslove u Saboru, redikulozni i potpuno skandalozni Zekanović sa saborske govornice poziva na likvidaciju, nazivajući SDP-ova čelnika Grbina zombijem kojemu bi, doslovce, trebalo zabiti kolac u srce i metak u čelo. Od čega se Jandroković, kao šef Sabora, tek slabašno ogradio. Ni Plenković ga se nije odrekao, samo tvrdi da je Zekanović u ovom slučaju jako proklizao. Ali odmah će potom da od opozicije i predsjednika Milanovića sluša još opakije izjave. Što jednostavno nije točno. U izbornoj se kampanji svašta i ružno govorilo, ali nitko nije prizivao ubojstva. U tom je pogledu HDZ-ov pridruženi bljuvač, zadužen za vrijeđanje i provociranje oporbe, nenadmašan. Samo potpuni politički idiot može dan nakon atentata na slovačkog premijera Fica zveckati po Saboru kolcem i vatrenim oružjem. Svojim bolesnim izjavama Zekanović dezavuira i opstruira Plenkovićevo deklaratorno zalaganje za smirivanje političkih tenzija i otvaranje dijaloga. Valjda ga je priključenje DP-a, formacije etničkih huškača, dodatno osokolilo.

Premijerov je problem što oporbeni napadi na HDZ kao stožer korupcije, djeluju mnogo realnije. Pitanje je može li se Andrej Plenković, kao izraziti autoritarac, promijeniti. Može li dijalogizirati čovjek koji najviše voli sam sebe slušati. Koji i sastanke HDZ-ova vrhovništva vodi kao vlastitu beskrajnu monologijadu, s apaurinskim učinkom

Drugo, protiv uspostavljanja civilizirane, miroljubive koegzistencije s oporbenim strankama, radi i premijer Plenković. Jer dok s jedne strane poziva na dijalog, istodobno će za njegovo nepostojanje kriviti isključivo opoziciju. On im je, kaže, nudio razgovor, oni su ga, tvrdi, odbili. Nije bilo baš tako. Ne spominje da osam godina sam demonstrira prezriv i bahat stav prema oporbenjacima. Da njihove prijedloge redom odbija i ismijava. Da političke oponente ne prestaje vrijeđati kao političke guske u magli. Ukopane na krivoj strani povijesti, navodno proruski i putinovski orijentirane, što je neuvjerljiva konfabulacija. Premijerov je problem da oporbeni napadi na HDZ kao stožer korupcije, djeluju mnogo realnije. Pitanje je može li se Andrej Plenković, kao izraziti autoritarac, promijeniti. Može li dijalogizirati čovjek koji najviše voli sam sebe slušati. Koji i sastanke HDZ-ova vrhovništva vodi kao vlastitu beskrajnu monologijadu, s apaurinskim učinkom.

Politička radikalizacija

Treće, otvaranje dijaloga nije tek poziv na razgovor onima s kojima se dosad, na štetu države, nije komuniciralo. Uspostavljanje čak i minimalnih mehanizama uvažavanja i suradnje pozicije i opozicije, kao instrumenta smanjivanja ukupne polariziranosti hrvatskog društva, podrazumijevalo bi ozbiljne promjene u funkcioniranju Plenkovićeve vlasti. Slovačka je dobar primjer na kojem bi se moglo učiti, dok još nije kasno. Politička radikalizacija, zna se, raste na socijalnom nezadovoljstvu i osjećaju političke nepravde i nemoći. Atentatu na slovačkog premijera prethodio je agresivan i mržnje prepun retorički rat između dvaju međusobno neprijateljskih političkih tabora. Ustrijeljeni je Fico prednjačio u populističkom dijeljenju, svađanju i radikaliziranju slovačkog društva. Opozicijski je dio javnosti revoltirao svojom toksičnom retorikom punom uvredljivih diskvalifikacija i udarom na institucije pravne države i medije. Intervenirao je u ustroj državnog tužiteljstva i sudova koji su se bavili teškim, s njegovom vlašću povezanim slučajevima korupcije i kriminala. Pokrenuo je kaznene ekspedicije i prema kritički raspoloženim medijima. Oporbenjake naziva štakorima, idiotima i kurvama. Sve to, naravno, nije opravdanje za ono što mu se dogodilo. Ali najgore je što ni teško ranjavanje koje će premijer Fico, izgleda, ipak uspjeti preživjeti, neće zaustaviti ni smanjiti duboku polarizaciju slovačkog društva. Kad eskalira i podivlja, ta se furija bez žrtava teško može zauzdati.