Do prije tri godine vaterpolist Jerko Marinić Kragić bio je najpoznatiji kao jedan od pripadnika Torcide koji su 2016. godine na europskom nogometnom prvenstvu bakljadom nakratko prekinuli utakmicu između Hrvatske i Češke. Kao vaterpolist koji je 2009. bio član juniorske reprezentacije koja je osvojila svjetskom prvenstvo, iznenada se našao na udaru medija. Pet godina kasnije, s 30 godina, Marinić Kragić konačno postaje standardni reprezentativac, a 2022., prilikom osvajanja zlatne medalje na europskom prvenstvu, bio je i najbolji strijelac reprezentacije. Isto se dogodilo i prošlog mjeseca kada je Hrvatska osvojila srebrnu medalju na Europskom prvenstvu. Reprezentativci nisu imali vremena za odmor jer su prošloga tjedna odletjeli u Dohu na Svjetsko prvenstvo u vaterpolu, koje je bitno i zato što dobar plasman osigurava Olimpijske igre u Parizu. Neposredno pred odlazak razgovarali smo za Tempo s Marinićem Kragićem o njegovoj nevjerojatno zanimljivoj karijeri.

TEMPO: Često ste znali reći da je vaša jača strana tijekom karijere bila vaša „jaka glava“. Je li vam glava dovoljno jaka da zaboravite na poraz u finalu Europskog prvenstva te se pripremite za Svjetsko prvenstvo?

Točno je da sam to govorio s obzirom na to da je moj životni i vaterpolski put bio drugačiji nego ostalih vaterpolista zbog nekih stvari izvan bazena koje su mi usporile put. Zato sam nešto kasnije debitirao za reprezentaciju na velikim natjecanjima. Da sam u teškim vremenima posustao, onda ne bih s 30 godina postao europski prvak, a sada i viceprvak te nastupio na dvama svjetskim prvenstvima. Na to se odnosilo spominjanje „jake glave“. Što se tiče Europskog prvenstva i finalne utakmice, stvarno nije bilo lako. Imali smo dobivenu utakmicu, sve smo kontrolirali, jest da smo posustali kao ekipa i da su nas neke sudačke odluke koštale pobjede. Toliko smo dobro igrali cijeloga prvenstva i u finalu, do posljednje tri minute, pa smo vjerovali da je zlato naše. Samim time poraz nam je teže pao. Mi smo reprezentaciju Španjolske, koja je svjetski prvak, tri i pol četvrtine držali na konopcima da bismo na kraju sve prosuli. Teško je to. Prva dva, tri dana nakon finala bilo je najteže, ali kako je uslijedilo Svjetsko prvenstvo tako nije bilo više vremena da o tome mislimo. To razmišljanje moglo bi nas zaustaviti u ostvarenju uspjeha na Svjetskom prvenstvu. Nismo imali vremena ni proslaviti srebro, otišli smo kućama, oprali robu i vratili se u reprezentaciju.

‘Nisam bio reprezentativac pa sam se ljeti kupao i išao na utakmice Hajduka. A kada ideš na utakmice Hajduka, onda si luđak pa te i to uspori’

TEMPO: Vi ste prije 15 godina bili juniorski svjetski prvak te brončani s europskog prvenstva, Ratko Rudić zvao vas je nakon toga u reprezentaciju. No nije vas bilo na najvećim natjecanjima. Što se dogodilo? Sa 16 godina debitirali ste za splitski Mornar…

Da, s time da prve dvije godine nisam igrao gotovo ništa, imao sam prosjek od dvije minute po utakmici. Pa ja sam sa 75 kilograma ušao u prvu momčad, ne možeš sa 75 kilograma tjelesno nikome parirati. Da, od mene se u klubu puno očekivalo, rekao bih da sam ja to i opravdavao, čak je u jednom trenutku došla ponuda zagrebačke Mladosti te sam bio blizu dogovora. Činilo se da je sve gotovo, ali negdje je zapelo i ostao sam u Mornaru. Kako su u Mornaru mislili da ja odlazim iz kluba, vratili su jednog bivšeg igrača te sam postao višak. Bilo je to, čini mi se, 2012., trebao sam postati jedan od glavnih igrača, a umjesto toga postao sam višak. Čak je došlo i do smanjenja plaće jer sam poremetio planove kluba. Izgubio sam godinu dana i zatim krenuo ispočetka, opet sam se trebao dokazivati. Reprezentacija je tada bila jaka i ne mislim da sam trebao igrati, ali mogao sam s njima proći određene pripreme. Kako nisam, onda sam se ljeti kupao i išao na utakmice Hajduka. A kada ideš na utakmice Hajduka, onda si luđak pa te i to nekako uspori. Kada te netko vidi na tribini, recimo, na ogradi stadiona u Maksimiru, onda se ljudi pitaju „što je ovome?“. Odjednom više nije bilo bitno to što nikada u životu nisam propustio trening, već me je pratila reputacija luđaka. Nisam odustao, dišpet me je držao cijelo vrijeme, htio sam dokazati koliko mogu, htio sam dokazati da vrijedim više. Na kraju mi se s 30 godina sve vratilo.

TEMPO: Ako vas je pratila reputacija luđaka, je li onda odlazak u inozemstvo, u Posillipo iz Napulja, bio za vas idealan? Zna se kakva reputacija prati Napulj.

U tom trenutku to mi je bilo idealno. Posillipo je tada bio čudo od ekipe. Sa mnom je došao Andro Bušlje, igrali su talijanski reprezentativci Vincenzo Dolce i Vincenzo Renzuto, Tommaso Negri je sada rezervni golman Pro Recca, crnogorski centar Filip Klikovac. Prelazak u Posillipo bio je najbolji potez u mojoj karijeri. Nažalost, na kraju sezone dogodila mi se ona nesretna životna priča iako sam s Posillipom već bio dogovorio ostanak još jednu sezonu. Desetak dana po završetku sezone dogodilo se da sam bio jedan od uhićenih navijača nakon što je zbog bakljade prekinuta utakmica europskog nogometnog prvenstva u Francuskoj između Hrvatske i Češke. Tek što se zaboravilo na mene, stvarao sam karijeru, a nakon toga se opet počelo govoriti da sam kompletan luđak.

Jerko Marinić Kragić bio je najbolji strijelac hrvatske reprezentacije na Europskom prvenstvu u Splitu 2022. godine kada je osvojena zlatna medalja. FOTO: Marko Lukunic/PIXSELL

TEMPO: Talijanski mediji tada su pisali da ste uhićeni na utakmici. Je li to bio razlog zbog kojeg Posillipo nije želio s vama produžiti ugovor?

Mi smo bili tjedan ili 10 dana u pritvoru, izašli smo, trener Mauro Occhiello nazvao me je i pitao kakva je situacija. Rekao sam da se desila glupost, da je došlo do nesporazuma i da su mediji, govoreći o meni, to napuhali. Kako je i trener bio karabinjer, to mu nije bilo drago. Razumijem i klub, kada su čuli da im je igrač uhićen, na mene su gledali drugačije. No očito ja ne mogu naučiti na tuđem primjeru, moram na svojem, jer sam se tada vratio u splitski Jadran i tada počinje moj vaterpolski uzlet. Uprava kluba odlučila se za pojačanja, došli smo ja i Srđan Antonijević pa Krapić i Šetka, Jadran se pretvorio u klub koji igra finala, želi trofeje, a ja sam bio pred očima izbornika.

TEMPO: Smeta li vam što se vaše ime i danas neprestano vezuje uz te događaje iz 2016. godine?

Ne smeta mi, ali sudski postupak još uvijek traje. I kraj se ne nazire. Terete me da sam bio dio grupe koja je izazivala nasilje. Optužnica je obuhvatila nas četvoricu. Kako sam ja vaterpolist, a dvojica plove na brodu, onda se rasprave ne mogu održati jer nas četvorica ne možemo zajedno doći na te rasprave. U početku, kako sam bio najprepoznatljivije lice, najviše sam i nastradao bez da me se išta pitalo. Pisalo se da sam bio jedan od organizatora, da sam bacao baklje, mediji su to neprestano pumpali, a nisu znali za što me se tereti. U početku mi je bilo teško. Svatko će taj događaj vidjeti na svoj način. Netko će reći da sam heroj, netko da sam debil, ostavljam ljudima da misle što god žele. Najteže mi je bilo, i to nikada neću zaboraviti, kada je Hrvatska igrala protiv Srbije u četvrtfinalu na svjetskom prvenstvu 2022. na kojem sam prvi put nastupao. Mediji su pisali da je to najgora reprezentacija ikada i da Hrvatska nikoga neće pobijediti, a mi smo pobijedili Srbiju i ušli u polufinale. I onda fokus nije bio na pobjedi Hrvatske koja je proglašena autsajderom, već se pisalo kako je Jerko Marinić Kragić jedan od orjunaša. Umjesto da se reprezentativci hvale jer su odigrali dobru utakmicu, fokus se stavlja na mene kao orjunaša. To nije bilo u redu prema tim momcima.

‘Sudski postupak još uvijek traje i kraj se ne nazire. Terete me da sam bio u grupi koja je izazivala nasilje. Kao poznato lice najviše sam i nastradao’

TEMPO: Igrali ste i za rumunjsku Steauu. Je li vas incident na utakmici spriječio u potpisivanju za neki jači klub?

U Posillipu sam imao dobru sezonu. Imao sam ponude iz inozemstva, ali želio sam se vratiti u Hrvatsku jer sam mislio da će taj slučaj biti riješen u roku od mjesec dana. A to već traje osmu godinu. Svi svjedoci su ispitani, nema novih dokaza, s time da ne smijem pričati o detaljima. Tu nema ništa, ali proces još uvijek traje, ne znam zašto. Po povratku iz Posillipa u Jadran imao sam jako dobre dvije sezone. Vratio sam se u Jadran kada je trener bio Mile Smodlaka, uz njega sam igrao ponajbolji vaterpolo u svojoj karijeri. Nakon što je Smodlaka otišao, promijenilo se mnogo toga u ekipi. Klub je u toj sezoni napravio iskorak, ali ja se više nisam vidio među njima. Tada je za Steauu igrao bivši reprezentativac Ivan Buljubašić, tu je bio i španjolski reprezentativac Adria Delgado, bio je i Đorđe Filipović, nekadašnji reprezentativac Srbije, a sada pomoćni trener Novog Beograda, dok je trener bio Andrei Iosep, bivši igrač Mladosti. Pitao sam Buljubašića kakva je situacija, on mi je pohvalio Steauu, igrali su Ligu prvaka, a ja sam želio igrati Ligu prvaka kako bih pokazao koliko vrijedim i dokazao da nisam ni kriminalac ni razbojnik. To mi je bio najbolji potez u karijeri. Igrali smo Ligu prvaka, trenirali k’o psi, imali stvarno kvalitetnu ekipu. Među hrvatskim igračima bio sam te godine najbolji strijelac u Ligi prvaka. Kako se nakon toga Mile Smodlaka vratio u Jadran, odmah me je nazvao te sam se 2020. vratio Jadran.

Izbornik Ivica Tucak vodio je juniorsku reprezentaciju koja je, s Marinićem Kragićem, 2009. osvojila svjetsko zlato, a sada vodi Marinića Kragića u A reprezentaciji. FOTO: Albert ten Hove/Marcel ter Bals/DeFodi Images/GuliverImages

TEMPO: Nakon povratka u Jadran konačno ste se ustabilili u reprezentaciji i vrlo brzo postali jedan od najboljih igrača. Koje su okolnosti dovele do toga da tek s 30 godina postanete vrhunski reprezentativac?

Da sam odrastao u Mladosti ili Jugu, možda bih prije došao do toga, prvenstveno zbog jakih utakmica koje su ti klubovi igrali. Utakmice Lige prvaka počeo sam igrati tek s 24 godine s Posillipom, a nakon toga s Jadranom i Steauom. Kroz te jake utakmice najviše se napreduje. To mi se sve vratilo ulaskom u reprezentaciju u kojoj godinama nisam imao mjesto. Nakon osvojenog europskog prvenstva 2022. vratio sam se u klub, imao još jednu dobru sezonu, dvije godine zaredom najbolji sam strijelac lige, Jadran je prvak Hrvatske, sve se posložilo. Bio sam pravi u pravom trenutku i to mi se vratilo, jedan sam od reprezentativaca. To mi je poticaj da dobro radim, treniram i ostanem na toj razini što dulje mogu. Imam 33 godine, ali sam ozbiljnu težinu vaterpola osjetio tek s 25 tako da ne mogu reći da me sport umorio. Siguran sam da mogu odigrati još jedan olimpijski ciklus iako to ne znači da ću biti u reprezentaciji.

TEMPO: Osim po igrama u bazenu, prepoznatljivi ste i po tetovažama. Kada ste se počeli tetovirati i imaju li te tetovaže neko posebno značenje?

Počeo sam s 20 i nešto godina, malo pomalo, tijekom ljeta bio bih slobodan pa bih se onda šarao. Krenuo sam s imenima roditelja i brata, onda je tu broj tri koji sam cijeloga života nosio u klubu, pa neki tekstovi, pa karta grada Splita, pa neki svjetionik koji predstavlja mir te se uz njega možeš snaći u svijetu kada si izgubljen. Sve je to jedan kreativni nered koji je povezan. Lijeva ruka i noga su mi slobodne, ne znam hoću li ih uspjeti sve tetovirati. Imam neke planove, ali prvo moram dobiti slobodne dane.

‘Imam 33 godine, ali sam ozbiljnu težinu vaterpola osjetio tek s 25 tako da ne mogu reći da me sport umorio. Mogu odigrati još jedan olimpijski ciklus’

TEMPO: Kako to da ste našli vremena da se uključite u politiku i predvodite neovisnu listu kotara Lovret?

Bili su to izbori 2022. za Gradski kotar Lovret i postao sam njegov predsjednik. Nas trojica ušla smo u gradski kotar koji čini sedmero članova. Pobijedili smo na izborima, možemo biti nadglasani samo ako SDP i HDZ koaliraju, što se ne očekuje. Imamo još dvije godine mandata, radimo dobre stvari. Već su me ljudi pitali hoću li se prijaviti na izbore za gradonačelnika. Iskreno, mislim da bih imao dobru podršku ljudi jer u kotaru radimo dobre stvari, ali psihički i tjelesno nisam se još uvijek spreman posvetiti nečemu ozbiljnijem. Ljudi me više vide u tome no što se sam vidim. Čak su me i neke stranke zvale, ali mene to nije zanimalo.

NACIONAL: Jeste li se ljutili na bivšu predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović kada vas je, nakon izgreda 2016., nazvala orjunašem?

Mislim da je u tom trenutku cijela država guglala što znači orjunaš jer nitko nije znao što to znači. Da, pogodilo me to, ali zato što su neki ljudi, koji su danas osuđeni kriminalci tada sjedili u ložama, a o njima se nikada nije pisalo onako kako se pisalo o meni. Predsjednica ima pravo reći što god želi, ali bilo je puno gorih slučajeva o kojima se nije pisalo. Televizija je radila reportažu o meni, razgovarali su s bivšim vaterpolistima i trenerima koji su, kao, znali tko sam ja, da sam bio dobar, ali ne znaju što mi je. Kao da sam ubio 10 osoba. Bio sam normalan, ali sam poludio. Pogodilo me je što nisu prozivane neke stvari koje su trebale biti. Ja sam na svoj život ponosan.