U listopadu davne 2005. godine premijerno je u kazalištu Žar ptica izvedena predstava „Dnevnik Pauline P.“, prema iznimno popularnom lektirnom naslovu autorice Sanje Polak i u režiji Snježane Banović. Predstava govori o nizu običnih i neobičnih zgoda iz života desetogodišnjaka, a kroz život pun svakodnevnih peripetija publiku vodi brbljavica Paulina P. koja svoje i tuđe životne situacije oštrim perom zapisuje u dnevnik. „Dnevnik Pauline P.“ od tada se neprestano izvodi u tom zagrebačkom kazalištu za djecu, a 27. listopada može se pogledati 400. izvedba. Naslovnu ulogu igra glumica Gorana Marin, koja je dala intervju Nacionalu.

NACIONAL: „Dnevnik Pauline P.“ odigrat ćete 400. put. Kakav je to osjećaj, što uopće znači ta brojka?

Znači biti sretan, veseo, zaigran i stalno mlad, a samim tim i bezbrižan. Zar bih mogla poželjeti nešto više od toga?! U proteklih 14 godina 400 puta imati deset godina i vraćati se u djetinjstvo, meni je to odmor za dušu.

NACIONAL: Premijera je bila davne 2005., što mislite zašto predstava toliko dugo igra, zašto je djeca vole?

Predstava s 400. izvedbom slavi i svoj četrnaesti rođendan. Kad radite predstavu nikada ne znate koliko će dugo i kako živjeti. Nemoguće je to predvidjeti. Ona se s vremenom i mijenja, ne u onoj mjeri kao mi, ali u nekim svojim okvirima. Predstava „Dnevnik Pauline P.“ svoj život u prvom redu treba zahvaliti našoj sjajnoj spisateljici Sanji Polak i njenoj kćeri Paulini koja ju je inspirirala, a nekim čudom je rođena istoga dana kao i moja kći Pia. Knjige su apsolutni hit, jedan od onih lektirnih naslova koje djeca pročitaju u hipu, a moje kćeri svaki od nastavaka i po dva puta. Redateljica Snježana Banović napravila je kompilaciju prvih dvaju dijelova i zaokružila ih u priču od sat vremena. Od prve postave, osim mene, danas su tu još Hrvoje Zalar i Ana Marija Bokor Vrdoljak. Ostali glumci s vremenom su se mijenjali i svatko je donosio nešto svoje.

NACIONAL: „Dnevnik Pauline P.“ jedan je od najdražih lektirnih naslova, o djevojčici Paulini koja u svoj dnevnik upisuje dogodovštine s kojima se njezini vršnjaci u četvrtom razredu mogu poistovjetiti. Koliko je važno da hrvatska djeca imaju takav jedan lik koji zaista živi s njima i u njima kroz različite medije?

Mi odrasli, kao oni koji odgajaju, dužni smo poticati djecu da čitaju, učiti ih i usmjeravati. Uvijek treba pratiti i osluškivati i uvrštavati nove naslove, ali ne zapostaviti i velika književna djela koja su u odgojnom procesu nužna. Za dobre rezultate treba se mučiti i truditi, da bi nam kasnije bili bliski i jasni. I uživanje se uči.

NACIONAL: Imate 50 godina, a u Žar ptici ove sezone obilježavate dugih 30 godina rada. Čega se najradije sjetite?

Da, kazalište za djecu moj je drugi dom, ne samo posao, već život, a kako sam romantična duša, vječno u oblacima, najdraža su mi ozarena dječja lica nakon predstave, njihove iskrene reakcije i zagrljaji. Vjerujem da time što radim pozitivno utječem na najteži i najljepši posao na svijetu, a to je odgoj.

NACIONAL: Zašto je kazalište za djecu važno, zašto ga vi toliko volite?

A zašto bismo trebali čitati, ići na izložbe, u kazalište, na koncerte, slušati, gledati, ali i pjevati, crtati, svirati… i mi, i djeca, i mi s djecom, i djeca s nama? Pa da nahranimo dušu, da probamo biti bolji, plemenitiji, kreativniji, obazriviji, a i snažniji i ispunjeniji. Kao i igra, kazalište u svojoj igri i slikovitosti odgaja. Mnogo puta sebe ne vidimo sa strane ili ne razumijemo drugačije. To je prilika da shvatimo.