Da su godine samo broj često se doima kao isprazna fraza, ali u slučaju Dženise Pecotić, jedne od najuspješnijih hrvatskih kostimografkinja, to zvuči točno. Doduše, ona ne skriva da je nakon toliko desetljeća posla koji je i fizički zahtjevan bole prsti i leđa, ali „mašta je neiscrpna, nju ništa ne boli“. S omiljenom Dženi, kako voli da je ljudi zovu, razgovarali smo povodom izložbe „Dženin kabinet čuda“ kojom je prošlog tjedna u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar u velikom stilu obilježila 40 godina karijere. Iako je ostvarila iznimnu karijeru, ona nimalo ne odaje dojam osobe koja se zbog uspjeha umislila, čak oklijeva svoj posao nazvati „karijerom“, srdačna je, vedra i pristupačna i ni malo nas ne iznenađuje što sama za sebe kaže da je kao dijete živjela u svijetu bajki te da i danas pomalo voli živjeti izvan stvarnosti. A izvan stvarnosti živjela je i kada je krenula turobna svakodnevica obilježena pandemijom, lockdownom i epidemiološkim mjerama, naime tada je počela raditi izloške koje publika ima priliku vidjeti na izložbi, iako još nije znala što će napraviti s njima, samo je osjećala veliku potrebu za stvaranjem. Ona je kao izraziti čovjek od prirode, u duši starinska Heidi, morala naći supstitut u doba paraliziranosti života tijekom pandemije, a to su bile ladice, kištre i ormari iz kojih je počela izvlačiti raznorazne predmete i materijale koji su joj se činili najčudesnijima na svijetu.

„Zbog toga je naziv izložbe ‘Dženin kabinet čuda’, a ne kabinet čuda kao takav jer taj pojam postoji iz renesanse i baroka. I prijatelji su znali da nešto skupljam pa su mi donosili staru robu, predmete i slično. To je bilo jedno veliko veselje, a kada sam sve završila shvatila sam da to želim podijeliti s prijateljima. Prenamijenila sam određene predmete, košulje sam pretvorila u haljinu za Josipa Tešiju, moju muzu, kustosa Galerije Kranjčar, češere koje sam našla s unucima u Italiji sam također iskoristila u radovima. Na izložbi imam triptih koji sam posvetila mojoj mentorici, velikoj kostimografkinji, pokojnoj Iki Škomrlj Ajki. Ajki je bila jako osebujna osoba, jedna od onih par iznimno osebujnijih koje sam upoznala u životu, prava rasna umjetnica, od glave do pete. Bila je i mušičava. U takvim slučajevima morate uvijek biti svjesni da radite s osobom koja je osebujna, morate tu osebujnost prihvatiti jer ona nije uvijek najugodnija, ali je veličanstvena. Puno sam od nje naučila, puno me puta i pokudila i pohvalila. Bile smo prijateljice, znale smo si povjeriti intimne momente. Na izložbi se nalazi i jedan kostim koji sam stvarala pet mjeseci i posvetila Louisu XIV. To je bilo fizički zahtjevno zbog puno metalnih rupica koje sam lupala čekićem, zbog toga sam dobila sindrom karpalnog tunela. Ajki nije šivala, ja i šivam, to je fizički zahtjevno. Nekada smo sami i bojali materijale, što je opasno zbog raznoraznih para koje se udišu.“

Dženisa Pecotić s modelima u njezinim kostimima: Buga Šimić, Dženisina unuka Rafaela, njezina prijateljica Lea te Tihana Cizelj i Annamaria Serda. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Dženisa Pecotić rođena je 1952. u Mostaru. Diplomirala je dizajn tekstila i odjeće u Zagrebu. Od 1982. članica je ULUPUH-a. Kao slobodna umjetnica bavi se kreiranjem odjeće, a od 1983. redovito nastupa na domaćoj i inozemnoj modnoj sceni. Svoje radove izlaže u hrvatskim i inozemnim galerijama. Kreirala je i mnogobrojne službene odore, primjerice časničke odore Hrvatske vojske, Počasnu bojnu Hrvatske vojske i drugo. Od 1987. godine bavi se kazališnom i filmskom kostimografijom te je surađujući s nizom uglednih hrvatskih i inozemnih redatelja i koreografa ostvarila više od stotinu kostimografskih projekata. Neki od novijih predstava na kojima je bila kostimograf su ‘’Pjesme ljubavi i smrti’’, ‘‘Labuđe jezero’’, ‘‘Dama s kamelijama’’, ‘‘Fragile’’, ‘‘Ana Karenjina’’, ‘‘Don Quijote’’, ‘‘Ženski rukopis’’, ‘‘Kako je Dunda spasila domovinu’’, ‘‘Enciklopedija izgubljenog vremena’’ i dr.

Dizajn tekstila i odjeće bio je, nakon studija arhitekture te studija povijesti umjetnosti i germanistike, treći studij koji je započela i prvi koji je završila. Od studija arhitekture odustala je zbog prometne nesreće u kojoj su je stradali oko i lice. Na licu nema posljedice, a vid joj je na jedno oko i danas slabiji. Bavila se intenzivno modom na početku karijere, a da je kostimografija više za nju naslutila je i njezina fakultetska profesorica Nina Režek Wilson koja joj je na fakultetu rekla: ”Dženi, nikada od tebe čovjeka od mode, ti ćeš u kostimografe.”

Kako ona sama vidi razliku između mode i kostimografije?

„Razlika je maglovita, teško je reći, ali najbolje obrazloženje je da modu radite najčešće za nepoznate ljude, a kostim je u službi predstave, konkretnog lika i stvarne osobe koju je najbolje mrvicu i poznavati. U osamdesetima sam snimala puno reklama, neke dobro pamtim, radila sam s redateljem Brankom Ivandom reklamu za muški parfem Hardy, točnije radila sam kostim za tu reklamu. Treba reći da kostim uvijek proizlazi iz mode, ali je svrhovitiji jer služi konkretnijoj namjeni, a moda ne služi. Sva kostimografija proizlazi iz mode, samo je stvar kako ćete primijeniti tu modu. Primjerice, kada gledate film koji obrađuje temu stare Grčke i kada vidite način na koji su u njemu pristupili kostimima, znat ćete i iz koje godine je film jer su kostimi u duhu vremena, odnosno slijede modu tog vremena. Kada gledate najnovije modne kolekcije, one su jako u duhu vremena, one su nomadske, postali smo ljudi koji su spremni u tom trenutku nekamo otići, sve svoje nosimo na sebi. Tako izgledaju današnje kolekcije, nema više spola, sve može biti muško i žensko, sve je slojevito i ponekad groteskno. To je u redu jer živimo u grotesknom vremenu, nesigurnom, moda je brzo reagirala na naše stanje duha, a s obzirom na to da smo globalizirani sve se proširi u trenutku, kao što se i korona proširila.“

Što se kostimografije tiče, kaže da ne voli raditi kostim radi kostima, nego za osobu.

„Kostim je druga koža, uloga, puno mi se puta dogodilo da mi glumac ili operni pjevač kažu da sam im pomogla i da tek kada su obukli kostim znaju tko su. Kada radim na predstavi prvo pročitam predložak i dobro upoznam temu kojoj se bavim, ta predstava mi se vrti u glavi cijelo vrijeme poput vrtuljka i ne mogu stati dok ne riješim svaki kostim. Kostim je umjetnost i zanat, iz zanata proizlazi sve, što sam starija sklonija sam misliti da dobra ideja ako se ne realizira nije ništa. U tu realizaciju u mom slučaju spada i izbor materijala, važno je odlučiti koji materijal, znati može li ga se nabaviti, koja je boja najbolja, kako ćete sašiti kostim, na koji ćete način sve to spojiti, čemu dati više, a čemu manje značenja da se glumac ili pjevač dobro osjećaju. Što će mi kostim ako se osoba koja ga nosi ne osjeća dobro u njemu? U mom se poslu miješaju umjetnost i umješnost, iskustvo puno čini. Zbog toga volim raditi s mladima, imaju drugo viđenje. Teatar je moja najveća ljubav, timski rad je nevjerojatno važan, ako u predstavi jedan element funkcionira, a drugi ne, to nije dobra predstava. Nedavno me, recimo, oduševio balet ‘Madame Bovary’ u HNK, to je kompletno umjetničko djelo za sva čula“, rekla je naša vrckava sugovornica.

A na pitanje kakvo je bilo njezino djetinjstvo i kako se kretao njezin interes za kostimografiju, od djetinjstva preko puberteta do rane mladosti rekla je:

„Pitala sam unuku davno, kada je imala pet ili šest godina što bi željela postati kad odraste, rekla je odmah da bi željela biti Pepeljuga. I sama sam bila takva, kao mala željela sam biti neki lik iz bajke. Odmalena sam šivala lutkicama sebi i prijateljicama, kada smo bili u dvorištu stavili smo na travu dekicu, iznijeli lutkice i šivala sam im. U pubertetu sam crtuckala modele, nisam bila ozbiljno u tome, malo me popustilo jer sam u nekom momentu u gimnaziji shvatila da se želim baviti arhitekturom, i kada sam se preselila nakon prometne nesreće u München zapostavila sam kreiranje odjeće, ali sam prijateljici i sebi znala nešto nacrtati pa je njezina mama to nama šivala. Iako sam upisala tri fakulteta, da se ponovno rodim bavila bih se nečim četvrtim, naime glazbom, vjerojatno bih ostala u nekoj vrsti glazbe jer u mojoj obitelji svi fantastično pjevaju. Meni glazba neizmjerno znači. Što se arhitekture tiče, s jedne mi je strane žao što nisam postala arhitektica, bila sam okružena arhitektima, i prvi muž mi je bio arhitekt, ali s druge sam strane shvatila koliko je to težak i naporan posao. Iako, nije ni kostimografija laka, ali je ženstvenija u mom slučaju.“

‘Volim reciklirati kostime, radije nego raditi nove, prvo treba reciklirati, a onda stvarati novo’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Kaže da su njezini počeci u kostimografiji bili silno naporni, sjeća se da je bila jako nesigurna u sebe. Radila je tako u to doba jednu predstavu u Gavelli ili ZKM-u, ne sjeća se točno gdje, kaže da je potisnula to pa sada za potrebe ovog razgovora izvlači van na površinu, i pamti da je kraj nje prošla jedna osoba koja joj je dobacila, odgledavši očito probu te predstave, da ona to može i bolje. To ju je toliko pogodilo da se rasplakala. Brzo je shvatila da neće daleko dogurati ako će svaku kritiku tako ozbiljno shvaćati i da je puno više toga što čovjeka može tako uzdrmati kada je sasvim mlad. Prisjetila se i još nekih zanimljivosti s početaka svoga rada u kazalištu:

„Sjećam se predstave u Gavelli koju sam radila s velikim Božidarem Violićem, to je bio ‘Adagio’ Lade Kaštelan. Violića su se bojali svi pa i ja. Sjedili smo na zadnjoj generalki, bio je strog, oštar i britak, nije se s njim moglo lako, svi su bili u strahu, čekala sam i ja njegovu reakciju, a on je stavio noge na stolac ispred nas i smješkao se. Ja sam ga gledala i upitala što se događa, a on je s tim istim smiješkom samo rekao: ‘Uživam kao prasac.’ To je bio ogroman kompliment svima nama. Sjećam se i jednog ne tako pozitivnog događaja. Radila sam jednoj balerini kostim za ‘Labuđe jezero’. Bila je na probi, te probe su naporne posebno kada su u pitanju pačke za baletni kostim, najteže je napraviti kostim za bijeli balet. Sve mora biti puno ziherica, špenadli, sve se precizno radi. U jednom je trenutku balerina problijedila na toj probi i rekla: ‘Najviše se bojim špenadli i ziherica, da mi ne ostanu u kostimu kada plešem.’ Sve smo pregledali, u potpunosti rastavili kostim i nismo ništa našli. Na zadnjoj generalki ili čak premijeri predstave čula sam vrisak i kada sam pogledala prema balerini, imala sam što vidjeti: ubola ju je ziherica koja je ostala u kostimu. Srećom, nije joj bilo ništa strašno.“

Njezino je mišljenje da su režija i kostimografija jako povezani i da nije dobro kada kostimografija u predstavi „strši“. Kaže da je najveće umijeće postići da je u predstavi svaki njezin element u ravnoteži i to je ono na što pazi kao kostimograf jer „kada se kostimograf krene u vizualnom smislu hvaliti kostimima to nije dobra predstava.“. Uspoređuje to sa svijetom likovne umjetnosti jer smatra da su danas kustosi postali veće zvijezde od umjetnika i da je umjetnik postao roba, netko s kim galeristi i kustosi trguju. „Ne želim da se to dogodi u kazalištu.“

Možda je, govori, ponekad i utjecala na režiju, a da toga nije ni svjesna. „Lijepo je to stvaranje predstave, razgovori o predstavi, trenutak kreiranja predstave, utjecaj je neizbježan čim ste dio predstave, kod nekog redatelja to dolazi do izražaja puno manje, a kod nekog puno više, ovisi o karakteru redatelja i o vašem karakteru i emocionalnom trenutku.“

Kaže da joj često dolazi misao da je nešto mogla napraviti bolje, da je to konstanta u njezinu radu. Odgovorila je na pitanje je li posebno ponosna na neke kostime i kako smisliti kostim koji će pristati liku i osobi koja ga predstavlja:

„Ove godine u veljači radila sam u kazalištu ‘Žar ptica’ monodramu o barunu Münchhausenu, glumio ga je Marko Hergešić kojem sam s guštom napravila kostim, sve kostime za njega radim s guštom, on je meni kao kostimografu kao glumac inspirativan. Napravila sam mu kostim juste au corps, specijalnu vrstu kaputa koji se nosio u doba baroka, kaput koji ide uz tijelo. Nije to bilo jednostavno napraviti, reciklirala sam ga od dijelova drugih kostima, volim reciklirati kostime, radije nego raditi nove. Smatram da je zadaća svakoga od nas da prvo reciklira, a onda stvara novo. Dobila sam tako zaista otkačen kostim u službi baruna. Radila sam ‘Damu s kamelijama’ i pošteno sam se namučila sa ženskim kostimima jer sam htjela prvi put u našem teatru složiti korzet koji nema gumene prozirne naramenice koje ga podržavaju. Iako ne volim reći da sam na nešto ponosna, na to jesam. To je to pitanje zanata koji ponekad, u idealnom obliku, omogućuje umjetnost.“

Posebno pamti devedesete, doba Domovinskog rata, i neke trenutke u svom radu u to doba.

„Sjećam se ratnog Osijeka kada smo radili Ionesca, ‘Stolice’. Oko nas su fijukali meci, jurili smo u skloništa, ali smo tako divno stvarali predstavu. Mi, žene, same žene, bio je to jedan divni ženski moćni ansambl. Sirene su ludovale, a mi smo radile i pjevušile, to je bio prkos. Bila sam u Napulju dan prije nego što se u Zagrebu oglasila ratna uzbuna. Koreograf Milko Šparemblek i ja radili smo ‘Amadeus Monumentum’ na temu Mozartova ‘Rekvijema’ i shvatili da radimo rekvijem za naš Vukovar. Definitivno sam se osjećala kao dio povijesti kada sam s Ajki radila službene odore za zrakoplovstvo i kopnenu vojsku, rijetko kojem dizajneru se pruži takva prilika. Ajki me pozvala da s njom to radim, u jednom trenutku je s nama bila i Latica Ivanišević, ali Ajki i ja smo to radile nekoliko godina da bih na kraju sama završila i odradila zadnji posao, svečane odore za časnike i dočasnike kopnene i zrakoplovne vojske, stavila sam točku na i. Bilo je to jako stresno, našli smo se u području koje smo na brzinu morali istražiti, nabavila sam razne knjige i časopise na temu službenih odora. Nismo imali slobode, to je precizno zadana tema, unutar tih gabarita morate se kretati, to je jedna hladna, distancirana, službena i racionalna vrsta kreacije u kojoj nema mjesta mašti. Bilo bi mi teže to raditi da nisam imala viši smisao, danas to vjerojatno ne bih radila. Od tada se vrlo malo mijenjalo na samim uniformama, vidjela sam da su na one časničke dodali kratke jakne koje nismo radili, ali u osnovi se nije promijenilo puno, kroj i boja su ostali.“

Dženi je privatno majka jedne kćeri i baka dviju unuka i dvoje unuka kojima nastoji prenijeti ljubav prema ljepoti i umjetnosti. Podsjeća u šali izgovorenu misao Relje Bašića da su djeca kao mala tako slatka da ih želiš pojesti, a kada odrastu žao ti je što ih nisi pojeo. Drugi suprug joj je liječnik koji ima senzibiliteta i interesa za umjetnost i kreativnost i to u toj mjeri da se nikada nije puno družio s liječnicima, nego u njihovu krugu dominiraju umjetnici. U našoj dobi, dodaje u šali Dženi, nije dobro da nismo okruženi liječnicima.

Kostimi Dženise Pecotić izloženi u Galeriji Kranjčar te njezini kostimi iz predstave ‘Faust’, koreodrame Milka Šparembleka. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO