Tomislav Cerovečki, jedini obrtnik u Zagrebu koji  popravlja i izrađuje kišobrane, objašnjava zašto je njegov zanat podcijenjen i zašto ručno izrađeni kišobrani traju i do 20 godina

Kišobrani su za opću populaciju poput žvakaće. Kupiš – prožvačeš – baciš. Unatoč rastućem pokretu recikliranja i kupnje trajne robe radi sprječavanja klimatskih promjena, kišobrani su jedna od rijetkih stvari prema kojima ljudi nisu previše promijenili mišljenje. Još više je takav odnos spram kišobrana tužan za kišobranara Tomislava Cerovečkog, čovjeka kojeg su kišobrani od rane mladosti okruživali.

Ujak njegova djeda davne je 1912. godine otvorio obrt u Varaždinu posvećen isključivo izradi kišobrana. Djed je potom kod ujaka izučio zanat te bio toliko dobar u svom poslu da je postao poslovođa dućana koji je ujak posjedovao u zagrebačkoj Ilici na broju 19. Kasnije se osamostalio i započeo obrt koji se do danas naziva „Kišobrani Cerovečki“ – jedan od 7 kišobranara koji su tada postojali u Zagrebu, a danas je posljednji. Tomislavov otac Krešimir se tada pridružio svom ocu, naučio zanat i osamostalio. Isto je bilo i s Tomislavom.

„Da postaneš kišobranar, moraš boraviti u radioni. Ja sam kao dijete dolazio ovdje kada me majka nije mogla čuvati, pa me ostavila kod oca u radioni. Igrao sam se s alatima, čavlima… Svakog klinca to interesira, čekić, kliješta… Nakon srednje škole dolazio sam pomagati i polako se učio. Počeo sam s popravcima i kasnije preuzimao različite dijelove vođenja dućana. Logično je bilo da se nakon školovanja ovdje zaposlim. Ipak je ovo dućan koji mora biti od 8 do 20 otvoren. Uvijek ima nešto za raditi i naučiti jer se stvari danas brzo mijenjaju i sve što si naučio padne u vodu s novim modelima i tehnikama. Na kraju, škole za ovo nema, a moj je otac bio jedan od posljednjih koji ju je završio“, rekao je Tomislav Cerovečki koji je završio srednju školu za tekstilnog tehničara.

Potrošački odnos prema kišobranima za Tomislava „je pogrešan jer je kišobran kao i svaki drugi predmet“. Svjestan je činjenice da ne može svatko posjedovati skupe stvari, a cijena njegovih ručnih radova se kreću između 300 i 1000 kuna, ali odnos cijene i kvalitete mora postojati. Ono što kupimo mora i trajati, a kišobran je podcijenjen i često se nakon prvog korištenja baca, što je najskuplja i najmanje „zelena“ kupovina. Ručno rađen kišobran je popravljiv „i nakon 10-15-20 godina“.Tomislav svoje kišobrane radi od kvalitetnih materijala obrađenih u Hrvatskoj. Kada se tome još doda majstorska vještina izrade i sklapanja, dobiva se kvalitetan proizvod.

„Kada otvorite jeftini kišobran, on se počne raspadati. Ljudi svašta donesu na popravak, a puno tih popravaka se ne isplati. Cijene su inače od 10 do 200 kuna, ovisno o popravku. Nije isto promijeniti špic ili promijeniti platno i odmah provjeriti je li kostur čvrst jer ja kada popravljam kvalitetan kišobran, očekujem da će idućih 10 godina raditi. Sve, na kraju, ovisi o kišobranu i koliko vremena potrošim na njega. Kod starih kišobrana to zna potrajati jer ne mogu pronaći dio koji mi je potreban, a vjerojatno je negdje zametnut u dućanu. Ne može se staviti bilo kakav dio, već originalan jer male razlike mogu naštetiti konstrukciji“, napomenuo je Tomislav kojeg i nakon mnogih godina rada izrada novog kišobrana veseli. Prema njegovim riječima, već prilikom naručivanja materijala može zamisliti kako će gotovi kišobran izgledati.

Kišobran je jednostavna stvar. Sve se na njemu vidi i ništa nije skriveno. Veliku vrijednost Tomislav stavlja na činjenicu da sve izrađuje ručno, iako bi mogao puno brže raditi sa strojevima, ali tada to ne bi bio „gušt“. Bitno je samo kod izrade da sve bude dobro ukomponirano i da ni na jednom dijelu nema kompromisa. Pamučno platno je teže te zahtijeva jaču žicu, ali opet ih ne smije biti previše jer će kišobran biti težak i trgat će se. Pojava kišobrana s visokim brojem žica na tržištu dalo je mnogim kupcima samopouzdanje, ali ih on brzo iznevjeri – barem je takav dojam stekao Tomislav. Glavna mu je preporuka za ljude prilikom kupnje kišobrana da ga otvore, bez obzira na cijenu i negodovanje prodavača; tek tada se mogu vidjeti ispravnost i kvaliteta. Na koncu, samo zato što je jeftino ne znači da je loše.

Tomislav je posljednji kišobranar i ne postoji nitko s kim bi ga kupci mogli usporediti. Biti posljednji ipak nije ništa posebno za njega, a na poslu ga podupire supruga i majka koja „uskače kada je neka frka“, dok za sada ovaj stoljetni obrt nema nasljednika.

„Ove godine slavimo 110 godina od osnutka. Mislim da smo imali možda nekoliko dana prekida, a to su bile ekstremne situacije. Ratovi nas nisu zaustavljali, ali je bilo problema tijekom denacionalizacije u bivšoj SFRJ. Godine 1967. došao je zakon da niti jedan privatni obrt ne može biti u Ilici te ga je vlast izbacila iz prostora. Neko vrijeme nije radio, a onda je nakon podnošenja molbe dobio dozvolu da ponovno otvori svoj obrt u Ilici 50. Oko 2000-ih nam je država ponovno uzela prostor i morali smo se preseliti u Ilicu 49, gdje ćemo vjerojatno ostati do penzije“, zaključio je Tomislav Cerovečki.a