U ponedjeljak, 3. prosinca, u Zagrebu premijerno gostuje najpoznatija ruska protestna umjetnička skupina Pussy Riot, koja će u kinu Tuškanac izvesti svoje glazbeno scensko djelo „Riot Days“ u sklopu Human Rights Film Festivala, dok će dio prihoda od ulaznica biti odvojen za Zakladu Solidarna i fond za ad hoc inicijative promocije i zaštite reproduktivnih prava žena.

Ruska feministička punk skupina Pussy Riot na sebe je privikla pažnju javnosti 2012. godine, kada je u Katedrali Krista Spasitelja u Moskvi izvela performans „Punk molitva“. Nastup je uzbudio ruske vlasti, pa i najviši vrh Kremlja. Članice grupe otpjevale su “Sveta Majko, blažena Bogorodice, otjeraj Putina” i proizvele prvorazrednu medijsku provokaciju, na koju su ruske vlasti reagirale vrlo oštro. Članice Nadežda Tolokonikova, Marija Aljohina i Jekaterina Samutsevič su uhićene, protiv njih su podignute optužnice te su osuđene na zatvorske kazne, što je izazvalo veliku pozornost i u inozemstvu.

Tijekom njihova boravka u zatvoru u pomoć im je priskočio jedan od najpoznatijih ruskih menadžera, promotora i producenata Aleksandar Čeparukin, s kojim surađuju i danas. Riječ je o bivšem novinaru te kazališnom i glazbenom producentu, osnivaču i direktoru tvrtke GreenWave. U njoj su ujedinjene diskografska kuća, menadžerska agencija i produkcija koja stoji iz nekih od najvećih ruskih festivala. Čeparukin je neko vrijeme bio menadžer world music atrakcije Huun-Huur-Tu iz republike Tuve. Osim glazbenih festivala širom Rusije, producirao je i niz predstava, koncerata i festivala u 40 zemalja svijeta. Upravo zahvaljujući njemu u Ruskoj Federaciji gostovali su zapadnoeuropski i američki glazbenici, među kojima su Brian Wilson, Patti Smith, King Crimson, Jethro Tull, Kraftwerk, Kronos Quartet, John McLaughlin, Manu Chao, Gogol Bordello, Buena Vista Social Club, Public Image Ltd itd.

Čeparukin u Zagreb dovodi glazbeno scensko djelo „Riot Days“ u izvedbi Pussy Riot, koje će biti izvedeno u kinu Tuškanac u ponedjeljak, 3. prosinca. Riječ je, zapravo, o svjetskoj premijeri performansa “Riot Days” u potpuno novom aranžmanu i s novom postavom. Gostovanje skupine Pussy Riot u Zagrebu u sklopu Human Rights Film Festivala, omogućile su udruge Solidarna – zaklada za ljudska prava i solidarnost, MAMA – Zagreb, GONG te klub Močvara. U povodu gostovanja i svjetske premijere Čeparukin je dao ekskluzivni intervju tjedniku Nacional.

NACIONAL: Što vam je prvo prošlo kroz glavu kada ste doznali za gerila performans Pussy Riot u moskovskoj katedrali i čuli njihove stihove „Sveta Majko, blažena Bogorodice, otjeraj Putina”?

Najupečatljivije akcije Pussy Riota održale su u siječnju i veljači 2012. godine na vrhuncu prosvjednog vala u Rusiji. Tada je Pussy Riot ostavio na mene dojam hrabrijih i jasnijih od ostalih. Bio sam oduševljen njihovom akcijom „Putin se upišao“ na Crvenom trgu. Preveo sam tu pjesmu na engleski, poslao tekst mnogim poznatim glazbenicima sa zapada i ubrzo čuo njihovo oduševljenje. “Punk misu” izvedenu u Katedrali Krista Spasitelja nisam odmah shvatio ni prihvatio, prvenstveno njezinu formu. Činila se kao previše uznemirujuća pjesma koja je sposobna otjerati mnoge vjernike iz protestnog pokreta. Odnosim se s poštovanjem prema pravoslavlju kao srži ruske povijesti i kulture. No istovremeno mi je bilo jasno da je Putin sa svojim društvom započeo tada snažnu kampanju pretvorbe Ruske Pravoslavne Crkve u neku vrstu ideološke institucije vlasti kakva je bila Komunistička partija u SSSR-u. Pravoslavna crkva počela se pretvarati u ideološki bedem nove Putinove autokracije. Nakon izvješća mojih kolega novinara iz sudnice još sam više shvaćao djelovanje Pussy Riot i počeo sam čitati transkripte sudskih saslušanja. U nekom trenutku nisam samo osuđivao apsurdnu sudsku farsu, već sam počeo jako suosjećati s djevojkama.

NACIONAL: Nakon što su uhićene i odvedene u zatvor, zašto ste ih odlučili posjetiti u zatvoru, i to tijekom njihova štrajka glađu, i dati im podršku?

Čitajući izvještaje iz sudnice i diveći se sve više onome što su djevojke govorile na sudu, shvatio sam da kao producent i umjetnički ravnatelj najvećih ruskih glazbenih festivala, imam jedinstvenu priliku uvjeriti najutjecajnije umjetnike iz cijelog svijeta da podrže Pussy Riot i prosvjeduju protiv nepravednog političkog suđenja. Osobno sam dobro poznavao mnoge velike umjetnike i lako sam mogao stupiti u kontakt s njima i s ostalim umjetnicima. To je unaprijed odlučilo o mojih postupcima. Počeo sam razgovarati s velikim zapadnim glazbenicima i pisati im pisma. Peter Gabriel, Sting, Robert Plant, U2, Madonna, Patti Smith, Johnny Rotten, Marc Almond, Billy Bragg, Antony Hegarthy, Peter Hammill itd. To nije konačni popis mojih sugovornika i glazbenika s kojima sam se dopisivao. Mnogi od njih su preko mene slali otvorena pisma Pussy Riotu ili ruskim vlastima, a moj prijatelj Peter Gabriel također je kao podršku cijelom protestnom pokretu u Rusiji snimio dva video-apela u kojima je posebno istaknuo Pussy Riot.

NACIONAL: Kako ste uspjeli nagovoriti Paula McCartneyja da se osobno obrati Kremlju i izrazi svoju podršku djevojkama iz Pussy Riota?

Dva dana prije suđenja zamolio sam Paula McCartneyja da intervenira. Svi veliki engleski glazbenici i menadžeri govorili su da ne izazivamo i da McCartney ne može pomoći. On je buržuj, oprezan, cijeni prijateljstva s predsjednicima i kraljevima. U najboljem slučaju, on će se zauzeti za sitne životinje. I slušao sam sve te savjete, nisam ni pokušao doći do McCartneyja. Međutim, prije suđenja nisam izdržao i napisao sam McCartneyju strastveno i uvjerljivo pismo. Uostalom, on je planetarno poznati umjetnik kojeg je štovalo nekoliko generacija Rusa, jedini umjetnik kojemu je Putin bio vodič kroz Kremlj i kojemu je potom iz Kremlja došao na koncert na Crveni trg. Dobio sam odgovor za sat vremena! Dobar, strastveni tekst podrške. Spontano i iz sveg srca. Nakon toga McCartney je još jednom podržao djevojke 2013. godine, nakon što su odslužile godinu dana zatvora, polovicu zatvorske kazne od dvije godine. Na moju molbu McCartney je rukom napisao pisma sucima koji su odlučivali o uvjetnom otpustu Nadežde Tolokonikove i Marije Aljohine. Ta pisma donio sam Nađi i Maši kada sam ih posjetio u zatvorima u Mordoviji i Permsku i čitao sam ih na sudu kao službene molbe. Ne znam kako su ta pisma utjecala na ruske vlasti, ali su na djevojke djelovala nadahnjujuće. I društveni učinak te kampanje bio je ogroman. Znam da je Putin bio šokiran aktivnom podrškom koju je Pussy Riotu pružio Paul McCartney, najcjenjeniji i najpopularniji živući umjetnik u Rusiji, na druženje s kojim je Putin bio ponosan.

‘Putin je sa svojim društvom započeo snažnu kampanju pretvorbe Ruske pravoslavne crkve u neku vrstu ideološke institucije vlasti kakva je bila Komunistička partija u SSSR-u’

NACIONAL: U kojem ste trenutku odlučili preuzeti brigu o karijeri Pussy Riot i njihovu predstavljanju svijetu?

Bilo je prirodno nakon što su Nađa i Maša puštene iz zatvora krajem 2013., nastaviti naše prijateljstvo i komunikaciju. Upoznao sam ih s mnogim ruskim i stranim glazbenicima, organizirao sam im putovanja na festivale i konferencije u Norvešku, Dansku i Njemačku, posjetili smo zatvore u različitim zemljama svijeta, susreli smo se s državnim čelnicima, parlamentarnim zastupnicima i javnim osobama. Krajem 2016. godine imao sam kreativnu ulogu – pokrenuo sam kazališno-glazbeni šou i bio sam producent šoa „Riot Days“ koji je nastao na temelju knjige Marije Aljohine. Odabrao sam glumce i glazbenike i pozvao svog prijatelja, redatelja Jurija Muravickog, organizirao sam probe u Moskvi i Crnoj Gori, premijeru u Crnoj Gori, turneje diljem SAD-a, Velike Britanije, Australije, Njemačke, Francuske i gotovo u cijelom ostatku Europe. U početku, prije objavljivanja knjige, šou se zvao „Revolucija“. No tada sam pomogao Mariji da objavi knjigu na različitim jezicima u različitim zemljama i odlučili smo da je „Riot Days“ najbolji naziv za knjigu i za šou.

NACIONAL: Jeste li osobno zbog toga imali problema u Rusiji?

Da. Problemi su bili neizbježni u mojoj situaciji. Postupno sam izgubio sve svoje festivale u Rusiji. Putinov tajnik za tisak Dmitrij Peskov osobno je nazvao predstavnika predsjednika Rusije na Kavkazu i grubo mu je predbacio to što je na tamošnji festival WOMAD pozvao Petera Gabriela. Bio sam producent jedinstvenog festivala WOMAD-Rusija u Pjatigorsku 2013. godine. Peskov je bio bijesan zbog mojih intervjua u kojima sam govorio o podršci koju je Peter Gabriel pružao Pussy Riotu i prosvjednom pokretu u Rusiji. Nakon poziva Peskova festival je zamalo bio zabranjen, iako je na kraju održan, ali uz dosta poteškoća. Nakon toga bilo mi je jasno da je vrijeme mojih velikih projekata u Rusiji završilo, a to su mi i ranije govorili.

NACIONAL: Kako biste opisali stanje u ruskom društvu danas, kada je riječ o slobodi izražavanja i kreativnim umjetničkim slobodama?

Na početku želim reći da je po mojemu mišljenju Rusija, pa čak i kasni SSSR, bila jedna od najslobodnijih zemalja na svijetu s gledišta slobode stvaranja. Da, da! U Rusiji je u umjetnosti bilo moguće mnogo toga što je u najslobodnijim zapadnim zemljama bilo nedostupno. U ruskoj umjetnosti bila je nevjerojatna paleta mogućnosti, amplituda “ideološkog” sadržaja i oblika. Još 2010. godine protestna umjetnička skupina “Rat” (prethodnica Pussy Riot) primila je državnu nagradu “Inovacija” u području suvremene umjetnosti za svoju hrabru i šokantnu akciju u St. Petersburgu pod nazivom “K…. u zatočeništvu u FSB-u“. Sada za takvu akciju najvjerojatnije ne bi dobili nagradu, već zatvorsku kaznu. U razdoblju od 2013. do 2018. godine u Rusiji je usvojeno mnogo represivnih zakona, što je dovelo do zatvaranja izložbi, zabrana filmova, nastupa i koncerata, a u zatvoru se može završiti čak i zbog dijeljenja nečijeg statusa ili lajkanja na društvenim mrežama. Tijekom godina dogodio se nevjerojatan obrat u području kreativne slobode. Mnogi u Rusiji smatraju da je djelovanje Pussy Riota bilo okidač ili u najmanju ruku katalizator takvih reakcija.

NACIONAL: Prije dvije godine Pussy Riot uključio se u američku predsjedničku kampanju prigodnim glazbenim spotom „Make America Great Again“, ismijavajući pritom Trumpa i njegovu politiku. U čemu je najveća razlika između Putina i Trumpa?

U tome što je Trump došao na vlast kroz rezultate izbora. Unatoč po mnogo čemu prevladavajućoj sklonosti američkih medija koji su uglavnom “liberalni”. Izbori u Rusiji odavno su se pretvorili u farsu, u ciničnu fikciju, a glavni mediji, a osobito televizija, pretvoreni su u otvorenu državnu propagandu kojom upravlja Kremlj.

NACIONAL: Zašto je unazad nekoliko godina došlo do jačanja fašizma i desnice širom svijeta pa tako i u Rusiji i kome to zapravo najviše odgovara?

U vezi s tim najviše me brinu slabosti, sirovost i predvidljivost tzv. liberalnih političara. Tzv. liberalna ideologija i politička praksa po mnogočemu se pretvorila u parodiju. Ono što je donedavno bilo plemenito i doista liberalno, a to su borba za prava žena i manjina, multikulturalnost, politička korektnost i dr., postupno se počelo pretvarati u klišeje nasilno nametnute društvu, u svojevrsni liberalni teror. Čini mi se da je liberalna dogma uglavnom kriva za desnu reakciju. Čekam ponovno rođenje istinskog liberalizma, onoga bez uvijanja i diktata. No sve što je rečeno uglavnom se odnosi na zapadno društvo. U Rusiji su jačanje desničarskog diskursa i fašizacija društva usmjereni na što je moguće dužu monopolizaciju moći Putina i njegova okruženja.

NACIONAL: „Riot Days“ je predstava nastala prema memoarima ili manifestu članice Pussy Riota Marie Aljohine opisujući svoje iskustvo u zatvoru i do sada je izvedena u dva navrata u Moskvi. Kakve su bile reakcije kazališnih kritičara, ali i vlasti?

Prva izvedba održana je na trgu Transformator.doc, popularnog kazališta Teatr.Doc. Ubrzo nakon toga vlasnici zgrade raskinuli su ugovor o zakupu s Transformator.Docom. Ne znamo je li to povezano s našom izvedbom. Druga izvedba održana je u umjetničkoj galeriji Art 4 u samom središtu Moskve. Kritičari su reagirali s oduševljenjem. Štoviše, o izvedbi su pisali neovisni mediji i vodeći kazališni časopis u Rusiji “Teatr”. Vlasti nisu reagirale ni na koji način.

NACIONAL: Kako je predstava primljena u ostatku svijeta?

Predivno. Imali smo preko sto izvedbi u SAD-u, Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Francuskoj, Australiji, Irskoj, Austriji, Švicarskoj, Finskoj, Poljskoj, Slovačkoj, Luksemburgu, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Makedoniji. Od siječnja do ožujka 2019. godine imat ćemo gostovanja u Češkoj, Njemačkoj, Austriji, Nizozemskoj, Švedskoj, Španjolskoj, Italiji, Novom Zelandu, Australiji, Brazilu i Argentini. Naš šou nazivan je “najboljim punk showom ikad”, “novom revolucionarnom elektronskom punk operom” itd. Na Festivalu Fringe u Edinburghu u kolovozu 2018. godine „Riot Days“ dobio je tri prestižne nagrade: nagradu Lustrum, Herald Angel i Total Theater Award.

NACIONAL: Koliko se predstava „Riot Days“ naslanja na predstavu „Burning Doors“ koju je u Bjelorusiji režirao Antonin Artaud, poznat po tjelesnom teatru, a koja govori o okrutnosti spram umjetnika koji imaju vlastito mišljenje?

Ne postoji ništa zajedničko tim izvedbama. „Burning Doors“ izvodi Bjelorusko slobodno kazalište. Marija Aljohina također sudjeluje kao glumica. No njezina je uloga napisana na temelju Marijinih razgovora s redateljem. „Riot Days“ je Marija Aljohina napravila prema knjizi istog imena, to je glazbeni i kazališni nastup skupine Pussy Riot. Te dvije izvedbe uopće nisu povezane.

NACIONAL: Kako biste ocijenili stanje u Hrvatskoj danas, s obzirom na to što ste čuli ili iz vlastitog iskustva?

Prije samostalnosti Hrvatske, 1990. ili 1991., nazvao me – pogodite tko? Budući predsjednik Franjo Tuđman. Želio je da dogovorim sastanak s Borisom Jeljcinom. Bio sam tada ekološki aktivist i novinar. Doista sam se susreo s Jeljcinom, imao sam s njim dva velika intervjua, poznavao sam njegove najbliže suradnike. Ali nisam ga poznavao dovoljno da bih dogovorio sastanak s Tuđmanom. Odbio sam ispuniti taj zahtjev. Kasnije, negdje sredinom 90-ih godina, hrvatska pogranična policija grubo je iz vlaka Budimpešta-Ljubljana izbacila mene i umjetnike iz Tuve, unatoč tome što smo svi imali hrvatske vize.

‘Prije samostalnosti hrvatske, 1990. ili 1991. nazvao me budući predsjednik Franjo Tuđman i želio da dogovorim sastanak s Borisom Jeljcinom’

NACIONAL: Znači li to da vam je Hrvatska ostala u lošem sjećanju?

Od tada se moj odnos prema Hrvatskoj promijenio, prešao je iz opreza u najsnažniju ljubav. Ne pretjerujem. Hrvatska je, po mom mišljenju, najljepša zemlja na svijetu, pravi morski raj. Moja omiljena mjesta za odmor su otoci Korčula, Rab, Mljet, Vis, Krk, Hvar, Brač, nacionalni parkovi Krka i Plitvička jezera, zatim Dubrovnik, Rovinj, Poreč, Trogir, Šibenik i mnogi drugi gradovi. Tijekom godina Hrvatska je nevjerojatno napredovala. Ceste i turistička infrastruktura nevjerojatno su se poboljšali. Ali to su moji “turistički” dojmovi, pravi sam obožavatelj Hrvatske. Osim toga, strastveni sam ljubitelj hrvatske nogometne reprezentacije. Na mom festivalu “Stvaranje svijeta” u Kazanu, grupa Darka Rundeka nastupila je sa srpskim ansamblom Borisa Kovača.

NACIONAL: A jeste li upoznati s trenutačnom političkom situacijom u Hrvatskoj?

Što se tiče politike, čini mi se da Hrvatska postupno prebolijeva “post-ratni sindrom”, kao i Srbija. Raspad Jugoslavije i svi ratovi koji su uslijedili doista su tragedija koja se ne može lako zaboraviti. Ali mi se čini – ili bih barem htio u to vjerovati – da poslijeratne traume polako zacjeljuju i da hrvatsko društvo ozdravljuje. Međutim, mogu pretpostaviti da moji dojmovi mogu nekoga razljutiti. Moj entuzijazam vjerojatno može naljutiti neke Hrvate, baš kao što mene ljuti neumjereni kult Putina u nekim zemljama bivše Jugoslavije. Mogu razumjeti odakle to. U Rusiji i u Putinu vide jedinu silu koja pruža otpor hegemoniji SAD-a. Čini se da je to mnogim stanovnicima Balkana važnije od toga što Putin guši građanske slobode u Rusiji. Ne znam dovoljno duboko stanje hrvatskog društva pa moja reakcija može biti površna.

NACIONAL: Kako biste reagirali da vam hrvatske vlasti u zadnji čas zabrane izvedbu predstave „Riot Days“ u Zagrebu te vas odvedu u pritvor i protjeraju vas iz Hrvatske?

Ne vjerujem da bi se to moglo dogoditi. Tim više što bi to bilo drugi put. Sredinom 90-ih godina prvi put u životu mi se dogodilo da mene i moje umjetnike nisu pustili u neku zemlju i nisu nam dopustili da budemo u tranzitu nekoliko minuta na hrvatskom teritoriju.

NACIONAL: Nema sumnje da Pussy Riot ima svojih pobornika u Hrvatskoj, kao uostalom i svugdje u svijetu. Kakva je vaša poruka njima i koji je zapravo cilj izvedbe „Riot Days“?

Čudno je, ali kako se čini, moji su osjećaji u mnogočemu patriotski. Predstavljamo pozornicu drugoj Rusiji – brižnim i neustrašivim ruskim mladim ljudima koji vole svoju zemlju i spremni su se boriti za svoju slobodu. Osim toga, vjerujemo da izvedba nije samo o Rusiji. Ima univerzalno značenje. Glavne riječi teksta su sljedeće: „Slobode nema ako se za nju ne bori svakoga dana.“ Svatko može biti Pussy Riot.