U veljači je Nacional prvi pisao o, po mnogima, skandaloznoj odluci Ministarstva kulture i medija koje je odbilo za knjižnice otkupiti prvo hrvatsko izdanje ‘’Filosofije palanke’’ Radomira Konstantinovića, važan prikaz suvremenog srpskog društva. Obrazloženje Ministarstva bilo je da se otkupljuju ‘‘samo knjige na hrvatskom jeziku’’ i ‘‘prijevodi djela svjetske književnosti na hrvatski’’. Unatoč tomu što već godinama i desetljećima među izdavačima zemalja bivše Jugoslavije, koje pripadaju istom jezičnom krugu, vlada dogovor da se djela postjugoslavenskih zemalja ne prevode. Mjesec dana nakon tog kulturnog skandala, u ožujku, uslijedio je novi problem s otkupom knjiga za knjižnice, o kojem je Nacional pisao. Rezultati Javnog poziva za otkup knjiga za knjižnice izazvali su tada veliko nezadovoljstvo, ovaj put, među malim izdavačima koji smatraju da Ministarstvo kulture i medija već desetljećima ne samo da favorizira konstantno iste ‘‘velike’’ izdavače, već te iste izdavače izdašno nagrađuje. Najnoviji rezultati Javnog poziva za otkup knjiga za knjižnice ponovno se vezuju za sličnu problematiku. Ovaj put na redu su vrijedna publicistička izdanja, i to ponajviše hrvatskih autora, koja Ministarstvo kulture i medija nije odobrilo za otkup za knjižnice. Neki izdavači, saznaje Nacional, zbog toga planiraju žalbe prema Ministarstvu, s čijom se odlukom nikako ne mogu složiti.

Neki autori i njihova djela, kojima nisu odobrene knjige za otkup za knjižnice, primjerice su ‘’Hrvatska 1990-2020’’ Ive Goldsteina u izdanju Profila, ‘’Budimir Lončar: Od Preka do vrha svijeta’’ Tvrtka Jakovine u izdanju Frakture, ‘’Bosna i Hercegovina 1990-2020’’ Mirjane Kasapović u izdanju Školske knjige, ‘’Homo politicus. Politička retorika u teoriji i praksi’’ Gabrijele Kišiček u izdanju Jesenski i Turk ili ‘’Možemo! Kako je nastala nova hrvatska ljevica’’ Roberta Bajrušija u izdanju Profila. Da su sva ta izdanja redom vrijedna djela koja bi zasigurno zaslužila biti u knjižnicama diljem Hrvatske, dostupna čitateljima, potvrđuje i Velimir Visković, leksikograf i urednik brojnih izdanja različitih autora i izdanja. On, isto tako, potvrđuje da bi se u ovom slučaju moglo raditi i o političkom potezu Ministarstva, sličnom onome kod spomenutog Konstantinovića i njegove ‘’Filosofije palanke’’. U njegovu slučaju radilo se o izdanju na srpskom jeziku koje je odbijeno zato što nije prevedeno na hrvatski. A u najnovijem slučaju radi se o autorima uglavnom lijeve provenijencije koji su napisali knjige u kojima se, između ostalog, propituje ili kritički piše povijest Hrvatske ili Bosne i Hercegovine, dakle u kojima se kritički piše o politici HDZ-a u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini, posebno 1990-ih godina.

Velimir Visković o tome kaže: “Već sam ranije bio primijetio da knjige koje su se pojavile poput Konstantinovićeve ‘Filozofije’ nisu otkupljene za hrvatske knjižnice. Bio sam u Vijeću za knjižnu, nakladničku i knjižarsku djelatnost i moram ponoviti da se došlo do konsenzusa – knjige istog jezičnog područja ne trebaju se prevoditi, a Ministarstvo ih je otkupljivalo. Odjednom je nedavno donesena apsolutno štetna odluka Ministarstva kulture i medija da se knjige prvorazrednih autora ne otkupljuju za knjižnice jer nisu prevedene na hrvatski jezik. Prije toga je, dakle, postignut konsenzus ljudi koji se bave knjigom – sam sam pridonio raščišćavanju tih stvari kad sam objavio izabrana djela Ive Andrića i pitao se kako bi bilo da se ta djela pisana na srpskom jeziku prevode. To bi bilo štetno prevoditi jer bi se u prijevodu sasvim sigurno izgubilo dio sjajnog jezičnog stila. Ta štetna odluka Ministarstva samo govori da nema pristupa za djela koja su pisana na jezicima bivših jugoslavenskih država.

S druge strane, nije mi jasno zašto je sad pak iz otkupa za knjižnice ‘izbačena’ publicistika zato što je kvalitetna. Godinama sam uređivao knjige hrvatskih autora i nagovarao mnoge da pišu memoare i autobiografije, to je mješoviti žanr koji pripada publicistici. Ali moram reći da memoarski zapisi Mani Gotovac ili Igora Mandića, Rade Šerbedžije, Nikole Batušića, one nisu samo kvalitetna memoaristika. Zanima me bi li takve knjige došle u obzir Ministarstva za otkup. Posebno ako je razlog za otkup povezan s politikom pa se ministrica i njezini opunomoćenici u Ministarstvu bave ideološkim izborom, pa autori tog ranga bivaju izostavljeni. Ako je to slučaj ovdje, a popis autora i njihovih djela koja nisu otkupljena tome svakako idu u prilog, to je šteta za knjižnice i čitatelje.”

Ivo Goldstein, povjesničar s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta sveučilišta u Zagrebu, smatra da je politički kriterij u ovome slučaju vrlo očit: “Ja sam nepodoban u Hrvatskoj i nepodoban sam u Srbiji, ali mogu živjeti s time. Prošlog ljeta sam se zabavljao činjenicom da mi u Srbiji nije otkupljena moja knjiga o Jasenovcu, u izdanju Akademske knjige iz Novog Sada. Ta knjiga nije otkupljena prije svega zbog direktne odluke ministra kulture, ali i zbog toga što sam u knjizi dokazao da je brojka od 700.000 ubijenih u logoru Jasenovac – kojom nacionalistički krugovi u Srbiji uobičajeno barataju – višestruko uvećana od one realne. Ovdje se vidi jedan nacionalistički koncept u otkupu knjiga i politike prema otkupu knjiga postoji i u Hrvatskoj i u Srbiji – ‘nepodobne’ knjige se ne otkupljuju.

Moj je otac 1970. godine osnovao Sveučilišnu nakladu Liber. Jedna od prvih knjiga koju je objavio bila je ‘Sukob na književnoj ljevici’ Stanka Lasića, o sukobu koji je buktio 1930-ih godina. Oko te je knjige u Jugoslaviji bilo velikih debata jer je to 1970. bila iznimno osjetljiva tema. Uostalom glavni sudionici tog sukoba – Tito i Krleža – i dalje su bili živi i aktivni. Bez obzira na to što neke stvari u toj knjizi nisu bile po volji nomenklaturi, da se tako o tome debatira, knjiga nije imala nikakvih problema, subvencionirana je, otkupljivana, bio je nekoliko promocija. Dakle, jugoslavenski socijalizam je u tom smislu bio, barem u ovoj prilici, slobodniji od današnjeg sustava. Doduše, ima i knjiga koje se mogu percipirati kao ‘desne’, a koje nisu otkupljene, pa zaključak o tome da samo ‘lijeve’ knjige nisu otkupljene valja ublažiti. No, predlažem da se za koji mjesec napravi analiza u nekim bibliotekama koje su već nabavile ove knjige koje je sada Ministarstvo odbilo otkupiti, pa interes za njih usporediti s interesom za knjige koje je Ministarstvo otkupilo. Ako bi se pokazalo da je interes za knjigama koje nisu otkupljene veći, to znači da Ministarstvo ne slijedi javni interes. Volio bih vidjeti tu analizu”.

Tvrtko Jakovina, Goldsteinov kolega povjesničar s istog fakulteta, jedan od autora čiju knjigu ‘’Budimir Lončar: Od Preka do vrha svijeta’’ Ministarstvo kulture i medija nije odobrilo za otkup za knjižnice, detaljnije je opisao svoju ‘’prošlost’’:

“Kada je na vlast došla Karamarko-Petrov vlada, primio sam poziv da se javim policiji. Dobio sam ga sa svim kolegama koji smo radili na prijedlogu budućeg postava Hrvatskog povijesnog muzeja. S obzirom na to da nisam dobio ni kunu za taj angažman, s obzirom na to da je nas desetak muzeologa, arhitekata, povjesničara, razgovaralo o izgledu muzejskih soba u Tvornici duhana Zagreb, razgovor je bio samo neobičan. Nisam imao pojma o ičemu što je zanimalo policiju, a zapravo HDZ-ova ministra Hasanbegovića. Šest godina kasnije, ni slova ni riječi, nikakve isprike i objašnjenja zašto je volonterski angažman za zemlju zavrijedio takav tretman. Čini mi se da je bilo potrebno jedino da se ponizimo. Do te sam HDZ-ove i Mostove vlade imao i emisiju ‘Treća povijest’ na Hrvatskoj televiziji. Emisija je ukinuta, uvedena je nova koja je bila toliko dobra da je potrajala nekoliko mjeseci.”

Jakovina je opisao još nekoliko situacija:

“Poslijediplomski studij Diplomacy, program na engleskom jeziku koji je Ministarstvo vanjskih i europskih poslova uz četiri velika fakulteta – Fakulteta političkih znanosti, Ekonomskog, Pravnog i Filozofskog fakulteta, pokrenulo, ugušio je MVEP s Plenkovićevim ministrom vanjskih poslova Davorom Stierom. Oni su program koji su pokrenuli, napustili. Sveučilište i rektor, koji je sudjelovao u pokretanju cijelog programa kao dekan FF-a, nisu bili zainteresirani da se program nastavi. Nisu tako zainteresirani ni danas, kada Sveučilište i Rektorat osniva novi i poseban dodiplomski studij diplomacije, možda obrate kolegama koji su prije nekoliko godina sudjelovali u izvođenju nastave još uvijek postojećeg, mada umrtvljenog, sveučilišnog poslijediplomskog programa Diplomacija. Niti slova. Petnaestak stranih diplomata je program u Zagrebu slušalo, dio je diplomirao. Ideja je bila ne samo studij diplomacije Ministarstva vanjskih i europskih poslova podići na višu razinu, već povezati sve s najboljim u znanosti što u ovoj zemlji imamo, stvoriti mehanizam kojim će Hrvatska posredovati naše gledanje na određene teme, ali i polugu ‘soft powera’. Dvije HDZ-ove vlade kasnije, Povijesni muzej dobio je novu lokaciju za svoj budući postav i vjerojatno će biti potrebno više godina, a rekao bih desetljeća, da se taj proces završi. Za sada, rezultata nema. HTV je novu, pravovjernu, hrvatskiju, HDZ-ovskiju povijesnu emisiju ukinuo, a do danas nema nikakvu sličnu, već reprizira našu ‘Treću povijest’, mada su je sami ukinuli. Za sada, ukupan rezultat nula. Studij diplomacije HDZ-ova je vlast, Ministarstvo, zapravo ubilo i do sada nema ništa novo ili slično. Praznina.”

Jakovina je opisao još nekoliko svojih iskustava i oštro završio: “Eto, to je moje kratko iskustvo s HDZ-om u ovom ciklusu vlasti. Mogao bih i dalje, o raznim drugim vodstvima u Hrvatskoj u vrijeme premijera Andreja Plenkovića, na primjer o Filozofskom fakultetu gdje je privremeni dekan bio – veterinar. Da ja vjerujem u poštenje i pravdu i da vjerujem da u ovoj zemlji tako nešto postoji – malo ću stvari banalizirati, ali ne puno – za nečlanove HDZ-a, onda na pitanje iz Rektorata, gdje su molili skupljanje podataka o onome što se trenutačno događa u humanistici, ne bih odgovorio ovako: ‘Nemam projekata financiranih hrvatskim sredstvima. Naime, kako nisam član stranaka koje bi to omogućile, a nakon iskustva da mi je odbijen projekt koji je dobio 99 od 100 bodova, više nemam poticaja da se na slične pozive javljam, pa ne mogu sudjelovati u ovom istraživanju. Ono što radim – a radim više od pola mojih kolega skupa – nisu hrvatski rezultati, već sam ja Hrvat na stranim projektima.’

Sada me pitate kako to da moja knjiga ‘Budimir Lončar. Od Preka do vrha svijeta’, koja je pred trećim izdanjem u šest mjeseci, za koju su blurbove napisali Kissinger, Gorbačov, Dumas i Amr Moussa, koja je do sada prikazana u nizu časopisa vani i kod nas, nije otkupljena od Ministarstva kulture koji kontrolira partijska mašinerija? Pa kako mislite da bi rezultat bio drukčiji? U knjizi govorim o Hrvatskoj u posljednjih sto godina – tu su i Tuđmanovi transkripti, Titova diplomacija, razgovori s premijerima Sanaderom i Matešom, pa desetak drugih ministara i predsjednika, desecima diplomata, ali i priča o bivšem jugoslavenskom ministru vanjskih poslova koji nije promijenio stavove, već ostvario svjetsku karijeru. Zašto mislite da bi tako nešto, napisano od nekog tko nije član niti je bio član, ijedne partije, bilo od interesa hrvatskom partijskom Ministarstvu? Tako stvari funkcioniraju u poredcima orbanovskog tipa ili titoističkog tipa, kako već hoćete. Takav je model. Da su moje privatne okolnosti drukčije, već davno bih bio negdje vani, daleko od svega ovog. Ministarstva u Hrvatskoj doista podupiru humanistiku i prirodne znanosti i gospodarstvo, ali to mora biti za ‘dobre Hrvate’. Šteta je što su to često ljudi poput doktora iz Osijeka i diplomca iz Banje Luke. Šteta je to za Hrvatsku, ali to vidimo mi koji imamo međunarodnu prepoznatost, ali ne i za hrvatsku vlast. To vam je moj odgovor.”

Ministarstvo kulture i medija odbacuje ikakve naznake odlučivanja po političkom ključu. U Ministarstvu ističu:

“Vijeće za knjižnu, nakladničku i knjižarsku djelatnost razmatra sve pristigle prijave i vrednuje ih u skladu s kriterijima Javnog poziva opisanima u Uputama za prijavitelje koje su trajno dostupne na mrežnim stranicama Ministarstva kulture i medija. Tezu o tome da bi Vijeće predlagalo naslove, a ministrica donosila odluku na temelju stava nekog autora prema bilo kojoj političkoj stranci potpuno je besmislena, neutemeljena i ne zaslužuje bilo kakav ozbiljan komentar.”

U Ministarstvu su rekli i koliko je novca utrošeno u najnoviji otkup i u koliko primjeraka su knjige najčešće otkupljene. Vrijedna monografska izdanja namijenjena korištenju u čitaonici, za koja Kulturno vijeće utvrdi da udovoljavaju kriterijima izvrsnosti, otkupljuju se u 85 i 130 primjeraka:

“Vrijedna nebeletristička izdanja mogu uključivati znanstvenu knjigu naročito iz društveno-humanističkog područja, knjige domaće i prijevodne publicistike te esejistička djela i knjige kritika. Najvrjednija nebeletristička izdanja za kojima postoji potreba u narodnim knjižnicama otkupljivat će se u 102 i 173 primjeraka. Beletristička izdanja koja obuhvaćaju domaću i prijevodnu poeziju i prozu, knjigu za djecu i mlade, slikovnice i stripove, a koja prema procjeni Kulturnog vijeća i Stručnog povjerenstva za dječju knjigu zadovoljavaju najviše umjetničke kriterije i knjižnične standarde, odnosno udovoljavaju u najvećoj mjeri kriterijima ovog Javnog poziva, otkupljivat će se u 151 i u 260 primjeraka.”

Kad su kriteriji u pitanju, većina nakladnika s kojima je Nacional bio u kontaktu oko ovog teksta slažu se da kriteriji prema kojima se odabire koji će naslovi biti za knjižnice, a koji neće, potpuno nejasni i netransparentni. Upravo zbog toga neki od njih će se žaliti na rezultate najnovijeg Javnog poziva, iako je ta žalba samo formalne prirode. Naime, Ministarstvo nije jedina ‘’adresa’’ koja odobrava novac za otkup za knjižnice, već to mogu napraviti i same knjižnice. Stoga se izdavači mogu nadati da će voditelji nekih knjižnica smatrati neki od naslova dovoljno relevantnim za svoje čitatelje i korisnike i otkupiti ih za svoje potrebe.

Nije samo riječ o publicističkim naslovima hrvatskih autora, već i o iznimnim inozemnim publicističkim izdanjima – poput ‘’Kritike čistoga uma’’ Immanuela Kanta ili ‘’O slobodi’’ Johna Stuarta Milla, ili Pikettyjeva ‘’Kapital i ideologija’’. Isto tako, nisu otkupljena i neka vrlo tražena beletristička izdanja – knjige Elene Ferrante koja u Hrvatskoj ima izniman broj čitatelja i vrlo je tražena po knjižnicama, novi roman Ivice Đikića ili ‘’Nizozemska kuća’’ Ann Patchett za koju je već sad velika lista čekanja po knjižnicama. Zašto su te knjige odbijene Ministarstvo kulture i medija dalo je ovaj odgovor:

“Na internetskoj poveznici na našim stranicama vidljivo je kako ‘pri otkupu prednost imaju vrijedna djela suvremene hrvatske književnosti i umjetnosti. Otkupljuju se i novi prijevodi relevantnih djela svjetske književnosti te iznimno važna temeljna djela iz društveno-humanističkog područja kojima se popunjavaju praznine u hrvatskoj kulturi i za kojima postoji potreba u narodnim knjižnicama. Iznimno se mogu otkupiti najvažnija i najvrjednija djela suvremene domaće i prijevodne publicistike.’ Prilikom donošenja odluka o otkupu knjiga ‘osim navedenih općih kriterija, Vijeće i Povjerenstvo u procesu vrednovanja prijavljenih knjiga, uzima u obzir i niz drugih čimbenika, uključujući naročito: raspoloživa sredstva i potrebe za pojedinim naslovima u narodnim knjižnicama.’’

Iz ovog odgovora očit je zaključak – Ministarstvo kulture i medija ne smatra sva navedena djela vrijednima te smatra da za njih ne postoji potreba u narodnim knjižnicama. Kad su kriteriji i politika Ministarstva prema ovom segmentu poslovanja u pitanju, u Ministarstvu upućuju Nacional na poveznice na njihovim stranicama gdje bismo trebali pronaći kriterije i upute za prijavu knjiga kao jasne smjernice, u kojima se očitava politika Ministarstva u otkupu knjiga:

“Dodatno bismo vas obavijestili kako je u procesu dorade i donošenja novi model otkupa knjiga za narodne knjižnice koji se radi u suradnji sa Zajednicom nakladnika i knjižara te knjižničarskom zajednicom. U njemu će naglasak biti na intenziviranju komunikacije između nakladnika i narodnih knjižnica dok će uloga Ministarstva kulture i medija biti ponajprije savjetodavna u smislu preporučivanja najkvalitetnijih naslova koje će knjižnice direktno nabavljati od nakladnika u skladu sa svojim potrebama i raspoloživim sredstvima. Novi model će se primjenjivati od sljedeće 2022. godine.”