Predstava Čekajući Oresta premijerno će biti izvedena na arheološkom lokalitetu Aquae Iasae, ostacima rimskih termi kraj Varaždinskih Toplica. Lada Kaštelan, dramaturginja i autorica teksta nastalog prema Sofoklovoj ‘Elektri’, i redateljica Livia Pandur tako su povezale suvremenost s antikom.

Arheološki lokalitet Aquae Iasae u Varaždinskim Toplicama, gdje se sve češće organiziraju različita kulturna događanja, postat će scena za predstavu u produkciji Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu. Praizvedba teksta Čekajući Oresta koji je prema motivima Sofoklove Elektre napisala Lada Kaštelan, u režiji Livije Pandur, održat će se 28. lipnja. Čarobna lokacija, nekadašnje rimske terme, postaje prostor za dramski repertoar kojim se povezuje suvremenost s antičkim nasljeđem.

Čekajući Oresta inovativno i drugačije donosi priču u kojoj se svatko može prepoznati. Vječno suprotstavljene – Klitemnestra koju igra Nina Violić i Elektra koju igra Dea Presečki – majka i kći, u jednom od najstrašnijih sukoba koji svijet pamti, pokušavaju se izboriti jedna s drugom. Elektrin otac žrtvovao je najstariju kći za slavu i moć i tako pokrenuo krugove mržnje i destrukcije. Plaća li se za smrt smrću i ima uopće itko pravo ubiti, pitanja su koja progone glavne junakinje. Osim spomenutih glumica u predstavi igraju Filip Eldan, Nikša Eldan, Beti Lučić i Elizabeta Brodić. Nacional je razgovarao s dramaturginjom i autoricom teksta Ladom Kaštelan i s redateljicom Livijom Pandur. Ovo nije njihova prva suradnja, radile su 2019. Alkestidu u dubrovačkom Kazalištu Marina Držića, a prije toga s Livijinim bratom, prerano preminulim redateljem Tomažom Pandurom.

Kako kaže Lada Kaštelan, kojoj to nije prvi tekst inspiriran grčkom mitologijom, Čekajući Oresta napisala je na najljepši mogući poticaj za dramskog autora – na narudžbu kazališta:

Intendantica varaždinskog HNK-a Senka Bulić i redateljica Livija Pandur prije godinu dana dogovorile su da Livija za kraj ove sezone režira predstavu koja će biti premijerno izvedena na arheološkom lokalitetu Aquae Iasae. Htjele su, naravno, da to budu neki Grci pa su me pozvale i dale mi povjerenje i otvorene ruke da izaberem i što i kako, jedino je zadan bio rok za predaju teksta. Predivna ponuda, kakva se ne dobije često… Vrlo brzo sam predložila da radimo nešto u vezi sa Sofoklovom Elektrom, nisam doduše još znala kako, za to mi je trebala malo dulja inkubacija. Livija i Senka su, nasreću, imale strpljenja.

Za grčkim mitovima uvijek se poseže kad se želi reći nešto o sadašnjosti, o svom svijetu, o nečem što je aktualno, neriješeno, mučno, zastrašujuće, o čemu je teško ili se ne može govoriti, mitovi nas okreću u sebe i sada. Mitski Trojanski rat, ili Tebanski, to je uvijek ili onaj rat koji je tek završio ili onaj koji tek dolazi, s tim su računali i moja Trilogija o Agamemnonu i moje adaptacije Euripidovih Feničanki i Helene, Aristofanove Lizistrate… Priča o Elektri, i to upravo onakva kakva je u Sofoklovoj drami Elektra, a sačuvane su i Eshilova i Euripidova verzija, privukla me je iz dva razloga… Jedan razlog je teški odnos majke i kćeri, meni uvijek izazovna tema. Drugi su posljedice koje ratovi i krize ostavljaju na obiteljske odnose i cijelo društvo, transgeneracijske traume. Mislim pritom i na čestu pojavu kad se nečiji stavovi oslanjaju na iskustvo roditelja i predaka, na čiju se stranu ljudi stavljaju zbog obiteljskih lojalnosti i ne dovode u pitanje vjerodostojnost i valjanost narativa koji su naslijedili.

‘Često se nečiji stavovi oslanjaju na iskustvo predaka, na čiju se stranu ljudi stavljaju zbog obiteljskih lojalnosti i ne dovode u pitanje valjanost narativa’, kaže Lada Kaštelan

Klitemnestra i Elektra, majka i kći, našle su se na suprotnim stranama nakon što je Klitemnestra ubila Agamemnona kao osvetu za to što je zbog političkih interesa žrtvovao njihovu kćer Ifigeniju. Elektra ne prihvaća majčinu argumentaciju, lojalna je svom mrtvom ocu. Lada Kaštelan nastavlja:

Obje su zaglavljene u traumi, osuđene na suživot u mržnji, čekaju da se Orest, sin i brat, vrati iz egzila i da se nešto riješi… Orest se u Elektri vraća i ubija Klitemnestru, uz Elektrinu pomoć, ali ja se ne bavim time u ovom tekstu, zaustavila sam se na čekanju, kako kaže i naslov. Moj je tekst zapravo nastao na bazi scene od stotinjak stihova Sofoklove Elektre, izrastao je iz nje. U toj se sceni Elektra i Klitemnestra žestoko svađaju, međusobno se optužuju na najgori mogući način, a ispod tih teških riječi i uvreda stalno pulsira dinamika odnosa majke i kćeri, jake majke i nedovoljno voljene kćeri, dinamika kakva je, primjerice, u Bergmanovoj Jesenjoj sonati. Tu scenu prvi put sam prevodila jako davno, dok sam još bila na Akademiji, za potrebe glumačke klase. Bio je to moj prvi prijevod s grčkog, bila sam uzbuđena i zaprepaštena kad sam je otkrivala, dirala je u moje bolne točke. I učinilo mi se da je sada pravo vrijeme da joj se vratim – i moje vrijeme jer sam 40 godina starija i iskusnija, a i da je i pravo vrijeme za Elektru i Klitemnestru i zbog šireg okvira, zbog potpune polarizacije svijeta u kojem živimo, polarizacije pojačane novim sredstvima komuniciranja i algoritmima koji svima povlađuju i nude svakom ono što želi čuti, to je baš jako uznemirujuće. U svoj tekst sam uvela grupu koju sam nazvala #pratitelji, grupu koja povlađuje, ‘pumpa’ i huška – a ne pokušava biti glas razuma kao što radi kor u grčkim tragedijama. Moji su #pratitelji upravo suprotno, i Elektri i Klitemnestri govore ono što one žele čuti. Osim te svađe koristim još neke fragmente iz Elektre, plus nekoliko fragmentića iz nekih drugih tragedija, zatim autorske dijelove koje sam napisala na osnovi grčke mitologije plus autorski dijelovi iz moje glave, ili srca ili trbuha, ne znam odakle… Svega tu ima.

Lada Kaštelan, dramaturginja i autorica teksta Čekajući Oresta, i redateljica predstave Livia Pandur na lokaciji Aquae Iasae | Foto: Saša Zinaja/NFoto

Kad je u pitanju lokacija na kojoj će se predstava izvoditi, Lada Kaštelan kaže da to smatra velikom privilegijom. Divna je ideja, kaže, uprizoriti je na arheološkom lokalitetu Aquae Iasae, uz ostatke rimskog foruma s trijemovima i bazen s termalnom vodom kojom se ljudi liječe 2000 godina.

Nadamo se da će se naša predstava dobro uklopiti u taj, da tako kažem, zagrljaj prirode i civilizacije, još samo ako nam prilično nepredvidiva vremenska situacija dopusti da održimo predstavu na predviđene datume, klimatske promjene su dosta neugodne za izvedbe na otvorenom. Svakako, za takav tekst koji se naslanja na antičku verziju ovo je idealan prostor, i geografski i misaoni… U kolovozu predstava putuje u Dubrovnik, na Lovrijenac, također idealan prostor za ovu predstavu, kazališni Hamletov dvorac dobro će raditi za ovu priču, Hamlet i Elektra, uostalom, imaju puno sličnosti. Zahvalna sam Senki Bulić koja je sve to i osmislila i organizacijski omogućila.

Ovo nije prva suradnja Lade Kaštelan i Livije Pandur. Prvi put su surađivale još 2012., kad su Tomaž i Livija Pandur radili Euripidovu Medeju u HNK-u Zagreb, naručili su od Lade novi prijevod.

Počela sam dolaziti na njihove probe iako nisam morala, bilo mi je uzbudljivo gledati ih u akciji, njihov način rada bio je poseban, svaka proba mala kazališna svečanost. Livija je kasnije prenijela sve najljepše običaje iz njihove zajedničke, svjetske, kazališne karijere u svoj samostalni redateljski rad. Voli i zna raditi u timu, daje povjerenje suradnicima, strpljiva je, koncentrirana, na probe dolazi pripremljena i stvari drži pod kontrolom na miran način, ali do najsitnijeg detalja, jako poštuje glumačke osobnosti, otvorena je za sugestije, ali i uporna u onom za što misli da je važno, rekla je Lada Kaštelan. Redateljica Livija Pandur naglasila je da su surađivale više puta:

S Ladom Kaštelan sam puno radila i divim se njenom dubokom razmišljanju o kazalištu, a pogotovo njenom pristupu dramskom pisanju. Radile smo zajedno na dramaturškoj obradi Medeje u HNK-u Zagreb, Goetheova Fausta u Madridu, Shakespeareovih Richarda II. i III. u ljubljanskoj Drami, u režiji Tomaža Pandura, a onda Alkestidu u dubrovačkom Kazalištu Marina Držića. Novi Ladin tekst prema motivima Sofoklove Elektre oduševio me je i inspirirao odmah. ‘Prosijani’ tekst, kako kaže Lada, u repetitivnoj naraciji postaje fantastična poema, koja kroz filter fikcije otkriva stvarnosti odnosa majke i kćeri.

Pojasnila je što je u ovoj priči, o Elektri i njezinom bratu Orestu, toliko inspirirajuće, ali i na što će se fokusirati režirajući predstavu. Kaže da se sve velike tragedije mogu ispričati u dvije ili tri rečenice:

Mitovi nas opominju, izazivaju, identificiraju, postavljaju vječna ontološka pitanja, preko njih se prepoznajemo. Tako i u našoj priči o Elektri i Klitemnestri. Zanima me arhetip tog odnosa, zagonetni i nerješivi odnos majke i kćeri u kojem se svi možemo prepoznati. Stanje današnjeg trenutka, gdje pratimo posljedice rata i zločina u prošlosti i slutnju, prognozu budućnosti. Nesigurnost, strah, samoća, nezacijeljene rane. Osuđeni na čekanje. U direktnom i nepomirljivom sukobu Klitemnestre i Elektre oslikava se arhetip odnosa majke i kćeri: prošlost obilježena ratom i zločinima i slutnja budućnosti u kojoj će zločin biti kažnjen, ali neće donijeti ni smirivanje ni pomirenje. Glad za ljubavlju, želja za moći, nezaustavljiva strast, nezacijeljene rane dovode Klitemnestru i Elektru do sukoba, do lavine razotkrivanja obiteljskog prokletstva, gdje se kroz njihov odnos ogleda slika današnjeg svijeta. Dok polažu svoje riječi na žrtvenik, iznad njih visi sjekira koja svaki put preduboko zasiječe i vapi za iskupljenjem. I postavljaju se mnoga pitanja. Što se krije iza riječi? Je li iskupljenje uopće moguće? Je li dodir moguć? Je li moguće sudjelovati u majčinoj smrti? Jako duga tišina.

‘U društvu u kojem svjedočimo nasilju, silovanjima, iskorištavanju, nejednakosti – kazalište ima moć osvještavati, inspirirati, upozoriti’, ističe Livia Pandur

Tekstovi Lade Kaštelan uvijek govore o ženi, položaju žene u obitelji i u društvu, uvijek su to snažne žene koje imaju što reći. Livija Pandur pojasnila je koliko joj je kao redateljici važna tema kojom se predstava bavi:

Sve uvijek krene iz teksta, to je uvijek osnova i bit svake predstave. Elektra i Klitemnestra su u središtu naše priče, njihovi snovi, noćne more, ‘religija boli’, a slijede ih pratitelji, koji nisu ni moralni arbitri ni komentatori, ali u naraciji omogućavaju i potpiruju ispovijedi glavnih junakinja. A tu je i glumačka podjela ove predstave koja je uvijek preduvjet da se može ostvariti uzbudljivo kazališno putovanje po pokrajinama ljudskih odnosa.

Apsolutno je važno da se govori o snazi žene. Svjedoci smo raspada civilizacijskih vrijednosti, etike i morala, živimo u vremenu stalnih ratova, nejednakosti, ugnjetavanja manjina. U društvu u kojem još uvijek svjedočimo nečuvenom nasilju, silovanjima, ubojstvima, iskorištavanju, nejednakosti – kazalište još uvijek ima moć osvještavati, probuditi, inspirirati, upozoriti.

Livija Pandur također je sretna i zadovoljna jer se Čekajući Oresta izvodi u ambijentu, i to na arheološkom lokalitetu čime se povezuju antika i suvremenost.

Kad me je prije godinu dana intendantica Senka Bulić pozvala da nakon opere Pjesma iz buke – Životi i smrti Isabelle Eberhard radim dramsku predstavu i odvela me u Varaždinske Toplice na lokaciju starih termalnih izvora, oduševila sam se magičnim prostorom, zvukovima i atmosferom i odmah zvala Ladu Kaštelan. Zajedno smo promišljale i odlučile se za obradu Sofoklove Elektre. Zapravo me je i sam prostor varaždinskih termi inspirirao i kod odluke o tekstu. Naravno da je jako zahtjevno pripremati predstavu na toj lokaciji, i za glumce i za produkciju, potpuno je drugačije nego u sigurnom okruženju kazališta, ali produkcija HNK-a Varaždin omogućila je sve da se ova predstava može realizirati i u tim neobičnim uvjetima, zaključila je Livija Pandur.