U povodu kampanje uoči izbora novog predsjednika Vrhovnog suda, Nacionalu je koncem proteklog tjedna intervju dao poznati hrvatski odvjetnik, 72-godišnji Čedo Prodanović. Dočekao nas je u svom zagrebačkom uredu u koji se vratio s punim radnim vremenom nakon uspješne operacije benignog tumora na mozgu. Prodanović opet predano prati i sve što se događa u hrvatskom pravosuđu i politici, posebno situaciju oko neizvjesnog izbora predsjednika Vrhovnog suda kao čelne osobe sudbene vlasti. Sucu Radovanu Dobroniću, kandidatu predsjednika Milanovića za tu dužnost, dao je visoku ocjenu, procijenivši da su mu šanse da bude i izabran polovične. Po Prodanoviću, nije isključeno da HDZ iskoristi Dobronićevu nerazjašnjenu situaciju oko neispunjene sudačke norme iz 2019. godine kao formalni izgovor za to da saborska većina opstruira Dobronićev izbor. Za Nacional je Prodanović komentirao i što misli o ponašanju DSV-a u tom slučaju te činjenicu da je HDZ prije toga opstruirao prethodnu Milanovićevu kandidatkinju, sveučilišnu profesoricu Zlatu Đurđević. Govorio je i o svom velikom angažmanu pred Haaškim sudom, gdje je s Jadrankom Sloković uspješno branio generale Ivana Čermaka i Rahima Ademija. Prodanovićevi klijenti bili su brojne poznate osobe kao što su Stjepan Mesić, Ivo Sanader, ali i bjegunac od hrvatskog pravosuđa Zdravko Mamić. O suđenju Mamiću, s kojim su on i Jadranka Sloković prekinuli suradnju, nije želio govoriti.

NACIONAL: Kakvu je poruku HDZ poslao prošloga četvrtka, odlažući glasanje o izboru Radovana Dobronića za predsjednika Vrhovnog suda za sljedeću sjednicu?

Shvatio sam da su oni odložili to glasanje da bi provjerili kakva je stvarna situacija s njegovim stegovnim postupkom. Tako su barem rekli. U formalnom smislu stegovni postupak može biti razlog da bude odbijena i njegova kandidatura ili barem dobar izgovor da ga se preliminarno diskvalificira.

NACIONAL: Nacional je od DSV-a dobio odgovor da oni ne obavještavaju suce protiv kojih se pokreće postupak, a predsjednik Trgovačkog suda objašnjava da je sudac Dobronić mogao otkriti da će protiv njega biti podignut stegovni postupak ako je pročitao izvješće na internetskim stranicama Sabora, jer ga on osobno o tome nije izvijestio. Pobuđuje li to sumnju da je taj stegovni postupak samo iskorišten da bi se opstruirao izbor suca Dobronića? Može li to biti dobar izgovor Andreju Plenkoviću da saborska većina ne potvrdi Radovana Dobronića za predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske?

Dozvoljavam da se može posumnjati da je stegovni postupak protiv suca Dobrovića pokrenut kako bi se opstruirao njegov izbor, uz napomenu da je postupak uglavnom proveden u skladu sa Zakonom o Državnom sudbenom vijeću, uz veliku zamjerku da Državno sudbeno vijeće nije u zakonskom roku od 15 dana od dana primitka zahtjeva za pokretanje stegovnog postupka zakazalo raspravu. To je učinilo tek nakon znatno dužeg proteka vremena. Doduše, bolje zakonsko rješenje bi bilo da ovlašteni podnositelj zahtjeva za pokretanje stegovnog postupka odmah o tome obavijesti sudca protiv kojeg je iniciran stegovni postupak, a ne da sudac to sazna tek nakon što je pozvan na raspravu. Po mojim saznanjima, nekih predsjednici sudova iz kolegijalnih razloga tako i postupaju, ali to nije njihova zakonska obveza.

NACIONAL: Ali sudac Dobronić odgovarao je puna četiri sata na zastupnička pitanja, dokazujući da suvereno vlada sudačkom strukom, ne samo u Hrvatskoj nego i u svijetu.

Rekao sam da taj stegovni postupak HDZ-u može poslužiti kao dobar izgovor. To se ne bi dogodilo prvi put. To se desilo Hrvoju Hribaru u natječaju za HAVC. Kao kukavičje jaje bila mu je podmetnuta kaznena prijava, koja nije bila riješena prije njegova izbora. Kada je Hribar zbog toga propao na izborima, ta kaznena prijava bila je odbačena. Isto se sada dešava i Dubravki Vrgoč protiv koje je podnijeta kaznena prijava da bi je se eliminirano iz natječaja za ravnateljicu HNK. Kako će Državno odvjetništvo u tom slučaju reagirati, u ovom trenutku još ne znamo jer se njihova odluka predugo čeka. To je u funkciji iznalaženja formalnog razloga da se ljude diskvalificira iz potpuno drugih razloga. To je uvijek dobar formalni razlog ili dobar izgovor da se nekoga ne izabere, kako god to nazvali.

NACIONAL: Što očekujete od ovog trećeg kruga izbora za predsjednika Vrhovnog suda? Čeka li Hrvatsku i četvrti krug?

Po meni, trenutačno su podjednaki izgledi da sudac Dobronić bude izabran kao i da ne bude izabran. Tu je li-la situacija.

NACIONAL: Dojam je da sudac Dobronić poznaje probleme hrvatskog pravosuđa, a spreman je i krenuti u promjene.

Njegov nastup pred saborskim Odborom ocjenjujem vrlo dobrim. Nesumnjivo je vrhunski pravni stručnjak, koji poznaje i pravosuđe različitih država, što se moglo razabrati iz njegova nastupa prošloga četvrtka. Samo je pitanje hoće li mu to biti dovoljno za obavljanje vrlo složene dužnosti predsjednika Vrhovnog suda, gdje ga sigurno ne čekaju raširenih ruku. To se potvrdilo i glasanjem na Općoj sjednici Vrhovnog suda na kojoj aktualni privremeni obnašatelj dužnost predsjednika Vrhovnog suda Marin Mrčela dobio 29, a sudac Dobronić tek 4 glasa. Dolaskom na tu funkciju sigurno bi naišao na otpore. Pitanje je kako će se s time nositi, jer mu tu pravno znanje neće biti od velike pomoći. Radovan Dobronić sigurno je dobar pravnik, intelektualac, fin i pristojan čovjek, pa ne znam kako će se moći nositi s datom situacijom, a neće mu biti lako.

NACIONAL: Kako komentirate poziv Udruge Franak na potpisivanje peticije potpore, kao glasa građana, za izbor Radovana Dobronića na dužnost predsjednika Vrhovnog suda?

Nemam simpatije za takve navijačke poteze. To smatram pritiskom jedne interesne grupe na zastupnike koji o tome trebaju glasati.

NACIONAL: No ta „interesna grupa“ je gotovo trećina građana Hrvatske, oni kojima su banke ponudile nepoštene kredite u švicarskim francima, a sudac Dobronić donio je kolektivnu presudu protiv banaka. Danas tu njegovu presudu u sličnim predmetima koristi i Sud Europske unije u Luksemburgu.

Bi li Udruga Franak uputila taj poziv za potpisivanje peticije da je sudac Dobronić odbio njihovu tužbu? Ne bi sigurno, a on bi bio isti sudac s istim kvalitetama. Neću reći da je to sada pritisak „pro domo sua“, pritisak u vlastitu korist. Tumačim to pritiskom za koji nemam simpatije jer to radi grupa ljudi bez obzira na njihov broj, koju je on zadovoljio svojom presudom.

NACIONAL: Odbije li i ovoga puta Sabor predsjednikova kandidata, može li se to tumačiti i kao pokušaj apsolutne kontrole HDZ-a i Andreja Plenkovića nad životom u Hrvatskoj?

Zasad ne mogu reći da se radi o opstrukciji suca Dobronića. Kada je riječ o prethodnoj kandidatkinji Zlati Đurđević, sigurno je bilo te opstrukcije. Ali vrijeme u kojem je HDZ žario i palio društvenim događanjima, pa i pravosuđem, na sreću je prošlo, a to se događalo devedesetih godina.

NACIONAL: Na ispitivanju suca Radovana Dobronića na saborskom Odboru za pravosuđe bilo je postavljeno i pitanje smatra li da je loše stanje u hrvatskom pravosuđu posljedica činjenice da u Hrvatskoj nije provedena lustracija. No je li nad vama – kao nekadašnjem tužitelju u bivšem sustavu, ekvivalentu današnjeg državnog odvjetnika – bila provedena lustracija?

Iako u Hrvatskoj lustracije u formalnom smislu nije bilo, ona je de facto bila provedena. Nije donesen zakon o lustraciji kao u drugim istočnim, bivšim socijalističkim zemljama, ali da se ona dogodila, osjetio sam i na vlastitom primjeru. Postoji jedno istraživanje profesora Alana Uzelca s Pravnog fakulteta u Zagrebu, prema kojem je nakon prvih demokratskih izbora iz pravosuđa otišlo ili otjerano više od tisuću sudaca i tužitelja. To je pogubno za svaku zemlju jer toliki kapacitet sudaca ne postoji, a posljedice toga osjećamo i danas. Riječ je o klasičnoj zamjeni teza. Dakle, lustracija je provedena u Hrvatskoj i to najviše baš u pravosuđu.

‘Stegovni postupak protiv suca Dobronića HDZ-u može poslužiti kao dobar izgovor. To se ne bi dogodilo prvi put. Isto se desilo Hrvoju Hribaru u natječaju za HAVC. Kao kukavičje jaje bila mu je podmetnuta kaznena prijava’, smatra Čedo Prodanović. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Što se to vama dogodilo?

Kao što rekoh, osjetio sam to na vlastitoj koži. Život mi se u 24 sata promijenio. Bio sam u totalnom šoku. Morao sam u teškim vremenima otići u odvjetništvo kao obilježeni čovjek izbačen iz društva, a da u tom trenutku nisam shvatio sve razmjere te situacije. Neki nekadašnji poznanici, a i poneki prijatelj koji to u stvari nije bio, od mene su okretali glavu pa kad sam cestom prolazio od Frankopanske do Trga bana Jelačića, trebalo mi je samo pet minuta. Prije toga trebalo mi je za istu razdaljinu sat vremena. Prolaznici bi me zaustavljali svakih desetak metara da me nešto pitaju. S druge strane, nakon moje smjene prilazili su mi ljudi od kojih to nisam očekivao i davali mi podršku. Morao sam se u hodu presložiti i boriti za golu egzistenciju. Tada sam shvatio da postoji život i negdje drugdje, a ne samo u tužilaštvu.

NACIONAL: Nije li vam to izbacivanje iz pravosuđa omogućilo da se kao odvjetnik obogatite? Jesu li vam učinili uslugu?

Kada mi se to dogodilo, sigurno nije bilo usluga. To se pokazalo tek kasnije. Našao sam se u situaciji da moram preispitati vlastite sposobnosti. Da sam ostao u tužilaštvu, bio bih danas možda državni odvjetnik s boljom ili lošijom karijerom i ne bih znao kako život u pravosuđu zapravo pulsira. Sve što se poslije događalo bilo je splet različitih okolnosti, ali to nije odmah krenulo. Trebalo mi je desetak godina da stvorim neko ime u odvjetništvu, no još uvijek nisam bogataš.

NACIONAL: Kao odvjetnika na Haaškom tribunalu angažirali su vas generali Ivan Čermak i Rahim Ademi, pratili ste tamo i predsjednika Stipu Mesića. S druge strane, na domaćoj sceni angažirao vas je bivši premijer Ivo Sanader zbog korupcijske afere, pa i bjegunac od hrvatskog pravosuđa Zdravko Mamić. Sve su to zvučna imena.

Nisu me angažirali samo oni. S predsjednikom Stipom Mesićem išao sam i u Haag kao savjetnik kada je davao iskaz. Početkom devedesetih izbacili su me iz pravosuđa s implicitnom tezom da sam prije toga bio podoban, a ne sposoban. Prije nego što mi se to dogodilo, napredovao sam izrazito brzo u karijeri. Nisam napredovao zato što sam bio član Saveza komunista, jer svi smo bili članovi Partije. Devedesetih je dodatni problem bila i moja etnička pripadnost, ali to nije bilo bitno. Odletio bih iz pravosuđa ionako kao što su odletjeli mnogi drugi.

NACIONAL: Je li, međutim, etnička pripadnost Zlate Đurđević kao Srpkinje bio njezin krimen zbog kojeg nije u Saboru izabrana za predsjednicu Vrhovnog suda kao prva kandidatkinja ustavnog predlagača, predsjednika Zorana Milanovića?

Ne želim o tome uopće tako govoriti jer tako ne razmišljam. Naravno, to je prisutno u ovoj zemlji i ne može se preskočiti. Međutim, u tim kategorijama ne želim spekulirati, ali sam svjestan da to postoji i da joj to svakako nije bila prednost. Po meni, ona nije dobila podršku u Saboru jer se nije uklapala u sliku sudaca koje HDZ i desnica u Saboru žele i toleriraju.

NACIONAL: Uklapa li se sudac Radovan Dobronić u tu sliku sudaca koje HDZ želi?

To ćemo tek vidjeti. Zlata Đurđević je svojim nastupom nagovijestila da nije dio tima u sudačkoj profesiji, da dolazi sa željom da nešto mijenja. Te promjene su se odnosile na ono što ona, ali i ja, smatra da u pravosuđu nije dobro. Drugi negativni faktor bio je što ju je predložio predsjednik Zoran Milanović, s kojim HDZ često ima problema, a koji je taj prijedlog beskompromisno izveo onako kako fiškal nikad to ne bi uradio – zaobilaženjem nekih pravnih zapreka koje su mu smišljeno postavljene.

NACIONAL: Je problem bio u članku 44 a Zakona o sudovima, kojim je propisano raspisivanje javnog poziva Državnog sudbenog vijeća za predsjednika Vrhovnog suda, iako je Ustavom, kao višim pravnim aktom, predviđeno da kandidata za predsjednika Vrhovnog suda predlaže predsjednik države?

Problem je u tome što se tim člankom Zakona o sudovima, kojim se ograničava ustavna ovlast predsjednika, mogao donijeti običnom većinom u Saboru sa samo 38 zastupničkih ruku, a za promjene Ustava potrebna je dvotrećinska većina svih saborskih zastupnika, što podrazumijeva glasove 101 zastupnika. Na mala se vrata posredno derogirao Ustav. Tako je taj zakon sada doveo u pitanje izravnu ustavnu ovlast predsjednika republike. Umetnute su predsjedniku dvije nepotrebne stepenice za predlaganje čelnika sudbene vlasti. Kroz tu proceduru kompromitiran je predsjednik Zoran Milanović, kao i njegova prethodna kandidatkinja za predsjednicu Vrhovnog suda, profesorica Zlata Đurđević.

NACIONAL: Može li sada biti kompromitiran i novi predsjednikov kandidat Radovan Dobronić?

Zasad mogu samo spekulirati hoće li biti uskraćena suglasnost i sucu Dobroniću, jer on se javio na javni poziv koji je raspisalo Državno sudbeno vijeće. Iz dosadašnjeg ponašanja ne znam kakav će biti konačan stav HDZ-a i vladajuće većine.

NACIONAL: Kako ste devedesetih godina doživjeli eliminaciju suca Vladimira Primorca iz pravosuđa, na što se u svom programu osvrnula i profesorica Zlata Đurđević?

Vladimira Primorca sam pobliže upoznao kada je besramno uklonjen s Vrhovnog suda s još nekim sucima poput Marijana Svedrovića i sutkinje Milene Drakulić. Upoznali smo se u Hrvatskom pravnom centru, koji je financirala fondacija Otvoreno društvo.

NACIONAL: Iza tog Hrvatskog pravnog centra stajao je, dakle, George Soros, a vi ste bili i zamjenik predsjednika te fondacije?

Bio sam zamjenik predsjednika te fondacije čiji je prvi predsjednik bio Žarko Puhovski, pa Mika Tripalo, a u moje vrijeme predsjednica je bila Slavica Singer. Ponosan sam na to. Nikada prije toga nisam radio s pametnijim i časnijim ljudima kao u to vrijeme. Vladimir Primorac je bio simbol nezavisnog pravosuđa u Hrvata. Prvi put je stradao 1971. godine jer nije želio suditi proljećarima, pa je otišao sa suda, a poslije je umjesto da doživi potpunu rehabilitaciju i satisfakciju, zbog istih svojstava bio uklonjen. Jer je imao vlastitu glavu i nije podlijegao pritiscima. Nije slijedio ičije političke naputke pa se nije uklapao u maticu. Uvijek je bio svoj. Čak i u stadiju teške bolesti bio je, na moju zamolbu, promatrač Hrvatskog pravnog centra na suđenju Dinku Šakiću, zapovjedniku koncentracijskog logara u Jasenovcu, u procesu u kojem sam zastupao oštećenike. Vladimir Primorac je dolazio na to suđenje unatoč neugodnoj atmosferi u sudnici. Dolazio je s kemoterapije da bi stajao uz mene. Na tom suđenju zastupao sam brata pokojnog Boškovića kojeg je Dinko Šakić osobno ubio.

NACIONAL: Kakvo je bilo to suđenje Dinku Šakiću, s vremenskim odmakom?

To je bilo isforsirano suđenje. Morali smo mu suditi kad su nam ga Amerikanci ustupili, ali nismo ga tužili za genocid.

NACIONAL: Kako se hrvatsko društvo može osloboditi korupcije?

Opća je percepcija građana i Europske komisije o razvijenoj korupciji, a nažalost, to je i činjenično stanje – naročito u tranzicijskim zemljama, pa i u Hrvatskoj. I kod nas je uzela maha, a mi se s njom više-manje neuspješno nosimo. Ona se može suzbijati samo preciznim propisima za postupanje organa vlasti na svim razinama. Propisi ne smiju ostavljati bilo kakve nedoumice, a procesi odlučivanja moraju biti sa što manjim toleriranjem situacija u kojima se odlučuje diskrecijskim odlukama vlasti. Naime, tamo gdje se diskreciono odlučuje stvara se tzv. kriminogena zona pogodna za vršenje kaznenih djela. Drugo je transparentnost u radu. Da se zna tko što radi i kako to radi, a da je to javno dostupno i podložno svekolikoj, pa i javnoj kontroli. U pravosuđu to znači objavljivanje svih presuda i njihova laka dostupnost na svim sudovima. Mislim da viši sudovi moraju permanentno visiti nad glavom nižih sudova i reagirati na svaku situaciju u kojoj se zbog neprimjerenih presuda može indicirati neka koruptivna situacija.

NACIONAL: Kako gledate na ulogu medija u toj borbi s korupcijom?

Medijima vjerujem i dajem im priznanje jer su u otkrivanju kriminala uspješni gotovo kao i organi gonjenja. Mediji probijaju barijere, a nakon toga se uključuju uspješno ili manje uspješno i organi gonjenja. Nadalje, ne slažem se s tezom da se kontrolom i kritikom rada pravosudnih organa u fazi donošenja prvostupanjskih presuda vrši pritisak na pravosuđe. Da pojasnim, ne slažem se s tezom da se pojedini pravosudni postupak ne smije komentirati sve dok se ne donese pravomoćna presuda. U situaciji dugotrajnosti postupaka i izostanka kontrole to je deplasirana teza. Čekanje na žalbu u postupku koji traje 10 godina, djeluje kao da nismo ništa napravili. Po meni je legitimno da stručna javnost i mediji komentiraju sudske postupke u svim njihovim fazama. Mislim da je to dobrodošlo, a ne da šteti pravosuđu. Sudac koji se prihvaća suđenja mora biti spreman na kritiku, a ako se to smatra pritiskom, onda tom pritisku treba odoljeti.

NACIONAL: Kako kao jedan od sudionika na suđenjima ocjenjujete rad Haaškog tribunala za ratne zločine? Poznato je da ste ishodili dvije oslobađajuće presude, za generale Ivana Čermaka i Rahima Ademija, a pomagali ste i generalu Petru Stipetiću u davanju izjave pred haaškim istražiteljima.

Haaški sud je u svoje vrijeme imao pozitivnu ulogu u procesuiranju, pa i preveniranju ratnih zločina. Da nije bilo Haaškog suda, nikada ne bi odgovarali ratni zločinci i gospodari rata poput Slobodana Miloševića, Vojislava Šešelja, Ratka Mladića, Milana Babića, Milana Martića, Gorana Hadžića, Radovana Karadžića… Slobodan Milošević je bio gospodar rata. To govorim zato što se danas – ne samo u Srbiji, Bosni i Hercegovini, nego i u Hrvatskoj – traljavo vode kazneni postupci protiv vlastitih osumnjičenika za ratne zločine, a oni postupci koji su bili inicirani razvodnjavaju se. Drugo, mislim da je Haag istovremeno bio i politički sud, s obzirom na selektivnost u odabiru okrivljenika, kao i na tajming pokretanja postupaka.

NACIONAL: Nije li dugotrajnost postupaka i pred tim sudom poslužila kao zgodna podloga za nastavak verbalnog rata i kada su ratovi na prostoru bivše Jugoslavije završili?

Moj je zaključak da je to bio sud s preširokim optuženjima koja su iziskivala brojno izvođenje dokaza, što je dovelo prekomjernog trajanja postupaka. Zato Slobodanu Miloševiću nije bila izrečena presuda jer je on u međuvremenu umro u haaškom zatvoru. Treba, međutim, imati na umu da se tijekom suđenja u Haagu prestalo s ratnim zločinima.

NACIONAL: Zašto ste napustili suđenja u Haagu?

U Haagu sam s Jadrankom Sloković branio Ivana Čermaka i Rahima Ademija, a tijekom istražnog postupka i generala Petra Stipetića. S Ademijem sam nakon njegova transfera u Hrvatsku završio na hrvatskom sudu, gdje je on bio oslobođen, a sudio je sudac Marin Mrčela. U suđenju Ivanu Čermaku kolegica Sloković i ja bili smo izbačeni manevrom obrane generala Gotovine. Eliminirani smo iz postupka zbog navodnog sukoba interesa, uz argumentaciju da kao branitelji Rahima Ademija možemo imati upliva u tome da Ademi potencijalno tereti Gotovinu, a oni su ga navodno željeli predložiti za svjedoka, što nikada nisu učinili. Našli su izliku, a Ademi nikada nije svjedočio u postupku protiv Gotovine.

NACIONAL: Jeste li to smatrali podvalom?

Naravno. Govorili smo da je posve besmisleno bilo sumnjati da Ademi može teretiti Gotovinu, jer bi tako teretio i sebe kao njegov zamjenik. Na kraju smo izgubili na sudskom vijeću dva prema jedan u glasovima sudaca. Tako smo čuli.

NACIONAL: Budući da ste u svojoj odvjetničkoj praksi branili i ljude za koje se smatra da su kriminalci, prati vas i glas da ste neka vrsta kuma kriminalne hobotnice. Kako to komentirate?

To se može shvatiti na dva načina. Pejorativno ili da sam dobar odvjetnik. Kad se odvjetnik bavi kaznenim pravom, normalno je da neće braniti opatice. Uvijek u sudskim postupcima polazim od teze da stvari nisu takve kako se tvrdi u optužnicama. Dakle, ne vjerujem u teze tužiteljstva da su moji klijenti krivi. Kad se baviš kaznenim pravom, imanentno je u toj profesiji da ćeš se baviti tzv. mega slučajevima. S druge strane, to je i dokaz da svoj posao dobro radiš, a kakav će biti ishod slučaja na sudu, ne zna se u trenutku kad ga preuzimaš.