Dva sportska događaja obilježila su protekli tjedan u Hrvatskoj, a svaki od njih na svoj je način prikazao sve ono loše što danas obilježava ne samo hrvatski sport već i hrvatsko društvo općenito. Narušeni sustav moralnih vrijednosti u kojem se s jedne strane iz Hrvatske otjeralo zdrav sportski projekt, temeljen na privatnom novcu, a s druge u jednu udrugu vraća čovjek koji je nepravomoćno osuđen da je tu istu udrugu oštetio za više desetaka milijuna kuna, pokazuje koliko je
nakaradan sustav u Hrvatskoj danas.

Emil Tedeschi u utorak je i službeno objavio da KK Cedevitu seli u Ljubljanu gdje će se pripojiti s Olimpijom. Vlasnik Atlantic Grupe tijekom proteklog desetljeća u košarkašku je momčad uložio desetke milijuna kuna vlastitog novca, a Cedevita je postala najbolji hrvatski košarkaški klub. No, osim što je stvorio jaku seniorsku momčad, Tedeschi je uz pomoć suradnika na zagrebačkom Velesajmu stvorio vjerojatno i najbolju košarkašku školu u Hrvatskoj i to svojim kapitalom, bez prevelike pomoći grada Zagreba. Istog grada koji je otpočetka Tedeschijev projekt bojkotirao, gledao s podsmjehom i na sve moguće načine pokušao opstruirati. Da stvar bude gora vlasnik Atlantic Grupe pomoć nije imao ni od vrha Hrvatskog košarkaškog saveza. Istog onog saveza koji nije uspio osvojiti niti jednu medalju na velikim natjecanjima od 1995. godine. Istog onog saveza čija je seniorska reprezentacija doživjela debakl u posljednjim kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u  kojima se gubilo od Nizozemske, Poljske, Mađarske i drugih košarkaških velesila.

Za čelne ljude Grada Zagreba i HKS-a otpočetka je Tedeschi bio neprihvatljiv jer u Cedevitu ulaže svoj novac, pa im je valjda isto tako otpočetka bilo jasno da u tom klubu nema mjesta za njih. Zato je Cedevita od samog starta bila brendirana kao ‘umjetni’ klub. Klub bez povijesti, koji se, gle čuda, financira novcem jednog  čovjeka. Dokaz je to da je valjda još samo u Hrvatskoj moguće privatno financiranje sporta označiti kao lošu stvar, a diviti se uspjesima klubova koji su u predstečajnoj nagodbi i koji godinama žive na račun poreznih obveznika. Jedan takav klub je Cibona. Kultni zagrebački košarkaški klub, europski prvak iz 1985. i 1986., klub u kojem je igrao Dražen Petrović. I klub koji je u dugu od nekoliko desetaka milijuna kuna. Klub koji se i danas financira novcem poreznih obveznika Grada Zagreba i koji je uspio pobijediti Cedevitu u finalu Prvenstva Hrvatske nakon pet godina dominacije Tedeschijevog kluba.

Ta pobjeda u javnosti je predstavljena kao velika pobjeda siromašnog kluba slavne prošlosti protiv ‘zločestog’ bogatog mlađeg brata neizmjerno većeg proračuna. No, kada bi se stvari pogledale realno i bez trunka nostalgije koje vjerojatno svaki stanovnik Zagreba ima prema Ciboni, vjerojatno bi se došlo do zaključka da je u Cibonu u proteklih deset godina „ulupano“ puno više našeg novca, nego što je Tedeschi uložio u Cedevitu. I ne samo to, Tedeschi je kroz Cedevitinu školu „hranio“ hrvatsku košarku prošlih godina. I ma koliko god ona bilježila loše rezultate, pitanje je kako bi ona uopće izgledala da nije bilo Cedevite koja je uz neizbježne strance, gotovo redovito u svojoj momčadi imala i nekoliko mladih igrača.

Međutim, Cedevita je u javnosti obilježena kao umjetni klub, bez povijesti, ali za ista javnost zaboravila je dvije stvari. Cibona je također sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća osnovana kao „umjetni“ klub od strane nekoliko državnih tvrtki. Cibona također nije imala prošlost, iako se službeno navodi kao slijednik Lokomotive. Druga stvar koja se zaboravlja je da je Emil Tedeschi prije nego što je preuzeo niželigaša Botinec, želio uložiti u Cibonu koja je već tada bila u velikim financijskim poteškoćama. No, to mu nije bilo dozvoljeno. Niti od strane Grada Zagreba niti od HKS-a. Ono što čudi u cijeloj ovoj priči je pasivnost aktualnog vrha HKS-a, odnosno bivših reprezentativaca Stojka Vrankovića i Dina Rađe. Čudi jer bi barem oni trebali biti svjesni da bez privatnog kapitala i privatnih klubova danas nema napretka. Vranković i Rađa bogatstvo nisu stekli u klubovima u državnom vlasništvu već u najvećim svjetskim klubovima koji se isključivo financiraju privatnim novcem. No, očito je da u Hrvatskoj još uvijek vrijede druga pravila, a i nekima od njih je puno važnije kako plešu zvijezde od dobrobiti hrvatske košarke za koju bi se navodno trebali brinuti.

Zato i ne treba čuditi da je Tedeschi nakon svega odlučio „dići sidro“ i svoj brod odvesti u Ljubljanu, a zanimljivo je da isti oni koji su godinama pokušali taj brod potopiti sada Tedeschiju zamjeraju što nije svoj novac nakon Zagreba odlučio uložiti u Zadar ili Split. Isti oni koji su mu se do jučer smijali, danas ga nazivaju izdajnikom jer je novac odlučio uložiti u Sloveniju, a ne Hrvatsku.

I dok je Tedeschi zbog odlaska u Sloveniju postao izdajnik hrvatskih interesa, na drugoj strani grada jedan je nepravomoćni osuđenik predstavljen kao ugledan sportski stručnjak koji će pomoći u stvaranju još boljih rezultata istog onog kluba iz kojeg je po optužnici pomogao izvući desetke milijuna kuna. Šamar je to svima onima koji su se nadali da će Dinamo u skoroj budućnosti biti lišen utjecaja ljudi koji su od ovog kluba stvorili privatno društvo nekolicine odabranih koji su se obogatili upravo na račun tog kluba bez da su u njega uložili i lipu vlastitih sredstava.

Da stvar bude još gora, čelnici tog kluba obratili su se državnom vrhu i od njega traže zaštitu od navodne mafije koja želi preuzeti klub. Sve ovo tužna je slika današnje Hrvatske u kojoj se nažalost još uvijek više cijene oni koji rade na rubu zakona nego oni koji nešto stvaraju svojim radom. Zato i ne treba previše čuditi što sve više mladih odlazi izvan Hrvatske i što sve više poduzetnika otvara tvrtke u drugim državama.