Pogreb prvog ruskog predsjednika Borisa Jeljcina bio je za Rusiju prvorazredni politički događaj, i to zato što je pokazao koliko je važno mjesto Ruska pravoslavna crkva posljednjih godina zauzela u političkom i duhovnom životu zemlje. On je novi dokaz kako ona postaje sve važniji sastavni dio sveukupnog društvenog života države, te kako su uklonjene mnoge nekadašnje odredbe iz komunističkog doba o podjeli Crkve i države, koje su desetljećima služile i za držanje Crkve na marginama društva. Za sve to najzaslužniji je Jeljcinov nasljednik, sadašnji ruski predsjednik Vladimir Putin.

Nema nikakve sumnje da je on osobno, u dogovoru s obitelji, odlučio da se Jeljcinov sprovod organizira po vjerskom, a ne državnom ceremonijalu, a ta odluka govori itekako mnogo o odnosu Putina prema Ruskoj pravoslavnoj crkvi, ali i prema njegovu prethodniku. Putin je naredio i da se u državnim medijima o Jeljcinu iznose samo pohvale, iako mišljenje ruskih građana o Jeljcinu uopće nije pozitivno.

Zanimljivo je kako su mediji u inozemstvu reagirali na Jeljcinovu smrt, a kako su sasvim različito na nju reagirali ruski građani i političari neovisni o Putinu. U većini tekstova u glavnim američkim novinama o njemu se govorilo s poštovanjem i uglavnom vrlo pozitivnim tonom.

Sasvim je drukčiji odnos prema Jeljcinu u Rusiji. Doduše, ruski predsjednik Putin dao je preko televizije izjavu u kojoj je Jeljcina također pohvalio kao čovjeka “s kojim je počela sasvim nova epoha, te koji je vlast predao narodu”, no opći odnos ruske javnosti prema Jeljcinu je uglavnom negativan. Ankete koje su inozemni izvjestitelji u Moskvi radili među građanima pokazivale su da oni o Jeljcinu misle vrlo loše, kao o slabom vođi slabog karaktera i radnih sposobnosti, koji je unazadio zemlju, oslabio je, te koji će biti zapamćen u historiji po lošemu. Jedan od anketiranih ruskih građana rekao je najoštriju njegovu ocjenu: “To je bio pijanac koji je zemlju prepustio gangsterima.”

No na Zapadu Jeljcina vide prije svega u svjetlu onoga što je učinio na konačnom demontiranju hladnog rata, komunizma i SSSR-a. Neovisno o svim kritikama koje mu ruski građani upućuju u tome je njegova uloga bila ogromna, i to posebno zbog brzine kojom je sve to uradio. Kada je Gorbačovljev pokušaj da mirno polako liberalizira sovjetski sustav propao, jer su reformske nekomunističke snage težile ne liberalizaciji, nego potpunom demontiranju sovjetskog komunizma i raspadu SSSR-a, Jeljcin je hrabro stao na čelo tih reformskih snaga u Rusiji. Postao je prvi demokratski izabran predsjednik Ruske Federacije te je s tog položaja praktički jednim potezom ukinuo komunizam, razdijelio SSSR po republikama na 15 samostalnih država te potpuno preokrenuo politiku prema Zapadu zbrisavši dotadašnju doktrinu hladnog rata.

On je zaslužan i za to što je u vrijeme američkog predsjednika Billa Clintona na konceptu globalizacije američka privreda doživjela ogroman procvat, te što se EU mogla proširiti s 12 novih zemalja Srednje i Istočne Europe.

Jeljcin, naravno, te historijske poteze nije radio zbog Zapada nego zbog svoje domovine, uvjeren da Rusija može postati snažna samo ako energično i brzo od sebe odgurne neefikasni, represivni komunistički sustav, ako se više neće sukobljavati sa Zapadom nego mu postati partner. U provođenju onoga što je smatrao dobrim za Rusiju, posebno mu je loš potez bio oslanjanje na ruske oligarhe. Ali on gotovo i nije imao drugog izlaza, jer ga stranačke političke strukture u njegovim idejama nisu pratile. Ruska tranzicija je bila jako nepravedna, zbog svoje brzine bila je dramatična za socijalni položaj desetaka milijuna ruskih obitelji, koje su stvarno prolazile kroz teško, nesigurno, bijedno razdoblje. Stoga mnogi Rusi, kojima su bile uništene dotadašnje karijere, egzistencije i životne navike, to tom čovjeku neće nikad oprostiti, tvrdeći da je on to mogao voditi mnogo mudrije, sporije i bezbolnije za ruske građane.

NA POGREBU Jeljcinova udovica Naina (u sredini) i kći Tatjana (desno)Putin je Jeljcinu nesumnjivo bio zahvalan za ono što je za njega učinio kad ga je ujesen 1999. izabrao za svojeg nasljednika, pa mu se za to odužio štiteći ga protiv svih kasnijih inicijativa da se umirovljenik Jeljcin istraži zbog raznih korupcionaških afera. Kakav je odnos Putina prema Jeljcinu vidjelo se i u trenutku kad je Jeljcin umro. U državnim medijima prema Putinovoj uputi počelo je sveopće veličanje “Borisa Nikolajeviča”. O njemu su laude izgovarali svi koji su se u medijima pojavljivali. Mnogo se pričalo kako je on bio dobar muž i otac, te prijatelj ljudima koje je upoznao u djetinjstvu. Vrlo je znakovit bio prilog što ga je objavila glavna ruska državna televizija ORT1, razgovor s jednim pravoslavnim svećenikom, koji je ispričao kako se upravo njemu Jeljcin povjerio da bi želio postati vjernik, te kako ga je on učio kako da se prekrsti.

No posebno je znakovito bilo kada se vidjelo kakav je pogrebni ceremonijal bio određen za Jeljcina. Nije to bio državni ceremonijal, kakav bi se očekivao za jednog demokratski izabranog predsjednika države, nego – crkveni. Time je učinjen značajan rez u novijoj ruskoj povijesti. To je bio ključan prekid s komunističkom erom i povratak carskoj.

Svi ruski carevi pokapani su uz pravoslavnu crkvenu ceremoniju, posljednji među njima car Aleksandar III., koji je umro 1894. Njegov sin i nasljednik, posljednji ruski car Nikolaj II., svrgnut je s prijestolja 1917., a sljedeće godine ubijen je zajedno s obitelji u Jekaterinburgu i pokopan u tajni grob u šumi pokraj grada. Kad je 1924. umro vođa Oktobarske revolucije, prvi boljševički vođa Vladimir Iljič Lenjin, počelo se s drukčijom tradicijom. Njemu je uza zid Kremlja na moskovskom Crvenom trgu neposredno nakon smrti ekspresno sagrađen drveni mauzolej u kojem je izloženo njegovo balzamirano tijelo, a koji je 1930. zamijenjen mramornim zdanjem. Kada je 1953. umro njegov nasljednik Josif Visarionovič Staljin, bio je prvo smješten u mauzolej do Lenjina, ali je iz mauzoleja 1962. u razdoblju destaljinizacije izbačen i pokopan pokraj mauzoleja u grob ispod kremaljskog zida. Tamo su u međuvremenu već bili pokopani neki komunistički prvaci. Tako je to područje ispod kremaljskog zida postalo elitno mjesto za pokapanje vodećih sovjetskih rukovodilaca, kojima su organizirani državni pogrebi. Tamo su pokopana i tri posljednja generalna tajnika Komunističke partije SSSR-a Leonid Brežnjev, Jurij Andropov i Konstantin Černjenko, koji su umrli između 1982. i 1985. Samo jednom od ljudi koji su bili u vrhu sovjetske države nije bilo dopušteno da tamo bude pokopan, Nikiti Hruščovu, koji je smijenjen 1964., a 1971. pokopan je na moskovskom Novodevičjem groblju kao običan građanin.

Među žalovateljima bili su i Jeljcinovi kolege iz međunarodne politike devedesetih, onovremeni britanski premijer John Major, američki predsjednici George Bush i Bill Clinton te princ Andrew, vojvoda od YorkaKada je umro Jeljcin, otvorilo se pitanje da li će i on – kao bivši član komunističkog politbiroa i šef gradske partije Moskve – biti ispraćen u vojnom ceremonijalu i pokopan ispod kremaljskog zida ili će se dogoditi nešto drugo. Ta se komunistička tradicija, međutim, nije pratila, nego je obnovljena ona iz 1894., prekinuta nakon smrti cara Aleksandra III. On je položen na odar u najvećoj moskovskoj Crkvi Krista Spasitelja, a to je imalo posebno simbolično značenje. Ta je crkva sagrađena u prvoj polovini 19. stoljeća u znak zahvalnosti za rusku pobjedu nad Napoleonom, te je bila središte duhovnog života Moskve. No Staljin je 1931. dao da se ona sruši. Tako je ona u prosincu te godine srušena dinamitom. Upravo je Jeljcin kao predsjednik Rusije dao odobrenje 1990. da se nekadašnja crkva prema starim nacrtima obnovi. Izgradnja tog monumentalnog zdanja završena je 2000.

Činjenica da je Jeljcin ležao na odru upravo u toj crkvi, da su kroz crkvu prolazile kolone građana da ga vide dok su se u crkvi na glas čitale svete knjige, da se i glavni dio pogrebnih ceremonija odvio u toj crkvi po pravoslavnom obredu u prisutnosti obitelji, predsjednika Putina, bivših američkih predsjednika Georgea Busha i Billa Clintona, bivšeg britanskog premijera Johna Majora, bivšeg poljskog predsjednika Lecha Walese i mnogih drugih važnih ličnosti, svakako je simbolična i važna. Njegovo tijelo potom je preneseno na Novodevičje groblje, gdje je pokopano. Jeljcin tako počiva na istom groblju gdje je i Hruščov, ali i mnogi slavni ljudi ruske povijesti, dramatičar Anatolij Čehov, književnik Mihail Bulgakov, filmski režiser Sergej Ejzenštajn, pjesnik Vladimir Majakovski, kompozitor Dmitrij Šostakovič i drugi.

Jeljcinov sprovod drugi je važan događaj ovog mjeseca što se zbio u Crkvi Krista Spasitelja koji zorno pokazuje kako Ruska pravoslavna crkva igra sve veću ulogu u životu suvremene Rusije, te kako to potiče upravo predsjednik Putin. Na Uskrs je Putin prisustvovao uskrsnoj liturgiji što ju je u Crkvi Krista Spasitelja vodio patrijarh moskovski Aleksej II. Tijekom te vjerske svečanosti Putin je patrijarhu uručio ikonu Majke Božje iz Vladimira, koja je odnedavno u ruskom vlasništvu. Ta vrijedna ikona iznesena je iz Rusije dvadesetih godina, kada su boljševičke vlasti gušile religiju. Ova se ikona osamdesetih godina našla na jednoj dražbi u Londonu, a nedavno ju je ruska država uspjela otkupiti i vratiti u zemlju, a Putin je iskoristio uskrsne svečanosti da daruje Alekseju II. tu vrijednu ikonu velike vjerske i historijske vrijednosti, koja je naslikana, vjeruje se, u 16. stoljeću. Prilikom predaje ikone Putin je rekao: “Dopustite mi da vam predam ovu, jednu od duhovnih relikvija koje su se vratile u Rusiju. Mnoge naše vrijednosti iznesene su 20-ih i 30-ih godina a mnoge su i nestale. No mi smo odlučni da malo-pomalo sve što može biti spašeno za Rusiju vratimo u zemlju. Uz to, mi ćemo pomoći Pravoslavnoj crkvi i da obnovi crkve i manastire.”

Aleksej II. zahvalio je Putinu za ovaj povratak “čudotvorne ikone za koju smo toliko molili”. Predsjednik i patrijarh su potom razmijenili uskrsna jaja i jedan drugom zaželjeli sretan praznik. Iako je Rusija formalno sekularna država, Putin snažno iskazuje svoju religioznost.

JELJCINU KRITIČARI zamjeraju savez s oligarsima i veliku sklonost alkoholuPutin je bivši komunistički aparatčik, pripadnik sovjetske tajne službe KGB, partijac, odgajan da bude ateist. Njegov otac bio je komunist i ateist, ali mu je majka bila religiozna. Putin je kasnije ispričao da ga je majka naučila religioznosti. On je u intervjuu što ga je dao na američkoj TV-mreži CNN otkrio da je vjernik postao 1996. Te godine je u njegovoj dači pokraj Moskve izbio veliki požar, on je iz vatre jedva izvukao svoje dvije kćeri, a kuća je izgorjela. No potom je na zgarištu našao potpuno netaknut maleni križ što mu ga je darovala majka, te je to smatrao Božjim znakom.

Neki poznavatelji ruskih prilika tvrde da je Putin najviše religioznosti iskazivao u prvim godinama svojeg prvog predsjedničkog mandata, no iskazuje ju i sada kad je to prikladno, tako je bilo prilikom nedavnih posjeta Vatikanu i Izraelu. Opće je poznato da je on u dobrim odnosima s patrijarhom Aleksejom II. te da snažno podržava jačanje Ruske pravoslavne crkve, što neke u Rusiji zabrinjava. On Pravoslavnu crkvu snažno podržava ne samo zbog osobnih vjerskih uvjerenja, nego i političkih. U veljači ove godine, na velikoj konferenciji za tisak koju je Putin u Moskvi organizirao za ogroman broj ruskih i stranih novinara, postavljeno mu je pitanje o tome tko najbolje štiti Rusiju od vanjskih prijetnji, a Putin je odgovorio: “To su tradicionalna ruska vjera i ruske nuklearne snage. Te dvije stvari su međusobno usko povezane, i to stoga što i tradicionalna vjera i ruski nuklearni štit jačaju rusku državnost i stvaraju potrebne uvjete za unutrašnju i vanjsku sigurnost. Iz toga se može zaključiti kakav odnos države mora biti prema tim područjima danas i u budućnosti.”

ČOVJEK BRZIH ODLUKA

Boris Nikolajevič Jeljcin uvijek je bio čovjek brzih i energičnih odluka, još od vremena kada je bio mladi partijski šef uralskoga grada Sverdlovska, današnjeg Jekaterinburga, gdje će ostati zapamćen po tome što je srušio kuću gdje je ubijen posljednji ruski car Nikolaj II. s obitelji kako ne bi postala antikomunističko okupljalište. Kasnije, kao član komunističkog politbiroa i šef moskovske gradske partije bio je nezadovoljan sporošću kojom je ondašnji sovjetski vođa Gorbačov ušao u liberalizaciju sovjetskog sustava, pa se s njim posvađao i zato je smijenjen.