Mjuzikl “Jalta, Jalta” u subotu, 21. siječnja, izvest će se 200. put u novoj postavi zagrebačkoga Gradskog kazališta Komedija, koja je premijeru imala 2010. No to će biti čak 735. izvedba od premijere prve postave tog mjuzikla u siječnju 1972., što znači da je na sceni Komedije punih 45 godina. Nacionalovi sugovornici pokušali su objasniti značenje “Jalte, Jalte” tih hladnoratovskih ‘70-ih te zašto je taj mjuzikl popularan danas jednako kao i u vrijeme svog nastanka.

Libreto Milana Grgića naslanja se na povijesni susret Roosevelta, Churchilla i Staljina 1945. u Jalti, gdje su odlučili prekrojiti kartu svijeta. U pozadini povijesnih događanja, scenska bitka i prava podjela zbiva se između njihovih sobara Griše, Larryja i Stanleyja, a sve kulminira pokušajem podjele Zelene livade, „najljepšeg komadića zemaljske kugle”, gdje „nema rata, nema zla”. Tri zaraćena sobara, u želji za očuvanjem tog idiličnog kutka, miri i vezuje njihova domaćica Nina Filipovna. Glazbu s legendarnim završnim songom “Neka cijeli ovaj svijet” napisao je Alfi Kabiljo, a redatelj prve verzije iz 1972., kao i nove iz 2010. je Vlado Štefančić. On za Nacional kaže da činjenica da će se “Jalta, Jalta” izvesti 735. put i što se još uvijek igra s jednakim uspjehom kao i prije 45 godina, znači potvrdu svih njegovih htijenja, maštanja, snova. Znači stvaranje u nas novog glazbenog pravca, kao i junačku pobjedu nad dotadašnjom glazbenom scenom.

“Taj trio Grgić-Kabiljo-Štefančić kao da je sam Apolon složio. A našli smo se slučajnim putevima televizijskog rađanja i traženja. Taj dobroćudni Dalmoš Milan Grgić, glazbeni sanjar i perfekcionist Alfi Kabiljo i moja malenkost, od prve smo se našli u istim snoviđenjima i gotovo uvijek, na kraju, postali bismo istomišljenici. Nikad neću zaboraviti Milana u dubokoj kožnoj fotelji, pored njega butelja najboljeg vina, a u ustima neizbježna cigara. Alfi za klavirom, stalno pronalazi nove ideje, a mali Štefančić trči od jednog do drugog, dvije ideje spaja u jednu, i to dobru. Grgić diže čašu i kaže: ‘Jalta’, Alfi kaže isto: ‘Jalta’, a ja rekoh konačni naslov ‘Jalta, Jalta!’”, prisjetio se Štefančić početaka stvaranja tog mjuzikla. A opisao je i vrijeme u kojem je “Jalta” stvorena.

“Čudno je to bilo neko vrijeme, rastrgano, ne baš pretjerano uspješno. Uz časna imena i danas cijenjenih glazbenika, od Bernsteina preko Colea Portera do Lloyda Webbera, vrzmala se u mjuziklu gomila dobrih, ali nažalost i onih drugih. A što se tiče ‘Jalte’, ona u to ne spada, ona je nešto drugo, ona je proglašavana svačim, od pučkog glazbenog teatra do prelijepe bajke o kojoj svatko sniva”, priča Štefančić koji aktualnost mjuzikla potkrepljuje jednim događajem iz ne tako davne prošlosti. Prilikom jednog od prosvjeda radnica Name, na početku kolone nosile su se zastave i transparent “Što će biti s nama sutra?”, što je tekst jednog od najboljih songova iz Jalte.

Jedan od kurioziteta u svjetskim okvirima je i činjenica da je u toj predstavi od 1972. pa sve do 1995. igrala ista glumačka ekipa, što je Štefančić objasnio za Nacional.

“Novinar Studija napisao je članak pod naslovom ‘Čarobnjak s Kaptola’, a možda je tu osim beskrajnog truda i rada, bilo i nešto čarolije. Ali bome, umiješana je tu bila i medicina koja je pomogla da glumice pod temperaturom od 40 stupnjeva igraju predstavu, zatim ravno u bolnicu i sutra opet na scenu. A takva razina posvećenosti je vrijedila za cijeli ansambl jer koliko god to danas čudno zvučalo, bio je to u svakom smislu zdrav ansambl koji se nije stidio jasno izjasniti: ‘Mi radimo posvećen posao.’ Nažalost, to zlatno doba našeg mjuzikla imalo je i svojih padova, no uvijek se vraćalo i bilo čelnik u istraživanju novog. Danas se pojavljuju većinom privatne produkcije koje postaju gotovo dominantne, a često se u čistim dramama pojavljuje podnaslov ‘The Musical’. Definitivno, mjuzikl ‘60-ih i ‘70-ih neusporedivo je bolji od ovog danas. No nemojmo biti zli, vrijeme je ionako jedini sudac”, navodi Vlado Štefančić, koji se prisjetio samo nekih anegdota od samih početaka pa sve do danas.

“Ima ih toliko da mi ih je neugodno nabrajati, posebno one ‘neprofesionalne’. Primjerice, kolegi glumcu sasuti malo mastiksa u cipelu, da bi mu ovaj zauzvrat zašio rukav na sakou koji mora odjenuti na sceni. Pa one vezane uz neznanje teksta… Glumac se zagubi u tekstu i gleda u šaptača, ovaj mu pred očima zaklopi tekst jer su posvađani, a glumac poluglasno izgovara tekst koji nije u predstavi, nego molba za pomoć. U ovom slučaju glumčeva žena je bila šaptač, a glumac, kao da je to dio teksta, govori njezino ime, zvala se Ada. ‘Aaaa… da… Aaaa… da’. Ili primjer u kojem glumac pogrešno čuje šaptača. Ovaj mu šapće i pokazuje na glumicu u portalu i pritom stalno šapće ‘Zovi je! Zovi je!’, a ovaj, uz veliku dramsku gestu, izgovara ‘Zlo mi je!’ i ode s pozornice”, nabrojio je Vlado Štefančić.

“Krivac” za toliku uspješnost “Jalte, Jalte” zasigurno je kompozitor Alfi Kabiljo koji je, kako kaže za Nacional, bio uvjeren u veliki uspjeh tog mjuzikla.

“Glazbu sam napisao 1970. i 1971. Nakon uspjeha prvog mjuzikla tandema Grgić-Kabiljo ‘Velika trka’, dobili smo krila i za novo djelo. Mnoge teme smo načeli, ali tog trenutka tzv. politički mjuzikl nam je bio u prednosti prema drugim temama. Milan je čitao Churchillove memoare, koje sam već i ja pročitao i rekao: ‘Tu ćeš naći dosta materijala.’ Odmah smo se dogovorili da ćemo prvo napisati finale. Tako je i nastao ‘Neka cijeli ovaj svijet’. Tekst mi je Milan izdiktirao preko telefona. U to vrijeme dobio sam poziv na prvi Yamahin festival zabavne glazbe u Tokiju, što je bio rezultat mojih internacionalnih uspjeha na mnogim festivalima. Zvao sam Vicu Vukova da snimimo pjesmu koju sam poslao u Tokio. Ušli smo na festival, svi troje otputovali, dobili drugu nagradu u velikoj konkurenciji i snimili ploču”, prisjetio se Kabiljo, čija je spomenuta završna pjesma uvrštena u školske udžbenike za glazbenu kulturu, što je također jedan od kurioziteta vezanih uz “Jaltu, Jaltu”.

“Vrijeme kad je stvorena predstava, u Komediji je bilo stimulirajuće najviše zahvaljujući direktoru i režiseru Vladi Štefančiću i glazbenom voditelju, maestru Ferdi Pomykalu, koji su uspjeli stvoriti izvrstan ansambl. ‘Jalta’ se izvrsno uklopila u vrijeme Hladnog rata, iako je sovjetski konzulat imao dosta prigovora na zafrkanciju ruskog vojnika. Predstavu su gledali i visoki dužnosnici sovjetskog ministarstva kulture i bili oduševljeni, ali se nisu usudili otići na moskovsku produkciju. New York Times je pisao o predstavi i stavio je u kontekst Hrvatskog proljeća”, pojasnio je Kabiljo vrijeme u kojem je stvorena “Jalta” i važnost koju je imala u to vrijeme.

Danas je, kaže skladatelj, hrvatski mjuzikl uglavnom “ubijen”.

“Za to su najviše odgovorni ravnatelji kazališta. Od 2003. guram svoj mjuzikl ‘Madam Hamlet’ – radi se o slavnoj Sari Bernhardt koja je u Zagrebu igrala Hamleta. Sjajne riječi pjesama je napisao Mate Maras. Nitko ne može vjerovati da ja kao uspješni autor ne mogu doći na scenu Komedije. Za to je kriv dosadašnji ravnatelj Niko Pavlović, koji je u ovom stoljeću uništio svaku nadu da naš mjuzikl opet oživi. Uvjeren sam da će novi v.d. ravnatelja Adam Končić, u okviru siromašne dotacije koju Grad daje tom jedinom kazalištu koje igra mjuzikle, to popraviti. Prošlog ljeta ‘Kralj je gol’ igrao je u Gradišću u Austriji, na otvorenom. Svaka predstava je završavala stojećim ovacijama, kao i na premijeri u Zagrebu 1998. godine. To je najbolji mjuzikl koji smo Grgić i ja napisali. Iako je pun dalmatinskog i primorskog melosa, sa sjajnom temom dolaska engleskog kralja Edwarda VII. i njegove ljubavnice na Jadran, nikako da se postavi u Splitu i Rijeci”, zaključio je Alfi Kabiljo.

O tome što je za kazališni život Hrvatske značila i još znači “Jalta, Jalta”, za Nacional je govorila Sanja Nikčević, redovita profesorica na Umjetničkoj akademiji u Osijeku.

“Tajna ‘Jalte’ je u tome što je to bajka za odrasle, ali napravljena savršeno. Ima jasnu i važnu priču – sastanak triju velikih sila na Jalti koje dijele svijet, različite karaktere – priča ide kroz sobare predsjednika, napeta je zbog sukoba – oni se ne vole po ‘dužnosti’, a domaćica na Jalti mora ih dovesti u red. “Jalta” je komedija jer veliki događaj pokazuje iz vizure malih ljudi, sobara, i smije se svemu – i šefovima, i sobarima koji se bore zračenjem gaća svojih šefova, i trudbenicima koji grade novi svijet, ali sve to razumije i voli. ‘Jalta’ izmjenjuje duhovito i potresno i uzvišeno – želju za dobrotom i zelenom livadom – a usudila se dati nam sretan kraj. To je uokvireno izvrsnom glazbom s puno originalnog, ali i prepoznatljivim citatima”, kaže Sanja Nikčević. Dodaje da je prava važnost mjuzikla “Jalta, Jalta” u tome što je bajka za odrasle pa se zato uvijek ponovno može igrati.

“Bajke su vječne, ali i važne. Ne samo za djecu, nego i za odrasle. One nam daju snagu da preživimo, da vjerujemo u zelene livade, u dobre ljude, u smisao života… To je ono kazalište koje nas uzdiže i ojačava. Nekad se to zvalo ritualnim kazalištem jer je kazalište bilo dio svetog, danas ga zovemo bajkom jer je 20. stoljeće izbacilo iz umjetnosti i sveto i afirmaciju bilo kakvih vrijednosti. Zato je ‘Jalta, Jalta’ fenomen hrvatskog kazališta i može živjeti i nakon one antologijske prve postave. I treba je igrati i postavljati posvuda! Jedino za čim žalim je što nisu došli do Broadwaya, sigurna sam da bi i tamo uspjeli. Iako, za Jaltu nikad nije kasno jer ne stari”, ističe Sanja Nikčević. Osvrnula se i na današnje vrijeme, odnosno na to kako se mjuzikl “snašao” na kazališnim daskama.

“Tandem Kabiljo/Grgić doista predstavlja vrhunske stvaratelje mjuzikla. Ali tu su bili i Đelo Jusić s ‘Dundom Marojem’ te Krajač/Prohaska/Metikoš s ‘Gubec begom’, uz Štefančića kao redatelja. To su svjetski vrhunci. Ne mogu prežaliti što je Komedija u jednom trenutku odustala od hrvatskog mjuzikla i prešla samo na postavljanje američkih. Njih je odlično izvodila, ali mi smo imali potencijal koji smo trebali razvijati i izvoziti. Taj se potencijal pokazao u privatnim produkcijama, manje ili više uspješnim, ali koje su pokazale potrebu za tom vrstom domaćih produkcija. Huljić/Barbarić/Gavran napravili su broadwaysku produkciju ‘Pacijenata’, a u posljednje vrijeme pojavili su se čak i religiozni mjuzikli u organizaciji franjevaca konventualaca, poput ‘Uskrsli’ ili ‘Život za život’. To sve pokazuje i snagu i potrebu za tim žanrom, ali nužna je institucionalna pomoć jer država financira kulturne institucije i one imaju obavezu razvijati ne samo domaće stvaralaštvo, nego i onaj program koji nešto govori publici”, zaključila je Sanja Nikčević.