“Ruska invazija na Ukrajinu je napad koji ima dalekosežne posljedice za Europu i svijet. Priznanjem Donjecka i Luganska Putin je napravio korak koji teško može opozvati da bi se omogućilo mirno rješenje. Drugi strateški krivi korak je invazija Ukrajine, a što bitno onemogućava čak i diplomatske pregovore u dogledno vrijeme. Cilj invazije po Putinovim riječima je demilitarizacija Ukrajine, a moguća namjera je i instaliranje proruske vlasti u Kijev. Međutim, to će zbog teško poremećenih odnosa između Ukrajinaca i Rusa u Ukrajini i odnosa Rusije i Ukrajine biti teško provedivo. Naravno cilj je i destabilizacija Ukrajine. Ukrajina će platiti najveću cijenu rata, a Rusija mora računati na međunarodnu izolaciju koja ima ekonomske i političke posljedice i za samu Rusiju”, komentira za nacional.hr profesor Branko Caratan. 

Europi je prije svega u interesu što prije postizanje mira 

“Nadam se da Europa u ovom sukobu nije neposredno vojno ugrožena te da će tu ipak Rusija pragmatično morati povući ručnu kočnicu. Ali situacija koja je izazvana ratom komplicira puno toga. EU i NATO biti će prinuđeni prilagoditi se novoj situaciji. Cijene energenata koje idu u nebo neće biti jedini problem. Na ruskoj strani eksport energenata o kojem ovisi državni proračun, sankcije i izolacija isto tako neće biti lako rješive teme za Kremlj. “

Nekoliko je tema ovdje u igri –  širenje NATO-a, ekonomski interesi obilježeni borbom za tržište u energetskom sektoru, a u igri su i iracionalni razlozi 

“Ruska vlast očito smatra širenje NATO-a na istok ugrozom svoje sigurnosti i kršenjem prešutnog dogovora koji je postignut za vrijeme bivšeg predsjednika Mihajla Gorbačova. Kad je riječ o ekonomskim interesima tu se svakako radi o plinovodu Sjeverni tok 2 koji ne odgovara SAD-u. Njemački kancelar Scholz već je odlučio zaustaviti stavljanje tog plinovoda u pogon čime je odluku o tome nastojao zadržati u njemačkim rukama. Kad je riječ o iracionalnim razlozima Rusija smatra da je teritorij bivšeg Sovjetskog Saveza, tzv. neposredno susjedstvo, prostor isključivog ruskog interesa.” 

Ovaj će rat iza sebe ostaviti zahlađene odnosa koje će dugo trajati i tu će Ukrajina najviše trpjeti

“Puno je do sada bilo promašaja u pronalaženju mirnog rješenja, a jedan je svakako i nerealizirani sporazum iz Minska. Ukrajina ga nije htjela realizirati jer se bojala da će autonomija Donbasa dovesti u pitanje samostalnost ukrajinske vanjske politike i omogućiti ruski veto na ukrajinsko članstvo u NATO. Politika koja bi postavila Ukrajinu u ulogu specifičnog posrednika između EU i Rusije bila bi možda bolja i pragmatičnija. Umjesto toga, princip da svaka zemlja,  pa i Ukrajina, ima pravo odabrati svoju vanjsku politiku i donositi odluku o članstvu u NATO došao je u fokus u konfrontaciji između Ukrajine i Rusije, iako su i Zapad i Rusija svjesni da u dogledno vrijeme Ukrajina neće postati članica NATO, jer to ne mogu prihvatiti ni članice pakta.

Neutralnost Švicarskoj, Švedskoj ili Finskoj nije škodila 

“Primjerice, nakon Drugog svjetskog rata Finska je mogla mirno živjeti pored moćnog Sovjetskog Saveza na svojim granicama zahvaljujući Finskoj neutralnosti – tzv. politici finlandizacije. Neutralnosti Švedske, Švicarske i Austrije bile su utemeljene na političkoj mudrosti, koja je izraz kompromisa gdje svaka strana mora odustati od svojih maksimalističkih zahtjeva da bi se osigurao trajan mir. Nažalost, u slučaju Ukrajine sve do nedavno, kada je o tome progovorio francuski predsjednik Macron, to nikome nije padalo na pamet.”