Fabio Cannavaro, trener Dinama, rođeni je Napolitanac. Odrastao je u Napulju, debitirao za Napoli, a kasnije je osvojio naslov svjetskog prvaka i Zlatnu loptu, kao prvi branič s tim trofejom. Ovo je njegova priča. 

– Rođen sam u Napulju, obtelj mi živi odmah preko puta stadiona, koji se sad zove Diego Armando Maradona. Ja sam jedini igrač koji je igrao izvan stadiona Maradona, na ulici, pa potom na stadionu Tamo sam upoznao mnoge ljude koji su obilježili moju karijeru. Primjerice, Marcello Lippi mi je kao drugi otac, od njega sam učio. Došao je u Napoli nakon Bianchija, dao mi priliku. Od njega sam sve naučio i dan danas ga smatram kao drugim ocem.

DOZNAJEMO DETALJE Evo koliko bi Fabio Cannavaro trebao zarađivati u Dinamu i koga sve dovodi!

Fabio je dijete Napulja i upravo je za Napoli debitirao u Serie A. Bilo je to protiv Juventusa, 7. ožujka 1993. godine.

– Na dan utakmice sam saznao da ću igrati. Trener je bio Ottavio Bianchi. Nakon ručka smo imali sastanak i vidio sam svoje ime među 11 igrača koji će istrčati na teren. Pomislio sam: ‘O, moj Bože’.

Jesu li vas došli gledati roditelji?

– Nisu, igralo se u Torinu. Ali bio je to veliki dan za sve Napolitance. Znate, kad je dan dečko iz Napulja, mi kažemo Scugnizzo, dođe do prve momčadi to je veliki trenutak. Svi su bili pred televizorima i gledali. Inače, Scugnizzo je tipičan naziv u Napulju za dječake koji na ulicama igraju nogomet.

U to vrijeme u Napoliju je igrao Diego Armando Maradona.

– Odrastao sam gledajući ga i trenirajući s njim. Bio je privilegij skupljati lopte Maradoni. Jednom sam mu na treningu ušao svom snagom, nasrnuo sam baš jako i ljudi iz kluba su mi rekli da to ne radim više, da je Diego prevrijedan. A Maradona mi je na kraju treninga rekao da samo tako nastavim, da radim svoj posao kako bih ga trebao raditi i na utakmici. Na kraju sezone tražio sam Maradonu da mi da kopačke. U to vrijeme Pumine kopačke bile su kao san, nitko si ih nije mogao priuštiti, a ja sam dobio Maradonine kopačke! Ne možete ni zamisliti koje je to bilo veselje. I dan danas žalim što više nemam te kopačke. Ne znam gdje su mi.

Nakon Napolija otišao je u Parmu, koja je u tom trenutku bila jedna od najboljih momčadi 90-ih godina. Bila je to čudesna momčad s Thuramom, Crespom, Veronom, Chiesom, Dinom Baggiom, Buffonom…

– Ta momčad je bila nevjerojatno dobra, šteta što nismo osvojili prvenstvo.

Tko ga je osvojio?

– Juventus. Pa onda Milan sa Zaccheronijem. Ali ta naša Parma je uništavala protivnike. U finalu Kupa uefa pobijedili smo Marseille 3-0, ali smo uništili Bordeaux 6-0, Galatasaray 4-0, pobijeđivali smo Juventus, Milan…

Profimedia

Kako ste proslavili europski naslov?

– Pa Parma nije Napulj. Na ulicama nije bilo ljudi, pa smo imali privatan parti s obiteljima. Tko je bio najluđi na partiju? Tino Asprilla! On je tu utakmicu bio na klupi.

Parmu je tad trenirao Alberto Malesani, za kojeg su mnogi tada smatrali da nije baš “sav svoj”.

– On je bio genije. Ono što sad govorio Pep Guardiola svojim igračima u Manchester Cityju, to je nama Malesani govorio 1998. godine. Zašto nije napravio bolju karijeru? Znate, kad ste trener koji nije bio nogometaš, a igračima govorite neke stvari, baš vam i ne vjeruju. Nemate kredibilitet. Za mene je bio odličan trener, uključivao je golmana u igru, dao braničima slobodu da idu prema naprijed, dao mi je puno savjeta. Prošle godine sam ga sreo i rekao mu da sam mu jako zahvalan na svemu što je učinio za mene. Sad se bavi vinima, ima vinariju.

Nakon sedam godina u Parmi, Fabio je otišao u Inter, koji je najružniji dio karijere.

– Nakon dva mjeseca sam se ozljedio, pukla je kost u stopalu, ali sam htio nastaviti igrati, što je bila velika pogreška. Ni danas ne znam zašto je liječnički tim odlučio da moram igrati. Nakon godinu dana 75 posto noge nisam osjetio. Trener je bio Roberto Mancini i rekao sam mu: ‘Šefe, ne mogu više. Moram stati, ne mogu’. Imao sam 29 godina i u tom trenutku sam mislio odustati od nogometa. Sreća, tada sam promijenio momčad i to je bila odlična odluka. U sljedećoj sezoni za Juventus samo odigrao 38 utakmica i dobio samo tri žuta kartona, ljudi su mislili da je to jer igram za Juventus, ha, ha…Opet sam igrao s Thuramom i Buffonom, osjećao sam se kao doma.

Godine 2006. osvojio je naslov svjetskog prvaka s Italijom.

– U polufinalu smo igrali protiv Njemačke u Dortmundu, koja nikad u povijesti nije izgubila na tom stadionu. Nismo ih uništili, ubili smo ih, ha, ha…. S nama je tada radio Mauro Vladović i on mi je rekao: Podigni pokal za stilom! Igrali smo šest finala Svjetskih prvenstava i osvojili četiri. Izgubili smo dva, oba od Brazila. I dan danas je ta fotogafrija kad podižem trofej jedna od najboljih u povijesti nogometa. Podigao sam pokal sa stilom.

Fabio je te 2006. osvojio Zlatnu loptu.

– Nisam očekivao jer braniči ne osvajaju Zlatnu loptu. Trenutno je kod mene kući, čuvam je u stanu s ostalim trofejima. Gledam li je često? Ma ne, ima dosta drugih trofeja, ne stignem gledati samo jedan, ha, ha…

Nakon toga igrao je u Real Madridu, što je označio kao najtežim periodom za braniče.

– Tamo bekovi ne igraju obranu. Cijelo vrijeme svi samo misle na napad. Bekovi su mi bili Salgado i Roberto Carlos i samo su išli prema naprijed. Bio sam sam u obrani. Stoper je bio Ivan Helguera, a i on je cijelo vrijeme išao naprijed. Tek kad mi je Fabio Capello pridružio Sergija Ramosa, odahnuo sam.

Kao dijete imao je težak period.

Danas roditelji guraju djecu, vide lagan način zarade. Nitko vam ne može reći da ćete biti sjajan nogometaš. Imao sam 13 godina i izbacili su me iz Napolijeve akademije, nisu ništa vidjedli u meni, rekli su da nisam persektivan. Vratio sam se i tad smo kao U-15 momčad osvojili prvenstvo, to je bilo zadnji put da je Napoli osvojio u tim kategorijama, iako ja nisam nešto pretjerano igrao. Nitko u tom trenutku ne bi stavio ništa na mene da ću osvojiti Zlatnu loptu. Baš nitko.