Ćamil Duraković potpredsjednik je Republike Srpske iz reda bošnjačkog naroda i bivši načelnik Općine Srebrenica. Rođen je 1979. u selu Luka u srebreničkom kraju. Kako stoji u njegovoj službenoj biografiji, od 1996. do 2005. živio je u SAD-u, gdje je diplomirao i završio master studije pravosudne uprave i savjetne psihologije na Sveučilištu New Hampshire. Na Filozofskom fakultetu u Tuzli magistrirao je 2018. s tezom iz socijalne politike. U Srebrenicu se vratio 2005. te bio savjetnik načelnika, zamjenik i vršitelj dužnosti načelnika Srebrenice. Kao nezavisni kandidat, uz podršku svih probosanskih stranaka, 2012. godine izabran je za načelnika Srebrenice. Na lokalnim izborima osvojio je mandat vijećnika u Općini Srebrenica, a od travnja do rujna 2021. bio je potpredsjednik Skupštine Općine Srebrenica. Na prošlogodišnjim općim izborima u BiH, kao nezavisni kandidat bez podrške bilo koje stranke u BiH, izabran je za potpredsjednika Republike Srpske. Autor je knjige “Srebrenica – zaboravljeno obećanje”. Nacional je s Durakovićem razgovarao u povodu aktualnog zaoštravanja političke situacije u BiH koje provocira Milorad Dodik izravno se sukobljavajući s visokim predstavnikom Christianom Schmidtom.

NACIONAL: Poštovani gospodine Duraković, kako se aktualna kriza u BiH, uzrokovana odbijanjem Republike Srpske da provodi odluke Ustavnog suda BiH, odražava na život povratnika i pripadnika manjina u Republici Srpskoj? Boje li se ljudi?

Niti je ovo prvi put, a usuđujem se reći – koliko god ne želio da bude tako – ni zadnji put da dužnosnici entiteta RS-a odbijaju provesti nešto – ili sve – što dolazi s razine države BiH, naročito ono što njima osobno ili stranački ne ide u prilog. To je dio kontinuiranog procesa sistemskog derogiranja državnih institucija i negiranja svega što govori u prilog činjenici da je BiH, usprkos svim podjelama, cjelovita i suverena država. Što se tiče straha… Situacija nije nimalo ugodna, naprotiv. Ljudi su uznemireni, i to ne samo u jednom entitetu nego u cijeloj zemlji, ali više zbog nekih drugih faktora nego zbog političkih previranja. Ekonomska situacija u zemlji nije dobra, odljev radno i reproduktivno sposobnog stanovništva pretvara se u nešto što po svemu najviše sliči egzodusu. Socijalna košara je dosegla gotovo 1600 eura, a kupovna moć stanovništva je daleko ispod polovine. Cijene goriva rastu, cijene osnovnih namirnica ne padaju. To izaziva zabrinutost više nego politička situacija kojom se, i to treba reći, pokušava u drugi ili treći plan potisnuti jadna egzistencijalna sadašnjost i neizvjesna budućnost najvećeg dijela stanovnika BiH.

NACIONAL: Kako napreduje istraga triju nedavnih incidenata: napada bokserom na novinara Mirzu Derviševića u Brčkom, napada na starijeg povratnika u Gornjoj Kamenici Senada Sejfića i maloljetnog Ajdina Jusića, kojega su pretukli policajci? Ide li istraga u pravom smjeru? Znaju li se počinitelji?

Premale su to sredine, u kojima svatko svakoga zna i svi znaju tko je kakav, da se ne bi znalo tko je počinitelj bilo kojeg dobrog ili lošeg djela. Do sada su organi reda otvoreno opstruirali istrage, utvrđivanje činjenica, privođenje nasilnika i izgrednika ili su sve to prikrivali svojevrsnom administrativnom šutnjom. Problem se multiplicirao onoga trenutka kada su se kao počinitelji kaznenih djela, akata nasilja, pojavili oni koji bi trebali druge štititi od nasilja: policajci. I to je samo jedna strana problema sigurnosti manjinskih zajednica u entitetu RS. Druga strana je jednako, ako ne i više problematična. Naime, u entitetu RS gotovo da nema presude koja na ovaj ili onaj način ne obeshrabruje, da ne kažem, dodatno plaši i sili manjinske etničke zajednice da s oprezom, ako ne i sa strahom razmišljaju o sadašnjosti i budućnosti. Najsvježija odluka suda u Zvorniku – da se policajce osumnjičene za premlaćivanje maloljetnog Ajdina Jusića ne suspendira do konačnog utvrđivanja njihove odgovornosti – jest, blago rečeno, sramotna i protivna svakom racionalnom kontekstu. Njome se, u najmanjem, ne samo aboliraju prekršaji i zatvaraju oči pred očiglednim prekoračenjem ovlasti, nego se i ohrabruju i potiču potencijalni nasilnici na nove neprimjerene akte. U takvoj situaciji teško je i iznimno nezahvalno predviđati mogući smjer razvoja događaja. Što ako nekome padne na um da sigurnost i zaštitu – ne više sebe, nego svoje djece – potraži u samoorganiziranju i samozaštiti? Ne želim ni misliti o tome u što bi se to moglo izroditi. U svakom slučaju, ništa dobro. Kao legalist, inzistiram na legalnom, institucionalnom, pravnom djelovanju i doista, i ovim intervjuom pozivam institucije sistema da se stave u funkciju građana i stanovnika, a ne bilo koje politike i bilo kojeg, naročito nasilnog, narativa.

NACIONAL: Kako ocjenjujete te napade? Je li, po vašem sudu, riječ o slučajnim incidentima ili su oni mogli biti inspirirani aktualnom atmosferom?

Napadi na povratnike ili manjinske stanovnike entiteta RS-a apsolutno su ohrabreni, ako ne i potaknuti dominantnim političkim narativom kojim se nedvojbeno propagira nasilje. No to nije pojava svježijeg datuma niti nešto s čim se manjine – etničke i sve druge – u entitetu RS susreću prvi put. Podsjetit ću vas na trinaest uglavnom neprocesuiranih ili neadekvatno riješenih i presuđenih ubojstava Bošnjaka, dok premlaćivanja, zastrašivanja, prijetnje i nefizičko nasilje više gotovo i da se ne broji. Ne može biti govora ni o kakvoj slučajnosti. Ne osporavam kako je moguće da su napadi incidentni, a izbor žrtava usputan, ali da je riječ o slučajnosti – u to nitko ne bi povjerovao. Pogotovo ako se uzme u obzir što sam već spomenuo: da su počinitelji odnedavno upravo oni koji bi trebali spriječiti svako nasilje nad bilo kim, bez obzira na to je li riječ o manjinskim etničkim skupinama ili o nekome drugome – dakle, policajci. Mnogo je, nažalost, razloga za malo nade da će počinitelji biti ikako, a kamoli adekvatno sankcionirani.

NACIONAL: Što ste učinili vi osobno i hrvatski potpredsjednik Republike Srpske Davor Pranjić da se sadašnja atmosfera poboljša? Vas dvojica, za razliku od Milorada Dodika, rijetko ste u medijima, a vaš glas slabo se čuje. Zašto je tako?

Podsjetit ću vas da je ustavna – dakle, i izvršna – pozicija potpredsjednika ovog entiteta iz reda bošnjačkog i hrvatskog naroda regulirana samo jednim članom kojim se kaže da predsjednik entiteta ima dva potpredsjednika, i to je sve. Naša izvršna moć, naš utjecaj, naš doprinos administrativno je sveden samo na naše postojanje i prisustvo. Radije bih govorio u osobno ime i o svojim aktivnostima, jer osim što nije pristojno govoriti o drugome – a sve možete pitati gospodina Pranjića – doista nisam upoznat s njegovima aktivnostima. Naši kontakti su korektni, profesionalni i malo više od toga, gotovo prijateljski, ali suradnja u smislu angažmana na zajedničkim projektima ili realizaciji neke ideje ne postoji.

Dakle, živim u Srebrenici, a privremeno sam se, tijekom mandata, preselio u Banju Luku. Osim toga, neprestano sam na putu, komuniciram s građanima, stanovnicima entiteta svih nacija u svim gradovima i mjestima koja posjećujem, njihove žalbe i zamolbe primam i u kabinetu… Izravno sam upoznat sa stanjem i situacijom. Apeliram, pozivam i urgiram na dužnosnike na nižim razinama vlasti da obaveze koje su preuzeli izvršavaju marljivo i prilježno bez obzira na to u kojem dijelu entiteta problem postoji, a pogotovo bez obzira na etničku skupinu kojoj pripada onaj tko traži pomoć. Ne bih rekao ni da se moj glas slabo čuje. Činjenica da su odaziv i reakcija slabi ne govori u prilog tvrdnji da je moj rad ostao nezapažen. I ovaj intervju svjedoči o tome.

NACIONAL: Zašto se tako malo govori o životnim uvjetima povratnika u Republiku Srpsku? Imate li podatke o tome koliko se Bošnjaka vratilo svojim kućama u RS, a koliko Hrvata i koliki je to odnos prema njihovom broju 1991. godine?

Iskoristit ću vaše pitanje za apel da probamo ispraviti pogrešku u javnom rječniku, a koja rezultira nekorektnim odnosom prema ukupnoj manjinskoj populaciji u BiH, bez obzira o entitetu. Dvadeset osmu godinu od završetka rata u BiH više se ne može govoriti o povratnicima. Djeca rođena 1996., kad je povratak počeo, čiji su roditelji bili povratnici, sada imaju 27 godina; neka su oženjena i udata, imaju svoju djecu i ni na koji način nisu povratnici nego stanovnici. Činjenica da je riječ o manjinskom stanovništvu tim skupinama daje sasvim novi prizvuk i uvodi ih u međunarodno pravo u sasvim novom i drugačijem ozračju. Manjine bi, po svim međunarodnim konvencijama, trebale uživati poseban, štoviše, drugačiji status nego „povratnici“. U svakom slučaju, odnos većine prema povratnicima i manjinama, dvadeset osam godina poslije rata, ne bi smio izlaziti iz okvira ljudskih prava. Što se povratka tiče, kad bismo uspoređivali s međunarodnim statistikama iz drugih regija zahvaćenih ratom i poslijeratnim povratkom, moglo bi se reći da je povratak u BiH od 1996. do 2006. bio bolji od tih statistika, koje govore o prosječno deset posto povratnika. Međutim, to su podaci – oprostite na pojednostavljivanju, prošlo svršeno vrijeme – koje više nitko i nigdje ne doživljava relevantnim. Najprije stoga što podaci o povratku ni na koji način ne odgovaraju trenutnom stanju, a potom i zato što je povratničko stanovništvo, suočeno s iznimno teškim ekonomskim i sigurnosnim uvjetima života i opstanka, pokrenuto u novi val egzodusa uslijed kojega je gotovo desetkovano. Kao primjer navest ću podatak da je prije petnaest do osamnaest godina bošnjačka zajednica u entitetu RS brojala čak više od 300.000 žitelja, od kojih trenutno na tom dijelu BiH, prema optimističnim procjenama, živi između pedeset i sedamdeset hiljada ljudi. S tim da su realne procjene bliže donjoj brojki. Neka taj podatak bude pokazatelj stanja u entitetu RS. Točne podatke nemam, ali ne mislim da je puno bolje ni u drugom entitetu. Korektnosti radi, treba reći da iz cijele BiH ne odlaze samo pripadnici manjinskih zajednica. Odlaze svi, a to je odavno trebao biti crveni alarm za političke elite. Ako se odljev stanovništva nastavi ovim tempom, neće puno proći, a vladari više neće imati kime vladati.

NACIONAL: U utorak, 12. rujna, visoki predstavnik Schmidt otkazao je posjet Banjoj Luci, gdje ste trebali razgovarati o životnim uvjetima povratnika. Tim ste povodom izjavili “ne mogu potisnuti osjećaj dubokog razočaranja i zebnje za budućnost kako ove države tako i njenih građana” i sadašnju situaciju nazvali “političkim potezom bez presedana”, “historijskom prekretnicom te događajem s nesagledivim posljedicama po sveukupnu političku situaciju u našoj državi”. Smatrate li da je prijeđena kritična crta poslije koje nema povratka? Može li Dodik sada uistinu činiti što ga je volja?

Nevjerojatna je ta popustljivost, gotovo nezainteresiranost, ne samo predstavnika međunarodne zajednice nego i službenih izaslanika, veleposlanika najvećih i najjačih država svijeta koje su do prije samo nekog vremena slovile kao „svjetski policajci“! Količina izravnih uvreda koju je Dodik doslovno izručio samo veleposlaniku SAD-a, u svim drugim okolnostima izazvala bi očekivanu i ozbiljnu reakciju ne samo administracije nego vjerojatno povlačenje nekih drugih argumenata kojima SAD nedvojbeno raspolaže. U konkretnom slučaju, ništa. To, složit ćete se, izaziva opravdanu sumnju da je – kako se već neko vrijeme kalkulira u javnom prostoru – riječ o nekom zakulisnom, prešutnim ili dogovorenom sporazumu između nepoznatih globalnih „igrača“. Potez visokog predstavnika dodatno izaziva zbunjenost i zabrinutost, pa zašto ne reći i zebnju, bez obzira na sva opravdanja: od onoga da sastanak nije definitivno dogovoren do potonjeg da su bile spremne barikade povodom Schmidtova dolaska, a kalkulira se čak da je bilo spremno i njegovo odvođenje „u lisicama“. Ako tako reagira najviši dužnosnik međunarodne zajednice iza čijeg autoriteta bi trebale stajati sve vodeće svjetske sile, čemu onda da se nadaju manjinski narodi i zajednice u entitetu RS? Osim toga, na političkoj razini, informacije iz Bruxellesa da postoje razmišljanja da se EU posveti samo Federaciji BiH, a da RS prepuste samom sebi ili nekome drugom, ulogu međunarodne zajednice dovode pred veliki znak pitanja i opravdavaju sumnje u spomenuti dogovor u kojem se geopolitički interesi ponovo prelamaju preko Bosne i Hercegovine. A gospodin Dodik ići će toliko daleko koliko može. Dopustit ću sebi slobodu pa reći, do kraja, što god taj kraj podrazumijevao.

NACIONAL: Kamo ta situacija vodi? Kako će se, po vašem sudu, sve to rasplesti?

Na prvo pitanje – odnosno, prvi dio pitanja – relativno je lako pronaći odgovor: vodi daljoj eskalaciji političkih sukoba, degradaciji odnosa i veza do potpunog prekida, ojačavanju dezintegracijskih stranačkih politika i stanju koje prijeti da postane neizdrživo. Uz ekonomski pritisak, visoke cijene, niske plaće i neadekvatne – ako ikakve – mjere vlada u oba entiteta, distriktu Brčko i Vijeću ministara na državnoj razini, treba strahovati da će strasti hranjene s viših razina politike početi ključati i na nižim razinama. Teško je vjerovati da bi moglo doći do nekog socijalnog protivljenja bilo koje vrste. U BiH se svaka vrsta nezadovoljstva ili frustracije ne očituje najprije ondje gdje se dogodila, nego na razini najnižih nacionalističkih poriva. Odgovor na drugo pitanje je neizvjestan. Čvrsto sam uvjeren da svi sudionici ovog historijskog trenutka mogu iznositi svoje želje ili bojazni, ali da nitko sa sigurnošću ne može dati konkretan odgovor.

NACIONAL: Je li Dodikova vlast naoružana? Ocjenjujete li da su mogući i oružani sukobi?

Na to pitanje ne mogu imati odgovor. Činjenica su opetovani pretresi i pronalasci velikih količina nelegalnog oružja sačuvanog i zaostalog iz rata na području bivše nam domovine. Nadalje, procjene institucija i nevladinih organizacija kreću se u stotinama tisuća komada oružja različitih kalibara u BiH. Sve to govori više nego što želimo čuti: da u BiH trenutno nema nenaoružane kuće! O mogućnosti oružanog sukoba ne želim ni razmišljati, a kamoli naglas govoriti. Reći ću ipak da ne vjerujem ni u kakvo potencijalno oružano obračunavanje. Osim međunarodnih vojnih snaga, Oružanih snaga BiH te policijskih agencija i njihovih formacija koje bi mogle u svakom trenutku omesti bilo kakav oružani incident na široj skali, želim vjerovati da među političkim subjektima i osobama nema nikoga dovoljno ludog da inicira takvo što. Drugim riječima, želim vjerovati – i vjerujem – da su političari u BiH, koliko god ostrašćeni bili u političkoj areni, svjesni da bi pucanj u zrak ovdje mogao značiti pucanj u opći mir. Ne mislim da će bilo tko dopustiti da stvari i strasti odu tako daleko.

‘Smatram da Hrvati u ovom dijelu države imaju isti problem kao i Bošnjaci bez obzira na susrete Pranjića i Dodika’, kaže Ćamil Duraković. FOTO: Ured potpredsjednika Republike Srpske/Bosna i Hercegovina

NACIONAL: Kakva je situacija u Srebrenici? O svakodnevici grada, koji vodi načelnik iz Dodikove stranke, malo se govori. Opišite kako se situacija razvija od 2005., kad ste se vratili iz SAD-a.

Situacija u Srebrenici nepromijenjeno je loša – i sve gora – od dolaska na vlast aktualnog načelnika Mladena Grujičića. Za primjer, navest ću lako provjerljivu činjenicu da sam u općinskom budžetu, koji sam zatekao u značajnom deficitu, nasljedniku ostavio oko 7,5 milijuna eura. Trenutno je Općina ponovo u deficitu za oko milijun i pol eura, plus neriješeni i neisplaćeni poslovi i projekti. Međunacionalni odnosi svedeni su na razinu osnovnih kontakata i rijetko kad više od toga. Načelnik općine je izraziti nacionalist koji je to svoje uvjerenje verbalizirao u nekoliko navrata, odnosno, svaki put kad je imao priliku, a istodobno je krajnje potkapacitiran, bez mnogo znanja o bilo čemu i bez volje i želje da uči. Njegov interes je isključivo nacionalistički, a i taj materijalno motiviran. To je osoba bez ikakve vizije koja ubija svaku izglednu perspektivu Srebrenice i Srebreničana. Srebrenica je – uz sve ono što o njoj zna cijeli svijet – iznimno bogat prostor prepun otvorenih mogućnosti koje bi, stavljene u funkciju i iskorištene na pravi način, osigurale izglednu budućnost ne samo za sadašnje stanovnike grada i neposredne okoline nego i za znakovito veći broj ljudi. Odgovorno tvrdim da bi uz pravo rukovodstvo i valjane planove i projekte Srebrenica u vrlo kratkom razdoblju mogla privući i radnu snagu, i turiste, i nove stanovnike.

NACIONAL: Kako ocjenjujete politiku u BiH na državnoj razini? Kako, s vašeg stajališta, funkcionira vladajuća koalicija? Kako je moguće da Dodik prijeti visokom predstavniku toliko da ovaj odustaje od posjeta Banjoj Luci, a da je njegov SNSD istodobno dio vladajuće koalicije na državnoj razini?

Pratim je, ali ne puno bolje od natprosječno informirana političara. Entitetski sam dužnosnik i moje se zanimanje vezuje gotovo isključivo za entitetsku razinu. Ali budući da me pitate… BiH je vrlo kompleksna i to uvjetuje političke odnose i na višim razinama vlasti, naročito u Parlamentarnoj skupštini, Predsjedništvu i Vijeću ministara BiH. Svjedočimo koaliciji koja me podsjeća na nekakav brak u raspadu s nemogućim ishodom brakorazvodne parnice u kojoj se, da ironija bude veća, partneri trenutno prepiru oko zajedničke i stečene imovine. No treba napomenuti da ni dosadašnje koalicije na toj razini nisu bile bitno drugačije, samo što se o tome nije javno govorilo. Trenutnu situaciju dodatno usložnjava prožimanje unutarnjih odnosa i izvanjskih utjecaja. Na ukupnu situaciju u BiH utječu, s jedne strane, neprepoznatljivo “mek” Zapad koji u BiH demonstrira do sada neviđenu nemoć – ili su to ipak nezainteresiranost, nesnalaženje i tromost – a s druge, intenzivniji Istok koji je i agresivniji i, logično, prodorniji. Jer ako visoki predstavnik u BiH, čelni čovjek OHR-a i tumač Daytonskog mirovnog sporazuma s Bonskim ovlastima, zbog prijetnji za osobnu sigurnost ne smije doći u Banju Luku, onda imamo vrlo riskantnu situaciju, sigurnosnu prekretnicu i događaj bez presedana, s bog zna kakvim posljedicama za budućnost BiH i cijele regije. Podsjetio bih i da je BiH s tako niskim stupnjem sloboda i najtežom političkom situacijom poslije rata kandidatkinja za članstvo u EU-u, što dodatno zbunjuje. No 29. rujna nezadovoljni uposlenici policije, zdravstva, školstva i javne uprave izlaze na ulice, nezadovoljni plaćama, što tjera na pomisao da su pred nama burna jesen, teška zima i vrlo neizvjesno političko proljeće.

NACIONAL: Kakvo je raspoloženje među Bošnjacima i kako se razvija?

Ovisi gdje žive. Kod Bošnjaka povratnika u entitet RS osjećam nelagodu i strah. Odlazak građana iz BiH razara povratnički ambijent jer odlaze i Bošnjaci iz RS-a. Ljudi je naprosto sve manje, Bošnjaka i Hrvata u RS-u pogotovo. Kod dobrog dijela populacije primjetan je i strah od neizvjesnosti jer, evo, Dodikovi pristalice i njegov SNSD ponovo blokiraju ceste. Dok ovo pišem, blokiraju cestu kod Ključa pod sloganom “granica postoji”. Separatizam poprima neke nove atribute i dimenzije. Raspoloženje dirigira Dodik svojim političkim vratolomijama na dnevnoj osnovi. Ne postoji dan od početka moga mandata u kojem nismo svjedočili nekoj njegovoj novoj prizemnoj rečenici, agresivnosti, ispadima, napadima na medije i novinare, pravosuđe i državu općenito. Bošnjake svodi na muslimane, vrijeđa Bošnjake i negira genocid. O najavama raspada države više se i ne govori. Bit će da je to „leglo u uši“ većine građana, ali i međunarodnih dužnosnika. Neka psihološka priprema, što li?! Mislim da istu nelagodu i strah osjeća i većina Srba. Nikome ovdje nije do gluposti i rata. Bošnjaci nikada u svojoj povijesti nisu ispoljavali bilo kakve radikalne tendencije. Čak ni kad su nad njima vršeni najstravičniji pokolji poput onih u 2. svjetskom ratu, pa ni nakon masovnih zločina i genocida ne samo u Srebrenici nego i u drugim dijelovima naše države. Treba napomenuti, jer se neprestano zaboravlja, da su sudovi u Njemačkoj presudili da je genocid počinjen i u nekoliko općina u Bosanskoj Krajini. Najbolji pokazatelj za to je da u proteklih 28 godina nije zabilježen nijedan jedini slučaj osvete, čak ni od majki koje su izgubile muževe, sinove, braću, desetke članova rodbine… Usprkos svemu, Bošnjaci su i dalje najveći zagovornici multietničke BiH po mjeri svih svojih građana. Bošnjaci su većina u BiH i mirno žive s druga dva konstitutivna naroda i svima ostalima koji BiH doživljavaju kao svoju. Je li itko ikad čuo da su Bošnjaci igdje ikada izazvali i jedan jedini incident, čak i prema onima koji zagovaraju cijepanje, podjelu i uništenje države? Ni u jednom programskom aktu naših političkih stranaka, čak i onih koje slove kao nacionalne, ako hoćete i nacionalističke, nema ni slova o dominaciji bošnjačke većine nad ostalima, već se naš nacionalizam odražava u tome da najviše želimo društvo jednakih šansi, jednakopravnih građana, socijalne pravde i multietničku državu po mjeri svih. A čak i to nam prigovaraju. Neumrli velikodržavni projekti iz prošlosti, oživljeni u zadnjih tridesetak godina, koji teže cijepanju teritorija te pripajanju Srbiji i Hrvatskoj, a koji potiču, ohrabruju i logisticiraju bosanske Srbe i Hrvate, dopustite mi da primijetim, nikada nisu optuženi za radikalizam, ni nacionalni ni vjerski, bez obzira na išta što su učinili ili čine, nego se ekstremizmi neprestano imputiraju Bošnjacima. Nije fer.

NACIONAL: Kako surađujete s hrvatskim potpredsjednikom RS-a Davorom Pranjićem? Imate li zajedničkih projekata? Kako komentirate politiku Hrvatske i HDZ-a BiH i prema BiH?

Davor Pranjić je relativno mlad čovjek i političar bez iskustva. Očito je pod utjecajem gospodina Čovića, što je i logično, jer član je HDZ-a BiH. To svakako utječe i na naše odnose koje bih ocijenio uistinu prijateljskim i kolegijalnim, ali ne vidim posebne inicijative glede hrvatske populacije u ovom entitetu, osim razumljivog domoljublja i protokolarnih, reprezentativnih aktivnosti. Moram reći da me iznenadila njegova pojava na sastanku s predstavnicima Srba iz svih nivoa vlasti u BiH koje je u palači predsjednika organizirao Milorad Dodik, simbolično, na Dan srpskog jedinstva i zastave. Na tom sastanku iza zatvorenih vrata u najavi su načete veoma zabrinjavajuće teme. U kojem svojstvu je kolega Pranjić tamo bio i o čemu se razgovaralo, nisam s time upoznat. Smatram da Hrvati u ovom dijelu države imaju isti problem kao i Bošnjaci.