Zagrebački glazbenik i pijanist Srđan Filip Čaldarović obilježit će 25 godina umjetničke karijere solističkim koncertom 19. studenoga u Velikoj dvorani Hrvatskog glazbenog zavoda. Tim povodom dao je kraći intervju Nacionalu.

NACIONAL: Koncertom u HGZ-u obilježit ćete 25 godina rada, koliko je to zapravo velika brojka kad je jedan pijanist u pitanju?

Kako se uzme, no svakako bih rekao da nije mala. Mnogo toga stane u 25 godina djelovanja – koncerti, gostovanja, festivali, pedagoški rad, suradnja s kolegama… Rekao bih da je to jedna zaokružena cjelina. Također, moglo bi se postaviti i pitanje otkad se to zapravo računa. Primjerice, ja sam izabrao godinu u kojoj sam diplomirao na Muzičkoj akademiji kao početak samostalne umjetničke karijere. Otad je prošlo 25 godina, a od mojih prvih početaka za klavirom sveukupno 42 godine.

NACIONAL: Dio novca od ulaznica ide za obnovu zgrade HGZ-a koja je stradala u potresu, nevjerojatno je koliko se cijela glazbena zajednica ujedinila u pomoći HGZ-u, što ta zgrada i ta dvorana znače klasičnim glazbenicima?

Osobno mi je dvorana HGZ-a, bez sumnje, naša najbolja dvorana za klavirske recitale i koncerte komorne glazbe. Nije ni prevelika ni premala, akustički je vrlo inspirativna za izvođača, osjećaj dok se tamo svira je izuzetan! Kažem vam, gotovo idealna. S obzirom na to koliko se mnogo glazbenika ujedinilo u ideji da pomogne donatorskim koncertima u obnovi dvorane, vjerujem da dijele moje mišljenje. Mislim da to i nije tako nevjerojatno jer mi glazbenici tu dvoranu smatramo drugim domom. Osim dvorane, do 2014. u prostorijama Hrvatskog glazbenog zavoda bila je i Muzička akademija na kojoj smo svi mi studirali. Za cijeli prostor HGZ-a vežu nas mnoge lijepe uspomene pa stoga ne čudi što želimo pomoći pri obnovi i sačuvati je za budućnost i neke druge generacije.

NACIONAL: Zašto ćete svirati Haydna, Schuberta i Brahmsa?

Mnogo je razloga za odabir tog programa. Skladbe koje sviram izuzetno su mi zanimljive, osjećam njihovu poruku dok ih vježbam ili sviram. Ispunjavaju me, svaka na svoj način. Različite su u karakteru, svaka skriva svoju posebnost koju ja kao interpret pokušavam otkriti te potom prezentirati publici. Osim toga, volim njemačku klasičnu glazbu, a posebice Brahmsa. Svirao sam mnogo njegovih skladbi, a Treća sonata u f-molu mi je jedna od najdražih skladbi za klavir uopće. Haydnova sonata idealna je kao uvod u koncert, a Schubertova Fantazija u C duru je, po meni, jedna od najzahtjevnijih kompozicija koje sam ikad svirao. Zahtijeva od izvođača izuzetnu izdržljivost i veliku energiju. Na kraju, sve su tri skladbe i tonalitetno povezane, vrlo važan detalj u odabiru programa.

NACIONAL: Zašto je važna klasična glazba?

Klasična glazba izuzetno je važna već zbog same činjenice da je toliko dugo „opstala“ na glazbenoj sceni. Diljem svijeta opetovano se izvode djela velikih skladatelja koji su živjeli prije 150, 200, a i više godina, a interes za njih tijekom godina i nekih novih trendova u glazbi nimalo ne jenjava. Teško mi je opisati točno što mi znači klasična glazba, ona je jednostavno dio mene i svakako ne bih bio taj koji jesam da se ne bavim glazbom ili da ona ne postoji. U svakom slučaju, ispunjava moj život na razinama koje nije lako objasniti.

NACIONAL: Kad pogledate iza sebe, čega se najradije sjetite iz četvrt stoljeća umjetničkog djelovanja?

Najradije se sjetim atmosfere u zraku tijekom dobrih svirki na koncertima, solo ili komorne glazbe, suradnje s kolegama glazbenicima, vježbanja i istraživanja djela koja volim, rada sa studentima, slušanja dobre glazbe. Uistinu mi glazba oplemenjuje život na mnogo razina.