Uslijed krize izazvane pandemijom koronavirusa osim gospodarstva, turizma i kulture, posebno je pogođen sektor civilnog društva. O tome kako se nose s krizom, što očekuju od Vlade i njezinih institucija u izvanrednoj situaciji i kako ocjenjuje suradnju s Vladom Andreja Plenkovića tjednik Nacional razgovarao je s predsjednicom Vladina Savjeta za razvoj civilnog društva Eminom Bužinkić kojoj upravo ističe mandat na toj dužnosti.

Rođena u Sisku, dio ratnog odrastanja Emina Bužinkić provela je u izbjeglištvu u Ljubljani i Zagrebu, gdje je diplomirala na Fakultetu političkih znanosti. Svoja znanja s područja ljudskih prava i migracija usavršavala je kroz niz edukacijskih programa u Europi, Maroku i SAD-u. Od 2002. do 2017. volontirala je i radila u Centru za mirovne studije kao analitičarka, zagovaračica i edukatorica i na programima podrške izbjeglicama i migrantima. Od 2004. do 2011. bila je na čelu Mreže mladih Hrvatske. Od 2011. do 2014. bila je članica Upravnog odbora i programska koordinatorica Documente – Centra za suočavanje s prošlošću i članica Upravnog odbora Saveza udruga Operacija grad. Objavila je niz istraživačkih članaka na temu azila, integracije i migracija, tranzicijske pravde, suočavanja s prošlošću, političkog, građanskog i mirovnog obrazovanja, rada s mladima i politika za mlade. Koautorica je i suradnica u nekoliko dokumentarnih filmova, od kojih je možda najpoznatiji „Okus doma“ iz 2015. u produkciji nezavisne produkcijske kuće Fade In. Trenutno radi s kolektivima Pirate Care, Transnacionalne solidarnosti i Transbalkanska solidarnost.

Emina Bužinkić je 2017. na temelju svojih kvalifikacija, objavljenih tekstova i profesionalne biografije primljena na doktorski studij na Sveučilištu u Minnesoti na programu iz kritičkog obrazovanja i ljudskih prava koji je posljednje tri godine pozicioniran na prvo mjesto u SAD-u. Dogodilo se to gotovo istovremeno kada je izabrana i za predsjednicu Savjeta za razvoj civilnog društva Vlade Republike Hrvatske, pa je odlučila da će prihvatiti oba izazova. Kako bi platila studij, predaje dva kolegija na Sveučilištu i radi kao istraživačica, čime pokriva i troškove života. Za predsjednicu Savjeta za razvoj civilnog društva u veljači 2017. izabrana je kao kandidatkinja Centra za mirovne studije uz podršku dvadeset i pet nevladinih organizacija s područja zaštite ljudska prava i demokratizacije. Savjet za razvoj civilnog društva je savjetodavno tijelo Vlade koje postoji od 2009. i djeluje na razvoju suradnje Vlade i organizacija civilnog društva.

NACIONAL: U krizi izazvanoj pandemijom koronavirusa Vlada je izašla s paketom mjera za spas gospodarstva, turizma, poljoprivrede, pa čak i kulture. Je li inicirala bilo kakve mjere za potporu organizacijama civilnog društva koje ionako jedva životare od projekta do projekta?

Ne, nije i to je za nas ključni problem. Uslijed donošenja mjera za različite sektore, na civilno društvo se potpuno zaboravilo i ne zna se kako će organizacije preživjeti i hoće li uopće moći nastaviti djelovati sa svim posljedicama koje je već do sada uzrokovala pandemija. Postavlja se i pitanje što će biti s onim organizacijama koje se nalaze u Zagrebu nakon potresa. Organizacije civilnog društva, kao što ste rekli, funkcioniraju putem natječaja za različite projekte. Kroz njih se financiraju i rad u zajednici, plaće i drugi troškovi vezan uz određeni projekt. Dakle, tu nema profita i nema viškova za hladni pogon. Budući da organizacije imaju planirane aktivnosti i planirana sredstva, a većinu toga u ovim uvjetima na terenu nije moguće provesti, pandemija je donijela stanovitu nesigurnost oko toga što će biti sa sredstvima dobivenim preko natječaja. Naime, udruge nisu dobile jasne i precizne upute o tome kako postupati u ovoj situaciji – nije u potpunosti jasno što će se događati ako se neke aktivnosti odgode i hoće li svi donatori priznati te troškove. Prije nekoliko tjedana, oformili smo inicijativu Za snažno civilno društvo koja je Vladi RH predložila niz mjera za ublažavanje učinaka nastalih uslijed pandemije i nakon potresa za civilno društvo.

NACIONAL: Na kraju mandata, kako ocjenjujete suradnju s nadležnim tijelima i ministarstvima?

Sva tijela državne uprave koja su na bilo koji način vezana uz djelovanje civilnog društva zastupljena su u Savjetu. Međutim, ključno je nekoliko tijela: Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske i Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva koja je u posljednje četiri godine doživjela velike promjene u upravljačkom smislu, i to od 2016. i vlade Tihomira Oreškovića kada je postojala prijetnja za opstanak Zaklade. Osim ovih tijela najbitniji su Ministarstvo regionalnog razvoja i europskih fondova koje je ključno kao koordinativno tijelo za Europski socijalni fond i Operativni program učinkoviti ljudski potencijali te Ministarstvo rada i mirovinskog sustava, koje je nositelj većeg broja natječaja za Europski socijalni fond. U mandatu koji završava predstavnici civilnog društva u Savjetu imali su mnogo utemeljenih kritika na rad ovih dvaju ministarstava, odnosno na transparentnost upravljanja tim programima, s obzirom na to da su se brojni natječaji objavljivali prekasno, ili se uopće nisu objavljivali, bilo je nejasnoća oko evaluacija projekata, na udruge su stavljene goleme administrativne obaveze, a pritom je Hrvatska dio novca gubila i vraćala natrag u europske fondove. Hrvatska vlada nije pokazala ni volju niti kapacitet za provođenje određenih projekata. Zato smo i javno kritizirali Vladu da ne povlači dovoljno sredstava iz Europskog socijalnog fonda i da njime upravlja netransparentno.

NACIONAL: Može li se onda o mandatu Vlade Andreja Plenkovića govoriti kao o izgubljene četiri godine za civilno društvo?

Ove četiri godine mogu se opisati kao razdoblje teške neprohodnosti kroz sustav donošenja odluka, i u dobroj mjeri izolacije i ignoriranja koje čak ne bih mogla nazvati ni maćehinskim odnosom. Jer odnosa zapravo nema. Smatram da je u posljednje vrijeme civilno društvo u velikoj mjeri potisnuto na marginu, ne samo zato što se ne vrednuje njegov sadašnji doprinos, već se kroz javnu retoriku poništavaju uspjesi i sve ono što je napravljeno na planu demokratizacije društva i jačanja ljudskih prava u posljednjih dvadeset i više godina. Umjesto toga, organizacije civilnog društva u posljednjih se godina stigmatizira i kriminalizira, zapravo optužuje za korumpiranost. Različita tijela državne uprave koja bi trebala rješavati korupciju u svojim redovima pripremaju sve rigidnije politike kontrole i nameću sve rigidnije oblike administriranja projekata koje civilno društvo provodi, pa i pod cijenu da taj novac bude vraćen u europske fondove. To bi se moglo definirati kao treniranje strogoće kako bi se mogao kontrolirati njihov rad. Naravno da civilno društvo ima heterogene kulture upravljanja i da sigurno postoje i one organizacije kod kojih postoji koruptivna praksa, koju smo mi sami spremni osuditi. No ako analiziramo državne politike, redovito se prozivaju one organizacije koje imaju kritični glas i njih se pokušava utihnuti.

NACIONAL: Postoji li strategija za razvoj civilnog društva?

Ne. Najjasniji indikator odnosa ove Vlade prema civilnom društvu jest da Hrvatska od 2016. nema nacionalnu strategiju za stvaranje poticajnog okruženja za razvoj civilnog društva. Vladin Ured za udruge obećavao nam je donošenje strategije do kraja pretprošle, pa prošle godine, pa u prvom kvartalu 2020., ali od toga očito neće biti ništa. A to je od početka 2000-ih bio ključni dokument. Tada su organizacije civilnog društva, bez obzira na svoju heterogenost, participirale u donošenju određenih mjera ili politika. Prethodni su sazivi Savjeta imali kontinuirani dijalog s predstavnicima vlasti, ma kako on izazovan bio, međutim u mandatu ove Vlade teško se komunicira s tijelima državne uprave, sjednice se teško sazivaju, mijenjaju se dnevni redovi, rasprave gotovo da se i ne vode.

NACIONAL: Postoje podobne i nepodobne nevladine udruge. Pretpostavljam da se novac lakše dijeli onima koji podržavaju politiku na vlasti.

Nije teško primijetiti da se daje na vidljivosti organizacijama koje su na neki način ideološki i svjetonazorski bliske vlastima i promoviraju slične politike u svojim redovima. Odnosno, one koje mobiliziraju neke nove generacije političara sličnih onima koje sada gledamo, a koji na nevladinoj sceni koriste konzervativnu retoriku HDZ-a, ili retoriku neoliberalizma i nacionalizma. Naravno, tu je i velik broj ultrakonzervativnih i nacionalistički orijentiranih udruga koje nastupaju s inherentno antidemokratskih pozicija i koje koriste demokratske procedure i aktivističke metode te dobivaju financijsku potporu vladinih institucija. Neke od njih s upakiranom homofobnom retorikom i inicijativama, poput referenduma o definiciji braka, ili pokušaja organiziranja referenduma protiv Istanbulske konvencije negiraju pravo na izbor i različitost.

‘Nije teško primijetiti da se daje na vidljivosti organizacijama koje su ideološki i svjetonazorski bliske vlastima i promoviraju slične politike u svojim redovima’

NACIONAL: Premijera Plenkovića one očito manje smetaju jer je one druge koji su kritički nastrojeni, poput GONG-a, optužio da su produžena ruka ljevice.

To je čak jedna od simpatičnijih premijerovih kritika prema organizacijama civilnog društva. Ona čak nije ni toliko štetna jer sasvim je sigurno da se dio njih svjetonazorski nalazi na lijevom spektru i zalaže za lijeve, socijalno demokratske ideje. No on je time vjerojatno mislio da radimo u korist oporbe, što nam se nikako ne može pripisati, s obzirom na to da smo jednako gorljivo i predano kritizirali i borili se i protiv politika ranijih vlada koje smo smatrali društveno štetnima. Čini mi se da je veći problem činjenica da je Plenkovićeva retorika vrlo sterilna, on nastoji „ne talasati“ jer on sve do sada nije izašao ni s jednom izjavom koja bi jasno odredila kakvu politiku ova Vlada ima prema civilnom društvu. Što znači da je prevladala politika šutnje, potiskivanja i zanemarivanja.

NACIONAL: Čini se da dokazivanje kako su organizacije civilnog društva partneri vlasti bilo važno tijekom procesa pristupanja EU-u, no otkad smo punopravna članica, otišli smo ponovo unatrag.

Civilno društvo bila je svojevrsna perjanica Vlade za pregovore o pristupanju EU-u. Očito im je bilo važno pokazati kako postoji snažno civilno društvo, kako je zemlja prošla kroz proces demokratizacije i kako je Vlada spremna slušati kritiku nevladine scene. U tom smislu donesen je veliki broj zakona, osnovano puno savjetodavnih tijela, krenulo se u neke procedure, a onda se dolaskom HDZ-a na vlast 2016., pa i za mandata ove Vlade puno toga promijenilo na gore. Naime ova Vlada, kao i ona prethodna očito je odredila s kakvim civilnim društvom uopće želi komunicirati. Vjerujem da će se to odraziti i u novom sazivu Savjeta za razvoj civilnog društva.

NACIONAL: Jeste li kao predsjednica Vladina Savjeta za razvoj civilnog društva imali prilike o svojim problemima razgovarati s premijerom Plenkovićem?

Sastanak s premijerom tražila sam odmah na početku mandata, no od 2017. termin za taj sastanak nisam dobila. Sastala sam se jednom prilikom s njegovim tadašnjim savjetnikom Karlom Resslerom koji je bio i član Savjeta za razvoj civilnog društva do izbora za EU parlament u svibnju prošle godine. Na njegovo mjesto sve do početka ove godine nitko nije imenovan. Što znači da je Savjet radio preko godinu i pol dana bez predstavnika predsjednika Vlade. Tako da mi s kabinetom premijera sve ovo vrijeme nismo imali direktni kontakt. U intervjuu koji sam dala godinu dana nakon što sam imenovana na dužnost, preko medija sam pozvala premijera na sastanak, na koji se on nije odazvao. I zato mu baš ovih dana pišem pismo u kojem ću ga obavijestiti kako je bilo raditi u njegovu Savjetu kojem on i ljudi koji vode Vladina tijela nikada nisu pridavali značaj.

NACIONAL: Iako predsjednik Republike nema velike ustavne ovlasti, upravo na planu ljudskih prava i suradnje s civilnim društvom dva su predsjednika, Ivo Josipović i Stipe Mesić, napravila veliki iskorak i mijenjali atmosferu u društvu. No čini se da je ta praksa prestala s Kolindom Grabar-Kitarović.

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nije sasvim prekinula odnose s civilnim društvom, imala je Vijeće za mlade, no ni ono nije radilo bez ideoloških prepreka. Za razliku od nje, predsjednik Josipović imao je Vijeće za socijalnu pravdu s tridesetak predstavnika različitih organizacija i različitih svjetonazora. Oni su doista predstavljali široki spektar društva, predsjednik se s njima redovito sastajao i održavao tematske sjednice. Kako sam i sama bila članica tog Vijeća, svjedočila sam toj otvorenosti, ali doseg takvog tijela je bio ograničen. Ipak, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nije posegnula za takvom vrstom savjetovanja. Najviše me začudilo da kao jedna od rijetkih žena na visokoj funkciji u politici nije uspostavila kvalitetniju suradnju sa ženskim i feminističkim organizacijama. Mogla je biti njihov glas protiv politike patrijarhata koji je njoj nametala i njena bivša stranka. Nije se pretjerano angažirala ni u borbi protiv nasilja nad ženama, niti založila za ženska skloništa kojih nema dovoljno i imaju problema s financiranjem.

NACIONAL: Jeste li razočarani time da predsjednik Zoran Milanović ni u izbornoj kampanji, niti u ovih nekoliko mjeseci mandata nije spomenuo suradnju s civilnim društvom?

To je sasvim neobično i naravno da to predstavlja razočaranje. Od predsjednika Milanovića očekujemo da donese promjene atmosfere u društvu i odnosu prema organizacijama civilnog društva.

NACIONAL: Ako dođe do promjene vlasti na izborima za koje još ne znamo kada će se održati, imate li u SDP-u sugovornika?

Nemamo. U SDP-u doduše postoje pojedinci s kojima komuniciramo. No u posljednje tri godine u svom mandatu nisam čula ni jednu riječ podrške civilnom društvu iz SDP-a. Nema nikakvih konkretnih politika suradnje, tek veze među pojedincima. SDP nije partner organizacijama civilnoga društva, kao što političke stranke uglavnom to nisu.