Objavljeno u Nacionalu br. 520, 2005-10-29

Savjetnik američkog predsjednika Busha i šef stožera potpredsjednika Cheneya Lewis Libby optužen je za pet teških krivičnih djela: on je vjerojatno tek prva žrtva istrage o dekonspiraciji agentice CIA-e čiji je suprug iznosio činjenice štetne po Bijelu kuću

Američki predsjednik George W. Bush prolazi kroz najgore razdoblje svojeg predsjedništva. Njegova popularnost je na najnižoj točci, rat u Iraku se nastavlja, njegova reputacija je okrnjena nakon što je jedan od njegovih bliskih suradnika optužen za teška kaznena djela, za koja bi mogao biti osuđen na 30 godina zatvora i 1,25 milijuna globe. Lewis Libby, Bushov savjetnik, koji je ujedno bio šef stožera potpredsjednika Dicka Cheneyja i Cheneyjev savjetnik za nacionalnu sigurnost, optužen je za pet kaznenih djela jer je lagao istražnim organima. Lagao je tijekom velike istrage što ju je pokrenuo specijalni istražitelj Patrick Fitzgerald da ustanovi tko je u vlasti novinarima 2003. otkrio ime jedne tajne agentice CIA, te time ugrozio njenu sigurnost, sigurnost njenih suradnika, te američku nacionalnu sigurnost u cjelini. Libby, koji je zbog ovog dizanja optužnice podnio ostavku, prvi je Bushov suradnik koji je optužen u sklopu te istrage, ali možda ne i posljednji. Istraga se nastavlja protiv najbližeg Bushova suradnika Karla Rovea, a pod paskom javnosti naći će se i sam potpredsjednik Cheney, jer je i on duboko upetljan u aferu. Neki politički analitičari tvrde da bi i Cheney mogao stradati zbog ove afere.
Afera je vrlo kompleksna i nije ju lako objasniti, no ona zorno otkriva kako je funkcionirala Bijela kuća kada je trebalo manipulacijama navesti američku javnost da podrži invaziju Iraka. Nakon terorističkog napada 11. rujna 2001. američki državni vrh smjesta je donio odluku da rat protiv terorista prenese na područje gdje teroristi imaju svoje baze, te da se pokrene velika akcija kojom bi se promijenila cijela politička i ideološka scena Bliskog istoka, tako da se ukloni ideološki milje gdje se teroristi regrutiraju. Prvi je zadatak obavljen kada je uspješno završena invazija na Afganistan, te od tamo potjerana Al Qaeda. Drugi zadatak je bio mnogo kompleksniji, da se počne s rušenjem antiameričkih režima na Bliskom istoku, te uspostavljanjem prozapadnih vlada koje bi funkcionirale u skladu s uzusima parlamentarnih demokracija.
Na toj listi našli su se, među ostalim, Sirija, Iran, Somalija i Jemen, ali se nekako činilo da bi možda najbolje bilo akciju započeti s Irakom, gdje je na vlasti bio krvavi diktator Saddam Hussein. Počela je propagandna kampanja za njegovo rušenje, pa je trebalo naći argumente za to. Počelo se tvrditi da Hussein podržava i pomaže Al Qaedu, ali za to nije bilo nikakva dokaza, a nije ih ni moglo biti već i stoga što su fundamentalistička Al Qaeda i tobožnji socijalist Hussein bili žestoki ideološki protivnici. Kako je ta teza bila neuvjerljiva, počela se širiti teza da ga treba rušiti jer je ponovno stvorio arsenal oružja za masovno uništavanje pa je postao prijetnjom svojim susjedima, pa čak i Europi. Počelo se tvrditi kako je CIA ustanovila da je Hussein stvorio velike zalihe kemijskog i biološkog oružja, ali i da proizvodi atomsko oružje.
Da bi se ova posljednja tvrdnja dokazala, CIA je provjeravala svaku indiciju o tome, ali nije mogla naći ništa konkretno. Tijekom 2002. iz obavještajnih krugova stigla je informacija da je irački režim nabavio uran za izradu atomske bombe iz Nigera, pa su neki vodeći američki funkcionari to počeli i javno tvrditi. Potpredsjednik Cheney je početkom 2002. naredio CIA-i da provjeri tu informaciju. Zbog toga je CIA odlučila u Niger poslati tajnog izaslanika da to istraži. Bio je to bivši diplomat Joseph Wilson, koji je prije bio američki ambasador u nekim afričkim državama, a poznavao je i Niger. I vrhu CIA-e Wilson se činio pravom osobom, jer je njegova supruga Valerie Plame bila operativka CIA-e. Ona je u američkoj obavještajnoj agenciji potajno radila 20 godina na najtežim poslovima, regrutirajući i njegujući agente diljem svijeta predstavljajući se kao poslovna žena stručnjakinja za energetiku.
Wilson je u veljači 2002. otputovao u Niger, te ustanovio da su tvrdnje kako je Niger prodao uran Iraku lažne, jer je to nemoguće već i stoga što je cijela eksploatacija i prodaja nigerskog urana pod kontrolom Francuske. Kad se vratio u SAD, o tome je obavijestio predstavnike CIA-e. No unatoč njegovu izvještaju, tvrdnja kako je Irak kupio uran u Nigeru i dalje se ponavljala u govorima vodećih američkih funkcionara kao opravdanje zbog čega treba napasti Irak i srušiti Husseina. Wilson, koji se protivio napadu na Irak, bio je zgrožen činjenicom da se njegov izvještaj ignorira, te je zaključio da se to namjerno radi kako bi se imalo opravdanje za napad. Posebno se zgrozio kad je sam predsjednik Bush u Govoru o stanju nacije 18. veljače 2003., samo mjesec dana prije napada na Irak, tu tvrdnju kao opravdanje za napad na Irak ponovio pred američkim Kongresom.
SAD i Velika Britanija napali su Irak u ožujku 2003., te za četrdesetak dana slomili Husseinov režim ušavši u Baghdad. No iako su američke snage ovladale cijelim Irakom, nije se sve odvilo prema planu. Nekoliko tjedana nakon toga u Iraku je izbila pobuna, koja je počela naglo eskalirati, pa se broj poginulih Amerikanaca nakon što su, kako je rečeno, “završene glavne operacije” počeo povećavati, što je vrlo loše primljeno u američkoj javnosti. Istodobno velika američka potraga za Husseinovim oružjem za masovno uništavanje nije dala nikakva rezultata. Sve ono što su američki funkcionari na čelu s predsjednikom Bushom navodili kao razloge za rušenje Husseina pokazalo se velikom obmanom, čak i laži.
Bijesan što su njegov izvještaj iz Nigera u CIA-i i u vrhu Bushove administracije ignorirali, Wilson se nije želio javljati dok su trajale velike vojne operacije, ali kad su one završile, odlučio je progovoriti. Sastao se s nekim novinarima, pa je tako u svibnju 2003. kolumnist New York Timesa Nicholas Kristof na temelju onoga što mu je Wilson ispričao napisao kolumnu, a sličan se članak autora Waltera Pincusa pojavio nekoliko tjedana poslije u Washington Postu.
Ta dva članka u Bijeloj kući su procijenili kao potencijalno jako veliku prijetnju kredibilitetu vodećih ljudi Bijele kuće. Kako je poslije ustanovljeno, ta su dva članka uzrujala nekoliko visokih funkcionara Bijele kuće, koji su odlučili skupiti informacije i krenuti u protuakciju, kako bi spriječili moguće štete za Bijelu kuću.
Jedan od njih bio je Lewis Libby, vrlo značajan i moćan čovjek Bushove administracije, za kojeg se u široj javnosti malo znalo. Američki predsjednici često imaju vrlo moćne savjetnike, koji pokatkad na neke političke ili sigurnosne poslove imaju više utjecaja od svojih šefova, čemu je Henry Kissinger, savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika Richarda Nixona krajem 60-ih i početkom 70-ih bio najbolji primjer. Tako na Busha ima velik utjecaj njegov glavni politički savjetnik Karl Rove, za kojeg se tvrdi da je genijalni politički strateg, da je on doveo Busha u Bijelu kuću, te nagovorio na ključne strateške odluke. Na Busha ključni utjecaj ima i Dick Cheney, kojeg mu je preporučio njegov otac, bivši predsjednik George Bush, čiji je Cheney bio ministar obrane. Dok Rove za Busha kontrolira unutrašnjopolitičke procese, Cheney, zajedno s ministrom obrane Donaldom Rumsfeldom, kontrolira vanjskopolitičku i sigurnosnu sferu.
Ono što je za Busha Rove, to je za Cheneyja Lewis Libby. On ima nekoliko funkcija, pa je istodobno Bushov savjetnik, ali i Cheneyjev savjetnik za nacionalnu sigurnost, te šef potpredsjedničkog stožera. Libby se 1950. rodio u Connecticutu, završio je 1972. pravo na Yaleu, te magistrirao na sveučilištu Columbia 1975., gdje mu je profesor bio Paul Wolfowitz, poslije zamjenik ministra obrane, sada direktor Svjetske banke. Počeo se baviti odvjetništvom, ali je 1981. ušao u vladinu službu, te obavljao razne poslove u administraciji, neko vrijeme i u ministarstvu vanjskih poslova. Kada je 1989. u Bijelu kuću ušao George Bush, a Cheney postao ministrom obrane, Libby je u ministarstvu obrane dobio mjesto šefa odjela za strategiju i planiranje. Nakon što je Bush 1992. godine izgubio izbore on je napustio vladu i ušao u jednu veliku odvjetničku tvrtku, za koju je radio sve dok ga 2000. Cheney nakon pobjede Georgea W. Busha na izborima, kada je Cheney postao potpredsjednikom, nije pozvao da mu bude šef stožera.
Nakon što je pročitao Kristofove i Pincusove članke, Libby je shvatio kakva se tu opasnost za administraciju krije, te se odlučio informirati. Zatražio je od ministarstva vanjskih poslova da ga obavijesti o tom putu, te je dobio informaciju da je Joseph Wilson ambasador o kojem se govori u ta dva članka. Tražio je neki detalj kojim bi mogao diskreditirati Wilsona i tako krenuti u protuakciju. U prvoj polovini lipnja 2003. saznao je da Wilsonova supruga Valerie Plame radi u CIA-i.
Libby je tih dana razgovarao o Wilsonu i s ljudima iz Bijele kuće, čini se i s Roveom, ali i sa svojim šefom Cheneyjem, koji ga je 12. lipnja 2003. također obavijestio da Wilsonova supruga Valerie Plame radi u CIA-i. Cheneyju je, navodno, to rekao tadašnji šef CIA-e George Tenet. Libby je tu informaciju prenio nekim novinarima, među ostalim novinaru Timea Mattu Cooperu, te novinarki New York Timesa Judith Miller, s kojom je bio jako blizak, jer je ona bila veliki zagovornik rata u Iraku. No i neki drugi novinari su tu informaciju saznali od drugih izvora iz Bijele kuće, uvelike se sumnja da su je neki od njih saznali od Rovea.
Wilson nije mirovao te je 6. srpnja 2003. u New York Timesu objavio članak koji je potpisao svojim imenom, u kojem je opisao svoje putovanje u Niger. U članku je otkrio brojne vrlo neugodne činjenice o tome kako je njegov izvještaj ignoriran. Wilsonov članak je izazvao senzaciju, bio je vrlo neugodan po Busha. Wilson je svoje tvrdnje potkrijepio dodatnim detaljima u intervjuu voditelju Timu Russertu u TV emisiji “Meet the Press” američke TV mreže NBC. Njegovi istupi izazvali su zabrinutost i ogorčenje u Bijeloj kući, pa su tamo očito zaključili da treba reagirati.
Tih su dana novinari intenzivno kontaktirali s raznim ljudima iz Bijele kuće zanimajući se što u Bijeloj kući kažu za Wilsonove tvrdnje. Jedan od njih bio je i Robert Novak, jedan od najpoznatijih američkih desničarskih novinskih komentatora, koji je podržavao Bushovu administraciju, invaziju na Irak, te koji je u svojim kolumnama često plasirao informacije korisne za Bijelu kuću. On je dan nakon objavljivanja Wilsonova članka u New York Timesu o Wilsonu razgovarao s tadašnjim predstavnikom za tisak Arijem Fleischerom, a dva dana poslije i s Karlom Roveom, te su tom prilikom razgovarali i o tome kako Valerie Plame radi za CIA-u. Novak je 10. srpnja 2003. razgovarao i s predstavnikom CIA-e, da provjeri radi li Valerie Plame doista u CIA-i, a on ga je zamolio da njeno ime ne objavljuje. Novak je, međutim, 13. srpnja 2003. u listu Chicago Sun-Times objavio kolumnu u kojoj je otkrio da Wilsonova supruga Valerie Plame radi u CIA. Da bi ga diskreditirao kao neku vrstu bijednika koji dobiva posao preko žene, Novak je sugerirao da je Wilson dobio zadatak da ode u Niger samo zbog intervencije svoje žene. U članku je napisao da su mu ime Valerie Plame otkrila dvojica funkcionara Bijele kuće, koje nije imenovao.
Novakov članak izazvao je skandal jer je objavljivanje identiteta tajnog agenta CIA-e u SAD-u kazneno djelo. Novak se branio da je smatrao da je legitimno objaviti njeno ime kako bi objasnio okolnosti Wilsonova puta, te dodao: “Nisam ja to ime iskopao. Dali su mi ga iz Bijele kuće. Oni su smatrali da je to važno, da li su mi ime, a ja sam ga iskoristio.” Novak nije želio otkriti tko mu je to ime otkrio opravdavajući se novinskim kodeksom zaštite identiteta anonimnih izvora.
Međutim skandal se samo razbuktao jer je iz njegove izjave postalo jasno da su iz Bijele kuće namjerno novinarima dali ime te tako prekršili zakon. Mediji su zatražili da se otkrije tko je zbog difamacije Wilsona ugrozio posao i sigurnost agentice CIA-e, onemogućio operacije u kojima je ona sudjelovala te ugrozio sigurnost agenata s kojima je ona kontaktirala u drugim zemljama. Nisu samo novine zatražile da se provede istraga, nego i članovi američkog Senata i CIA. Bush je prvo objavio da će provesti internu istragu u Bijeloj kući, ali je rečeno da to nije dovoljno. No na zahtjev da se osnuje kongresna istražna komisija, koja bi imala maksimalne ingerencije, Bush nije pristao jer bi to bilo zadiranje zakonodavne vlasti u izvršnu. Stoga je odlučeno da se imenuje specijalni tužitelj koji će ispitati slučaj.
U SAD-u se institucija specijalnog tužitelja koristi kada unutar vlasti izbije neka afera, pa je takav specijalni tužitelj bio 1973. imenovan u aferi “Watergate”, te 1999. u aferi “Lewinsky”. Nakon prilično natezanja unutar ministarstva pravosuđa tko će biti imenovan na taj položaj odlučeno je da to bude Patrick Fitzgerald, koji je od 2001. bio okružni tužitelj za sjeverni dio američke savezne države Illinois. Fitzgerald je 1961. rođen u New Yorku u skromnoj irskoj katoličkoj obitelji. Završio je pravo, te počeo raditi u državnom tužiteljstvu u New Yorku, gdje se vrlo rano istaknuo jer je predstavljao optužbu u nekim vrlo važnim suđenjima protiv mafijaša, pa je bio u tužiteljskom timu koji je napokon na zatvor osudio posljednjeg velikog “bossa bossova” američke mafije Johna Gottija.
Fitzgerald je počeo ispitivati sudionike afere u Bijeloj kući, ali i novinare. Svoju je istragu vodio u potpunoj tajnosti, na što je bio obavezan i zakonom. Postupke specijalnog tužitelja kontrolira jedinstvena institucija američkog pravosuđa, a to je tzv. Velika porota. Velike porote sastavljene su od običnih građana, djeluju u potpunoj tajnosti, a provjeravaju dokaze što ih tijekom svojih istraga prikupljaju tužitelji. Samo ako Velika porota procijeni da neki tužitelj ima dovoljno dokaza, može se podići optužnica. Svi umiješani u neku istragu dužni su svjedočiti pred Velikom porotom i tamo odgovarati na pitanja tužitelja, kako bi Velika porota stekla dojam postoji li dovoljno dokaza za podizanje optužnice protiv nekoga. Svjedočenja su potpuno tajna, ali se obavljaju po posebnim pravilima. Laganje pred Velikom porotom smatra se najvećim mogućim zločinom, te ako netko laže pred njom, dobiva za krivokletstvo tešku zatvorsku kaznu.
Fitzgerald je pred Veliku porotu počeo pozivati razne sudionike afere da otkrije tko je iz Bijele kuće novinarima otkrio identitet Valerie Plame, te je li bilo izravnog nagovaranja novinara da otkriju njeno ime. Novinari su se našli u vrlo neugodnoj situaciji zbog profesionalne obaveze da ne otkriju svoje anonimne izvore. Neki od njih dobili su dopuštenje od svojih izvora da otkriju njihove kontakte, te sadržaj njihovih razgovora, ali neki nisu. Neki od novinara su se, kršeći novinarski kodeks, čini se, nagodili sa specijalnim tužiteljem i sve otkrili. Fitzgerald je počeo slagati mozaik te uočio dvije stvari. Prilično je brzo saznao tko je većini novinara otkrio identitet agentice, ali se našao pred problemom. Pažljivo analizirajući zakon kojim se zabranjuje otkrivanje identiteta tajnog agenta, zamijetio je da je taj zakon, napisan prije 80-ak godina, vrlo neprecizno formuliran, te nije u skladu s modernim shvaćanjem umišljaja u današnjoj američkoj sudskoj praksi. Stoga je po njemu vrlo teško nekoga okriviti jer se po tom zakonu traži vrlo precizno utvrđivanje umišljaja. No on kod onih koji su otkrili ime Valerie Plame novinarima nije mogao sa sigurnošću utvrditi i dokazati da su oni to ime otkrili s predumišljajem da se ono i objavi. Odvjetnici onih koji su ime otkrili uvijek će na sudu moći dokazati da su ti razgovori s novinarima bili obična čavrljanja, tijekom kojih se razgovaralo o raznim stvarima, pa je spomenuto i ime Valerie Plame, ali bez ikakvih zahtjeva novinarima da to ime bude i objavljeno. Svi ti razgovori funkcionara i novinara vođeni su ili telefonom ili u četiri oka, pa bi čak i da novinar kaže kako je funkcionar tražio da se to ime objavi taj to mogao nijekati, te se ništa ne bi moglo dokazati jer bi to bila riječ jednog protiv riječi drugog.
No Fitzgerald je tijekom istrage ustanovio da su neki od svjedoka pred Velikom porotom, ali i tijekom ispitivanja koja su obavljali agenti FBI-a, koji su pomagali Fitzgeraldu u istrazi, govorili kontradiktorne stvari, što znači da je netko lagao. Fitzgerald je stoga upravo na to usredotočio pozornost, posebno kod onih svjedoka koji su višekratno lagali. Jedan od njih bio je Libby.
Libby je tvrdio da on nije bio prvotni izvor novinarima oko Valerie Plame, nego da je on tu informaciju prvo čuo od samih novinara, pa ju je potom samo prenio dalje u kontaktima s drugim novinarima. Za sebe je govorio da “nije bio na početku, nego na kraju lanca”, da je samo informaciju koju je dobio od novinara prenio dalje novinarima.
Na precizno pitanje od koga je i kada saznao za identitet Valerie Plame Libby je tijekom jednog saslušanja rekao da je to bilo 10. srpnja 2003., te da mu je to rekao Tim Russert, voditelj TV emisije “Meet the Press” i šef dopisništva TV kuće NBC iz Washingtona. Libby je tvrdio da je s njim razgovarao telefonom i da mu je Russert rekao da je Wilsonova supruga agentica CIA. Libby je potom tu informaciju prenio nekim drugim novinarima, među inima Cooperu i Judith Miller, smatrajući da je to opće poznata stvar u novinarskim krugovima.
No Fitzgerald je ispitao Russerta, koji je to u potpunosti zanijekao. Istina je, rekao je Russert, da je 10. srpnja razgovarao s Libbyjem, ali Libby ga je nazvao kao šefa dopisništva NBC-ja u Washingtonu da se potuži na jedan prilog objavljen u emisiji NBC-ja, te su Russert i on samo kratko o tome razgovarali. Russert je izričito napomenuo da tom prilikom nije bilo ni riječi o Wilsonu i njegovoj supruzi.
Za Libbyja je bilo nezgodno što je Fitzgerald smjesta povjerovao Russertu da je Libby lagao, jer je za to imao i druge dokaze. Nekoliko članova Bijele kuće otkrili su da su s Libbyjem razgovarali o Valerie Plame davno prije tog njegova navodnog razgovora s Russertom, neki čak mjesec dana prije. Čini se da je to potvrdio i sam njegov šef Dick Cheney, kojeg je Fitzgerald također pod zakletvom ispitao o aferi u Bijeloj kući, kao i predsjednika Busha. Fitzgerald je želio saznati i od novinara kada su oni saznali od Libbyja za Valerie Plame. No Cooper i Judith Miller u skladu sa svojim profesionalnim kodeksom odbili su razgovarati o tome s Fitzgeraldom, jer im Libby, koji je bio njihov izvor, nije dao odobrenje da govore o njihovim razgovorima. Fitzgerald je tada objavio da će ih oboje poslati u zatvor ako će i dalje odbijati svjedočiti pred Velikom porotom. Libby je 6. srpnja 2005., na sam dan kada je to dvoje novinara trebalo otići u zatvor, preko odvjetnika dao Cooperu odobrenje da svjedoči pred Velikom porotom, što je ovaj i napravio, pa se tako spasio zatvora. No Judith Miller je otišla u zatvor, te tamo ostala 85 dana. Tek je 29. rujna objavila da je od Libbyja dobila odgovarajuće odobrenje da svjedoči. Izišla je iz zatvora i svjedočila pred Velikom porotom. Tada je otkrila da joj je Libby rekao za Valerie Plame još 23. lipnja 2003., dakle, 17 dana prije nego što je Libby razgovarao s Russertom. Judith Miller je bila prva od novinara koja se saznala za identitet Valerie Plame, ali tu informaciju nije nikad iskoristila u nekom svojem članku.
Skupivši tako dovoljno dokaza da je Libby lagao, Fitzgerald je podigao optužnicu protiv Libbyja zbog dva slučaja krivokletstva pred Velikom porotom, dva slučaja laganja pred agentima FBI-a, te zbog ometanja pravde jer je Libby uporno lagao. Riječ je o vrlo teškim optužbama, što potvrđuje i kazna od 30 godina zatvora koja mu zbog svega prijeti. To je prvi tako visoko pozicionirani zaposlenik Bijele kuće koji je optužen za kazneno djelo u posljednjih 130 godina, od korumpirane administracije predsjednika Ulyssesa Granta nakon američkog Građanskog rata. Zašto je on lagao za sada se tek može spekulirati, jer sve ono što se tiče istrage, osim same optužnice, i dalje je pod velom tajne, budući da istraga još nije završena, a tako zahtijeva zakon. No očito je da je Libby pokušao zaštititi Bijelu kuću, svojeg šefa Cheneyja i sebe lažima se distancirajući od kolektivnog napora Bijele kuće da se diskreditira po nju neugodni Wilson.
Libby je odmah nakon što je protiv njega podignuta optužnica podnio ostavku. Bush je pred novinarima pročitao kratko priopćenje u kojem je pohvalio Libbyja zbog njegova rada u Bijeloj kući, ali je obznanio da nitko ne može biti iznad zakona, koji se u Bijeloj kući moraju posebno poštivati. Fitzgerald je obznanio da istraga još nije gotova, i pred novinarima nije htio reći ni riječi priprema li optužnicu i protiv Rovea, za kojeg je dokazano da je i on novinarima pričao o Valerie Plame, a koji je službeno obaviješten da je još pod istragom. Na novinarska pitanja na konferenciji za tisak, prvoj koju je uopće održao od kada je preuzeo posao specijalnog tužitelja, Fitzgerald nije želio precizno odgovarati. Pitali su je li Fitzgerald otkrio tko je Novaku dao ime Valerie Plame i hoće li ta osoba biti optuženo, ali Fitzgerald nije ništa odgovorio. Pitali su ga je li Novak s njim surađivao pa zato nije i sam završio u zatvoru, ali je i o tome Fitzgerald šutio. Je li Cheney nagovorio Libbyja da laže pred istražiteljima, da bi poslije i sam svjedočio protiv njega, Fitzgerald također nije želio odgovoriti. A kakva je uloga Georgea W. Busha u cijeloj aferi? Što je on znao o ulozi svojih najbližih suradnika u njoj, te kad je to saznao? To pitanje se nitko od novinara nije usudio pitati. No nesumnjivo je najvažnije pitanje što je sam Bush znao o difamiranju čovjeka koji je kritizirao njegovu iračku invaziju.