Nakon dvije godine rada na istraživanju i prevenciji sagorijevanja u neprofitnom sektoru s naglaskom na nevladine udruge, u Zagrebu će se 19. i 20. svibnja održati međunarodna konferencija pod nazivom Burnout Aid. Na konferenciji će biti predstavljene projektne aktivnosti i rezultati projekta vezanih uz spomenutu temu.

Sam termin burnout ili sagorijevanje na poslu većini ljudi je dobro poznat, kao i posljedice koje sa sobom nosi. Iako je prisutan u brojnim djelatnostima, gotovo nikada se ne govori o problemu sagorijevanja u nevladinim organizacijama za koje se smatra da se problem burnouta podrazumijeva za sve zaposlene u nevladinom sektoru. Stoga smo zamolili psihologinju Marinu Milković, jednu od organizatorica ove konferencije da pokuša objasniti zbog čega je burnout toliko prisutan u NGO sektoru da je potrebno organizirati i pomoć nemalom broju ljudi koji dolaze iz nevladinih udruga.

„Ono što doprinosi sagorijevanju su specifičnosti rada u trećem sektoru: previše posla, premalo zaposlenih, osjećaj da su rezultati nezadovoljavajući u usporedbi s uloženim trudom i kompleksna birokracija, najčešće povezana s potrebom da se zadovolje zahtjevi donatora. Tu je i nedostatno i neredovito financiranje nevladinih organizacija te društveno-politička klima u kojoj djeluju.“

Nositelj projekta je organizacija Fundaciji Culture Shock iz Poljske kojoj su se kao partneri priključili K-zona iz Hrvatske i Mesto žensk iz Slovenije. „Budući da se radi o organizacijama koje dugo djeluju u civilnom sektoru, imale su prilike proći različita razdoblja djelovanja i organizacija i pojedinaca te različita iskustva, uključujući i sagorijevanje. U nekom trenutku se o sagorijevanju počelo više pričati, ali bez konkretnih ideja što se može napraviti za organizaciju i osobu kako bi se burnout prevenirao.“, ispričala nam je Milković, te dodala kako se često o burnoutu u kontekstu civilnog društva govori kao o nečemu što se podrazumijeva, bez čega se ne može. Ideja ovog projekta bila je ponuditi konkretne alate koji mogu pomoći organizacijama i zaposlenima u nevladinom sektoru, uz naglasak na to da burnout nije samo osobna stvar i odgovornost, već prvenstveno društvena, zatim organizacijska i tek onda osobna. Na pitanje zašto baš Poljska, Slovenija i Hrvatska, Gabrijela Ivanov, također organizatorica ove konferencije rekla nam je: „Može se reći da su ove tri organizacije imale dovoljno kapaciteta pozabaviti se pitanjem burnouta, i da su to prepoznale kao bitnu temu koja će pomoći osobama u civilnom sektoru u Hrvatskoj, Poljskoj i Sloveniji da budu što efikasniji i zadovoljniji. Mi smo napravili dosta dobre početne korake, i svi materijali su osim na hrvatskom, poljskom, slovenskom također dostupni i na engleskom jeziku, tako da i aktivisti iz ostalih država mogu imati koristi.“

Hrvatski partner u ovom projektu K-zona je poznati hrvatski prostor rodne i medijske kulture koji za cilj ima doprinos izgradnji ravnopravnog društva kroz osiguravanje prostora afirmacije, informiranje, osnaživanje, edukaciju i umrežavanje žena, mladih, LGTIQ osoba te organizacija civilnog društva kao i svih onih koje svojim radom doprinose stvaranju društva rodne ravnopravnosti te svojim primjerom potiču društveno odgovorno djelovanje baveći se relevantnim temama rodne ravnopravnosti, feminizma, socijalne inkluzije, LGBTIQ prava, radničkih prava, umjetnošću, medijima i kulturom. Psihologinja Marina Milković radila je uglavnom u sustavu socijalne skrbi i surađivala s različitim nevladinim udrugama, vodeći radionice i organizirajući psihološku podršku. Sudjelovala je u provođenju istraživanja o LGBT+ populaciji, a obrazovana je u tehnikama kognitivno-bihevioralne terapije. Gabrijela Ivanov osnivačica je internetske platforme VoxFeminae.net i društvenog poduzeća Fierce-Women.net, poznata je aktivistica vezana uz neovisne medije, kulturu i ravnopravnost spolova, trenutno je na stručnom usavršavanju područja “Transakcijska analiza iz područja specijalizacije Psihoterapije”

Na Burnout Aid konferenciji će biti predstavljeni rezultati istraživanja postojećeg stanja u Hrvatskoj, Poljskoj i Sloveniji. Riječ je o kvalitativnom istraživanju u kojem je sudjelovalo po pet organizacija i po pet stručnjakinja iz svake uključene države te scenarije radionica.

Marina Milković ispričala je za Nacional što su pokazala prva istraživanja. „U prvom dijelu projekta zapravo smo detaljno iščitavale ključnu literaturu na temu burnouta i sve što se u našim državama do sada pisalo, govorilo, radilo na tu temu. U drugom dijelu provedeno je kvalitativno istraživanje sa po pet nevladinih organizacija iz tri države uključene u projekt i po pet stručnjaka i stručnjakinja. Uključene su organizacije koje se bave ljudskim pravima žena, LGBTIQ+ osoba, izbjeglica, osoba s invaliditetom i starijih osoba. Iz podataka prikupljenih kroz intervjue s osobama zaposlenima u nevladinim organizacijama može se zaključiti da se kao najčešća obilježja sagorijevanja navode umor, i to fizički i mentalni, te nemogućnost opuštanja, stres i osjećaj uzaludnosti rada uz istovremenu pretjeranu posvećenost poslu. Velik problem predstavljaju nesigurni uvjeti rada u nevladinim organizacijama; ugovori na određeno vrijeme, mnogo volonterskog rada, ovisnost dobivanja sredstava o političkoj klimi i natječajima, preopterećenost zbog više paralelnih projekata za premalo zaposlenih, opterećujuća administracija projekata i još neke specifičnosti rada kao što su predanost ciljevima organizacije, ispreplitanje privatnog i poslovnog. Iako su osobe na vodećim pozicijama u organizacijama dosta informirane o sagorijevanju i nekim alatima koji mogu jačati otpornost organizacija i zaposlenih, nedostaje vremena i resursa uz ostale aktivnosti da se time bave. Većinski u organizacijama ne postoji strukturirana podrška prevenciji sagorijevanja. Na primjer supervizija, nadoknada prekovremenih sati, pravila oko komunikacije izvan radnog vremena, jasna podjela zadataka i uloga, poštivanje pauza i godišnjih odmora itd..“

S obzirom na sveprisutan problem sagorijevanja u nevladinom sektoru pitali smo Gabrijelu Ivanov na koji način se zapravo sve može prevenirati burnout na individualnoj i organizacijskoj razini te koje intervencije pri tome mogu biti korisne? „Jednostavna i konkretna mjera može biti primjerice ograničavanje poslovne komunikacije na isključivo radno vrijeme. Ta normalizacija dostupnosti putem e-maila, poruka na facebooku, whatsappu, signalu, viberu, sms-u, telegramu u bilo koje doba dana i noći ne dozvoljava nam da se odmorimo, da napunimo baterije, već nam je organizam konstantno u stanju povišene uzbuđenosti. To naprosto nije dugoročno zdravo. Stres je dobar kad je doziran, a ako je stres konstantan i ne smanjuje se, nikako nije dobro. A uklizavanje u burnout nije kratak postupak, on traje godinama. Ključna stvar je balans radnih ciljeva i zdravlja, te i pojedinac i organizacija moraju u svom planu i rasporedu imati aktivnosti koje služe i radnim ciljevima i zdravlju. Mi nismo samo logička i mentalna bića, mi nismo roboti, mi imamo tijelo koje je fantastičan organizam i prolazi s nama sve naše tuge, radosti, traume, postignuća. Mi smo svojevrsni tijeloum koji ima svoje potrebe, a koje mi zbog raznoraznih okolnosti ne adresiramo. Odmor, vrijeme za hobije ili neke specifične interese, rekreacija, prijateljska druženja, podrška, hrana bogata nutrijentima, kontakt s životinjama i prirodom, sve je to ono što nas čini zadovoljnijim i u boljem kontaktu sa sobom i drugima. Nema tog poslovnog cilja koji će nam sam po sebi donijeti zadovoljstvo ukoliko bar neke od ovih stvari koje sam nabrojala nisu uključene u naš život. Na burnout-aid.eu kreirale smo upitnik koji i pojedinci i organizacije mogu ispuniti i dobiti pregršt konkretnih prijedloga i aktivnosti kako mogu uspostaviti bolji balans između privatnog i poslovnog po raznim kategorijama: Fizička dobrobit, Emocije, Ponašanje, Smisao rada, Poslovni procesi, Odnosi u timu, Radnička prava itd.“

Prethodno istraživanje koje je provelo pet nevladinih organizacija iz pet hrvatskih gradova 2014. godine, o rodnoj ravnopravnosti u vrednovanju rada i zadovoljstvu radom u organizacijama civilnog društva, pokazalo je da je 56 posto zaposlenika koji su sudjelovali u istraživanju doživjelo sagorijevane jednom ili više puta u proteklih pet godina. „To su podaci koje za sada imamo.“, rekla nam je Milković i nastavila: „Jedan od glavnih problema je što nedostaje konkretnih mjera i intervencija. Pozitivno je to što se o sagorijevanju danas više govori, nego prije nekoliko godina, organiziran je sindikat nevladinih organizacija SKUPA, a nadamo se da će i materijali iz ovog projekta koji su svi dostupni online koristiti organizacijama.“

Zanimljivo je da su istovremeno nevladine organizacije civilnog sektora često na meti brojnih prozivki i napada uz optužbe da troše državni novac bez razloga, te često optuživane da sve što rade rade iz privatnih interesa i na štetu države pa smo pitali organizatorice ove konferencije što misle zbog čega je tako loša percepcija nevladinih udruga u Hrvatskoj unatoč činjenici da svojim radom i aktivnostima pomažu brojnim građanima?

„Percepcija nevladinog sektora je zapravo kreirana prvenstveno od strane onih na pozicijama moći i to kroz zanemarivanje i podcjenjivane rada nevladinih organizacija, nedovoljno i neredovito financiranje, negativne komentare koji se znaju plasirati u javnost o na primjer sredstvima koje je organizacija dobila bez informiranja što je sve s tim sredstvima napravljeno. Dakle, problem je što se u javnom prostoru, osim od strane samih nevladinih organizacija, ne mogu čuti riječi podrške za njihov rad i neko jasno priznanje da projektima i aktivnostima na svojim leđima nose mnogo podrške građanstvu koju bi trebala organizirati država, kao i da sva dobivena sredstva moraju opravdati. Posebno je negativna percepcija organizacija koje rade sa skupinama inače diskriminiranima i potlačenima poput izbjeglica, žena žrtava nasilja i LGBTIQ+ osoba.“ , ispričala nam je Marina Milković na koju se nadovezala Gabrijela Ivanov. „Riječ je i o nerazumijevanju kako demokratska društva funkcioniraju. Imamo javni sektor čija je glavna zadaća omogućiti pravni okvir i javne usluge poput edukacije i zdravlja, privatni sektor kao glavni ekonomski pokretač i civilni koji služi kao korektiv javnom i omogućuje građanima da se organiziraju i zagovaraju teme koje su njima bitne. No, nažalost u Hrvatskoj se konzistentno i godinama provode politike koje derogiraju javni sektor, rastaču pravnu i socijalnu državu, koče privatni sektor u polju proizvodnje i inovacija, a onda se upire prstom u civilni sektor kao glavnu baba rogu, “one koji uvijek nešto prigovaraju i bune “. Ali nažalost, previše je toga oko čega se treba buniti. Društvo nam propada, mladi odlaze, sve ukazuje na to da treba puno pametnije upravljati svim resursima: i prirodnim, i javnim i ljudskim.“