Kako spaljivanje na baklji naftnih tvrtki značajno doprinosi sagorijevanju klime i uništenju ljudskog zdravlja
Spaljuju nebo, okoliš i ljudsko zdravlje. Velike zapadnoeuropske naftne tvrtke, uključujući BP, ENI, TotalEnergies i Shell, svrstavaju se među deset najvećih zagađivača u Africi i na Bliskom istoku kada je u pitanju spaljivanje plina na baklji. Otkriva to istraga »Burning Skies« (»Goruće nebo«), koju vode mreža ekološkog istraživačkog novinarstva Environmental Investigation Forum (EIF) s Nacionalom i medijskom mrežom Europska istraživačka suradnja (European Investigative Collaborations – EIC), Daraj Media, SourceMaterial i Oxpeckers Investigative Environmental Journalism.
Spaljivanje na baklji (na engleskom »flaring«), koje se sastoji od spaljivanja viška prirodnog plina iz polja ugljikovodika, terminala i rafinerija naftnih i plinskih tvrtski, ima katastrofalne posljedice za stanovništvo i biosferu – to je jedan od glavnih pokretača emisija stakleničkih plinova iz sektora fosilnih goriva, s velikim utjecajem na klimatske promjene.
Prema posljednjem godišnjem izvješću Svjetske banke, spaljivanjem na baklji emitirano je 381 milijuna tona ekvivalenta CO2 u cijelom svijetu 2023. godine. Ova ogromna količina predstavlja 1% globalnih emisija, više od godišnjih emisija države kao što je Francuska za prethodnu godinu (315 milijuna tona) ili 22 puta više od godišnjih emisija u Hrvatskoj (17 milijuna tona), prema Europskoj bazi podataka o emisijama za istraživanje globalne atmosfere (European Emissions Database for Global Atmospheric Research).
Ali otrovni plameni velikih proizvođača nafte ostali su uglavnom u mraku zbog nedostatka transparentnosti tvrtki. Dostupni podaci prikazuju samo ukupne emisije po državama. Neke naftne tvrtke koje su se pridružile inicijativama Svjetske banke i Projektu razotkrivanja ugljika (Carbon Disclosure Project – CDP), objavljuju svoje brojke o spaljivanju u cijelom svijetu, ali ne daju nikakve dodatne pojedinosti.
Ali sada po prvi put, naša istraga »Burning Skies« otkriva pojedinačne odgovornosti velikih proizvođača nafte iza ove razorne prakse.
Koristeći satelitske i geolokacijske podatke koje je osigurala Grupa za promatranje Zemlje Instituta za javnu politiku Payne sa Škole rudarstva u Coloradu (SAD) i nevladina udruga za zaštitu okoliša Skytruth, upotpunjenih istraživanjem javno dostupnih otvorenih podataka, povezali smo tisuće signala izgaranja na bakljama s više od 650 naftnih i plinskih polja, rafinerijama i drugom infrastrukturom u 18 zemalja u Africi i na Bliskom istoku. Uspjeli smo procijeniti emisije od 2012. do 2022. i pripisati ih tvrtkama »operatorima«, za svako naftno polje, postrojenje za tekući naravni plin ili rafineriju.
U ove dvije regije uspjeli smo pripisati procijenjenu količinu ukupnih emisija od 1,37 milijardi tona ekvivalenta CO2 tijekom ovog desetljeća. Europske naftne tvrtke, uključujući glavne igrače na hrvatskom tržištu MOL i INA, najveći su zagađivači sa spaljivanjem na baklji, s 33% emisija, ispred tvrtki s Bliskog istoka (31%) i Sjeverne Amerike (14%), prema našim procjenama.
Pet je europskih velikih naftnih tvrtka u prvih deset naših procjena: britanski BP na drugom je mjestu sa 133 milijuna tona ekvivalenta CO2 emitiranih između 2012. i 2022., a slijede ga talijanski ENI (3. mjesto, 121 milijuna), francuski TotalEnergies (5. mjesto, 63 milijuna), francusko-britanski Perenco (6. mjesto, 50 milijuna) i nizozemsko-britanski Shell (7. mjesto, 47 milijuna).
Na 4. mjestu nalazi se američki naftni div ExxonMobil s 90 milijuna tona. A daleko najveći zagađivač u naših 18 zemalja je alžirska državna tvrtka Sonatrach. Njeno spaljivanje na baklji je u desetljeću emitiralo 235 milijuna tona ekvivalenta CO2, gotovo četiri puta više nego tvrtka TotalEnergies. Kad ga je kontaktirao naš partner Daraj Media, Sonatrach nije dao nikakav komentar na ove nalaze.
TotalEnergies je izjavio za Mediapart da je korištenje »satelitskih slika«, kao što je bilo u našoj istrazi, »jako neprecizno u usporedbi s mjerenjima na licu mjesta« i može dovesti do »precijenjenih procjena«, ali tvrtka nije mogla dati vlastiti popis procjena za svaku od mjesta kojima upravlja.
FOTO: NIRIJ, Daraj Media, al-Mirbad
Morbidni trag metana
U naftnim i plinskim poljima, ali i u ostali infrastrukturi za ekstrakciju ugljikovodika, uvijek postoji višak prirodnog plina, većinom sastavljenog od metana, koji treba izaći. U nekim slučajevima, to je sigurnosna potreba za izbjegavanje eksplozija.
Prvo rješenje je ispustiti ga u zrak, što je praksa nazvana »odzračivanje« (na engleskom »venting«), što je katastrofalno za klimu i globalno zatopljenje, jer je metan 84 puta snažniji od CO2 tijekom prvih 20 godina.
Kao alternativa, spaljivanje na baklji se sastoji od spaljivanja metana, što se smatra boljim za klimu, budući da se većina plina pretvara u CO2. Međutim, spaljivanje još uvijek stvara ogromne razine emisija, a također proizvodi otrovni koktel hlapljivih spojeva, dušikovih oksida i sitnih čestica, poznatih po svojim razornim učincima.
Ovi spojevi zagađuju zrak, tlo i vodu, oštećujući okoliš. Također ugrožavaju zdravlje milijuna ljudi koji žive u blizini žarišta baklji, uzrokujući respiratorne i kožne bolesti, rak i prijevremene porode. Studija objavljena u Journal of Public Economics navodi da se porast patologija počinje događati na 90 km od baklji.
Naši partneri Daraj Media, NRC, SourceMaterial, Oxpeckers i Mongabay posjetili su sedam država kako bi izvijestili o katastrofalnim učincima spaljivanja na baklji na lokalno stanovništvo, pri čemu su bila tim toksičnim bakljama kojima upravljaju velike naftne tvrtke kao što su BP, ENI, Shell ili TotalEnergies u radijusu od 10 km izložena cijela stambena područja.
VIDEO: NIRIJ
Za neke od tih tvrtki, međutim, problem nije uzrokovan prisutnošću njihovih operacija, već samim stanovništvom…
Upitan od strane našeg partnera NRC-a u vezi s izloženošću lokalnog stanovništva njegovim lokacijama u Nigeriji na kojima je »operater«, Shell je izjavio da su lokalne zajednice »zadirale« njegovu »služnost prolaza«. »Mnoga naša postrojenja za proizvodnju nafte i plina nisu izvorno bila smještena u gusto naseljena područja«, istaknuo je Shell, dodajući da »nastavlja raditi s državnim vladama i drugim dionicima kako bi obeshrabrio zajednice od zadiranja u područja operacija«.
Pitanje novca
Unatoč obećanjima vlada i naftnih tvrtki, borba protiv spaljivanja na baklji je neuspjeh. Prema Svjetskoj banci, emisije spaljivanja plina na baklji porasle su za 7% u 2023. u usporedbi s prethodnom godinom, a nije bilo smanjenja od 2010. godine. Međunarodna agencija za energiju (IEA) upozorava da globalno spaljivanje plina na baklji »nije na pravom putu« da ispuni cilj dekarbonizacije »Neto nula do 2050.«.
Postoji »hitnost« da se nešto poduzme, kaže najnovije izvješće Svjetske banke objavljeno u lipnju 2024. »To stavlja teret odgovornosti na “operatere” da osiguraju da se nafta i plin proizvode što je moguće čišće tijekom energetske tranzicije,« inzistira banka u izvješću.
Ovo je tim više problematično što je spaljivanje na baklji veliki otpad, spaljivanje plina uzalud, unatoč tome što postoji zrela tehnologija za dobivanje metana i njegovo korištenje za proizvodnju električne energije. Ovo bi bilo prijeko potrebno u afričkim i bliskoistočnim državama koje smo proučavali u našem istraživanju »Burning Skies«, a koje pate od nestašice električne energije. Količina spaljenog metana bila bi dovoljna za »napajanje cijele subsaharske Afrike«, prema podacima Svjetske banke.
Prema Svjetskoj banci i IEA-i, ulaganja vrijedna 200 milijardi dolara bila bi dovoljna i za smanjenje emisija sirovog metana i za ukidanje rutinskog spaljivanja na baklji. To predstavlja samo 5% globalnog godišnjeg neto prihoda sektora fosilnih goriva (4000 milijardi dolara u 2022.).
Velike naftne tvrtke izgradile su infrastrukturu za smanjenje spaljivanja na baklji na nekim od svojih naftnih polja, ali još uvijek oklijevaju ulagati u velikim razmjerima. Budući da je spaljivanje na baklji jeftinije, a povrat metana može utjecati na proizvodnju nafte.
»Protok koji dolazi do baklje je promjenjiv, pa se njime ne može upravljati. Za proizvodnju električne energije potreban je stalan protok«, rekao je José Antonio García Fernández, profesor kemijskog inženjerstva na Tehničkoj školi u Bilbau. »Kada smo s BBC-jem istraživali spaljivanje na baklji u Iraku, inženjer nam je rekao da zbog ovih problema s tlakom, kako biste dobili više plina, trebate smanjiti proizvodnju nafte, ali su naftne tvrtke odlučile očuvati proizvodnju«, objasnio je Aidan Farrow, viši znanstvenik u međunarodnoj znanstvenoj jedinici Greenpeacea.
VIDEO: NIRIJ
Suučesništvo vlada
Prema Farrowu, glavni razlog neuspjeha u smanjenju emisija spaljivanja na baklji je »nedostatak zakona koji bi zapravo imali neke zube i neke posljedice«. To potvrđuje i naša istraga »Burning Skies«.
Naši podaci otkrivaju da su tijekom prošlog desetljeća naftne tvrtke emitirale procijenjenu količinu od 451 milijuna tona ekvivalenta CO2 u 9 afričkih zemalja u kojima je spaljivanje na baklji zabranjeno zakonom ili dopušteno samo iznimno, u kratkom vremenskom razdoblju: Republika Kongo, Angola, Kamerun, Gabon, Nigerija, Gana, Ekvatorijalna Gvineja, Mozambik i Alžir. Više od polovice tih količina (263 milijuna tona) ispustile su velike zapadne naftne tvrtke kao što su BP i TotalEnergies.
To pokazuje da te države u razvoju ostaju opuštene prema naftnim tvrtkama, u suprotnosti s duhom vlastitih zakona, kako bi maksimizirale prihode i proizvodnju. Situacija nije ništa bolja ni u državama gdje spaljivanje na baklji nije ili je slabo regulirano, poput Iraka i Ujedinjenih Arapskih Emirata.
Europska unija, koja je najveći svjetski uvoznik ugljikovodika, dugo je zatvarala oči. Nova uredba EU-a namijenjena borbi protiv emisija metana u energetskom sektoru stupila je na snagu 13. lipnja 2024., ali je aktivisti za zaštitu okoliša smatraju razočaravajućom.
Uredba zabranjuje odzračivanje i spaljivanje na baklji na teritoriju EU, osim iznimno iz sigurnosnih razloga. Ali tekst je mnogo opušteniji o uvozu. U Europi će biti zabranjeno prodavati naftu i plin čiji je intenzitet metana previsok. No, ova zabrana će početi tek u kolovozu 2030., a maksimalni intenzitet metana bit će definiran do 2029. Ukratko, nema jamstva da će EU nametnuti da uvezeni ugljikovodici moraju biti čisti kao oni proizvedeni na njezinom teritoriju.
Granice dobrovoljnih obećanja
Danas se borba protiv spaljivanja na baklji u velikoj mjeri oslanja na dobrovoljne međunarodne inicijative koje je pokrenula Svjetska banka, a čijih je učinkovitost vrlo upitna.
Globalno partnerstvo za smanjenje spaljivanja na baklji i metana (The Global Flaring and Methane Reduction Partnership – GFMR), pokrenuto 2023. godine na Konferenciji Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama COP28, sastoji se od vlada, multilateralnih organizacija i naftnih tvrtki, koje su se obvezale osigurati 255 milijuna dolara vrijednih »novih bespovratnih sredstava«. Ali to je maleni djelić od 100 milijardi dolara potrebnih, prema samoj Svjetskoj banci, da se prekine »rutinsko spaljivanje«, što znači činjenicu da se plin kontinuirano spaljuje na baklji, a ne samo iz sigurnosnih razloga.
Vodeći program Svjetske banke, pod nazivom Inicijativa za nula rutinskog spaljivanja na baklji (Zero Routine Flaring Initiative – ZRF), pokrenut je 2015. godine. Podržale su ga vlade i naftne tvrtke, uključujući sve najveće operatore spaljivanja na baklji koje je otkrila naša istraga – s izuzetkom tvrke Perenco. Obećali su zaustaviti rutinsko spaljivanje na baklji do 2030.
Ali u svojim izjavama Svjetskoj banci, sedam europskih naftnih tvrtki (BP, ENI Equinor, Repsol, Shell, TotalEnergies i Wintershall) izjavilo je da u prosjeku smatraju da je samo 32% njihovog spaljivanja u 2022. godini bilo »rutinsko«. To znači da će, čak i ako poštuju svoje obećanje, velika većina njihovih emisija ostati.
Razlike među tvrtkama su toliko velike da bacaju sumnju na točnost njihove metodologije. Unatoč velikoj razini emisija, BP smatra da je samo 1,7% njegovog spaljivanja na baklji rutinsko, a TotalEnergies samo 17,5%, dok ENI i Repsol izjavljuju da je to preko 50%.
Čini se da su ove brojke također proturječne studiji koju je objavila IEA, koja navodi da je 66% spaljivanja na baklji u svijetu rutinsko. Na pitanje EIC-a, Tomás de Oliveira Bredariol, analitičar za energetsku i ekološku politiku u IEA-i, objašnjava da studija definira rutinsko spaljivanje na baklji kao baklje koje »rade više od 85% vremena«, te ističe da bi »tvrtke mogle razmotriti drugačiju definiciju«.
Zubin Bamji, menadžer programa Globalno partnerstvo za smanjenje spaljivanja na baklji i metana (Global Flaring and Methane Reduction Partnership – GFMR) u Svjetskoj banci, procjenjuje da rutinsko spaljivanje na baklji predstavlja prosječno »oko 70% ukupnog spaljivanja na baklji« diljem svijeta. Prema Bamjiju, stope visoke do 100% objavljene su na razini zemlje u Nigeru i Kamerunu, a niske kao nula posto za Dansku ili Saudijsku Arabiju.
Do danas ne postoji ni zajednička definicija ni neovisna verifikacija rutinskih količina spaljivanja na baklji. Što je vrlo zgodno za velike naftne tvrtke.
»Ono što trebamo je pratiti spaljivanje na baklji uz izravna mjerenja i nadgledanja, a danas imamo sve alate za to,« komentira Daniel Zavala-Araiza, istraživač pri globalnoj nevladinoj organizaciji Fond za obranu okoliša (Environmental Defense Fund – EDF) i Sveučilištu u Utrechtu. »I izvan ovog problema definiranja rutinskog spaljivanja, potrebno je značajno smanjiti spaljivanje na baklji u cjelini.«
VIDEO: NIRIJ
Kako je spaljivanje na baklji podcijenjeno
Proizvođači ugljikovodika također imaju tendenciju podcjenjivanja svoje odgovornosti. Sve europske velike tvrtke objavljuju samo količine emisija sa naftnih i plinskih polja kojima upravljaju kao »operateri«. I ne vode računa o emisijama sa polja u kojima imaju manjinski udio, iako od njih profitiraju.
Jedan od najupečatljivijih primjera je Rumaila u južnom Iraku – naftno polje koje najviše zagađuje u našem istraživanju – s više od 105 milijuna tona ekvivalenta CO2 spaljenom između 2012. i 2022. Britanski naftni div BP smatra da nema odgovornosti, unatoč tome što posjeduje 47,63 % Rumaile i je naveden kao »operater« u iračkom naftnom registru tijekom tog razdoblja.
Čak i kada uzmemo u obzir polja na kojima su tvrtke zvanični »operater«, također smo primijetili odstupanja između rezultata naše istrage »Burning Skies« i objava nekih europskih velikih tvrtki, što sugerira da nedovoljno prijavljuju svoje emisije.
U slučaju podataka o emisijama BP-a, procijenili smo da su za samo 18 zemalja pripisane emisije tvrtke bile dva puta veće od svjetskih emisija koje je BP sam objavio. Tvrtka je rekla našim partnerima u SourceMaterial da »radi na upravljanju i smanjenju spaljivanja na baklji na poljima u kojima je operater«, ali nije komentirala ovo odstupanje.
Slično, za ENI, naše procjene su otkrile preko 2,8 puta veću količine emisija ekvivalenta CO2 od one koju je tvrtka objavila na globalnoj razini tijekom istog razdoblja.
Kontaktiran od strane našeg talijanskog partnera Domani, ENI je nakon 10 dana izjavio da izvorni podaci koje smo koristili »ne dopuštaju individualnu identifikaciju imovine i njihovo povezivanje s relevantnim operaterom« i zatražio da pregleda popis imovine koju smo uzeli u obzir. Nakon što joj je dostavljen popis, tvrtka je navela da »nekom imovinom ne upravlja ili je izvan perimetra ENI-ja«, ali nije precizirala koja. [napomena urednika: »imovina« ovdje znači naftna ili plinska polja]
Povrh toga, dvije nedavne znanstvene studije smatraju da bi procjene emisija spaljenih na baklji, mjerene u ekvivalentu CO2, zapravo mogle biti dramatično veće od onoga što se prije mislilo. Znanstveni standardi koje koristi Svjetska banka (koje smo također koristili u našem istraživanju) smatraju da 98% metana poslanog u baklju izgori – to je »učinkovitost izgaranja«.
Promjene u stopama učinkovitosti izgaranja mogu imati veliki utjecaj na izračune. Budući da metan ima mnogo veći učinak zagrijavanja klime od CO2, ako se sagorijeva manje plina, emisije su veće. Za Svjetsku banku, učinkovitost izgaranja od samo 92% dovodi do 30% više CO2 ekvivalentnih emisija.
Prvo istraživanje, koje je 2021. godine provela globalna nevladina organizacija Fond za obranu okoliša (Environmental Defense Fund – EDF), mjerilo je stvarnu »učinkovitost izgaranja« u permskom bazenu, najvećem području proizvodnje nafte u SAD-u, koristeći satelite i helikoptere s infracrvenim kamerama. Studija je otkrila da tvrtke emitiraju 3,5 puta više metana nego što prijave američkoj Agenciji za zaštitu okoliša.
Druga studija, objavljena 2022. u recenziranom akademskom radu u znanstvenom časopisu Science, i provedena u tri regije za proizvodnju nafte u SAD-u, potvrdila je ove nalaze i otkrila da se sagorijeva 91% metana umjesto 98%, što sugerira »značajnu nedovoljno obračunavanje« emisija povezanih sa spaljivanjem na baklji.
»U drugim državama diljem svijeta baklje su još neučinkovitije, sagorijevaju manje od 91% plina«, upozorio je istraživač na EDF-u Daniel Zavala-Araiza. »Štoviše, događa se da se baklje ugase, protok metana se održava, a tvrtke ne prijavljuju incidente, stvarne emisije su vrlo visoke«, dodao je.
Još jedan otežavajući čimbenik je proizvodnja čađe od spaljivanja plina na baklji. Za te fine čestice, također poznate kao »crni ugljik«, smatra se da su 1500 puta jače od CO2 i potječu od nepotpunog izgaranja fosilnih goriva.
Europska geoznanstvena unija (European Geosciences Union) smatra da bi spaljivanje na baklji moglo doprinijeti 40 posto godišnjih naslaga crnog ugljika na Arktiku, za koje se smatra da će se osloboditi tijekom otapanja leda u bliskoj budućnosti. Međutim, zbog nedostatka razumijevanja učinkovitosti spaljivanja na baklji u cijelom svijetu, crni ugljik nije uračunat u trenutne standarde izvješćivanja o spaljivanju.
»Važno je da se smanji spaljivanje na baklji i curenje metana, ali sumnjam da se problem može riješiti samo ulaganjima i tehnologijom«, kaže Greenpeaceov viši znanstvenik Aidan Farrow. »Trebali bismo gledati širu sliku. Problem spaljivanja na baklji pokazuje da se moramo odmaknuti od korištenja fosilnih goriva.«
Ovo istraživanje je podržao Journalismfund Europe
Metodologija istraživanja
Projekt »Burning Skies« zahtijevao je godinu dana istraživanja, temeljenog na metodologiji koju je razvio kolektiv ekoloških istraživačkih novinara Environmental Investigative Forum (EIF), u suradnji s Mediapartom, Nacionalom i medijskom mrežom Europska istraživačka suradnja (European Investigative Collaborations – EIC).
Odabrali smo koristiti metodologiju koja je i konzervativna i što je moguće rigoroznija, slična onoj koju koriste naftne tvrtke i Svjetska banka, čije je godišnje izvješće o spaljivanju na baklji standard naftne i plinske industrije.
Naša studija pokriva regije Afrike i Bliskog istoka u razdoblju od jedanaest godina (2012.-2022.). Pokriva 18 država: Južnoafričku Republiku, Mozambik, Angolu, Nigeriju, Gabon, Republiku Kongo, Kamerun, Ekvatorijalnu Gvineju, Čad, Obalu Slonokosti, Ganu, Alžir, Tunis, Egipat, Irak, Oman, Ujedinjene Arapske Emirate i Katar.
Koristili smo satelitske podatke (iste koje koristi Svjetska banka) koje je američkoj nevladinoj ekološkoj organizaciji Skytruth dostavila Grupa za promatranje Zemlje Instituta za javnu politiku Payne sa Rudarske škole u Coloradu (SAD). Satelitska promatranja napravljena su korištenjem NASA-inog Visible Infrared Imaging Radiometra (VIIRS), koji može locirati plamenove spaljivanja na baklji i procijeniti njihovu emisiju metana.
Za svaku proučavanu državu dobili smo karte licencija za proizvodnju ugljikovodika (polja nafte i plina) od državnih i znanstvenih izvora te od kataloga specijaliziranih tvrtki kao što je The Energy Year. Morali smo isključiti države u našem području istraživanja za koje te karte nisu bile dostupne, poput Libije. Isključili smo i države, poput Tanzanije, koje su imale niske razine vidljivih emisija spaljivanja.
Geolocirali smo signale spaljivanja na baklji, pripisujući ih svakoj od 650 licencija obuhvaćenih našom studijom. Uložili smo sve napore da identificiramo signale baklji koje emitira infrastruktura koja se nalazi unutar granica naftnih i plinskih licencija, ali ne čine njihov dio (terminali, rafinerije, postrojenja za ukapljeni prirodni plin), kako bi se mogli odvojeno obračunati.
Zatim smo upotrijebili istraživanje otvorenog izvora (godišnja izvješća poduzeća, državne katastre i službena glasila, specijalizirane baze podataka) kako bismo identificirali poduzeća koja su »operateri« (tj. zapravo upravljaju bušotinom) na 650 proučavanih polja, za svaku godinu razdoblja 2012.-2022. Na taj smo način mogli pripisati emisije iz svakog naftnog ili plinskog polja tvrtkama koje njima upravljaju, za svaku od proučavanih godina.
Ako je operater licence ili infrastrukture naftna tvrtka, pripisali smo 100% emisija toj tvrtki, čak i ako je imovina u suvlasništvu s drugim manjinskim partnerima – to je standardna metodologija industrije.
Tamo gdje je službeni operater licence ili infrastrukture zajedničko ulaganje (joint venture) koje je formiralo nekoliko naftnih kompanija, pripisali smo emisije naftnim kompanijama koje su dioničari u zajedničkom ulaganju, razmjerno njihovom udjelu.
Podaci o spaljivanju na baklji koje je objavio Skytruth izraženi su u milijardama kubičnih metara metana, koji smo pretvorili u tone ekvivalenta CO2e. [CO2e je rezultat množenja mase stakleničkih plinova s njihovim potencijalom globalnog zagrijavanja, dakle dobivanje njihove vrijednosti ekvivalenta ugljičnog dioksida]
Samo dio metana izgori u bakljama i tako se pretvori u CO2. Neizgorjeli metan ispušta se neobrađen u atmosferu i mora se pretvoriti u CO2 ekvivalent. Metan ima 84 puta veću moć zagrijavanja od CO2 tijekom 20 godina. Dakle, što je manje metana sagorjelo, veće su emisije.
Koristili smo stopu konverzije koju je usvojila Svjetska banka: 1 m3 metana poslanog u baklju stvara 2,579 kilograma CO2 ekvivalenta (ukupno izgorjeli i neizgoreni metan).
Ova stopa je vrlo konzervativna, jer se temelji na pretpostavci da je 98% metana izgorjelo. Međutim, dvije nedavne znanstvene studije pokazale su da je stopa spaljivanja samo 91% u glavnim područjima proizvodnje nafte u Sjedinjenim Državama Americe. To znači da bi stvarne emisije od spaljivanja na baklji bile više od 30% veće od službenih brojki, izračunatih korištenjem stope spaljivanja od 98%.
Ipak smo koristili standardnu stopu konverzije, kako bismo mogli usporediti svoje podatke s onima koje objavljuju Svjetska banka i naftne tvrtke. To znači da će naše procjene emisija, koje su namjerno konzervativne, vrlo vjerojatno biti niže nego što zapravo jesu.
Potpuni opis naše metodologije dostupan je na engleskom jeziku na web stranici EIF-a.
Komentari