Marinu Hajdari sustižu sjećanja iz djetinjstva. Jedno je vodi u 1997. kad su talibani prvi put vladali Afganistanom.

U to doba zastrašujuće pjesme treštale su iz zvučnika postavljenih na talibanske kamione koji su kružili ulicama. Čim su ih čuli, ljudi su se povlačili u domove.

Marina je jednom bila na putu prema bazaru, već daleko od kuće, kad se niotkuda pojavio talibanski borac i udario je bičem po licu jer nije nosila burku.

Bilo joj 12 godina.

Danas joj je 37 i vrti glavom gledajući kako njezine mlađe rođakinje pokušavaju odjenuti bruku prvi put u životu.

Talibani su se vratili prije manje od tjedan dana, a djevojčice se već muče s pokrivalom za tijelo plave boje, napravljenim od materijala nalik plastici.

Njihove oči prvi put gledaju svijet iza vela.

Marinina šogorica kupila je burke prije tri tjedna, pretpostavljajući da bi militanti mogli uskoro stići u grad.

“Ta stvar je vjerojatno najvidljiviji znak da su ponovo na vlasti”, rekla je Marina telefonom agenciji dpa.

Njemački novinari ne otkrivaju iz kojeg grada govori.

“U stvarnosti je burka najmanji od naših problema”.

Odnos kao prema životinji 

Marina je sigurna da će se Afganistanke uskoro morati nositi s mnogo gorim.

Zapad se nakon američke invazije na Afganistan potrudio osnažiti prava žena u zemlji, ustanovivši brojne programe u gradovima i na selu.

Na mnoge žene je to imalo velik utjecaj. “Prvi sam put shvatila da su me cijeli život tretirali kao životinju”, rekla je žena iz pokrajine Badahstan.

Ohrabrene time počele su tražiti više prava unutar obitelji, tražeći da ih se čuje, obrazuje, zaposli i da imaju pravo na sudjelovanje u politici.

Ali nije bilo doslovno nikakvih programa koji bi muškarce učili o važnosti prava žena. Muškraci često znaju samo jedan odgovor na novi zahtjev – nasilje.

Žene koje su to prijavile policije samo su se našle suočene s više muškaraca istog stava i s novim nasiljem.

Prava koje su Afganistanke donedavno uživale, od sudjelovanja u sportu do izbora studija, ostvarena su uz velike žrtve i uz pomoć hrabrih aktivista koji su riskirali živote za više slobode.

Afganistanke to znaju. I znaju što je sada na kocki.

Sudnji dan 

Talibansko zauzimanje Kabula i de facto ponovno preuzimanje kontrole nad zemljom razoran je udarac ženskim pravima.

“Mi žene izgubile smo sve”, kaže aktivistica Raihana Asad. “Suočene smo sa situacijom koja se čini tek malo manje strašnom od sudnjeg dana”.

Ona ne vjeruje u talibanska obećanja da će poštivati prava žena “u okviru islamskog zakona”.

Nekim televizijskim novinarkama već je rečeno da ne dolaze na posao, a talibani su kući poslali i studentice u Heratu i rekli im da se ne vraćaju na fakultet.

Asad strahuje da je samo pitanje vremena prije nego što će djevojčicama zabraniti da idu u školu. Čekaju samo da se učvrste na vlasti, kazala je.

Uvjerena je jedino da više neće biti javnog batinanja ili kamenovanja žena. Čula je da talibanski borci traže aktivistice, uključujući nju.

“Neće javno pogubiti aktivistice ili žene poput mene. Jednostavno će nas progutati mrak”, rekla je.