U zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt od 27. lipnja do 3. kolovoza održat će se 10. ljetne noći Teatra EXIT. Publika će moći vidjeti 23 naslova, a za čak tri predstave, „Konstelacije“, „Pluća“ i „Buđenje“, režiju potpisuje Aida Bukvić. Nagrađivana redateljica Aida Bukvić rođena je 1976. u Zagrebu, gdje je završila studij kazališne režije. Danas je izvanredna profesorica na Odsjeku glume na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. U razgovoru za Nacional govorila je o temama svojih predstava, suradnji s bratom, glumcem Amarom Bukvićem, te o svom prvom filmu.

Nacional: Što za vas znači to što su tri vaše predstave na Ljetnim noćima Teatra EXIT?

Tako se poklopilo, drago mi je što imam kontinuitet i što su te predstave žive i prepoznate. „Pluća“ sam režirala prije dvije godine, „Konstelacije“ prošle godine, a predstava „Buđenje“ imat će premijeru upravo na Ljetnim noćima Teatra EXIT.

Nacional: U predstavi „Konstelacije“ tema je ozbiljna, čak filozofska, granice slobodne volje. Kako ste pristupili toj temi?

To je jedna zanimljiva priča o susretu dvoje ljudi. Ona je kvantna fizičarka, a on je pčelar. Zanimljivo je i specifično u toj predstavi da oni igraju i žive istovremeno različite varijante budućnosti i igraju iste situacije na različite načine. To se poklapa s idejom postojanja paralelnih svjetova i paralelnih budućnosti: mi svojim izborima u okviru jedne situacije biramo budućnost.

Nacional: U sve tri predstave tema su muško-ženski odnosi. Koja je još poveznica između tih predstava i što ih razlikuje?

U „Plućima“ je fokus na roditeljstvu, na pitanju hoćemo li imati djecu i što znači imati djecu u ovom nesigurnom vremenu. U „Konstelacijama“ su važna pitanja slobodne volje i slučajnosti, a u „Buđenju“ su tema mladi i njihovo suočavanje sa životom u smislu imperativa uspjeha. Sve nas tjera da uvijek budemo uspješni, aktivni, proaktivni, a ostaje pitanje gdje je tu pravi život. Za sve tri predstave zajednički nazivnik je prolaznost života i pitanje koliko mi zaista živimo život, a koliko nas on melje. U kojoj se mjeri bavimo sekundarnim stvarima opterećeni suvremenim načinom života? Provlači li nam se ono bitno kroz prste kao paučina, postajemo li toga svjesni kada je kasno?

Nacional: Jesu li vam muško-ženski odnosi među najdražim temama, kako tome pristupate da ne bude klišeja?

Ne znam jesu li mi najdraža, ali su najčešća tema. Male su predstave pogotovo bazirane na muško-ženskim odnosima jer su oni nepresušno vrelo inspiracije. Bitno mi je naći dobre glumce, odnosno sugovornike. Zajedno kreiramo jedan mikrokozmos i uranjamo u tekst. Imam ja svoju viziju na početku, ali u zajedničkom naporu iziđe nešto drugo. Moram spomenuti Amara Bukvića i Jadranku Đokić u „Plućima“, Olgu Pakalović i Vladimira Posaveca-Tušeka u „Konstelacijama“ i mlade glumce Ivu Kraljević i Silvija Mumelaša koji su nedavno završili Akademiju. Mislim da su zreli i sposobni za takvu kazališnu utakmicu koja nije jednostavna.

Nacional: Vaše se predstave prikazuju u EXIT-u, Gavelli, Komediji, na Osječkom ljetu kulture… Koje su prednosti toga što niste zaposleni u jednoj kazališnoj kući?

Radim po projektu i na poziv. To je najbolje jer postoje sloboda biranja, mobilnost i mogućnost da se radi s različitim ljudima. Nema pravila, postoje narudžbe, a ponekad, pak, ja imam svoje tekstove koje bih htjela raditi i koje nudim jer znam što kojem kazalištu odgovara.

Nacional: U kojoj je fazi vaš film „Djeca s CNN-a“? Možete li reći više o svom prvom filmskom projektu?

Film je u fazi postprodukcije. Nadam se da će do kraja godine biti gotov i prikazan. Oko toga sam jako zauzeta, to je moj prvi pravi susret s filmom, prvi dugometražni film. Nastao je prema dramskom tekstu mog oca, a istoimena predstava je prije 10 godina igrala u kazalištu Histrioni. Bila je to uspješna kazališna predstava, Amar Bukvić i Iva Mihalić bili su u predstavi, a sad su u filmu. To je jedna postratna priča, tematizira se odnos dvoje mladih koji se slučajno susreću u Zagrebu, cimeri su i imaju zajedničku ratnu sudbinu. Tu su i problem izbjeglica i migranata te pitanje odnosa domicilnog stanovništva prema njima, kao i tema terorizma u Europi. Ukratko, to je film koji se bavi posljedicama rata i uzrocima terorizma.

Nacional: Otac vam je dramski pisac, nekad je bio glumac, brat je glumac. Što za vas znači takvo okruženje, što vas je potaknulo na bavljenje tim poslom?

S ovim odmakom čini mi se da je tako moralo biti, da sam morala izabrati tu profesiju. Od malena sam bila okružena kazalištem i umjetnošću. Uvijek je dobro kada imate u obitelji sugovornika i nekoga s kim možete kvalitetno razgovarati. Još ako radite s nekim bliskim, to je prednost, ali može biti i opterećenje. Uvijek si najstroži i najzahtjevniji prema najbližima, ali ja to vidim kao prednost i privilegij.

Nacional: Koliko ste puta surađivali s bratom Amarom Bukvićem, kako je bilo raditi s njim?

Radili smo nekih pet predstava zajedno i ovaj film. Uvijek nas pitaju kako nam je surađivati. Nakon nekoliko predstava ne razmišljam više o tome da mi je on brat, vjerojatno je tako i kod njega. Uspostavili smo profesionalni odnos, u njemu vidim idealnog potencijalnog glumca, uz ostale kolege glumce s kojima radim, dakako. On je netko na koga se u poslu mogu osloniti i iz koga mogu izvući puno. Da nije tako, ne bih ga toliko puta angažirala.