Buga Marija Šimić režira operu za djecu ‘Gita i skriveni svijet’ koja će se premijerno izvesti 13. rujna u HNK u Zagrebu, u sklopu Zagrebačkog opernog festivala

Od 9. do 21. rujna Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu organizira drugi Zagrebački operni festival, u sklopu kojeg će biti izvedeno pet opera iz pet država – Hrvatske, Španjolske, Srbije, Slovenije i Poljske. U sklopu istog festivala 13. rujna izvodi se i jedna premijera, i to u foajeu HNK-a u Zagrebu – „Gita i skriveni svijet“, opera za djecu u suradnji s Kazalištem Mala scena. Glazbu je napisao Borna Erceg, libreto Matej Milošev, a redateljica je Buga Marija Šimić, koja je dala intervju za Nacional.

NACIONAL: Tko je Gita i kako je došlo do ovog projekta?

Gita je svi mi kad smo bili djeca i sva djeca sada. Djeca koja osjećaju, ali ne znaju što. Koja ne znaju kako se nositi s tim unutarnjim svjetovima, ne znaju što su, a svjesni su da postoje. Htjeli smo progovoriti upravo o onome od čega i odrasli bježe, o „negativnim“emocijama koje su nužan dio života, ne samo odrastanja, a zapravo ne učimo kako ih prihvatiti. I vjerujem da je potrebno govoriti, pjevati, govoriti o tome ako želimo stabilniji i emocionalno zreliji svijet. Bilo je jasno da ako želimo raditi operu za bebe, nikakva mehanička reprodukcija glazbe ne dolazi u obzir i važno je da je glazba uživo, što sa svojim resursima ne bismo mogli ostvariti. Jedino logično mjesto za život predstave ove forme bio je HNK u Zagrebu i drago mi je i što je intendantica Iva Hraste Sočo prepoznala potencijal i važnost tog projekta. Veselim se što HNK otvara vrata mlađoj publici, u svijetu je to standardni dio repertoara svake velike operne kuće, a iako je to sve još novo, osjećam zahvalnost, ali i odgovornost što sam dio tog novog smjera dok je još na početku. Osim toga, smatram da je budućnost kulture upravo u suradnji javnog i nezavisnog sektora i nadam se da ovime otvaramo vrata jednoj dugoročnoj priči.

NACIONAL: Iako ovo nije prvi put da se u Hrvatskoj izvodi opera za bebe, mnogi se pitaju je li to zaista moguće, mogu li bebe i djeca do pet godina – kojima je ova opera namijenjena – zaista pratiti operu i u njoj uživati?

Uvijek kažem da je od svih umjetničkih formi, upravo opera najbliža djeci. Znam da to zvuči paradoksalno jer operu uvijek povezujemo s velikim pozornicama, stranim jezicima, elitom. Ali opera je u svojoj biti umjetnički krik. A upravo je krik prvi način komunikacije koji bebe imaju. Čak neke tehnike opernog pjevanja spominju i vježbaju „disanje kao bebe“. Osim toga, odavno je trend da se pušta klasična glazba bebama u trbuhu, bebe prvo reagiraju na glasove, a tek onda na riječi. I iako svi povezuju operu s nečim „jako glasnim“ i „invazivnim“, to nije nužno tako. Dapače, iz svojih iskustava i iz viđenog od dosadašnjih ostvarenih projekata te forme u Hrvatskoj i vani, operno pjevanje zaokuplja djecu, zanima ih, razumiju, prihvaćaju pjevanje i glazbu puno bolje nego riječi. Ako beba već u trbuhu reagira na glazbu i uživamo u snimkama beba koje plešu na Baby Lasagnu, proizlazi da je opera, odnosno, glazbeno kazalište zapravo jedini logični odabir za predstave za bebe i djecu.

NACIONAL: Ova se opera bavi negativnim emocijama, tugom, ljutnjom, strahom i ljubavi. Zašto je važno malu djecu učiti osvijestiti i prepoznati te negativne emocije i kako vi to radite kroz glazbu?

U digitalnom svijetu u kojem živimo čovječanstvo će spasiti jedino – emocija. To je ono što nas čini čovjekom. Kompjutor će moći sve umjesto nas, ali ne i osjećati. Osim toga, još uvijek teško govorimo o emocijama, još uvijek se djeci nude isključivo sadržaji da ih „razvesele“, još uvijek govorimo, ne samo djeci već i odraslima, da se ne ljute, da ih ne mora biti strah, da prestanu biti tužni. Toksična pozitiva nas okružuje, a digitalni mediji ne pomažu prikazom savršenih života drugih gdje su svi stalno sretni i stalno se promovira ta sreća. Ali ljudsko iskustvo nije potpuno bez prihvaćanja i svih drugih emocija koje s njim dolaze. I upravo zato što o njima ne govorimo, što ih zatomljujemo, one rade više štete nego što bi to bio slučaj kad bismo naučili kako se zaista nositi sa svim tim „negativnim“ emocijama koje su nam zapravo potrebne i često nas štite.

NACIONAL: Ovu operu izvodit će i orkestar pa je to prilika da se oni najmlađi upoznaju i s instrumentima, nešto slično počela je raditi Petra Radin u Zagrebačkoj filharmoniji. Kako će to izgledati u HNK-u?

Kako kažu, ideje su u zraku. Čini mi se da se kazalište ponovo počelo okretati glazbi uživo. Nikada ništa to neće moći zamijeniti i veseli me da nas ima što više koji upravo to želimo približiti i najmlađima. U „Giti“ nastupa manji ansambl, a s obzirom na to da se ipak radi o bebama, morate uvijek paziti na glasnoću i da im ne preplavite osjetila. U našem slučaju, glazba je zapravo ključni „igrač“ koji prenosi sve te emocije, stanja koja se događaju unutar Gite. Predstava nije napravljena tako da predstavlja instrumente ili se bavi formom opere kao svojim sadržajem – u smislu predstavljanja svakog instrumenta ili dijelova opere – već je klasične forme u smislu da je orkestar nešto što se podrazumijeva i dio je same radnje. Veselim se vidjeti kako će djeca reagirati na instrumente uživo i vjerujem da će to doprinijeti cjelokupnom iskustvu. Nema žurbe, nema naglih pokreta, ni fizičkih ni glazbenih, sve je pripremljeno da nosi našu publiku kroz emocije i priču.

NACIONAL: Cijeloga života bavite se baš kazalištem za djecu, vodite Malu scenu u kojoj se već desetljećima rade predstave za djecu, prvi ste u Hrvatskoj počeli raditi predstave za bebe „Priča o…“, pa i operu za malu djecu. Podcjenjuje li hrvatsko kazalište djecu? Koliko je važno osvijestiti činjenicu da su djeca danas posve drugačija i da im se mora omogućiti moderniji pristup kazalištu ili ćemo ih izgubiti kao kazališnu publiku?

Mi imamo predstave za bebe i od tri do 18 mjeseci i gledajući međunarodni kontekst – po tome uopće nismo novi. U Hrvatskoj, nažalost, ne samo da smo novi, nego i marginalni zbog toga. Nije problem čak ni u tome hoćemo li djecu izgubiti kao kazališnu publiku, problem je što kazališne publike uopće neće biti ako djeca nemaju pristup kvalitetnom i primjerenom umjetničkom sadržaju. Jer oni jednoga dana postaju odrasli ljudi. A ako nemaju afinitete, dobra iskustva, naviku odlaska u kazalište – neće je odjednom steći kad postanu odrasli. Dapače, ako nemaju doticaj s umjetnošću, kreativnošću – neće imati potrebu za njom u odrasloj dobi. A to nije onda problem samo kazališta. Iz igre, maštanja, nastaju inovacije, kako one analogne tako i one digitalne. A da ne govorim o već spomenutoj emocionalnoj inteligenciji kojoj nas ekrani ne mogu naučiti.

Podcjenjuje li hrvatsko kazalište djecu? Apsolutno. Pogledajte repertoar kazališta za djecu, pogledajte imamo li ikakvu edukaciju za kazalište za djecu među umjetnicima. Pogledajte kategorije nagrada, pogledajte nepostojeću vezu između Ministarstva kulture i medija i Ministarstva obrazovanja, koji bi morali biti suradnici. Nažalost, još uvijek smo na tome da se kazalište za djecu izjednačava s mađioničarima. I svaka čast mađioničarima, ali – nije isto. Ne bi trebalo biti isto. Šteta što struka i dalje smatra da su kvaliteta i težina izvedbe samo u trajanju predstave, težini riječi koje se koriste i cijeni produkcije. A onda kad dođu glumiti u kazalište za bebe, nastaje strah jer postaje jasno da je to zapravo disciplina za sebe. Kazalište za djecu je opasno jer poruke koje pošalješ sa scene mogu znatno utjecati na tvoju publiku. Nama redovito dolaze djeca s traumama iz drugih kazališta. To ne smije biti „normalno“.

NACIONAL: Kad smo kod predstava „Priča o…“, spomenimo da izvodite priču o glasu, vodi, svjetlu, velikom i malom, snovima, a na temelju upravo tih predstava napisali ste i slikovnicu. O čemu se radi i zašto ste željeli ući u medij slikovnice?

Slikovnica je nastala prema predstavi „A što ćeš ti biti kad narasteš? Priča o…“. Mislim da je ona rezultat niza događaja. Dok je bio covid, provela sam sto dana zaredom čitajući priče online. I dan danas, četiri godine kasnije, dolaze mi i djeca i odrasli i govore da i dalje slušaju priče, da su im pomogle u to vrijeme izolacije. Kazalište je jedinstveno upravo po tome što je neponovljivo. Svaka izvedba je neponovljiva, čak i kad su režija i tekst isti. A meni je poanta ove predstave bila toliko važna i snažna i htjela sam da naša publika ima načina da ono što je doživjela u kazalištu, nekako zadrži, produlji, prenese, nosi sa sobom i u fizičkom obliku. Kao i priče koje sam im čitala. Kada sam napisala taj dio predstave, koji je na kraju postao slikovnica, jednostavno je cijeli autorski tim rekao „ovo je kao neka pričica, kao slikovnica“. Tako da se slikovnica nekako nametnula sama od sebe.

NACIONAL: Koliko vam je izazovno režirati? Vjerojatno se bolje osjećate na sceni kao glumica ili kao operna pjevačica. Što vam je u fokusu kad je režija u pitanju?

Ne znam bih li rekla da se osjećam bolje na sceni, eventualno samopouzdanije. Još uvijek muku mučim s time da kažem da sam i redateljica, jer u mojoj glavi postoji jedan glasić koji mi govori kako ja to ne bih smjela, nemam diplomu. Što je, zapravo, u kontekstu i operne režije i režije za djecu – kod nas i nemoguće imati. Ali zapravo mi nije novo. Moj tata redovito priča priče o tome kako sam sjedila s njim na probama odmalena i davala mu savjete. Uz njega sam učila svaku predstavu gledati kroz redateljske naočale, i mama i tata su od mene nakon svake odgledane predstave tražili analizu, nisam mogla samo reći da mi je nešto super, diskutirali smo, analizirali i zapravo sam cijelo djetinjstvo razvijala takav način razmišljanja i uživala u gledanju procesa proba. Probe su mi i dan danas, iz bilo koje pozicije, najdraže. Još prije fakulteta tata mi je govorio da ću završiti kao redateljica i sad, kad gledam unatrag, vidim da sam i na sceni uvijek razmišljala redateljski i tako nudila i rješenja.

U fokusu su mi zapravo dvije stvari – što točno želimo ispričati i onaj tko tu priču priča. Da izvođač, koji na kraju dana mora stajati na toj pozornici, ima osjećaj slobode, logike, jasnoće. Volim složiti strukturu, kao linije u bojanki, a onda dati slobodu da ih netko drugi oboji. Vjerujem da je to uvijek najbolja formula za uspjeh jer je kazalište timski rad. Ne radi se o meni i mojim idejama. Mi svi služimo tome da ideja dođe najtočnije do publike. A ne da bude kako ja želim. Znam iz pozicije glumice koliko mi je važno imati slobodu sukreacije.

NACIONAL: Jeste li možda razmišljali o tome da neke klasične opere prilagodite dječjem uzrastu? Bi li to pripomoglo razumijevanju i kasnije ljubavi prema operi? Jer nekako mi se čini da kad se dođe do odrasle dobi, masa ljudi zapravo ne dođe u doticaj s operom i ne razumije operu.

Nisam, i iskreno – protivim se tome. To je nekakav klasičan postupak u opernom svijetu – ili se predstave krate koliko dramaturgija dopušta ili se još doda nekakav pripovjedač da prepriča dio radnje koji se skratio. Smatram da to nije dostatno, odnosno, nije točno. Kako i zašto bi dijete gledalo „Figarov pir“? Ili, ne daj Bože, „Boheme“? Pa čak i „Čarobna frula“ je upitna, nije namijenjena djeci, ima puno slojeva i poruka koje nisu za djecu, koliko god „zabavna“ bila – ta zabava ne traje dugo, a ništa drugo djeca ne dobivaju, ne mogu primiti, osim dubioznih poruka. To je upravo problematika kazališta za djecu – ne radi se tu samo o trajanju ili da je „zabavno“. Čula sam jednom „pa dobro, djeca sve mogu gledati“. Mogu, ali ne trebaju. Dobro ste dijagnosticirali – masa ljudi ne dolazi u doticaj s operom i ne razumije operu. Ali ne mislim da je rješenje uzeti klasična djela i malo ih prilagoditi. Zato i idem u drugom smjeru – radili smo originalnu operu za djecu u Maloj sceni – „Velika tvornica riječi“. Predstava je bila veliki uspjeh. Sada i „Gitu“ koja je originalno operno djelo primjereno i napravljeno za djecu. Radili smo i „Rusalku“ koja ima dijelove iz istoimene opere, ali nema prepričavanja radnje, nema kraćenja da bi se kratilo, nego je stavljena u potpuno drugačiji, dramski kontekst. Tu je i moj ciklus koncerata „Operni cabaret“ koji je koncert otvorenog tipa gdje razgovaram s publikom, otpjevam pjesmu ili ariju jednom pa onda razgovaramo. Prestao se operni svijet igrati. Previše se fokusiramo na titlove, moderniziranje scenografija, savršenstvo tona do te mjere da nam sad trebaju mikrofoni, a premalo se vraćamo onome što opera zapravo jest: njen glavni sadržaj nije priča nego emocija.

NACIONAL: Kakvi su vam poslovni planovi nakon premijere „Gite“?

Dan prije premijere „Gite“ u Maloj sceni imamo premijeru predstave za mlade od 11 godina naviše „Mali požari“, Zdenke Šustić i Petre Pleše. Nakon toga krećemo s probama za interdisciplinarnu, multisenzornu predstavu za bebe od tri do 18 mjeseci naziva „Kako pjeva svijet?“ Nakon toga kreću i probe za predstavu „Antigona“, koju režira moj tata Ivica Šimić, a ja igram glavnu ulogu. Progovaramo upravo o buntu protiv ustaljenih načina, međugeneracijskoj komunikaciji i apolitičnosti mladih. U studenome režiram „Šuć muć priču“ za 35. godišnjicu Male scene.