Objavljeno u Nacionalu br. 840, 2011-12-20

Nakon fatalnog petka i veta na novi sporazum EU ipak nisu prekinute sve veze s Europom i britanski premijer sudjelovat će na siječanjskom summitu Unije u Bruxellesu

Vijesti koje su u petak istodobno stigle i iz Londona i iz Bruxellesa – da će Britanija ipak sudjelovati u “tehničkim raspravama” o budućem novom ugovoru između članica Europske unije te objavu da će britanski premijer David Cameron sudjelovati na siječanjskom summitu EU posvećenom zapošljavanju i gospodarskom rastu – u Britaniji su svi pročitali jednako: neke veze njihove države i Europe i dalje postoje unatoč britanskom vetu koji je na novi sporazum EU prije desetak dana stavio Cameron.

RAZLIKA JE, MEĐUTIM, bila u interpretaciji. Jedni su odahnuli jer Britanija ipak nije sasvim okrenula leđa Europi. Oni drugi, euroskeptici, zadovoljno su primijetili da, unatoč tvrdom stavu premijera Camerona te britanskom vetu i odbijanju prihvaćanja francusko-njemačke inicijative za čvršćim financijskim vezama, EU treba Britaniju i zove je natrag za pregovarački stol. Svi zajedno su pak zamijetili da su prošlog tjedna još neke države, poput Češke, Mađarske i Švedske – koje su isprva prihvatile ideju novog sporazuma EU – objavile da nisu sigurne hoće li ga uspjeti progurati kroz svoje parlamente i treba li ga uopće provoditi izvan država eurozone. Odnosno, Cameron i Britanija nisu sasvim sami, kako se to činilo tog fatalnoga petka u četiri ujutro. Taj rasplet privremeno je skrenuo pažnju analitičara s činjenice da su se oko pitanja Europe i britanskoga veta sukobili članovi vladajuće koalicije. Euroskeptični konzervativci, koji su puno veći koalicijski partner, uglavnom podržavaju svog premijera koji se prošloga ponedjeljka prvi put pojavio pred svojim parlamentom objašnjavajući zašto je uložio veto.

Liberalni demokrat Nick Clegg, Cameronov proeuropski zamjenik i vođa manjinskog koalicijskog partnera, na tom se parlamentarnom sijelu nije pojavio, što je odmah protumačeno onako kako je Clegg i želio: liberali nisu sretni zbog Cameronova veta. Clegg je bio i uvrijeđen, jer Cameron ga je nazvao tek nakon što je uložio veto i tako ga doveo pred gotov čin. Vođa oporbenih laburista Ed Miliband odmah je iskoristio priliku za napad na premijera, poručujući da u opravdanost svoje akcije “nije uspio uvjeriti čak ni svog zamjenika”. Clegg je kasnije potvrdio svoju zabrinutost zbog smjera kojim je Britanija krenula, izrazivši svoj strah za buduće poslove i ekonomski rast, ali je rekao da se koalicijska vlada, zbog tog neslaganja, ipak neće raspasti. Parlamentarni prigovori Cameronovoj odluci bili su različiti, uključujući one koji nisu imali veze s eurofilstvom ili skepticizmom. Zastupnik Škotske nacionalne stranke (SNP) optužio je premijera da mu nije ni palo na pamet o vetu konzultirati vlasti u Škotskoj, Walesu i Sjevernoj Irskoj, koje imaju znatan stupanj autonomnosti od Londona i ne nužno iste gospodarske interese. Zanimljivo je da je oporbeni vođa Miliband rekao da ni on ne bi potpisao sporazum, ali da svakako ne bi otišao od pregovaračkog stola prije nego što bi osigurao pozitivniji ishod. Cameron zaista jest ušao u povijest svojim odlaskom iz sobe, jer to nisu učinili ni čvršći euroskeptici od njega, prethodni konzervativni premijeri John Major i Margaret Thatcher. Svaki od njih uspio je Britaniju zadržati izvan sporazuma koji joj se nisu sviđali i potom ipak potpisati zajednički sporazum. Cameron je utjehu mogao pronaći u brojnim euroskepticima koji mu svakodnevno plješću zbog “snažne” i “čvrste” odluke. Analitičari vjeruju da bi Britanci referendumom – da je održan ovih dana – ne samo podržali Camerona da se ne ulazi u novi sporazum EU nego bi glasovali i za izlazak iz Unije. No on je svjestan da ni glasni pljesak brojnih političkih saveznika ni javno mnijenje nisu važni koliko povjerenje međunarodnih investitora da je povukao dobar potez i da je Britanija ostala snažna ekonomija s jakim tržištem.

CAMERON SE NA europskom polju mora nositi i sa sve agresivnijim francuskim predsjednikom Nicolasom Sarkozyjem, koji ga je nakon tog fatalnoga europskog petka najprije nazvao “tvrdoglavim klincem”, da bi potom njegovi najbliži suradnici svijetu poručili da bi Britanija, a ne Francuska, trebala biti ta čiji bi financijski status morao biti snižen. Američka financijska agencija Standard & Poor’s, čija je procjena financijske sigurnosti itekako važna investitorima, nedavno je upozorila Pariz da će smanjiti rejting Francuske, što automatski znači više kamatne stope i skuplje kredite. Britanija je Francuskoj samo kratko odgovorila da slobodno usporedi računovodstvene knjige dviju država i da će joj postati jasno zašto je Pariz u opasnosti da mu se smanji kreditni rejting, a London nije. Cameronovi politički protivnici u samoj Britaniji kažu da je konzervativni britanski premijer opet izabrao interese velikoga kapitala i stavio ih iznad državnih. Jedan od glavnih razloga zašto se britanski premijer nije htio potpisati na novi sporazum EU jest dogovoreni porez na financijske transakcije, od milja nazvan “porez Robina Hooda”, koji su gurale Njemačka i Francuska. Cameron je rekao da bi taj porez bio na štetu financijskog središta u srcu Londona, Cityja, i njegove globalne kompetitivnosti, jer SAD i drugi financijski centri taj porez nemaju. Njegovo štićenje krupnog kapitala i odbijanje oporezivanja banaka nedavno je rezultiralo najvećim sindikalnim prosvjedom u zadnjih 30 godina. Britanski radnici vjeruju da premijer sve svoje reforme planira provesti upravo preko njihovih leđa, što znači da će siromašniji slojevi društva platiti najveću cijenu za izlazak iz krize. Činjenicu da je Cameron kao jedan od glavnih razloga za nepotpisivanje sporazuma naveo zaštitu interesa Cityja većina Britanaca ne doživljava pozitivno, bez obzira na vlastiti stav prema EU. Oni stručnjaci koji događanja gledaju samo kroz novac i pripadne brojke upozoravaju na to da Britanija mora vrlo pažljivo birati svoje poteze idućih dana i nikako ne smije euro stjerati u kut.

UPOZORAVAJU NA TO da bi propast eura bila katastrofa ne samo za eurozonu nego i za Britaniju, jer nešto više od 50 posto britanskog izvoza otpada upravo na druge članice Unije. Osim toga, iako britanske banke nemaju novca u problematičnim državama eurozone kao što je Grčka, itekako su prisutne u Francuskoj i francuskim bankama. koje su pak puno posudile Italiji i Španjolskoj, koje imaju ozbiljnih problema. Sličnih primjera u ovoj političko- financijskoj krizi – koju zapravo malo tko razumije – ima još. Oni koji krizu zaista razumiju, ne mogu se složiti oko toga kakav će biti konačan utjecaj Cameronove odluke da Britaniju odvuče na drugi kolosijek od ostatka EU. Mišljenja je koliko i analitičara, ali se svi ipak slažu u jednom: zlobnici u Britaniji ne smiju se nadati propasti eurozone. Malo tko misli da bi se eurozona mogla raspasti na kontroliran način i pregovorima, svi predviđaju kaos i veliki pritisak na financijske institucije i tvrtke te goleme legalne komplikacije koje bi se vukle godinama. To bi sve dovelo do velike recesije na glavnom britanskom izvoznom tržištu, a vjerojatno i do globalne financijske krize koja bi pogodila Cameronova miljenika – City of London. Mnogi ekonomisti predviđaju novu katastrofu, poput one koju je 2008. izazvao kolaps financijskog diva Lehman Brothersa, čije je sjedište bilo u londonskom Canary Wharfu. Sada, upozoravaju oni, države su financijski puno slabije i ne bi mogle izvući financijski sektor iz krize, kao što su to učinile prije tri godine. Nova globalna kriza je ono što mnogi predviđaju, a da se zapravo nismo još izvukli ni iz one stare. Politički analitičari idu drugim putom i pokušavaju procijeniti kolika je šteta ili možda uspjeh Cameronova veta za britanski ugled u Europi. Baš kao i financijski kolege, ne mogu se složiti hoće li priča okončati sretno ili poput kakve, doslovno, grčke tragedije.