Na Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta, 27. siječnja, u prestižnom prostoru foajea zgrade Ujedinjenih naroda u New Yorku otvorena je izložba “Pravednici među narodima – Hrvatska”, čija je autorica dugogodišnja novinarka, publicistkinja i bivša diplomatkinja Branka Sömen. Nastala uz odobrenje Yad Vashema, izložba je posvećena plemenitim Hrvatima koji su, riskirajući svoje živote, spašavali Židove od terora fašističke tvorevine Nezavisne Države Hrvatske. Izložba se sastoji od fotografija pravednika i panela s tekstovima o njihovim životima. Branka Sömen želi je posvetiti Branku Lustigu i Zlatku Boureku, dvojici značajnih hrvatskih Židova porijeklom iz Osijeka, grada u kojem je i sama rođena i u kojem bi prvo željela postaviti izložbu kad se s turneje vrati u Hrvatsku.

“Tko spasi jedan život, spasio je cijeli svijet”, krilatica je upisana u medalju Pravednika među narodima, odlikovanje koje Država Izrael dodjeljuje hrabrim pripadnicima različitih naroda koji su, ne mareći za opasnost kojoj se izlažu, spašavali Židove tijekom Holokausta. Pravo na predlaganje za odličje Pravednika imaju spašena osoba i svatko tko zna pojedinosti spašavanja. Do danas je proglašeno 27.362 Pravednika iz 51 zemlje svijeta, od toga 118 Hrvata. Otvorenje izložbe u New Yorku bilo je, prema riječima autorice, posjećeno iznad svih očekivanja, a među brojnim diplomatima koji su joj nazočili bio je i veleposlanik Države Izrael pri Ujedinjenim narodima.

“Uspjehom izložbe bili su zadovoljni i šef Stalne misije RH pri UN-u Ivan Šimonović i državna tajnica Zdravka Bušić, koji su pomogli u njenoj realizaciji. Prijem je doista bio nevjerojatan i zadovoljna sam jer se sve događalo u pravi trenutak i dostojanstveno je predstavljena ta tema u kontekstu Hrvatske”, rekla je Branka Sömen.

Predložak za izložbu bila je knjiga Miriam Steiner Aviezer “Hrvatski pravednici”, objavljena 2008. godine u izdanju Novog Libera. Inače, Miriam Steiner Židovka je rođena u Karlovcu, čija se obitelj pridružila partizanskom pokretu i tako preživjela Holokaust. U Izrael se trajno preselila 1971., a od 1983. radila je u Yad Vashemu u Jeruzalemu kao suradnica na dokumentiranju građe o Holokaustu na tlu Jugoslavije. Dugogodišnja je članica Odbora za proglašenje Pravednika među narodima, kao i stručna suradnica Enciklopedije Pravednika koju ta institucija izdaje. U knjizi “Hrvatski pravednici” kroz 60 priča opisala je sudbine 102 pravednika – hrvatskih građana koji su nesebično spašavali živote Židova tijekom ustaške vladavine. Otkad je knjiga izdana do danas, zahvaljujući trudu Miriam Steiner Aviezer, pronađeno je još 16 Pravednika, a ona i dalje uporno traži dokaze. Posljednji su Pravednicima proglašeni, i to posmrtno, 2018. godine, Anton i Katarina Šragalj iz Vrbovskog koji su spasili djevojčicu Leu Ukrainčik.

Izložba “Pravednici među narodima – Hrvatska”, koja je konačno postavljena u prostoru u kojem je odavno trebala biti, ima zanimljivu pretpovijest. Naime, po izlasku knjige tadašnja veleposlanica Mira Martinec informirala ju je o izložbi “The Croatian Righteous, Heroes of the Holocaust” održanoj u ljeto 2008. pri Veleposlanstvu RH u Argentini, pod pokroviteljstvom The International Raoul Wallenberg Foundation i uz pomoć Ministarstva kulture Buenos Airesa i Ministarstva vanjskih poslova RH.

Uskoro je Branka Sömen, još dok je bila zamjenica generalnog konzula u Los Angelesu, osmislila sličan projekt. Iako ga nije odmah realizirala, po povratku u Hrvatsku obratila se tadašnjem predsjedniku Republike Ivi Josipoviću, koji je prihvatio pokroviteljstvo nad izložbom “Righteous Among the Nations – Croatia” i otvorio je u jesen 2010. Los Angelesu, u The Dortort Center for the Arts – Hillel Center for Jewish Studies. Nositelj izložbe bilo je Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, a u organizaciji je uvelike pomogao i American Jewish Committee, najsnažnija židovska organizacija u SAD-u osnovana davne 1906. godine. Predsjednik Josipović tom je prilikom održao i predavanje o hrvatskom antifašističkom pokretu i Pravednicima među narodima, a taj događaj nije imao veliki odjek samo u židovskoj zajednici Kalifornije, već i u cijelom SAD-u. Kad je već bila poslana u SAD, očekivalo se da izložba obiđe sve gradove u kojima postoje hrvatska konzularna predstavništva i da svoj put završi upravo u zgradi UN-a na East Riveru.

Nažalost, u tom prvom pokušaju to se nije dogodilo. Izložba je održana još u Chicagu i Houstonu i nakon toga joj se izgubio svaki trag. U Ministarstvu vanjskih i europskih poslova ni danas ne znaju gdje je i kako završila.

“Iskreno, kad je Zvonimir Frka-Petešić, koji je do 2013. bio na čelu Odjela za javnu diplomaciju i koji mi je pomogao oko postavljanja izložbe u Chicagu, poslan za veleposlanika u Maroko, nitko se time više nije bavio. Ni danas mi nije jasno zašto tadašnjoj vladi Zorana Milanovića, a ni Ministarstvu vanjskih poslova, nije bilo stalo do toga da se tako nešto pokaže u Americi. A upravo je tamo trebalo popraviti imidž Hrvatske, koju su još do prije deset godina percipirali kao nasljednicu fašističke NDH. Kad sam postavila pitanje gdje je izložba, jer je plan bio da se s njom ide i po Europi i po Hrvatskoj, nitko mi nije znao odgovoriti”, prisjetila se Branka Sömen.

No kako je bila uvjerena da se radi o prevažnoj priči i kako je, prema vlastitim riječima, osoba koja se ne predaje i ne odustaje lako, 2018. se javila na natječaj Ministarstva vanjskih i europskih poslova gdje je prihvaćen njezin prijedlog za novu izložbu:

“Bilo mi je važno pokazati da su i pored antifašističkog pokreta postojali pojedinci, obični ljudi različitih profesija i obrazovanja – domaćice, liječnici, poljoprivrednici, intelektualci, sportaši, akademici – koji su u tim strašnim vremenima dokazali svoju ljudskost. Sigurna sam da ih je bilo i mnogo više od 118, ali nažalost, sve je manje preživjelih svjedoka, proteklo je previše vremena. I, zanimljivo, tijekom socijalističke Jugoslavije te priče nisu zanimale ni tadašnje vlasti.”

Prvotni plan bio je da izložba bude postavljena u UN-u 27. siječnja 2019., no bilo je premalo vremena da se rezervira prostor, koji je izuzetno tražen. I tako se konačno dogodila u siječnju ove godine. Branka Sömen uvjerena je da nikada nije kasno za takve projekte, ali ne skriva da joj je žao da se ta izložba nije pojavila prije one srpske o Jasenovcu, otvorene na istome mjestu 2018. godine, od koje se ogradio čak i UN. Naime, iako nema sumnje u to da je Jasenovac bio ustaški logor smrti, uz srpsku izložbu bili su izneseni lažni podaci o broju žrtava, a hrvatski antifašizam nije ni spomenut.

Branka Sömen se nada da će izložba “Pravednici među narodima – Hrvatska” doći i do Washingtona, gdje je i jedan od najvećih muzeja Holokausta u svijetu. Nakon toga ide u Kanadu, a potom bi trebala proputovati Izrael i nastaviti se po Europi.

“Velika mi je želja da u svibnju, kada je židovski Dan sjećanja na žrtve Holokausta, izložba bude postavljena u Jeruzalemu, a bilo bi mi neobično drago i da se prilikom njemačkog preuzimanja predsjedanja Europskim vijećem, 1. srpnja, otvori u Berlinu. Znam da to možda zvuči megalomanski, ali sada kada je postav napravljen, troškovi su minimalni. Zapravo se tek radi o transportu i pozivnicama koje treba poslati. Vjerujem da će ministar Grlić-Radman za to imati razumijevanja jer je i on kao veleposlanik organizirao brojne kulturne događaje i svjestan je kakav bi odjek ovakva izložba imala u tim zemljama”, rekla je Branka Sömen te napomenula:

 “Kao moguća odredišta u natječaju sam spomenula Prag i Varšavu. Treba samo pronaći neki simbolični datum – možda čak dan ustanka u Varšavskom getu. Jer čini mi se da i Poljake, kao Hrvate, treba podsjećati na strahote Holokausta i hrabre ljude koji su se tome odupirali. Zanimljivo je da iako je antisemitizam i danas, kao i tijekom Drugog svjetskog rata, prisutan u Poljskoj, upravo poljskih Pravednika među narodima ima i najviše, 6992 tisuće.”

Što se tiče Hrvatske, Branka Sömen kaže kako smo vjerojatno jedina zemlja u Europi koja nema Muzej Holokausta i Centar tolerancije. Njena davna zamisao  bila je da se takav centar otvori u Francuskom paviljonu u Zagrebu, koji se nalazi blizu željezničke pruge, odnosno blizu lokacije s koje su zagrebački Židovi trpani u vagone koji su ih vodili u smrt – u Jasenovac ili Auschwitz.

“O tome sam prije puno godina, još 2012. dok se Paviljon obnavljao, razgovarala s gradonačelnikom Bandićem i njegovim suradnicima. Moja ideja je bila da se osim stalnog postava o Holokaustu, u takvom centru održavaju seminari, radionice, kao i izložbe o netoleranciji danas. Taj projekt je čak jedno vrijeme bio i na web stranici Poglavarstva Grada Zagreba, a onda je nestao, kao što se i odustalo od te ideje. To je velika šteta jer taj paviljon, koliko mi je poznato, ni danas nema neku posebnu funkciju, a znam da bi takav projekt željele financirati židovske organizacije iz svijeta. Prije nekoliko godina Festival tolerancije pokrenuo je sličnu inicijativu u staroj uljari, no ni to se, čini mi se, nije pomaknuo s mrtve točke. U međuvremenu je Branko Lustig, osnivač Festivala židovskog filma i Festivala tolerancije, nažalost preminuo, a Zagreb još uvijek nema centar posvećen žrtvama Holokausta”, ustvrdila je Branka Sömen te zaključila:

“Ako ga ikad sagradimo, smatram da bi se taj centar trebao zvati ‘Branko Lustig’. Njegov najveći doprinos učenju mladih generacija o Holokaustu su njegova osobna svjedočenja u susretima s djecom po školama diljem Hrvatske. Nažalost, preživjelih logoraša sve je manje. Zato bih voljela objaviti knjigu Lustigovih sjećanja iz Auschwitza; imam njegove rukom pisane tekstove koje mi je godinama ispisivao i slao ili davao, još dok smo bili u Los Angelesu. Nevjerojatno je da čovjek s takvom životnom pričom nema knjigu, poštenu i pravednu, sa svim svojim postignućima.”