Kvoga tjedna, točnije 10. prosinca, obilježava se petnaest godina od smrti prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. I petnaest godina nakon smrti, mišljenja o Tuđmanovoj ulozi u stvaranju hrvatske države su podijeljena: dok je za jedne Tuđman otac moderne hrvatske države, za druge je jedan od glavnih krivaca za pljačku u procesu pretvorbe i privatizacije. Tuđman je bio poznat kao strastven ljubitelj sporta, osobito nogometa i tenisa. I dok je uživao gledajući nogometne utakmice hrvatske reprezentacije i NK Croatia, tenis je aktivno igrao dva puta tjedno gotovo do smrti. Njegov teniski partner u razdoblju od 1992. do 1999. bio je prvi izbornik hrvatske Davis Cup reprezentacije Bruno Orešar koji je nakon završetka karijere, početkom devedesetih, sudjelovao u stvaranju Hrvatskog teniskog saveza. Od 1992. bio je i stalni teniski partner Franje Tuđmana, a protivnici su im uglavnom bili druga dva Tuđmanova prijatelja, poslovni čovjek Suad Rizvanbegović i liječnik Velimir Šimunić.

Poslom se počeo aktivnije baviti 1995., kada je postao vlasnik bračkog Jadrankamena, najveće kamenarske tvrtke na području bivše države. Već tada je izazvao kontroverze jer se tvrdilo da je otezao s isplatom kupoprodajnog iznosa i oštetio državu za 325 tisuća tadašnjih njemačkih maraka. U isto vrijeme ušao je u vrlo uspješne splitske tvrtke Monter i Uzor, koje su tada zajedno zapošljavale gotovo dvije tisuće radnika, imale uhodane poslove i nekretnine na atraktivnim dalmatinskim lokacijama. Orešar je na vrhuncu svoje poduzetničke karijere postao jedan od vodećih dioničara Hrvatske gospodarske banke koja je u drugoj polovici 90-ih počela propadati, a iz tog vremena pamte se priče kako su Ivić Pašalić i Gojko Šušak spriječili Tuđmana da pomogne Orešaru u spašavanju posrnule banke. Kasnije je ušao u razne druge investicijske projekte koje je uglavnom financirala Hypo Alpe Adria banka, koji mu i danas stvaraju prilične probleme. U razgovoru za Nacional Orešar otkriva dosad nepoznate detalje iz svog prijateljskog odnosa s Tuđmanom te opisuje kako mu je to prijateljstvo štetilo u poslovnoj karijeri.

“U tom razdoblju dosta ljudi iz predsjednikova okruženja je bilo ljubomorno na mene zbog prijateljstva s Tuđmanom. Malo ljudi zna da je prije mene njegov teniski partner bio Gojko Šušak i čini mi se da on nikada nije prihvatio tu promjenu i nikada mu nije bilo drago što sam ja preuzeo njegovu ulogu. S druge strane, Ivića Pašalića nikada nisam upoznao tako da o njemu ne mogu pričati”, započeo je Orešar svoju priču o prijateljstvu s Franjom Tuđmanom.

NACIONAL: Kako je počelo vaše prijateljstvo s predsjednikom Tuđmanom?

Predsjednika Tuđmana upoznao sam na primanju za sudionike Olimpijskih igara u Barceloni 1992. U to vrijeme bio sam izbornik Davis cup reprezentacije, a Goran Ivanišević i Goran Prpić u Barceloni su osvojili prve dvije medalje za samostalnu Hrvatsku na Olimpijskim igrama. Nekoliko dana kasnije srebro su u povijesnom finalu osvojili košarkaši, ali kronološki gledano dvije bronce tenisača bile su prve medalje. Nakon toga je bilo primanje kod predsjednika Tuđmana gdje sam ga prvi put upoznao, a on me odmah pozvao da odigramo jedan meč. Takav poziv nisam mogao odbiti i vrlo brzo smo počeli po dva puta tjedno, srijedom i nedjeljom, igrati zajedno.

NACIONAL: Kakav je bio prvi dojam koji je Tuđman ostavio na vas?

Odmah sam primijetio da je Tuđman bio jako sistematičan i da je po cijele dane radio. Ubrzo mi je postalo jasno koliko je predan svome poslu i cilju za koji se bori i mislim da su mu baš ta teniska druženja služila kao ispušni ventil, kao mjesto na kojem se mogao malo opustiti i bar na trenutak zaboraviti na posao.

NACIONAL: Kakav je Tuđman bio tenisač?

Njegovu tenisku vještinu treba podijeliti na dva razdoblja. On je sasvim sigurno napredovao i igrao bolje 1995. nego 1992., kada smo počeli. Uostalom, on je bio stariji gospodin, a ne školovani igrač i tu nema diskusije. Unatoč tome, imao je nešto posebno: najvažnije poene odigravao je najbolje u cijelom susretu. Vidjelo se da se nije bojao teških situacija, da je znao donositi odluke. Drugo razdoblje je bilo nakon što se razbolio i normalno je da je tada njegova igra bila lošija.

NACIONAL: Je li prihvaćao vaše savjete?

Tuđman mi je bio jako simpatičan i prema meni je imao specifičan odnos. S jedne strane je bio jako autoritativan, ali je zato na terenu prihvatio da sam ja gazda te je slušao moje savjete. S te strane ga nikada nisam doživio kao autoritativnu osobu. Bio je to specifičan, ljudski odnos u kojem je on mene prihvatio kao prijatelja, a ja sam ga doživljavao kao djeda.

NACIONAL: U javnosti vas se često prozivalo da ste Tuđmanu puštali mečeve, je li to istina?

Nije istina jer sam mu bio partner i samim time sam morao pobjeđivati. Nikada nisam igrao protiv njega, a uglavnom smo Tuđman i ja igrali protiv Velimira Šimunića i Suada Rizvanbegovića. Istina je da je Tuđman volio pobjeđivati i da je bio jako ljut kada bismo izgubili, ali to se vrlo, vrlo rijetko događalo. Ljudi vole pričati i izmišljati i moje druženje s Tuđmanom me stajalo dosta u životu, ali kada bih trebao birati, ponovio bih sve to. Puno sam puta razmišljao o tome jer od tog druženja nisam imao nikakve koristi, nego samo brdo problema.

NACIONAL: Kakav je Tuđman bio kada biste izgubili meč?

Tuđman stvarno nije volio gubiti. Ni u čemu. Ni na kartama, ni u tenisu i zato je volio igrati sa mnom jer smo uglavnom pobjeđivali. Sjećam se da smo jednom igrali protiv Nike Bulića, tadašnjeg predsjednika Teniskog saveza, i Željka Franulovića koji je također nekada bio teniski profesionalac, a kasnije dužnosnik u ATP-u. Njih dvojica su bili u odličnoj formi i uspjeli su nas nakon tri naporna i duga seta pobijediti. Mislim da smo igrali više od dva sata taj meč koji je završio iza 11 navečer, a nakon toga smo otišli na večeru. Večera je trajala možda sat i pol, a Bulić i Franulović su se malo ”razveselili”. Tuđman je obično tokom večere popio najviše dva gemišta, ali te večeri nije uopće pio i to mi je bilo malo čudno. Negdje oko jedan ujutro se društvo trebalo razići, a ja sam izrazio žaljenje što sutradan ne možemo odigrati revanš jer je Franulović morao na put. Kad je Tuđman to čuo, odmah je predložio da idemo odigrati novi meč tu istu noć, a naravno da Bulić i Franulović predsjednika nisu mogli odbiti. Ja sam od početka večere vidio da Tuđman baš nije raspoložen i pretpostavljao sam da bi se baš ovo moglo dogoditi, pa sam stavio trenirku sušiti na radijator, dok su Bulić i Franulović izvukli mokre trenirke i igrali su u njima. Dakle, u jedan ujutro smo počeli meč i odigrali još dva seta koja smo mi s lakoćom dobili jer nam Bulić i Franulović, ”veseli” i u mokrim trenirkama, jednostavno nisu mogli parirati. To vam je najbolji primjer koliko nije volio gubiti.

NACIONAL: Je li vas Tuđman ikada nagovarao da uđete u politiku?

Nekoliko mi je puta predložio ulazak u politiku i nekakve funkcije, ali odbio sam ga jer me to nije nimalo zanimalo. Godine koje sam proveo s Franjom Tuđmanom jedne su od najljepših u mojem životu. Bio sam uz njega do samog kraja i gledao što bolest može napraviti od čovjeka. I u tim trenucima fascinirala me njegova želja za životom i uvijek ću ga pamtiti takvog, premda je sigurno povlačio i neke krive poteze. To se pogotovo vidjelo kada se razbolio i kada više jednostavno nije mogao prihvatiti toliko informacija, a odluke je donosio na temelju informacija koje je dobivao od vrlo uskog kruga ljudi.

NACIONAL: Bili ste u Tuđmanovom društvu na Brijunima prije početka Oluje.

Dan prije Oluje je bio jedini dan kada ga uopće nismo vidjeli i kada se potpuno povukao u osamu. Znali smo samo da se održao sastanak s hrvatskim vojnim i političkim vrhom i pretpostavljali smo da bi se moglo dogoditi nešto veliko, ali nismo točno znali što. Obično bi nas Tuđman pozvao na par dana na Brijune i vidjeli bismo ga barem jednom dnevno, a predvečer bismo odigrali teniski meč, no nakon tog sastanka se povukao i nismo ga vidjeli. Tek dan-dva od početka akcije Oluja je prvi put sjeo s nama za večeru i moglo se vidjeti olakšanje na njegovom licu.

NACIONAL: Kako ste doznali za njegovu bolest?

O njegovoj bolesti se nije puno znalo i moram priznati da nas je sve iznenadilo kada smo doznali da je teško bolestan jer se na njemu to nije vidjelo. On je bio u bolnici Walter Reed u Washingtonu i tek tada sam saznao da je bolestan, nikome to prije nije rekao. Bilo je to jedno dosta turbulentno razdoblje. Dok je on bio u Washingtonu, u Zagrebu su se dogodile demonstracije za Radio 101 i čini mi se da se tada dogodio jedan dosta veliki zaokret u njegovoj politici. Do te 1996. Tuđmana sam doživljavao kao oca ove države i to prije svega zbog njegovih zasluga u ratu i u svemu što se događalo u ratnom razdoblju i obrani Hrvatske. Međutim, kako je rat jenjavao, trebalo je donositi sve više odluka vezanih uz gospodarstvo, a to ipak nije bila njegova jača strana. Tuđman je dolazio iz jednog drugog okruženja i nije imao iskustva sa slobodnim tržištem i mislim da mu je bilo teško donositi odluke i upravljati sa svim. Iz svog iskustva mogu reći da su tim procesima u Hrvatskoj u to vrijeme upravljali drugi ljudi. Neki bolje od Tuđmana, neki lošije, ali znam da Tuđman u tom dijelu nije bio u mogućnosti donositi ozbiljne odluke. Sve to ne umanjuje njegove velike liderske sposobnosti koje su Hrvatskoj u ratnom periodu bile itekako potrebne.

NACIONAL: Bili ste dobar prijatelj s Tuđmanom, ali i s Ivanom Jarnjakom. Što se točno dogodilo nakon prosvjeda za Radio 101 i Tuđmanovog povratka s liječenja u SAD-u?

Prosvjed na Trgu se dogodio u trenutku dok je Tuđman bio na liječenju u Washingtonu i, ako se dobro sjećam, od nekoga je došao nalog da se ljude s Trga mora maknuti. Jarnjak je posljednji čovjek na svijetu koji bi taj nalog poslušao i na kraju je cijeli prosvjed prošao u najboljem redu. Siguran sam da nalog nije došao od Tuđmana, ali on Jarnjakovu odluku da ne izvrši tu naredbu nije baš najbolje prihvatio te je Jarnjak morao podnijeti ostavku. Od koga je naredba došla i zašto se Tuđman priklonio toj osobi, a ne Jarnjaku, to nikada nisam saznao.

NACIONAL: Jeste li se ikada posvađali s Tuđmanom?

Samo jednom je došlo do razilaženja u mišljenju između mene i Tuđmana. Išli smo na ono legendarno četvrtfinale Svjetskog nogometnog prvenstva u Francuskoj 1998., na utakmicu protiv Njemačke. Sjećam se da sam na utakmici sjedio blizu njemačkog kancelara Helmuta Kohla i da sam se rukovao s njim nakon svakog našeg gola. Nakon utakmice smo otišli do igrača i Tuđman je tada napravio nešto njemu potpuno nekarakteristično. Čestitao je igračima i rekao da su napravili dovoljno i da je polufinale veliki uspjeh. Moram priznati da me to iznenadilo jer je on uvijek želio više, pobjede su mu uvijek puno značile i nije volio gubiti, a često je znao govoriti i da su Hrvati najbolji narod na svijetu. Rekao sam mu da se ne slažem s tim jer imamo veliku i jedinstvenu šansu postati svjetski prvaci i da se nikako ne bismo smjeli zadovoljiti samo ulaskom u polufinale. Nije bio zadovoljan što sam mu proturječio i cijelu večer više nije progovorio sa mnom.

NACIONAL: Je li Tuđman utjecao na igru i sastav reprezentacije?

O tome se često pričalo i igra reprezentacije je često bila tema razgovora. Tuđman nije toliko govorio o taktici, ali je bio strastven prema nekom od igrača. Ako mu se neki igrač svidio, onda je napravio sve što je mogao ne bi li Ćiru Blaževića nagovorio da taj igrač bude u prvoj momčadi. Zbog toga sam prilično siguran da Dražen Ladić ne bi branio na Svjetskom prvenstvu da nije bilo Tuđmana. Ladić sezonu prije Francuske nije bio u dobroj formi i Ćiro je ozbiljno razmišljao kako bi ga zamijenio, ali Tuđman je Ladića jako volio i uspio je nagovoriti Ćiru da ga ostavi na golu. To se na kraju pokazalo kao odlična odluka jer bez Ladića sigurno ne bismo bili treći na svijetu.

NACIONAL: Kada ste posljednji put vidjeli Tuđmana?

Zadnji put sam ga vidio možda mjesec ili dva mjeseca prije njegove smrti. Zapamtio sam to jer je na tenis došlo par ljudi iz Vlade koji su s Tuđmanom razgovarali o prodaji HT-a Deutsche Telekomu zbog manjka u proračunu i sjećam se da je Tuđman naredio da se HT proda Nijemcima, ali je i zapovjedio da se proba dobiti što je veća moguća cijena. Znam da je već bila zima i igrali smo pod balonom. Tuđman se tada već jako teško kretao i jedva je mogao stajati na nogama, ali je svejedno želio igrati tenis. Znao je da mu tenis pomaže i igrao ga je dok god je imao snage.

NACIONAL: Jeste li ikada s njim razgovarali o bolesti, o tome kako ona utječe na njega i kako se nosi s njom?

Ne. On nikada nije otvarao tu temu, a ja sam smatrao da bi to bilo nepristojno. Bilo mi je teško gledati nekoga tko mi je drag kako gubi kosu i nisam smatrao da je potrebno razgovarati o tome. Pokušao sam svojim prisustvom pomoći i uz tenis mu olakšati život.

NACIONAL: Kako je došlo do toga da ste bili među posljednjim čuvarima počasne straže uz odar Franje Tuđmana?

Da, Suad Rizvanbegović, Velimir Šimunić i ja smo bili u posljednjoj počasnoj straži uz Tuđmanov lijes. Nas trojica smo bili s jedne strane, ali se nažalost ne sjećam tko su bila trojica s druge strane. Mnogo mi je ljudi reklo da je Tuđmanova želja bila da upravo nas trojica budemo u posljednjoj straži. To mi je bila i još jest velika čast i dokaz da mi je Franjo Tuđman bio veliki prijatelj.

NACIONAL: Što mislite koja je najveća zabluda o Tuđmanu, petnaest godina nakon njegove smrti?

Mislim da je najveća zabluda ta da se smatra da je on upravljao određenim procesima i da je imao presudnu moć kada su u pitanju neke gospodarske odluke. Tuđman nije imao ni znanje ni dovoljno informacija o stvarnoj gospodarskoj situaciji i odlukama koje su se donosile. Upravo u tome je, čini mi se, najveća greška kada se ocjenjuje njegova uloga. Prije svega tu mislim na njegovu ulogu u privatizaciji jer smatram da nije toliko utjecao na sve nepravilnosti koje su se u tom procesu događale. S jedne strane privatizacija se nikada ne zaboravlja, a s druge se zaboravlja na vrijeme u kojem smo živjeli početkom devedesetih. Zaboravlja se na Miloševića, zaboravlja se na Engleze koji vam dolaze i sude o vama i pokušavaju vas pomiriti s onima k oji vas napadaju. Meni je bilo puno draže da me predstavlja Tuđman nego Milošević i mislim da su Tuđmanove ideje bile ispravne. Te stvari se zaboravljaju, a sudi mu se u kontekstu ove velike gospodarske krize.

NACIONAL: S druge strane, mislite li da bi Tuđman bio zadovoljan današnjom Hrvatskom?

Teško mi je suditi o tome. Jednako kako je teško ocjenjivati danas njegovu ulogu, tako mi je teško govoriti o tome kako bi on vidio današnju Hrvatsku. Da sam povjesničar, politolog ili analitičar možda bih vam i mogao dati odgovor, ali jako mi je teško iz današnjeg konteksta dati tu ocjenu. Mislim da ćemo za konačnu ocjenu o Tuđmanovoj priči trebati pričekati još najmanje pedeset godina.