Predstava ‘’Yira, Yira’’ 24. svibnja će se izvesti u HNK u Zagrebu i ujedno otvoriti 20. sezonu festivala Queer Zagreb, a nastala je u suradnji autora Brune Isakovića i Nataše Rajković s izvođačicama/ima, seksualnim radnicama/ima i queer aktivistkinjama/ima iz Argentine. Njihove osobne priče otkrivaju mnoge skrivene aspekte prostitucije, a seksualni rad pritom se pokazuje u previranju između osobne odluke i životnih okolnosti.

Bruno Isaković je koreograf, plesač, performer i plesni pedagog. Diplomirao je suvremeni ples u Amsterdam School of the Arts 2009. Dobitnik je nagrade žirija za najbolju solo izvedbu na međunarodnom festivalu Solo Dance u Budimpešti te nagrade struke za najboljeg koreografa (“Nečastive”, 2016). Umjetnički je direktor festivala Sounded Bodies u Zagrebu.

NACIONAL: Vašom autorskom predstavom ‘’Yira, Yira’’ počet će obilježavanje 20. sezone Queer Zagreba, i to u HNK u Zagrebu. Koliko je taj festival važan?

Jako je važan, a to smo htjeli naglasiti i programom koji se strateški održava u suradnjama s velikim institucijama. Pomak je opipljiv, aktivizam je učinio svoje, kao i kulturni angažman udruge Domino. Neke stvari koje danas radimo činile su se nevjerojatnima prije deset ili dvadeset godina. Zar biste pomislili da će Hrvatska pošta povodom održavanja Queer Zagreba napraviti prigodnu dopisnicu koju će oslikati odlična Tisja Kljaković Braić? Domino se spojio s važnim institucijama i to je genijalno. Sveučilište Yale radi konferenciju u SAD-u o queeru, a posvećuje i broj časopisa American Theater Queer Zagrebu. The British Museum surađuje s Queerom na edukaciji kustosa o gledanju izložbi i fundusa kroz queer percepciju. U Queer Zagreb su se uključili aktivno Ansambl Lado, Etnografski muzej i Institut za etnografiju i folkloristiku tražeći queer u domaćoj baštini. To su konkretni pomaci koje je prije bilo nemoguće zamisliti.

NACIONAL: Sigurno su vidljivi pomaci i u samom društvu, kad je queer u pitanju.

Apsolutno! Kad je u pitanju prostor bivše Jugoslavije, Hrvatska je uz Sloveniju predvodnica kad su u pitanju LGBTQ prava. Naravno, uvijek ima prostora za rad na postizanju potpune jednakosti, to je priroda stvari, ali na institucionalnoj razini puno se toga promijenilo. I dalje, da se razumijemo, ima homofobije u društvu, a ona se često krije u detaljima, u svakodnevici koja prešućuje različitost u obitelji, na poslu, na ulici, ali i to će se promijeniti sa snažnijom LGBTIQ zajednicom i većom vidljivošću različitosti svakog od nas koji činimo ovo društvo.

NACIONAL: Koliko je vama kao umjetniku važno da ste dali doprinos borbi za prava zajednice koje ste dio?

Osjetio sam potrebu biti uključen u aktualnost jedne borbe, vala i energije koja je bila preduvjet za pomake nabolje. Iako moj aktivizam nije bio definiran ili vezan uz gay identitet, koliko uz šire polje slobodarskog razmišljanja koje je potrebno da se različiti identiteti mogu osjećati sigurno u kolektivu.

Kad sam stupio u brak sa svojim partnerom Zvonimirom Dobrovićem, danas znam – gledajući unazad – da kao par pred institucijama imamo prednosti koje prije kao nismo imali. To su one vidljive promjene i sigurnosti koje se ostvaruju borbom za jednaka prava pred zakonom, a za tu borbu je trebalo imati hrabrosti, znanja i volje.

NACIONAL: Vratimo se na predstavu koja obrađuje problem seksualnog rada i prostitucije, prodavanje i kupovanje seksa i seksualnog sadržaja. Kako je nastajala ideja i koja je poruka, koja pitanja otvarate?

Ideju sam dobio kad je Rijeka bila Europska prijestolnica kulture pa smo radili projekt Dopolavoro, dakle tema je bila rad, način razmišljanja o novim uvjetima rada, odnos prema razvitku rada. Kad su me pozvali da radim predstavu o radu, počeo sam razmišljati o tome tko zapravo najviše zna o radu. Naravno, seksualni radnici! S Argentinom, argentinskim umjetnicima i performerima već sam više puta surađivao. U Argentini je seksualni rad legaliziran, jedino je ilegalno biti svodnik. Tu se rađa i glavni sukob između seksualnih radnika i radnica s jedne i feministica i abolicionista s druge strane. Abolicionisti u Argentini žele zabranu prostitucije, jer tvrde da je svaki oblik seksualnog rada nasilje nad ženama. Na sličnom tragu razmišljanja je i domaći feminizam. Međutim, seksualni radnici u Argentini su se tamo nevjerojatno osnažili upravo jer prostitucija nije zabranjena pa je moguće da argentinske seksualne radnice i radnici osnivaju svoje sindikate koji zastupaju njihove interese. A ti interesi se tiču boljih higijenskih, zdravstvenih, sigurnosnih i društvenih uvjeta – legalizacija prostitucije jednostavno dovodi do veće sigurnosti za one koji se seksualnim radom bave.

Pripremajući se za predstavu razgovarao sam s 20-ak seksualnih radnika i radnica, između ostalih i s Georginom Orellano, predsjednicom sindikata seksualnih radnika, koja je rekla da su se oni dugi niz godina željeli organizirati, ali da jednostavno nisu imali alat za borbu s razinom stigmatizacije. Nisu znali pregovarati s vlastima, boriti se s onima koji te stigmatiziraju i omalovažavaju, a ne razumiju tvoju poziciju jer te vide isključivo i uvijek kao žrtvu. Ne vide drugu stranu, a one je vide, one je žive svaki dan, čak ponekad više nego noću. Kad razmišljamo o prostituciji, kao društvo isključivo mislimo o seksu, ali ne radi se samo o tome. Vrlo su to zanimljive priče i ti razgovori s njima su mi bili jako zanimljivo iskustvo. Ono što je zanimljivo jest da su im se javili s fakulteta humanističkih znanosti sa željom da istražuju kako rade, tko su, kakve su im okolnosti, dakle njihov svijet i kontekst, a ne samo usko stereotipno osuđivanje njihova rada. Zauzvrat su one od njih tražili alat – da ih nauče jeziku borbe za svoja prava, da mogu što jasnije i bolje aktivistički i pravno artikulirati svoje potrebe prema vlasti, prema društvu. Eto, tako je počelo stvaranje prvih organizacija seksualnih radnika i radnica u Argentini, ono što je danas njihov prilično moćan sindikat s kojim su se izborili za zakone, a danas organiziraju i svoj Pride i javno zauzimaju ulice koje im oduvijek pripadaju.

NACIONAL: Što pokušavaju?

Žele biti vidljive, žele destigmatizaciju. Jer unatoč zakonima, u društvu je i dalje prisutna stigma prostitucije, naravno puno manja nego u Hrvatskoj. Primjerice, u Argentini neki klijenti otvoreno pričaju o tome da koriste usluge seksualne radnice, iz kojih razloga ih koriste. A klijenti su ljudi svih dobi i skupina, ima i profesora, liječnika, pisaca, a samo se otvorenošću može boriti protiv bilo koje stigmatizacije. U Hrvatskoj je to nezamislivo.

Bruno Isaković je zagrebački koreograf, plesač, performer i plesni pedagog. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Razlozi kupnje seksualnih sadržaja nisu uvijek očiti, kao što ste spomenuli. O čemu se radi?

U predstavi će se čuti neke od tih priča. Primjerice, neki ljudi seksualne usluge kupuju iz straha od seksa, neki da bi nešto naučili, neki žele samo društvo ili razgovor, zagrljaj, neki samo masažu, uopće nije uvijek seks u pitanju. Da se razumijemo, predstava ne romantizira seksualni rad, jer okolnosti tog rada su teške, ali taj rad je činjenica i zabrana ga neće iskorijeniti, međutim, zakonska regulativa će ga učiniti manje opasnim za živote onih koji se njime bave. To je bit legalizacije, jer kao što mi je jedna od njih rekla: što imamo veća prava, to imamo manje seksualnih radnica ubijenih i bačenih u grabu pored ceste. Upravo zato mi je ova predstava važna, jer donosi priče koje se dogode iz nekih životnih okolnosti, uglavnom teških, ali želim dati do znanja da seksualni rad postoji i da društvo sigurno neće imati koristi od toga ako je taj rad ilegalan. Zabrana i kriminalizacija je najgore rješenje. Zapravo, nije rješenje, već je guranje stvari pod tepih nauštrb seksualnih radnica i radnika koji na taj način trpe veće i kontinuirano nasilje. Dekriminalizacija je korak ka njihovoj većoj sigurnosti.

NACIONAL: Je li to moguće očekivati u Hrvatskoj, je li to i neko pitanje koje postavljate predstavom?

Apsolutno! Bit će razgovor sa svim izvođačima pa će se moći čuti iskustva iz prve ruke. Isto kao što je homoseksualnost dekriminalizirana pa se nije društvo raspalo, već je samo postalo sigurnije za mnogo ljudi. Isto tako treba razgovarati i o tome da postoje ljudi koji su seksualni radnici i da su na margini društva i zakona, a ne bi trebali biti.

NACIONAL: Koliko je Hrvatska slična Argentini? ‘’Na prvu’’ se čini da je sličnost dosta velika, kad je u pitanju povijest ili kultura.

Kad su u pitanju ljudi, Argentinci su puno srčaniji, otvoreniji, vole se grliti, ljubiti, o seksu pričaju prilično otvoreno. Kod njih seks nije toliki tabu, u Hrvatskoj je seks još uvijek tabu tema. Zbog same te činjenice, u Hrvatskoj je potrebno još puno puno rada da bi se probila ta mentalna barijera. Kad u Hrvatskoj kažeš nekome da je kurva, to se smatra uvredom. U Argentini se po tom pitanju dogodilo slična stvar koja se u gej populaciji dogodila s riječi ‘’peder’’. Gej populacija je riječ ‘’peder’’, koja se zapravo smatrala vrlo ružnom i uvredljivom, učinila riječju koja više nije uvreda. Mi je izgovaramo s ponosom. Tako je u Argentini s riječju ‘’kurva’’, seksualne radnice riječ ‘’puta’’ izgovaraju s ponosom. S te riječi su maknuli uvredljivost. Iza te riječi stoji otpor, snaga, neslomljivost.

NACIONAL: Koji je cilj predstave?

Nataša Rajković i ja smo željeli predstavom progovoriti o radu kroz vizuru seksualnog rada. Seksualne radnice i radnici su puni životnih priča, oni razmišljaju o radu, javnom prostoru, vremenu, intimi, seksu, o svemu onome o čemu mi pričamo. Progovoriti o tim temama iz pozicije seksualnog radnika nije nešto čemu imamo prilike često svjedočiti, i mi smo željeli njome dati glas koji ćemo čuti. Ovaj put na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu na svečanom otvorenju 20. Queer Zagreba. S najveće društvene margine u najveći centar hrvatske kulture. To je suština koja mijenja perspektive. Na margini društva nalaze se ljudi koji se jako propituju, koji su se sigurno nekoliko puta dobro ‘’preispitali’’, oni su se više puta u životu sigurno i slomili, pričaju na način da kod njih nema laži, lažnih propovijedi. Tu smo gdje jesmo, pričamo svoju priču. To je ova predstava – neuvijena iskrenost.

NACIONAL: Predstavu izvode aktivistkinje i seksualne radnice iz Argentine. Kako kaže popratni tekst predstave, njihove osobne priče otkrivaju mnoge skrivene aspekte prostitucije, a seksualni rad pritom se pokazuje u previranju između osobne odluke i životnih okolnosti. Kakve su njihove osobne priče, jesu li te priče uvijek isprepletene s nekim lošim životnim navikama ili lošom obiteljskom situacijom?

Preporučio bih vam na TED talku snažan govor te iste žene, Georgine Orellano, predsjednice organizacije AMMAR, o osobnom izboru da bude kurva. Ona je imala ‘’normalan’’ posao i rekla je da se danas osjeća puno više kao žena kad dobije novac za seksualne usluge koje pruža, nego kao tajnica nekog direktora koji ju je maltretirao svakodnevno. To sigurno nije svima lagana pozicija, mnogima je teško pojmiti da bi prodavao ili prodavala svoje tijelo. A posebno je teško shvatiti da među seksualnim radnicima i radnicama ima ljudi koji nisu s margine, koji su ‘’svakodnevni’’, obični ljudi koji su taj posao izabrali.

Svi izvođači u predstavi pripadnici su različitih društvenih staleža – Leandra Atenea Levine Hidalgo je transseksualka koja dolazi iz situirane obitelji, Juan Ejemplo je iz malog sela, on kako kaže u predstavi: „voli ulicu“, Pichón Reyna ima zanimljivu priču jer je završio filozofiju, i, na kraju, Sofía Tramazaygues, koja je svojim seksualnim radom razvila vrlo snažnu aktivističku crtu za osnaživanja prava seksualnih radnika i radnica i članica je AMMAR-a.

NACIONAL: Kako je to zamišljeno? Kao predstava, stand-up, razgovor?

U sve sam to ušao bez iskustva rada s ljudima koji nisu izvođači, performeri, kazališni ili plesni radnici. Nataša Rajković je imala to iskustvo i tu smo se odlično dopunjavali u pristupima. Međutim, shvatio sam – kad sam ih vidio na sceni – oni su rođeni performeri, oni sebe nose na sceni. Navikli su da ih promatraju pa nemaju čak ni tremu.

NACIONAL: Što ste naučili iz cijelog ovog iskustva?

Moja prvotna misao oko ovog projekta bila je ‘’oslobodimo edukacijsku moć’’. Ljudi od njih kupuju usluge, a istovremeno moraliziraju o istim tim stvarima koje kupuju. To je licemjerno, društvo je licemjerno, a seksualni radnici nisu. Oni žive iskreno.

NACIONAL: Oni legalno posluju u Argentini. Imaju obrt, plaćaju porez, slično onome o čemu se prije desetak godina pričalo u Hrvatskoj, ali je rasprava utihnula?

Tako je, zarađuju legalno na razne načine. Imaju YouTube kanale, primjerice. Odgovaraju na pitanja, imaju vrlo bogat sadržaj na društvenim mrežama.

NACIONAL: Kakav je vaš osoban odnos prema njima, prema takvoj vrsti rada?

Kao i sa svime. Meni je bilo koji oblik posla koji je pod prisilom, tijekom kojeg je osoba nezadovoljna, neprihvatljiv. Seksualni rad je utoliko loš što u sebi nužno ima tu neku tamnu stranu, događa se – da se ne zavaravamo – puno loših stvari. Naravno da u seksualnom radu postoji mogućnost da se nekoga povrijedi, posebno ako nekome to nije izbor, već prisila. To nije seksualni rad i legalizacija o kojoj se govori. No, apsolutno je potrebno regulirati i dekriminalizirati seksualni rad koji je osobni odabir, u kojem netko sam odlučuje kako radiš, s kim to radiš, u kojem možeš kontrolirati emocije kao i u svakom drugom poslu. To što je nekome teško zamisliti kako se itko može samovoljno baviti seksualnim radom, ne znači da takvi ljudi ne postoje i da ne zaslužuju sigurnost i poštovanje. Upravo oni koji seksualne radnice i radnike drže izvan zakona ih najmanje poštuju prvenstveno kao ljude, a ona nalaze opravdanja da te osuđujuće stavove predstave kao brigu za njih. Ako ti ljudi žele prava, tko im to ima pravo oduzeti ili odlučiti da ih ne smiju imati. U svakom poslu moraš imati jasan stav o sebi. Kad netko kaže ‘’ne možeš samo tako prodavati svoje tijelo’’, to mi zvuči kao uzurpiranje nečije slobode. Zašto? Ja svoje na neki način isto prodajem. Ja kao izvođač svoje tijelo ne doživljavam isključivo intimnim, dodire ne doživljavam na isti način kao ulaz u moj intimni prostor, kao plesač sam vrlo taktilan, nemam problem razodjenuti se pred ljudima, golotinju ne doživljavam kao da gubim intimu, to je recimo priroda mog posla kao performera. Neki drugi, pak, svoje tijelo mogu pokazati samo nekome ili nikome. Svatko ima vlastiti odnos prema tome.

NACIONAL: Jeste li nakon razgovora s njima potvrdili svoje stavove?

Jako sam puno naučio o društvenim okolnostima u kojima se ti ljudi nalaze, shvatio sam i okolnosti u kojima se seksualni rad promatra kao osobni izbor. Sa sigurnošću mogu reći da je kriminalizacija prostitucije pogrešna na više razina. Otkad je svijeta i vijeka prostitucija postoji, ona neće nestati. Slična je stvar s abortusom. Ako ga zabraniš, imat ćemo vješalice i mrtve žene. Zabranjivati prostituciju može samo netko tko ne razumije ovakve stvari, a meni je čudno da se oni koji se zalažu za pravo na izbor istovremeno zalažu za kriminalizaciju prostitucije.

NACIONAL: U Hrvatskoj još uvijek prevladava konzervativniji pogled na prostituciju, kako je u Argentini tekao taj proces, koliko je trajalo sve to da bi seksualni radnici danas imali legalan posao?

Teško je povjerovati iz perspektive Hrvatske, ali u Argentini je prostitucija zakonski regulirana gotovo 150 godina. AMMAR (Udruga seksualnih radnica u Argentini) je danas najveća organizacija za prava seksualnih radnica i ima nekoliko desetaka tisuća članica koje se aktivno bore za svoja radnička prava.

NACIONAL: Što očekujete u Hrvatskoj, od publike?

Predstava će učiniti važnu promjenu, o prostituciji će govoriti iz pozicije seksualnih radnika i radnica i njihovi glasovi će se čuti. To kod nas kad se govori o prostituciji nije čest slučaj, jer kriminalizacija seksualnog rada sprječava da se o tome otvoreno govori i da o tome govore oni koji se tim radom bave. Nama je i simbolika važna, margine koja s centralne scene u Hrvatskoj progovara o sebi onima koji o tome malo znaju, ili se prave da ne znaju. Početak svake promjene je subverzija, pa tako i ove.