Paraolimpijac Bruno Bošnjak prvi je osvajač paraolimpijske medalje za Hrvatsku, ali neumornog 38-godišnjaka rođenog u Zagrebu, koji živi u Austriji, najviše opisuje “snaga volje” koju ima za život, a njegova životna priča dostojna je ozbiljnog filmskog scenarija.

Prvi put je na snowboard stao kao 11-godišnjak. Već dvije godine kasnije počeo se natjecati i tada su krenuli snovi o nastupu na Zimskim olimpijskim igrama. Od početka bavljenja snowboardom Bošnjak je pokazivao izniman talent, a najbolje rezultate bilježio je u boardercrossu.

Nastupio je na dva svjetska juniorska i dva svjetska seniorska prvenstva, a ubrzo nakon toga njegov život i profesionalni put dobivaju novu dimenziju. Prije 16 godina bio je paraliziran, dva puta se borio za život, a danas drugi put nastupa na Zimskim olimpijskim igrama. Ovoga puta je u Pekingu, gdje su pred njim velika očekivanja, a 2018. je u Pjongčangu osvojio prvu povijesnu medalju za Hrvatsku na Zimskim paraolimpijskim igrama, točnije broncu u snowboardu, u disciplini banked slalom. Na otvaranju 13. Zimskih paraolimpijskih igara, 4. ožujka u Pekingu, hrvatsku zastavu nosio je upravo Bruno Bošnjak. Čitateljima Tempa je ispričao svoju životnu priču, s ciljem da motivira i druge ljude na borbu i neodustajanje od svojih ciljeva.

HINA/Damir Senčar

Bruno je bio strastveni sportaš, na korak do plasmana na Zimske olimpijske igre u Torinu, ali sudbina je prije 16 godina htjela drugačije. Na jednoj od kvalifikacijskih utrka tada se teško ozlijedio. Slomio je vratnu kralježnicu i ostao paraliziran. Unatoč najgorim prognozama za život, a pogotovo za nastavak karijere, Brunina snaga volje je pobijedila. Uspio je opet prohodati. “Na glavačke sam pao 2006. godine i slomio peti kralježak. Prognoze su stvarno bile jako loše, ali ja sam bio svjestan svega i bez obzira na sve, samo sam razmišljao kad ću se opet vratiti na stazu i sportu općenito”, prisjetio se Bošnjak.

“Svaki dan je oporavak išao ka boljem. Svakodnevno mi se javljao novi živac i taj pomak za pomakom koji sam uočavao mi je dao snagu za dalje. U glavi sam bio jak i motiviran da ponovno idem u sport”, dodao je.

Nakon teške i neizvjesne četverogodišnje rehabilitacije, Bošnjak je uspio ponovno stati na noge i već tada je imao čvrste planove. Vrlo brzo je nastavio s treninzima i ponovno stradao.

“Počeo sam osjećati kako mi se vraća snaga i kako sam sve sigurniji. Na jednom od treninga, vozio sam bicikl po šumi i nezgodno sam pao s njega. Udarac je bio jak, ali sam čak sam došao do auta, nazvao curu da dođe po mene i tek onda sam shvatio da su mi stradala dva kralješka. U svakom slučaju sam bio zadovoljan da mi, kao ni kod prvog pada, nije presječena leđna moždina, jer bi u tom slučaju najvjerojatnije umro. Znao sam da ni tada nema predaje i da odustajanje ponovno nije moja opcija”, ispričao je Bošnjak kako je drugi put za malo poginuo.

“Cijeli oporavak je došao u pitanje jer su se pojavili novi problemi s kralježnicom. U rehabilitacijskom centru sam bio zvijezda, jer sam vrlo brzo ponovno stao na noge. Svjestan težine ozljeda i svega što one nose u budućnosti, nisam odustajao i zacrtao sam cilj”, prisjeća se Bošnjak.

Ispričao nam je kako je sve počelo s paraolimpizmom i njegovim planovima za nastup na Zimskim paraolimpijskim igrama. “Suočen s ozljedama i svjestan da je moja dotadašnja karijera završila, počeo sam se interesirati za paraolimpijske igre i kad sam našao što bi me interesiralo, donio sam odluku. Bio mi je san nastupiti na Olimpijskim igrama, a sada ću nastupiti na Paraolimpijskim igrama”, ispričao je Bošnjak i dodao kako je vrlo brzo to i ostvario. U južnokorejskom Pjongčangu osvojio je broncu, prvu hrvatsku medalju u povijesti na Zimskim paraolimpijskim olimpijskim igrama.

Na aktualnim Zimskim paraolimpijskim igrama u Pekingu Bošnjak brani broncu osvojenu u snowboardu u Južnoj Koreji 2018. godine. “Moram naglasiti da je konkurencija puno jača nego prošli put. Ovaj put nema favorita i svaki natjecatelj od najboljih deset može pobijediti. Snage su izjednačene i bit će zanimljivo pratiti nijanse koje će svakog od nas izdvojiti”, komentirao je Bošnjak.

Zanimalo nas je koje nijanse mogu biti presudne i što bi Bošnjaku najviše odgovaralo. “Veliku ulogu može odigrati kilaža, jer kod spusta normalno je da natjecatelji s većom kilažom idu brže kada se sjure. U tom slučaju vrlo teško mogu nadoknaditi razliku. Zato meni više odgovaraju tehnički zahtjevnije staze. Lakši sam od konkurencije i u zahtjevnijim stazama sam u prednosti”, naglasio je Bošnjak. “Unatoč jakoj konkurenciji, sigurno se od mene očekuje da osvojim medalju”, dodao je.

Uz Brunu Bošnjaka na Zimske paraolimpijske igre u Peking otputovali su mlada skijašica Lucija Smetiško koja nastupa u alpskim disciplinama, Damir Mizdrak, slijepi, odnosno slabovidni skijaš koji će također nastupiti u alpskim disciplinama, te nordijac Josip Zima koji je prije nekoliko dana dobio pozivnicu za nastup.

Bruno Bošnjak prvi je hrvatski paraolimpijac koji je osvojio medalju na Zimskim olimpijskim igrama, i to u Pjongčangu 2018. godine. FOTO: HINA/Damir Senčar

Bošnjak je pohvalio 17-godišnju Luciju Smetiško i naglasio kako je pred njom uspješna karijera. “Lucija je perspektivna i pred njom je sigurno uspješna budućnost. Osvajanje medalja za Hrvatsku je sigurno pred njom”, komentirao je Bošnjak.

Hrvatski sportaši s invaliditetom prvi put su na Zimskim paraolimpijskim igrama nastupili u Salt Lake Cityju 2002. godine, a hrvatsku zastavu na otvaranju nosio je skijaš Tomislav Zadro. Svi nositelji hrvatske zastave su do Pekinga bili alpinci, što i ne čudi kada se zna da smo od 2002. do 2018. na Zimskim paraolimpijskim igrama imali predstavnike jedino u skijanju. Tek u Pjongčangu imali smo predstavnike i u skijaškom trčanju i snowboardu, baš kao što će biti i u Pekingu.

Malo je poznato da je Bošnjak svojedobno nastupao i u austrijskoj ragbi reprezentaciji, a otkrio nam je i planove nakon aktivnog bavljenja sportom. “Teško je predvidjeti kada će biti kraj aktivnog bavljenja sportom, ali sudeći po mojim ambicijama i volji sigurno imam planove i za budućnost”, komentirao je Bošnjak i dodao kako ležanje u krevetu i čekanje da prođe život sigurno nije opcija.

Svojim primjerom želi ohrabriti i druge ljude s invaliditetom i motivirati ih da nastave sa svojim snovima bez obzira na hendikep. “Život s invaliditetom u Hrvatskoj predstavlja veliki problem i još uvijek predrasude i određenu vrstu diskriminacije u društvu. Zbog toga se želim posvetiti edukaciji i motiviranju osoba s invaliditetom”, rekao je Bošnjak.

Prisjetio se i osobnih iskustava kada mu se dogodila tragedija, koja je zauvijek promijenila njegov život. “U početku sam mislio da moji problem nikoga ne zanimaju i nisam se trudio medijski istupati, a onda sam shvatio da svojim primjerom u medijima pomažem drugima da se pomaknu s mrtve točke i krenu stvari mijenjati na bolje”, rekao je.

“Primjerice, meni je još uvijek lijeva ruka oduzeta i ne mogu micati prstima, ali sam snagom volje naučio i s time živjeti. Sada je mogu koliko toliko koristiti. Prije s njom nisam mogao ništa, a danas jedem s njom i sam vežem cipele”, dodao je.

Bez obzira na pretrpani raspored, Bruno Bošnjak nađe vremena i za odmor, a najveća podrška su mu roditelji i djevojka koja ga sve češće prati na putovanja, pripreme i natjecanja. “To mi jako puno znači da imam podršku djevojke. Ipak mi je u društvu ugodnije izdržati sve obveze, a pogotovo nakon treninga kada djevojka skuha jelo ili me izmasira”, naglasio je. Osim roditelja i djevojke, veliku ulogu ima i njegov trener Stipe Tomljanović, koji mu je jedan od najboljih motivatora. “Kada vidim ostale ekipe na međunarodnim natjecanjima, šalim se da moj tim čine trener i ja”, našalio se Bošnjak.

Bošnjak se u budućnosti planira okrenuti edukaciji i motivaciji osoba s invaliditetom, a s obzirom na ostvareni uspjeh u sportu, uvjeren je i u uspjeh u radu s ljudima.