Daleko od očiju uglavnom nedovoljno obaviještene javnosti, postupcima obavijenim velom tajne, država se zdušno zalaže likvidirati jedno od najvrjednijih znanstveno-istraživačkih, kulturno-povijesnih i krajobrazno-ambijentalnih naslijeđa preostalih od bivše države. Da nije povremenih medijskih upozorenja i vapaja, o sudbini Brodarskog instituta u Zagrebu jedva da bi se išta znalo jer državne institucije sve informacije o toj baštini cijede na kapaljku ili zataškavaju. Nije li sve što je napadno tajnovito – a područje je javnog interesa – istodobno i sumnjivo ili, narodski rečeno, tko tu koga „mulja“ i s kojim motivima?

Brodarski institut, u bivšoj državi jedna od najvažnijih vojno-znanstvenih institucija te vrste u Europi, u najtežem je položaju od svog utemeljenja 1948. godine. Nakon osamostaljenja hrvatske države, 1991. prešao je u njezino vlasništvo i upisan je u Registar znanstveno-istraživačkih ustanova na području strojarstva i brodogradnje. Uskoro se prestao financirati iz državnog proračuna, a 1992. registriran je kao društvo s ograničenom odgovornošću u državnom vlasništvu.

Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman – vjerojatno i kao čovjek dobro upućen u vojne djelatnosti bivše države – otprve je prepoznao važnost i vrijednost Brodarskog instituta. U razgovoru s vodećim ljudima institucije koja je tada zapošljavala tristotinjak vrhunskih stručnjaka pružio je punu potporu daljnjem razvoju te institucije. Od 1992. do 2000. godine bilo je zlatno doba Brodarskog instituta, polivalentne znanstvene ustanove s odjelima za fizikalna, kemijska i druga istraživanja, opremljene suvremenim laboratorijima i pritom – profitabilne.

Gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević i ministrca kulture i medija Nina Obuljen Koržinek, kao i drugi ministri, trebali bi se boriti za spas Brodarskog instituta. FOTO: Sanjin Strukic/PIXSELL

Iako ga je Uprava za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture RH 18. srpnja 2005. proglasila kulturnim dobrom, ubrzo je započela agonija Brodarskog instituta, dijelom podudarna sa slomom hrvatske brodogradnje. Samostalna hrvatska država pokazala se nesposobnom spasiti hrvatska brodogradilišta, glavne naručitelje znanstvenih projekata Brodarskog instituta, što se neminovno odrazilo i na njegovo poslovanje.

U Ministarstvu kulture donesene su i upute o očuvanju kulturno-povijesne cjeline Brodarskog instituta, kako bi se zaštitile urbanističko-arhitektonske, pejzažno-ambijentalne i spomeničke vrijednosti kompleksa koji se prostire na površini od 130.000 četvornih metara. Rješenjem Ministarstva kulture zahtijeva se očuvanje i obnova izvornih obilježja Brodarskog instituta, uklanjanje uzroka i posljedica ugroženosti i spomeničko predstavljanje zaštićenog kompleksa, upisanog u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.

Etapno izgrađen kompleks projektirao je ugledni arhitekt Marijan Haberle (1908. – 1979.) sa suradnicima, a inovativnu kupolu iznad okrugla bazena, promjera 32 metra, prof. Krunoslav Tonković.

Gradnja instituta 1949. bila je urbanistički iskorak grada preko Save i začetak Novog Zagreba. FOTO: Marko Prpic/PIXSELL

Marijan Haberle autor je mnogih reprezentativnih zgrada u Zagrebu, od bolnice na Jordanovcu, Tehničkog muzeja i Studentskog centra do Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog. Krunoslav Tonković (1911. – 1989.), inženjer građevinarstva i najveći hrvatski mostograditelj projektirao je Most slobode i Jankomirski most u Zagrebu, most preko Krke kod Skradina, most preko Korane kod Slunja itd.

Projektiranje Brodarskog instituta bilo je povjereno najvećim stručnjacima toga doba. Cjelovit kompleks, dovršen 1959., okružen je parkom-arboretumom, zasađenim dekorativnim četinjačama, listačama i niskim grmljem, koji je projektirala krajobrazna arhitektica Mira Halambek-Wenzler (1929. – 2008.). Taj raskošan park s mnogo egzotičnog drveća – danas već sedamdesetogodišnjeg – zapravo je drugi zagrebački botanički vrt, nažalost nepoznat i nedostupan široj javnosti.

Cijeli je prostor ispresijecan stazama u funkciji komunikacije i optimalnog korištenja prostora. Kulturno-povijesna cjelina Brodarskog instituta – u punom opsegu uvedena u katastar i zemljišne knjige – zadivljuje iznimnom estetskom, ekološkom i socijalnom vrijednošću.

Vratimo li se na trenutak u povijesno dramatičnu 1948., kad je u bivšoj državi odlučeno da se takav institut sveobuhvatnog vojno-strateškog i istraživačkog značenja gradi u Zagrebu, tek tada možemo donekle shvatiti što je to značilo za Hrvatsku i na čemu se temeljila odluka o gradnji takvog kompleksa. Zagreb je u to doba bio vodeće gospodarsko i znanstveno središte bivše države, ali odluku o gradnji donosio je vojni vrh koji je vjerojatno bio skloniji drugim lokacijama. Ipak, prevladale su stručne procjene o ostvarivosti takvog projekta upravo u Zagrebu.

Trebalo je desetak godina da se kompleks cjelovito završi, a početak njegove gradnje 1949. označio je urbanistički iskorak grada preko Save i začetak Novog Zagreba. Prije toga, na prostoru od Save do Velike Gorice bila su polja zasađena poljoprivrednim kulturama. Posebna je pak zanimljivost što se Crkva, vjerojatno prethodno o tome obavijestivši Vatikan, odrekla vlasništva nad parcelom na kojoj se trebao graditi znanstveni institut i u čemu se naslućivala dobrobit za širu zajednicu. Sagledaju li se povijesne činjenice, posve je jasno da je posrijedi bio vizionarski projekt dalekosežnog značenja, kojem je prethodio dogovor između Crkve i države, o pojedinostima kojeg ništa ne znamo.

Imajući sve to na umu, današnji ulazak u apokaliptični prostor derutnog i opustjelog Brodarskog instituta djeluje zastrašujuće. Grandioznost objekta, osobito 276 metara dugog bazena za testiranje modela različitih brodova, od ratnih i civilnih do podmornica i luksuznih jahta, i okruglog paviljona s kupolastim krovom i okruglim bazenom, u šokantnoj je protivnosti sa zapuštenošću nedovoljno održavanog kompleksa. Unatoč neodržavanosti, taj golemi prostor sa spektakularnim bazenom dubokim i do šest metara, na kojem se simuliraju vodeni efekti kojima je u stvarnosti izložen svaki brod, doima se veličanstveno.

Objekt Brodarskog instituta je grandiozan, osobito 276 metara dug bazen za testiranje modela različitih brodova. FOTO: Privatna arhiva

Upravna zgrada Brodarskog instituta nalazi se na južnoj strani zapadnog krila kompleksa i također je zapuštena i sablasno opustjela. Na istočnom dijelu naknadno su izgrađene još neke zgrade uklopljene u cjelovit kompleks. Brodarski institut ima vlastitu trafostanicu, modelarnicu, laboratorije i sustave za testiranje modela brodova u različitim uvjetima.

Kao jedini znak života vješti majstori u modelarnici izrađuju modele brodova od posebnog afričkog drva koje ne upija vodu. Nakon završne obrade, testiraju se u hidrodinamičkom bazenu.

Posve je jasno da nakon dugotrajne zapuštenosti institut vapi za obnovom i osuvremenjivanjem novim tehnologijama, ponajprije digitaliziranjem istraživačkih procesa, što bi trebao biti minoran trošak u usporedbi s vrijednošću cijelog kompleksa u kojem je dio postrojenja (tzv. kolica i druge komponente) projektirala, izrađivala i postavljala njemačka tvrtka Kempf&Remmers 50-ih godina prošlog stoljeća (!), a potkraj 80-ih prošlog stoljeća i Rade Končar. Jasno je da su danas u graditeljstvu, arhitekturi i opremi zgrada i istraživačkih centara propisani posve drugi standardi, usklađeni sa suvremenim dostignućima, osobito na području ekološke zaštite i energetike, ali Brodarski institut nipošto ne zaslužuje mjesto u povijesnoj ropotarnici.

Brodarski institut ima vlastitu trafostanicu, modelarnicu, laboratorije i sustave za testiranje modela brodova u različitim uvjetima. FOTO: Privatna arhiva

Treba podsjetiti i na Generalni urbanistički plan Grada Zagreba, u kojem se u prostorno-planskoj dokumentaciji navodi da je potrebna zaštita i uređenje cjelovitih parkovnih kompleksa, među kojima je i egzotični park Brodarskog instituta.

Prema nekim mišljenjima, postojeći zaštićeni kulturno-povijesni kompleks mogao bi se odlukom Ministarstva kulture i medija suziti na prostor nesporno valoriziran kao kulturno dobro, a ostatak – njegov istočni dio – prepustiti komercijalizaciji, kojom bi se namaknuo novac za zaštitu i obnovu Brodarskog instituta.

Nedavna odluka Vlade da se raspolaganje državnom imovinom dijelom prepusti županijama i lokalnim zajednicama otvara nove mogućnosti i Brodarskom institutu, o kojem više ne bi odlučivao samo CERP, nego i Grad Zagreb.

S obzirom na to da Grad Zagreb, uz mnogo pompe, najavljuje obnovu Paromlina koji s dvojbenim argumentima konzervatori smatraju važnom spomeničkom baštinom, a zapravo je riječ o nagorjeloj i dijelom urušenoj zgradurini u urbanistički potpuno nesređenoj zoni, čija se skupa obnova i pretvaranje u gradsku knjižnicu i multimedijalni centar teško može opravdati razumnim razlozima, nužna su drukčija promišljanja o trošenju gradskog novca. Za projekt obnove Paromlina predviđeno je ulaganje od vrtoglavih 80 milijuna eura, dijelom europskog novca, što su neki stručnjaci već nazvali „zagrebačkim Obrovcem“, aludirajući na propalu tvornicu glinice u Obrovcu.

Milan Plećaš, ravnatelj CERP-a, koji uz Hrvatsku brodogradnju – Jadranbrod upravlja brodarskim. FOTO: Marko Prpic/PIXSELL

Tomislavu Tomaševiću i njegovim suradnicima, tako upornim u tvrdoglavom forsiranju projekta Paromlin na prostoru na kojem nije riješeno ni pitanje tvornice Janko Gredelj ni izmještanje željezničke pruge koja razjedinjuje grad, bilo bi pametnije razmotriti ulaganje u obnovu Brodarskog instituta. I otvaranju njegova parka za javnost te pretvaranje u mjesto za praktičnu i teoretsku izobrazbu studenata i budućih brodograditelja.

Ministarstvo znanosti i obrazovanja, Ministarstvo obrane, Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja, Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture te Ministarstvo kulture i medija ne bi smjeli šutke i pognute glave promatrati pokušaje likvidacije Brodarskog instituta, nego se ponašati u skladu s dalmatinskom uzrečicom „Vratite dite materi“. Jer bi Brodarski institut trebao biti znanstvena institucija s jasnom perspektivom u nadležnosti upravo tih ministarstava.

Novi Zagreb mogao bi dobiti prekrasan park, a povijesno-kulturno dobro Brodarskog instituta novu namjenu, možda i isplativu djelatnost sa strateškim partnerom što bi omogućilo tržišno poslovanje i samofinanciranje. Pod pretpostavkom da država ukloni svoje „likvidatore“ koji namjeravaju izbrisati 75-godišnju povijest jedne od najvrjednijih institucija u Hrvatskoj. I na njezino čelo postavi kvalificirani menadžment koji bi pribavljao poslove i rukovodio institucijom koja je, iako u zapuštenom stanju, među tridesetak usko specijaliziranih u svijetu.

Brodarskim institutom danas „vedre i oblače“ dvije državne institucije, CERP i Hrvatska brodogradnja – Jadranbrod, na temelju međusobno sklopljenog ugovora o poslovno-tehničkoj suradnji. Ruđer Friganović ravnatelj je državne tvrtke Hrvatska brodogradnja – Jadranbrod, a Milan Plećaš ravnatelj je CERP-a.

Prethodni Nadzorni odbor u dva je navrata prihvatio sveobuhvatni Plan restrukturiranja Brodarskog instituta, ali je CERP – na čijem je čelu Milan Plećaš – imenovao novi NO koji je odbacio Plan restrukturiranja i predložio likvidaciju! Plećašu i Friganoviću zajednička je nesklonost komuniciranju s medijima i javnošću pa to prepuštaju odvjetniku Tomislavu Orehovcu koji vodi postupak likvidacije Brodarskog instituta. Bilo bi zanimljivo znati što Plećaš i Friganović znaju o brodogradnji i tehničkim znanostima općenito. Jednako bi tako bilo zanimljivo znati zašto Vlada RH, koja ne propušta priliku pozivati se na ostavštinu predsjednika Tuđmana, prešućuje kako je upravo hrvatski predsjednik zdušno podržavao daljnji razvoj Brodarskog instituta, a ona ga sada želi likvidirati.

Pokušajmo pojednostavnjeno pojasniti što je to državna imovina. Ako smo država svi mi, državljani Republike Hrvatske, onda je svatko od nas, izraženo u promilima, vlasnik malog dijela državne imovine naslijeđene od bivše države. No, kao što znamo, i ono malo vrijednog socijalističkog naslijeđa, odmah nakon osnutka samostalne Hrvatske, kriminalnom je pretvorbom dodijeljeno ljudima bliskim vlasti i raznim mutikašama. Hoće li Brodarski institut doživjeti sličnu sudbinu?

Danas ulazak u apokaliptični prostor derutnog i opustjelog Brodarskog instituta djeluje zastrašujuće. FOTO: Privatna arhiva

Bivši zaposlenici Brodarskog instituta – od kojih su mnogi otišli u mirovinu, a manji je dio – njih samo trinaestero – prešao u tvrtku Hrvatska brodogradnja – Jadranbrod, upozoravaju da je ugovor između dviju državnih tvrtki štetan za Brodarski institut, a traže i odgovor zašto je bez suvisla obrazloženja odbijena ponuda za strateško partnerstvo sa slovačkom tvrtkom SE Constructions.

Ne ulazeći u poslovne perspektive i današnje potencijale Brodarskog instituta, nekadašnjeg giganta projektiranja i testiranja raznovrsnih brodova i podmornica, u kojem su bili zaposleni najbolji stručnjaci hrvatske brodogradnje, trebali bismo se zapitati može li se to zaštićeno kulturno i znanstveno-istraživačko dobro spasiti od likvidacije. Unatoč tome što je većina hrvatskih brodogradilišta, nakon što je država u njih ubrizgala golem novac iz državnog proračuna (čitaj: naš novac) neslavno propala, a Brodarski institut upravo je tim tvrtkama trebao biti najsnažnija potpora. Znamo i zašto su sve hrvatske vlade nepromišljeno i protivno gospodarskoj logici ubrizgavale enormne svote u posrnula brodogradilišta. Jer su proračunskim novcem kupovale socijalni mir i glasove birača koji će ih održati na vlasti. Uz pomoć nekih novinara koji nisu prestali jecati nad sudbinom prekobrojnih brodograditelja u škverovima.

Sudbina nekad uglednog Imunološkog zavoda, IGH-a, Instituta Rade Končar, većine brodogradilišta, tvornica kao što su bile Kamensko i Nada Dimić, ali i stotine drugih ustanova i poduzeća proglašenih ropotarnicama prošlosti, prava je slika naše države. Većina tih ustanova i poduzeća završila je kao plijen odabranih, uvijek usko povezanih s nekom od političkih opcija na vlasti. Brodarski institut, čiju vrijednost procjenjuju na desetke milijuna eura, mogao bi biti sljedeća žrtva te suptilne raspodjele državne imovine, neznatnim dijelom i naše. Bez da nas itko išta pita ili o tome obavještava, a još manje da se o tome javno raspravlja. Jer imamo CERP kojem nitko ne vjeruje, najmanje dugogodišnji zaposlenici, ali i umirovljenici Brodarskog instituta. CERP-ov je jedini projekt za Brodarski institut – likvidacija. Vrlo domišljato, inventivno i domoljubno, u interesu šire zajednice. A kad se likvidira 75-godišnja znanstveno-istraživačka institucija, odabrat će se ljudi koji će na tom visokovrijednom prostoru površine 130.000 četvornih metara pokrenuti mnogo lukrativniji biznis od neprofitabilne znanstvene ustanove. Već viđeno.

Brodarski institut, čiju vrijednost procjenjuju na desetke milijuna eura, mogao bi biti sljedeća žrtva suptilne raspodjele državne imovine. FOTO: Privatna arhiva

Što misliti o državnoj instituciji kojoj je projekt likvidirati zaštićeno kulturno dobro? Što misliti o državi koja upravlja institucijom u kojoj se vodeći ljudi mijenjaju brzinom izmjene igrača u hokejskoj utakmici? Već sam pojam „likvidacija“ sadrži nešto zlokobno, nakaradno, ubilačko. Takvim se poslom – uči nas povijest – bave ljudi koji ne prezaju ni od čega. Pa ni od likvidacije povijesne baštine i kulturnog dobra.

Imamo li pravo sumnjati da se „iza zatvorenih vrata“ brižljivo priprema operacija nazvana „Take the Money and Run“?

Nameće se neizbježna asocijacija: bi li dežurni liječnik, zadužen za liječenje teško oboljela pacijenta, jednostavno isključio aparate na koje je priključen i mirne savjesti otišao kući? Jer upravo se tako država – odnosno njezin Centar za restrukturiranje i prodaju državne imovine (CERP) – ponaša prema Brodarskom institutu, zalažući se za njegovu likvidaciju, umjesto da se bori za njegov opstanak i pruža mu svesrdnu pomoć.

Postoji li u zemlji duge pomorske tradicije – nedavno je objavljena monografija „75 godina Jadrolinije“ – ijedan stručnjak ili skupina stručnjaka koji bi umjesto likvidacije predložili rješenje za opstanak Brodarskog instituta? Preoblikovanog, restrukturiranog, prilagođenog novim tržišnim okolnostima? Može li se, primjerice, Brodarski institut preobraziti u Institut tehničkih znanosti Republike Hrvatske koja se maćehinski odnosi prema znanosti i znanstvenim institucijama? Postoji li izračun koliko državu košta „odljev mozgova“ iz znanstveno-istraživačkih ustanova svedenih na prosjačenje? Osnovni je problem u tome što je mandat političara vremenski ograničen, a znanost je „utrka na duge staze“, u ozbiljnim zemljama planirana desetljećima unaprijed.

Likvidiramo li Brodarski institut, tko će u budućnosti projektirati vojne i civilne brodove, kakvi će Hrvatskoj – a vjerojatno i nekim drugim zemljama -nedvojbeno biti potrebni za obnovu flote? Tomislav Debeljak, vlasnik Brodosplita i visokokvalificirani usisavatelj proračunskog novca?

Tridesetak godina nakon osamostaljenja, hrvatska država trebala bi napokon shvatiti da Brodarski institut više nije vojna ustanova kojom iz Beograda upravlja Generalštab JNA, nego civilna institucija koja bi svojim znanstveno-istraživačkim potencijalom mogla pridonositi društvenom i gospodarskom razvoju Hrvatske. I pritom izbjeći „tajkunizaciju“ pod krinkom likvidacije koja je očito na pomolu. Javnosti, kao i obično, preostaje samo čuđenje i zgražanje nad državom koja „jede svoju djecu“.