Nacionalisti u Srbiji i Crnoj Gori manipuliraju sjećanjima na koncentracijski logor Jasenovac i genocidne zločine koje je ustaški režim počinio u Drugom svjetskom ratu kako bi potakli mržnju prema Hrvatima generalno, ali to nije izgovor za relativiziranje zločina.
Napisao je to za platformu Balkan Transitional Justice britanski povjesničar Rory Yeomans, koji se inače bavi proučavanjem ustaša i NDH. Na tu temu, inače, Yeomans je objavio je niz historiografskih radova, te je objavio i uredio knjige, primjerice ‘Visions of Annihilation: The Ustasha Regime and the Cultural Politics of Fascism, 1941–1945’ u izdanju University of Pittsburgh Press, ‘The Utopia of Terror: Life and Death in Wartime Croatia’, koju je objavio University of Rochester Press te ‘Racial Science in Hitler’s New Europe, 1938-1945’ u nakladi University of Nebraska Press.
“Na Balkanu politika nikad nije daleko od povijesti, a povijest nikad daleko od politike. U slučaju povijesti Nezavisne Države Hrvatske (NDH) i posebno koncentracijskog logora Jasenovac, ne morate tražiti daleko za primjerima”, piše Yeomans.
Samo u proteklih nekoliko tjedana zadiranje Jasenovca u regionalnu nacionalističku politiku uključilo je i ostavku ravnatelja Spomen parka Jasenovac Ive Pejakovića te prošlog vikenda ishitreno donesenu rezoluciju u crnogorskom parlamentu kojom su Jasenovac, Mauthausen i Dachau proglašeni genocidnima, piše Yeomans.. Hrvatska vlada tada je rezoluciju osudila kao razdoran pokušaj političkog uplitanja.
Bilo je objava i otkrića o odnosu vladajućeg HDZ-a u Hrvatskoj i memorijalnog muzeja Jasenovac, te kontroverznog intervjua sa čelnikom bosanskih Srba Miloradom Dodikom u Jerusalem Postu koji je uključivao niz tvrdnji o Jasenovcu i ulozi bosanskih Muslimana u ustaškom režimu.
Kultura sjećanja i kolektivna krivnja
Kultura sjećanja – u ovom slučaju kultura sjećanja na zvjerstva i traume iz prošlosti – bitan je dio priče koju narodi pričaju sami sebi. Šalje se poruka obiteljima žrtava da se prizna patnja njihovih najmilijih, dok se osigurava da se sjećanje na te zločine neće koristiti kao alat nacionalističkog nezadovoljstva ili da se njime manipulira za nametanje kolektivne krivnje.
Međutim, kultura sjećanja postaje toksičniji i kontraproduktivniji proces ako i kada vodi do hijerarhije žrtava, pri čemu su neke od žrtava najgorih zločina – uključujući međunarodno priznate slučajeve genocida – gurnute na marginu.
Tu možemo govoriti o stotinama tisuća Srba, Židova, Roma i antifašista koje je hrvatski fašistički ustaški režim sustavno ubijao između 1941. i 1945. godine, piše britanski povjesničar Rory Yeomans.
Težina ustaških zločina nad Srbima, Židovima i Romima utvrđena je u tada novonastalom polju proučavanja genocida prije završetka Drugog svjetskog rata.
U svojoj studiji iz 1945. godine ‘Genocid: moderni zločin’, Rafael Lemkin, inače, odvjetnik koji je skovao termin ‘genocid’, posebno je identificirao zločine ustaškog režima kao genocidne, što je naknadno potvrdila presuda na Nürnberškom sudu. Prema Konvenciji o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. godine, ustaški je režim počinio genocid po svim kategorijama članka 2. osim onog nad Srbima, Židovima i Romima.
Teror ustaškog režima nad srpskim stanovništvom
Teror ustaškog režima nad srpskim stanovništvom bio je golemog opsega i sredstava. To nije uključivalo samo valove pogroma ustaških postrojbi na selu, likvidaciju desetaka tisuća običnih civila, uključujući djecu, mrežu koncentracijskih logora i masovnu deportaciju kroz logore za prisilno preseljenje u Srbiju, već i getoizaciju i policijski sat u većim gradovima, oduzimanje poduzeća i imovine, isključivanje iz svih gospodarskih aktivnosti, namjerno izgladnjivanje i, kasnije, prisilnu asimilacija i premještanje srpske djece u druge etničke skupine, prvenstveno hrvatske obitelji.
To je, ukratko, bio državni, sustavni i organizirani program sa ciljem uništenja zajednice, program koji je nekoliko mjeseci prethodio konferenciji u Wannseeu i bio je prvi nenacistički genocid u Drugom svjetskom ratu. Sudska praksa o genocidu nadalje definira genocid kao pokušaj potpunog ili djelomičnog uništenja stanovništva, pri čemu taj dio čini značajan udio šire populacije.
U slučaju srpskog stanovništva, postotak stradalog stanovništva kretao se od niske procjene od 13 posto do gotovo 19 posto.
Štoviše, dok hrvatski revizionisti rado prave razliku između Holokausta i Porajmosa (holokausta Roma) s jedne strane – za koji se lako može okriviti nacističke okupacijske snage – i masovnog ubijanja Srba, koje u svakom slučaju poriču – činjenica je da je većina Židova u NDH već bila ubijena u koncentracijskim logorima prije nego što je nacističko vodstvo krenulo u ‘Konačno rješenje’.
U međuvremenu je ustaški režim bio gotovo u potpunosti odgovoran za uništenje romskog naroda u državi; gotovo su masovno deportirani u proljeće i ljeto 1942. i likvidirani.
Unatoč tome, jezik koji se koristi u službenim međunarodnim komemoracijama za opisivanje zločina ustaškog režima je anodiničan i eufemistički, piše Yeomans. S obzirom na sve širu primjenu pojma ‘genocid’, primjetno je da se on tako rijetko koristi u službenim komemoracijama za opis onoga što se događalo u NDH između 1941. i 1945. godine.
Ignoriranje etno-religijskog identiteta žrtava
Također je vrijedno primijetiti općenito izostavljanje identiteta glavnih skupina žrtava, a kamoli počinitelja. Način na koji govorimo o zločinima ustaškog režima ima svoje korijene u kulturi sjećanja poslijeratne socijalističke Jugoslavije. Neposredno nakon rata, jugoslavenski partizani održali su niz suđenja za ratne zločine širom zemlje u kojima su ustaški dužnosnici kao i pripadnici njihovih vojnih snaga bili istaknuti.
Do ulaska pojma ‘genocid’ u svjetski pravni leksikon, kako je nedavno istaknuo hrvatski povjesničar Hrvoje Klasić, većina ustaških procesa bila je gotova.
Istodobno, svjesni činjenice da su gradili multietničku državu, jugoslavenske su vlasti u svojim komemoracijama na zločine ratnih kolaboracionističkih snaga izbjegavale identificirati žrtve i počinitelje po nacionalnoj pripadnosti, za razliku od jugoslavenskih povjesničara i politologa.
Jedno kratko razdoblje su na suđenjima ‘ustaše’ čak kategorizirane kao nacionalnost, dok su tijekom čitavog postojanja socijalističke države, kao i većina država pod socijalizmom, žrtve često opisivane kao žrtve stradale u ‘antifašističkoj borbi’, što je bilo tačno za neke, ali ne i za većinu žrtava, od kojih su neki imali jake političke stavove ili su ubijeni iz tog razloga.
Udaljavanje od individualnosti žrtava je oblik brisanja
Kada je u Hrvatskoj 2006. otvorena nova izložba u memorijalnom muzeju Jasenovac, u to vrijeme iz doba Franje Tuđmana, rukovodstvo muzeja je također odlučilo ne navoditi etnoreligijski identitet žrtava, niti pripisivati odgovornost za njihovu smrt, koristeći obrazloženje da su srpski nacionalisti zloupotrijebili sjećanje na ustaški genocid (iako nisu koristili tu terminologiju), a kako bi potaknuli mržnju prema Hrvatima kao narodu i legitimizirali ratne zločine nad hrvatskim građanima tijekom rata za nezavisnost.
Za razliku od nje, početna muzejska postavka, prateći trend europeizacije i univerzalizacije Holokausta čiji su pioniri Yad Vašem i Memorijalni muzej Holokausta Sjedinjenih Američkih Država, bila je u velikoj mjeri fokusirana na individualnost žrtava.
Iako je ovo zvučalo progresivno, razumnije je to posmatrati kao oblik brisanja, jer većina žrtava koje su stradale u Jasenovcu i drugim koncentracijskim logorima, tamo nije stradala zbog individualnih karakternih osobina, već zbog svog (pretpostavljenog) kolektivnog identiteta, piše britanski povjesničar Rory Yeomans. Istovremeno, to je bio klasičan primjer čitanja povijesti unatrag: postavljanje žrtava genocida na specifičan način na osnovu toga kako je njihovu smrt prihvatila naredna generacija s kojom nisu imali nikakve veze.
Selektivno čitanje povijesti
Nema sumnje da su 90-ih godina neke srpske institucije, određeni političari i intelektualci, kako uoči rata u Hrvatskoj, tako i nakon izbijanja sukoba, zloupotrijebili traumatično naslijeđe NDH i ustaškog genocida, pojačavajući dojam da je nova nezavisna Hrvatska preporođena NDH ili da su Hrvati nekako genetski skloni genocidu nad Srbima, obično primjenjujući visoko selektivno čitanje povijesti.
Treba dodati da su hrvatski nacionalistički pisci, novinari i političari bili više nego sretni da uzvrate, dok je vladajuća stranka učinila malo da smiri strah među običnim Srbima, barem ne pokušajem rehabilitacije ustaškog režima i minimiziranjem njegovih masovnih zločina. U novije vrijeme, (pre)naglašavanje Jasenovca istiskivanjem svih drugih aspekata genocida ustaškog režima (što je samo po sebi naslijeđe jugoslavenske politike sjećanja), stvorio je dojam da se ustaški teror može svesti na jedan koncentracijski logor, iako je njegova politika masovnog uništenja mnogo šire od toga.
Neke žrtve ostaju anonimne i gurnute na margine
Ali bez obzira na nacionalističku manipulaciju ili zloupotrebu, nije zdravo imati kulturu sjećanja u kojoj se neke žrtve etnonacionalističke mržnje javno identificiraju po svom etničkom ili vjerskom identitetu, a druge ostaju anonimne, gurnute na margine.
Nije zdravo ni da se neke žrtve genocida i masovnih ubojstava obilježavaju u ime pomirenja i dobrosusjedskih odnosa, dok se odavanje počasti drugima smatra zapaljivim i provokativnim etnonacionalizmom, jer, u najmanju ruku, takav dvostruki pristup potiče ogorčenje i nacionalističko zarobljavanje prošlosti.
Dok su srpske, židovske i romske žrtve genocida ustaškog režima (a oni čine ogromnu većinu ratnih žrtava u NDH) bile, prije svega, pojedinci i ne treba ih svoditi na etnonacionalistička tijela, oni su ubijeni ne zbog nečega što su učinili, već zato što su po pretpostavci pripadali nekom etnoreligijskom identitetu.
Kako je nedavno komentirao Ivo Pejaković, genocid nad Srbima, koji je još uvijek sporan među nekim znanstvenicima u Hrvatskoj, kao i manje osporavan genocid nad Židovima i Romima u NDH, je činjenica. Vrijeme je da naš jezik o žrtvama reflektira tu činjenicu, piše britanski povjesničar Rory Yeomans.
Komentari