Washington Mail

London će teško uvjeriti druge države Europske Unije da pregovaraju o nagodbi koja bi olabavila spone unutar EU-a u vremenu kad je monetarna unija već ionako ugrožena.

Skorašnji opći izbori u Britaniji (7. svibnja) važni su ne samo stoga što će odrediti međunarodni smjer te zemlje i njen administrativni integritet, nego i zato što bi se mogli pokazati presudnima za budućnost projekta Europske Unije.

Predviđa se da će glasovanje donijeti najtješnji rezultat u nekoliko posljednjih desetljeća, da ni jedna od dviju glavnih stranaka, ni Konzervativna ni Laburistička, neće pobijediti s uvjerljivom većinom. Biračka podrška ni jednoj od njih ne doseže ni 35%, unatoč energičnim naporima što ih poduzima novi laburistički čelnik Ed Miliband ne bi li porazio konzervativce koji su trenutačno na vlasti.

Utjecaj manjih stranaka, koje zaostaju i za Liberalnim demokratima, aktualnim manjim koalicijskim partnerom u britanskoj vladi, vjerojatno će rasti. Unatoč većinskim izbornim pravilima bez razmjernog predstavništva, Škotska će nacionalna stranka (SNP) i Stranka za britansku neovisnost (UKIP) Nigela Faragea, po svemu sudeći, zadobiti više mjesta u britanskom parlamentu nego dosad i mogle bi se pokazati upotrebljivima pri formiranju sljedeće koalicijske vlade.

Premijer David Cameron čvrsto je obećao kako će, pobijede li njegovi konzervativci na izborima, do svršetka 2017. biti održan općenarodni plebiscit kojim će se odlučiti hoće li Britanija i nadalje ostati članicom Europske Unije, ili pak neće. Sve druge stranke, osim UKIP-a, dakako, protiv su takvoga poteza. Zapravo, UKIP je ponudio da će podržati eventualnu sljedeću konzervativnu vladu – pod uvjetom da referendum s pitanjem treba li Britanija i nadalje ostati u Uniji ili se pak iz nje iščlaniti bude održan, umjesto tek 2017., već ove godine

Britanija je tek 1974. ušla u Europsku ekonomsku zajednicu (EEZ), koja je bila preteča današnje Europske Unije, poslije nije prihvatila zajedničku europsku valutu i nije se pridružila Schengenskom sporazumu o otvorenim granicama. Bruxelles na Otoku dobrim dijelom vide kao nametljivu nadvladu što ugrožava britansku neovisnost. Cameron sad nudi obnovu pregovora o uvjetima britanskoga članstva u Europskoj Uniji prije nego što održi obećani referendum. Britanski eurofobi argumentiraju kako bi se Britanija snažnije ekonomski povezivala s dijelovima svijeta koji se ubrzano razvijaju, kao što su južna i istočna Azija, reducira li svoju povezanost s Unijom.

Konzervativci tvrde da Bruxelles priprema novi pakt kako bi centralizirao Uniju i Britanija bi se zbog toga iz nje navodno trebala posvema povući. Mnogi članovi britanskoga parlamenta žele da Britanija oponaša Norvešku i Švicarsku s obzirom na njihove ograničene obveze prema Europskoj Uniji. London nastoji iznova zadobiti kontrolu nad trima glavnim sferama zbog kojih je ogorčen na utjecaj Bruxellesa: imigracija, radno zakonodavstvo i pravni poslovi. Mnogi britanski državljani okrivljuju EU za ono što vide kao prekomjerno useljavanje u kombinaciji s pretolerantnim normama koje pridonose insuficijentnom kažnjavanju kriminalaca.

Kako god bilo, London će teško uvjeriti druge države Europske Unije da pregovaraju o bilo kakvoj nagodbi koja bi olabavila spone unutar EU-a u vremenu kad je monetarna unija već ionako ugrožena. Partneri iz EU-a kritiziraju planirani referendum i kategorički tvrde kako bi on oslabio Uniju, ujedno marginaliziravši Britaniju. Neki su zabrinuti ne bi li to bio presedan za druge zemlje koji bi pospješio propast EU-a. Prominentni poslovni ljudi i Laburistička stranka upozoravaju da Cameronov stav može smanjiti inozemno investiranje i oslabiti položaj Londona kao značajnog financijskog središta.

Britansko bi iščlanjenje iz EU-a naškodilo i transatlantskom savezništvu, fragmentirajući već ionako klimavu Europu. Obamina administracija takoreći preklinje London da ostane u Europskoj Uniji, argumentirajući da bi britansko iščlanjenje potkopalo njenu globalnu reputaciju, nagrizlo “specijalni odnos” s Washingtonom i oslabilo NATO. Paradoksalno, glasovanje protiv britanskoga članstva u EU-u moglo bi izazvati još jedan kontraefekt, uliti novu snagu pozivima na škotsku neovisnost o Britaniji. Predsjedateljica Škotske nacionalne stranke (SNP) i aktualna predsjednica škotske vlade Nicola Sturgeon izjavila je da će svaki pokušaj da Škotska bude izvučena iz Europske Unije biti okidač za novi referendum o neovisnosti, i to ovaj put s većinskom potporom secesiji od Ujedinjenoga Kraljevstva.

Prema prognozama, SNP će biti dobitnik velikog broja glasova na skorašnjim izborima, posebice na račun Laburističke stranke, čak bi mogao osvojiti više od 40 mjesta u britanskome parlamentu i od Liberalnih demokrata preuzeti treće mjesto po snazi u njemu. To bi mu moglo donijeti golem utjecaj u bilo kojoj budućoj koaliciji na vlasti.

Premda škotski nacionalisti u rujnu 2014. nisu uspjeli pobijediti na referendumu o neovisnosti, pokazali su se uspješnim odvjetnicima škotskih prava i socijalne pravde.

I potencijalni izlazak Britanije iz Europske Unije i potencijalna neovisnost Škotske o Britaniji mogu uspostaviti presedane za cijeli europski projekt, budu li druge članice EU-a ili pak aspirantice na državnost poželjele slijediti njihove primjere. Britanija i Škotska iznova su probudile demokratsku čežnju Europljana koji smatraju da su se i Bruxelles i njihove nacionalne metropole udaljili od običnih državljana. Druge regije oko Europe bit će ohrabrene da streme za još opsežnijim prijenosom ovlasti.

Sljedeći potez Škotske budno će motriti separatističke pokrajine u Španjolskoj, Belgiji, Italiji i Francuskoj. Mogli bi biti ohrabreni čak i dijelovi srednje i istočne Europe, premda je otpor lokalnoj autonomiji tu često jači zbog straha od teritorijalne fragmentacije, nacionalističke isključivosti, etničkih sukoba i interferencije sa susjednim državama. Izazov je za Europsku Uniju u sljedećem desetljeću kako se dovinuti do provedivoga kompromisa između lokalne autonomije i paneuropske integracije. Potrebno je izbjeći pretjeranu centralizaciju, decentralizaciju koja paralizira funkcioniranje, ili pak disfunkcionalnu fragmentaciju, a državljanima mora biti omogućeno da odaberu najdjelotvornije jedinice kako bi osigurali svoje političke i ekonomske slobode.