Objavljeno u Nacionalu br. 401, 2003-07-22

Britanski znanstvenik dr. David Kelly ubio se nedaleko od svoje kuće u Oxfordshireu nakon što su ga bezdušno napali političari koji su ga sumnjičili da je novinaru odao da Britanija nije imala opravdanja za rat u Iraku: mediji sada krive spletku Blairova savjetnika Alistaira Campbella za Kellyjevu smrt

U četvrtak, 17. srpnja oko 23.45, policiju u Wantageu u engleskoj pokrajini Oxfordshire nazvala je žena zabrinuta što joj se muž još nije vratio kući, iako je iz kuće otišao još nakon ručka. Bila je to supruga 59-godišnjeg znanstvenika Davida Kellyja, stručnjaka za oružje za masovno uništavanja. Opisala je kako je izašao iz svoje kuće u selu Southmoor nedaleko od Oxforda na kratku šetnju, ali se još nije vratio, a posljednjih dana bio je vrlo depresivan. U petak ujutro nakon 9 sati policija je u šumarku na brežuljku 6 km od njihove kuće pronašla mrtvo tijelo muškarca za kojeg se pretpostavlja da je David Kelly. Svi su bili uvjereni da je počinio samoubojstvo. U utorak, 15. srpnja, svjedočio je pred odborom za vanjsku politiku britanskog parlamenta o tome je li britanska vlada varala britansku javnost uvjeravajući je da treba ratovati protiv Iraka jer ta država prijeti svijetu oružjem za masovno uništavanje.

Dokaza o opasnosti od iračkog oružja nema ni danas, tri mjeseca nakon rata, iako su i američki predsjednik Bush i britanski premijer Blair tvrdili da će to oružje biti pronađeno čim njihove trupe uđu u Irak. Parlamentarni odbor treba istražiti je li vlada preuveličavala opasnost od Iraka kako bi britanska javnost podržala rat u Iraku ili lažu novine i televizija koje za to optužuju vladu. U središtu spora su BBC-jev stručnjak za vojna pitanja Andrew Gilligan i Alastair Campbell, najbliži Blairov savjetnik, glasnogovornik i šef za komunikacije, za kojeg se već dugo tvrdi da je drugi najmoćniji čovjek Britanije.

Debeljuškasti 34-godišnji Gilligan novinarsku je karijeru počeo prije desetak godina u tjedniku Sunday Telegraph, gdje je proveo pet godina. Na BBC je prešao 1999. i počeo raditi za radio. Iskazao se za vladu neugodnim otkrićima. Već 1999. predstavljao se kao trgovac oružjem i s nekim državnim tijelima uspio dogovoriti protuzakonitu kupnju pješačkih mina. Poslije se domogao za vojsku neugodnog dokumenta o ponašanju britanskih vojnika na Kosovu, a otkrio je i da je Britanija za razvoj skupog borbenog aviona potrošilo milijardu funti, a potom se pokazalo da nije sposoban bacati precizne bombe na ciljeve. Kad se razbuktala kriza u Iraku, za BBC je izvještavao iz Bagdada. Uoči samog rata većina inozemnih novinara otišla je iz grada, ali Gilligan je bio jedan od malobrojnh koji su iz hotela “Palestine” hrabro izvještavali i pod bombama. Kritizirao je napade anglo-američkih snaga na Bagdad u kojima su ginuli i civili. Za pokolj na tržnici u Bagdadu optužio je američko zrakoplovstvo, bio je jako kritičan prema Amerikancima kad su od topovske granate ispaljene iz tenka na hotel “Palestine” poginula dvojica zapadnih novinara, a posebno je razbjesnio britansku vladu nakon što su američke snage ušle u Bagdad kad je izvještavao o kaosu i pljačkama u gradu: “Iračani sada žive u većem strahu nego što su ga ikad iskusili. Nekadašnji strah od režima Sadama Huseina, na koji su se Iračani već navikli, bio je niskog intenziteta. Ovaj strah je velik i neposredan, strah da će ti netko upasti u kuću, uzeti tvoju imovinu, da će tvoje kćeri biti silovane.” Opisivao je kako pljačkaši upadaju u državne ustanove, privatne kuće, bolnice, muzeje i uzimaju sve na što naiđu. “Po njegovim izvještajima ispada da u Bagdadu ljude još vješaju i režu im jezike”, izjavio je o njegovim izvještajima bijesni predstavnik ureda premijera Blaira. Neki laburistički zastupnici, koji su podržavali Blairovu ratnu politiku, tvrdili su da je Gilligan ekshibicionist koji šokantnim izvještavanjem “sam od sebe radi novinsku vijest”. Vladi bliski političari optužili su ga da ne razmišlja o političkim posljedicama svojih izvještaja i njihovu utjecaju na moral trupa. Čule su se i primjedbe zašto BBC o anglo-američkim snagama ne govori kao p “osloboditeljima”. Vrativši se iz Iraka Gillighan je nastavio kritizirati vladinu iračku politiku, posebno ističući da unatoč velikim naporima različitih inspektorskih ekipa nikakvo iračko oružje za masovno uništavanje nije pronađeno.

I drugi su novinari pisali o dva ključna dokumenta britanske vlade kojima je ona pokušala objasniti zašto se zalaže za to da se vojnom operacijom sruši režim Sadama Huseina. Britanska vlada je u rujnu prošle godine objavila svoj prvi dosje o iračkom oružju za masovno uništavanje, koji su sastavile britanske obavještajne službe, koji je prezentiran u parlamentu i uvjerljivo obrazložio zašto je potreban rat protiv Iraka. U tom dokumentu s brojnim podacima, fotografijama, dijagramima pisalo je da je Irak sposoban u roku od 45 minuta pokrenuti napad oružjem za masovno uništavanje, a tu su informaciju prenijele sve novine. U dosjeu se tvrdilo i da Irak proizvodi atomsku bombu, da je potpisao ugovor o nabavi urana iz afričke države Niger.

U veljači je objavljen još jedan dosje manjeg opsega, za koji je britanska javnost bila uvjerena da je nastavak prvoga, iz rujna, također pod sponzorstvom britanskih tajnih službi. Budući da se tada već najavljivao početak rata, neposredno je utjecao na britanski parlament da početkom ožujka podrži britansku vladu da s SAD-om krene u rat.

Ali nekoliko dana nakon objavljivanja doznalo se da taj drugi dosje nije originalno djelo britanskih obavještajnih službi, nego su njegovi dijelovi prepisani iz doktorske disertacije arapskog postdiplomanta iz Kalifornije, skinute s Interneta. Većina članova britanskog parlamenta osjećala se prevarenom, jer je ispalo da je Blairov ured lansirao u javnost sumnjiv plagijat kako bi stekao podršku za rat protiv Iraka. Tada je Gilligan 29. svibnja u svojoj emisiji “Today” na BBC-jevoj radiomreži Radio 4 kritički govorio i o prvom dosjeu iz rujna i otkrio da mu je anonimni izvor iz vlade rekao da je ured premijera tražio od obavještajnih službi da “zaoštri” taj dosje, pa je umetnuta i tvrdnja kako režim Sadama Huseina može pokrenuti biološki ili kemijski napad za samo 45 minuta.

Gilligan radi i za tjednik Mail on Sunday pa je tri dana poslije, 1. lipnja, u njemu objavio članak u kojem je iznio razne pojedinosti o tajnom sastanku 22. svibnja u hotelu u središtu Londona sa svojim povjerljivim izvorom: “Bolje od bilo koga drugog zna da nisu bile točne tvrdnje ministara kako je iračko oružje za masovno uništavanje ‘neposredna opasnost’.” Za svoj izvor rekao je da je “uzrujan što su ministri pretjerali sa svojim tvrdnjama”. Izvor mu je rekao, tvrdio je Gilligan, da je Huseinov režim, doduše, mogao lansirati konvencionalne rakete u roku od 45 minuta, ali nije bilo dokaza da je mogao za 45 minuta pripremiti i bojne glave s kemijskim ili biološkim oružjem, pa ne stoji tvrdnja da bi Irak mogao u 45 minuta poduzeti napad oružjem za masovno uništavanje. Gilligan je napisao: “Pitao sam ga kako je onda ta tvrdnja dospjela u dosje, a on mi je odgovorio samo jednu riječ. ‘Campbell’. Što? To je Campbell izmislio? ‘Ne, to je bila stvarna informacija. No ona je bila umetnuta unatoč našem protivljenju jer nije bila pouzdana.’” Gilligan je optužio premijera i njegove suradnike da su prepravljali dosje obavještajnih službi i tvrdnju o napadu u 45 minuta ubacili u zadnji čas.

Gilligan je pokazao neočekivanu hrabrost, jer malo se novinara u zadnjih šest godina, koliko je Blair premijer, usudilo dirnuti u njegova najbližeg suradnika Alastaira Campbella. Blair je Campbella, koji se još dok je Blair bio samo vođa opozicije brinuo za njegove kontakte s medijima, doveo sa sobom u premijersku rezidenciju u Downing Streetu 10 kad je tamo ušao 1997. i dao mu takvu moć da je postao utjecajniji od bilo kojeg ministra. Mnogi su i u vladi potiho zbog toga prosvjedovali, ali Blair je toliko ovisio o Campbellu da nije dopustio da itko bilo što protiv njega kaže, jer je Campbell obavio golem posao u prezentaciji njegove osobe, politike i političke strategije, ali i u formuliranju politike tzv. nove laburističke stranke. A preko Campbella išla je i sva vladina komunikacija s novinarima, koje je on odlično razumio.

Campbell je i sam novinar, što mnogi od njegovih prethodnika na položaju predstavnika za tisak britanskih premijera nisu bili. Rodio se 5. svibnja 1957. u Keighleyju u sjevernoj Engleskoj u obitelji veterinara škotskog podrijetla. Poslije se obitelj preselila u Leicester, gdje mu se nije sviđalo, pa je nakon studija na Cambridgeu 1979. otišao u London. Isprva se prehranjivao pišući seksi članke za erotski časopis Penthouse, radeći kao krupje u kockarnici, svirajući škotske gajde na francuskoj rivijeri. Tek 18 mjeseci po završetku studija došao je preko natječaja u novinarsku školu londonske novinsko-izdavačke kuće “Mirror” i postao reporterom, a potom i urednikom u Daily Mirroru, jedinom od velikih londonskih dnevnika koji je 80-ih, dok je premijerka bila Margaret Thatcher, podržavao laburističku opoziciju. Kao urednik sprijateljio se s vodećim laburistima, posebno s njihovim tadašnjim vođom Neilom Kinnockom. No potkraj 80-ih zaključio je da laburistička stranka sa starim rukovodstvom nema perspektivu pa je preko svojih novina počeo promovirati mlade perspektivne laburističke kadrove, Tonyja Blaira, Gordona Browna i Petera Mandelsona.

Posebno ih je promovirao nakon što je Kinnocka 1992. na mjestu šefa laburista zamijenio Škot John Smith, za kojeg je Campbell mislio da nije dobar izbor. Smith je, međutim, u svibnju 1994. iznenada umro pa je Blair izabran za novog šefa laburista, a nekoliko mjeseci potom angažirao je Campbella kao svog predstavnik za štampu. Campbell je odlično razumio medije, znao kako funkcioniraju redakcije, što traže reporteri koji prate vladu, pa je to svoje znanje počeo iskorištavati da britanske medije počne privlačiti na laburističku stranu, u čemu je sve više uspijevao. To je bilo jako važno za Blairov izborni uspjeh 1997. No i nakon Blairove pobjede Campbell je, sada kao premijerov predstavnik za tisak, nastavio manipulirati novinarima plasirajući informacije.

Campbell je godinama svakodnevno u premijerskoj rezidenciji u Downing Streetu 10 i u parlamenta brifirao novinare i tako usmjeravao vladinu politiku. Kako njegovi kritičari tvrde, pri tome je čak i kritizirao i difamirao ministre, plasirao ne baš posve istinite teze o raznim događajima. Pokazivao je svakodnevno da je moćniji od članova kabineta, jer je imao pravo javno interpretirati politiku vlade, a ministri to pravo po naredbi samog Blaira nisu imali. Postao je toliko moćan da se tvrdilo kako je u nekim aspektima kreiranja laburističke politike važniji čak i od samog svog poslodavca Blaira, a njegov način rada s novinarima neki su ocjenjivali kao tipičan primjer modernog izvrtanja činjenica, kako bi se stvarnost prikazala povoljnijom za vladu nego što zapravo jest. Za njega se tvrdilo da je tipičan “spin doctor”, stručnjak za izvrtanje činjenica, a razbjesnio je i utjecajne članove Laburističke stranke. Oni su se buniti kod premijera, ali uzalud. Posljednje dvije godine on više nije brifirao novinare, ali je vodio opću medijsku politiku i odlučivao o najvažnijim stvarima u prezentaciji politike britanske vlade. Činio je to i u ključnom razdoblju prije početka rata protiv Iraka, pa je stoga imao i veliku ulogu u radu na oba dosjea o opasnosti od iračkog oružja za masovno uništavanje.

Campbell je, naravno, bio strašno bijesan kad ga je Gilligan otvoreno optužio da je on krivotvorio prvi dosje dodajući neprovjerene podatke, a i cijela vlada bila je pogođena tvrdnjama da je uvukla zemlju u rat protiv Iraka pomoću sumnjivih informacija. John Reid, vođa laburista u parlamentu, izjavio je da su se pobunjeni obavještajni krugovi urotili protiv vlade i plasiraju novinama lažne informacije. Bilo je i optužbi protiv BBC-ja i Gilligana da vode politiku protiv vlade. U raspravu su se uključili i svi ostali mediji i političari pa je odlučeno da problem istraži odbor za vanjsku politiku britanskog parlamenta i pokuša utvrditi je li vlada spornim informacijama uvukla Britaniju u rat. Odbor od zastupnika raznih parlamentarnih stranaka počeo je istragu sredinom lipnja, pozivajući razne svjedoke. Prvih dana svjedočili su i bivši ministri Robin Cook i Clare Short, koji su dali ostavke zbog Blairove iračke politike.

Među prvima 19. lipnja svjedočio je i Gilligan, kojeg su članovi odbora vrlo oštro ispitivali o njegovim tvrdnjama da su Blairovi suradnici “zaoštravali” dosje te o njegovu povjerljivom izvoru. On je odbio otkriti njegov identitet, ali je rekao da je riječ o “jednom od viših funkcionara zaduženom za pisanje dosjea” te dodao: “Uvjeravam vas da je on moj dugogodišnji izvor, kojeg dobro poznajem, dobro upućen u pitanja iračkog oružja za masovno uništavanje, dovoljno visoko pozicioniran i vjerodostojan da bi se o njegovu mišljenju moglo izvijestiti.”

Šest dana poslije, 25. lipnja, svjedočio je pred istim odborom i Campbell, a njegovo trosatno svjedočenje izravno su prenosile britanske televizije. Za njega, koji se uvijek drži u pozadini i nikada ne daje intervjue niti se pojavljuje na televiziji, bilo je to vrlo neugodno iskustvo, jer su neki članovi odbora prema njemu bili vrlo grubi. Jako su ga napadali zbog drugog dosjea iz veljače, posebno stoga što se u njemu našao plagirani dio doktorske disertacije. No bilo je i mnogo neugodnih pitanja o prvom dosjeu i Gilliganovoj tvrdnji da je u njega naknadno uvrštena tvrdnja o napadu u roku od 45 minuta. Campbell je tvrdio da je Gilligan lagao, da je riječ o vrlo opasnim optužbama protiv njega, premijera i vlade, preko kojih on neće prijeći, te je najavio da će zaoštriti rat protiv BBC-ja ako mu se BBC ne ispriča i ne povuče izvještaj. BBC je nekoliko sati nakon njegova svjedočenja objavio da stoji iza svog novinara, da je njegov izvještaj napisan prema profesionalnim uzusima BBC-ja na temelju vjerodostojnog izvora te da se BBC nema zbog čega ispričavati Campbellu.

Sljedećih dana rat između vlade i BBC-ija stvarno se zaoštrio. Neki ljudi iz vlade su sve glasnije tvrdili da je Gilligan izmislio svoj izvor, te ga pozivali da otkrije njegov identitet, ako taj izvor stvarno postoji, što su iz BBC-ija, naravno, odbijali. Štampa je mahom bila na strani BBC-ija, te su sve glasniji bili zahtjevi da Campbell podnese ostavku.

Novi obrat uslijedio je 8. srpnja popodne kad je britansko ministarstvo obrane priopćilo da je jedan suradnik ministarstva obrane obavijestio ministarstvo kako se on sastao s Gilliganom u londonskom hotelu, a ministarstvo ne zna je li taj čovjek upravo onaj izvor na koji se Gilligan poziva, a ako jest, Gilligan je pretjerao u opisivanju njihova susreta: “Ta je osoba stručnjak za oružje za masovno uništavanje koji je davao savjete ministrima o tom pitanju, a čiji je doprinos dosjeu iz rujna 2002. bio samo u davanju informacija o povijesti inspekcija UN-a u Iraku. On nije ‘jedan od viših funkcionara zaduženih za pisanje dosjea’, nije pripadnik obavještajnih službi ni vojnog obavještajnog stožera. On je rekao da ga je Gilligan pitao o ulozi Campbella u vezi s napadom u 45 minuta, ali da to nije komentirao jer to nije ni mogao budući da nije bio uključen u pisanje obavještajnih dijelova dosjea.”

Ministar obrane Geoff Hoon 9. srpnja poslao je pismo BBC-ju u kojem je napisao da je, koliko on zna, Gilliganov izvor dr. David Kelly, mikrobiolog ministarstva obrane i savjetnik za oružje za masovno uništavanje te od BBC-ja zatražio da to potvrdi ili demantira. BBC je to, naravno, odbio učiniti. No predvečer su iz vladinih izvora neki novinari doznali identitet navodnog Gilliganova izvora pa je britanska novinska agencija Press Association još istoga dana objavila njegovo ime, dobivši ga čito od izvora iz vlade, koji je to učinio kako bi zaoštrio rat protiv BBC-ja. To je ime iznenadilo brojne novinare, od kojih mnogi nikada nisu čuli za nikada Kellyja. A začudili su se i oni koji su poznavali tog povučenog čovjeka, nezainteresiranog za politiku, usredotočenog samo na znanost i opasnosti njene zloupotrebe, jer im nije bilo jasno kako se upravo Kelly našao u središtu afere.

David Kelly rodio se 17. svibnja 1944. u južnom Walesu, otac mu je bio pilot ratnog zrakoplovstva, majka učiteljica. Mladost je proveo na selu u pokrajini Kent, zainteresirao se za poljoprivredu a na sveučilištu Oxford studirao biologiju. Po završetku studija bavio se pesticidima i zaštitom bilja a poslije specijalizirao mikrobiologiju. Vrlo mlad postao je jednim od vodećih britanskih stručnjaka na tom području pa je 1984. postao direktor jednog od vodećih britanskih vojnih kemijsko-bioloških instituta. Specijalizirao se za kemijsko i biološko oružja i postao savjetnik ministarstva obrane. Kad su potkraj 80-ih poboljšani odnosi Zapada i ondašnjeg SSSR-a pa je SSSR pristao da zapadni stručnjaci obave inspekcije njegovih instalacija gdje se radilo na biološkom i kemijskom oružju, Kelly je bio vodeći britanski inspektor. Nakon Zaljevskog rata 1991. Kelly je bio vodeći britanski stručnjak među inspektorima UN-a u Iraku. U sljedećih 11 godina kao inspektor UN-a 37 je puta putovao u Irak, pregledavao iračke vojne laboratorije i instalacije te je bio jedan od vodećih svjetskih stručnjaka za iračko oružje za masovno uništavanje. Iako je zbog toga tijesno surađivao s britanskim ministarstvo obrane, to je činio kao nezavisni stručnjak i nikada nije imao nikakvo rukovodeće mjesto u ministarstvu. Dok je bio inspektor UN-a, upoznali su ga i neki novinari, dao neke izjave za televiziju, no s novinarskim krugovima imao je vrlo ograničene kontakte, uglavnom samo kad je to od njega tražilo samo ministarstvo, da novinarima zainteresiranim za problematiku iračkog oružja za masovno uništavanje objasni kompliciranija pitanja.

Nakon što je objavljeno njegovo ime, Kellyja su novinari počeli tražiti, ali se on od njih sklonio. BBC opet nije odgovorio je li on Gilliganov izvor ili nije. Sam Kelly nije demantirao priopćenje ministarstva obrane. Pet dana nakon što je njegovo ime objavljeno javio je odboru za vanjske poslove britanskog parlamenta da je spreman svjedočiti. Što se u tih pet dana događalo, nije poznato, ali neki britanski mediji tvrde da su se u ministarstvu obrane prema njemu ružno ponijeli. Kako tvrdi Sky News, rekli su mu da je teško pogriješio sastavši se s Gilliganom, zaprijetili mu da će s njim prekinuti suradnju i uništiti mu karijeru ako ne učini ono što od njega budu tražili, a moguće su i druge sankcije. Saslušavali su ga navodno grubo i agenti kontraobavještajne britanske tajne službe MI5 i vojne obavještajne službe. Čini se da su zahtijevali i da svjedoči pred parlamentarnim odborom i prizna da se sastao s Gilliganom, ali zaniječe da mu je išta govorio o napadu u 45 minuta, na temelju čega bi svi trebali zaključiti da je Gilligan sve to izmislio i pripisao tajnom izvoru, odnosno Kellyju, iako on to Gilliganu nije rekao. Tako bi Gilligan bio diskreditiran, vlada spašena od objeda, a posao Alastaira Campbella očuvan.

David Kelly pojavio se pred parlamentarnim odborom u utorak 15. srpnja. Sky News prenosio je njegovo svjedočenje pa se britanska javnost uvjerila da je Kelly ozbiljan i suzdržan, ali da je u vrlo neugodnoj situaciji. Govorio je mirno i pažljivo, zastupnici su ga nekoliko puta zamolili da govori glasnije, čak je u jednom trenutku, da bi ga bolje čuli, ugašen klima-uređaj. Potvrdio je da se 22. svibnja sastao s Gilliganom na njegov zahtjev. Izjavio je da Gilligana poznaje tek od rujna, da se s njim sastao u veljači, na njegov zahtjev, jer se reporter BBC-ja pripremao za odlazak u Bagdad, pa je želio da ga Kelly obavijesti što zna o oružju za masovno uništenje. Na drugi je sastanak pristao jer je mislio da će ga Gilligan obavijestiti što je, dok je bio u Bagdadu, doznao o temama koje su ga zanimale. Zastupnicima je prepričao razgovor s Gilliganom i izjavio da mu nije ništa rekao o napadu u 45 minuta te je po onome što je Gilligan napisao zaključio da on ne može biti izvor za Gilliganove tvrdnje, nego da je Gilligan za svoj članak morao imati još neki izvor.

Neki zastupnici iz parlamentarnog odbora bili su prema Kellyju vrlo grubi, vrijeđali su ga i ponižavali, posebno Andrew McKinley i John Stanley. Rekli su mu da je “žrtveno janje”, da ga je ministarstvo eksponiralo da blokira njihovu istragu, da bi on morao shvatiti da njime vlada manipulira. MacKinley mu je čak i prijetio kad je odbio odgovoriti na neka pitanja o novinarima s kojima se sastajao. Bilo je vidljivo da je Kelly sve to vrlo loše primio.

Povukao se u svoju kuću na selu. Dva dana poslije otišao je od kuće i nije se vratio. Njegova zabrinuta supruga navečer je nazvala policiju, jer je znala da je njezin muž iznimno deprimiran zbog onoga što mu se dogodilo, razočaran i ogorčen načinom na koji su se prema njemu ponijeli. Nitko nije obraćao pozornost na to kako su ga ponizili i uništili mu karijeru zbog jednog susreta s novinarom, sve dok u petak ujutro njegovo mrtvo tijelo nije pronađeno u šumarku. A tada je javnost obuzelo ogorčenje prema svima koji su u aferi imali prste i tako zloupotrijebili tog pristojnog čovjeka da su ga otjerali u smrt. Svi se slažu da je Kelly žrtva političkog rata u kojem on nije sudjelovao, nego se usred njega našao slučajno, a kad je to primijetio, htio je dobronamjerno razjasniti svoju ulogu pa je sam obavijestio ministarstvu obrane da je razgovarao s Gilliganom i čak pristao svjedočiti pred parlamentarnim odborom. No prema njemu nisu bili dobronamjerni nego su se svi ponijeli bezdušno.

Prema najnovijim anketama čak 60 posto Britanaca smatra da Campbell treba smjesta podnijeti ostavku, a 27 posto traži i ostavku Tonyja Blaira. Blair je u trenutku kad je objavljeno da je Kelly umro putovao avionom iz SAD-a u Japan. Paradoksalno je bilo da je Kelly sebi oduzeo život baš dok je Blair u američkom Kongresu držeći govor doživljavao pravi trijumf, pa su ga američki senatori i kongresmeni 36 puta prekidali aplauzom. Preko noći iz trijumfa njegova karijera srušila se u blato. Očito potresen onim što se dogodilo, nakon slijetanja u Tokio izjavio je da je smrt dr. Kellyja “apsolutno grozna tragedija” i da će o njegovoj smrti biti provedena neovisna sudska istraga. Čuli su se zahtjevi da odmah smijeni Campbella, prekine posjet i vrati se u London. On to nije učinio a na prvoj konferenciji za tisak u Tokiju odbijao je odgovarati na pitanja bijesnih britanskih novinara hoće li smijeniti odgovorne. Svojim odbijanjem da odgovara na takva pitanja toliko je razbjesnio jednog britanskog novinara da je on, kad je Blair izlazio iz dvorane, viknuo: “Gospodine Blair, zar ne vidite da i vi imate krv na rukama. Vrijeme je da podnesete ostavku!”