Gost kolumnist

Može se samo zamisliti kako sada, NAKON DOGAĐAJA U KUMANOVU, jaki albanski lobisti u SAD-u traže intervenciju te zemlje u Makedoniji

Makedonija je stvorena, kao država i nacija, u Titovoj Jugoslaviji, i izgleda da joj je taj okvir jedne federalne države u kojoj je ravnopravna s drugim republikama ponajbolje odgovarao. Raspadom Jugoslavije 1991. godine ta zemlja je dobila nezavisnost u potpuno mirnom procesu, za razliku od drugih republika iz bivše države.

No iako nije sudjelovala u jugoslavenskim ratovima, imala je “problema” sa sva četiri susjeda: Grci nisu htjeli priznati njeno ime i pritom su koristili svu lobističku snagu koju su imali kao članica EU, bugarski nacionalistički krugovi smatrali su da je Ohrid “najubaviji” od svih bugarskih mjesta, Albanci, opetovano ponavljajući fakat da je Skoplje najveći albanski grad na svijetu, čini se da su uvijek htjeli pola njenog teritorija za projekt “Velike Albanije”, a Srbi nisu nikada htjeli priznati makedonsku crkvu, za početak. S takvim susjedima, Makedoniji se nije smiješila ružičasta budućnost. No zemlja je nekako opstajala.

Iako je 1999. privremeno udomila 300 tisuća izbjeglica s Kosova i de facto služila kao baza NATO-a, upravo su etničke tenzije između Makedonaca i Albanaca uzrokovale oružane sukobe 2001. koji su prijetili da će prerasti u pravi rat. Intervencijom EU i SAD-a rat je spriječen i mirovni dogovor donio je novi plan dijeljenja vlasti između matičnog naroda i najbrojnije manjinske populacije. Od tada, jedna ili dvije albanske partije uvijek su dio vladajuće koalicije.

Te 2001., kao prva zemlja na zapadnom Balkanu, Makedonija je prva potpisala Ugovor o stabilizaciji i pridruživanju s EU. Izgledalo je tada, baš kao što to izgleda i danas, da je sudbina Makedonije, male države s krhkim međuetničkim odnosima i slabašnim ekonomskim potencijalima, jedino sigurna opet u nekoj većoj zajednici.

MALE ZEMLJE I NJIHOVA MALA GOSPODARSTVA SU IZLOŽENE, ovisne, ranjive i osjetljive na tzv. egzogene faktore, bez obzira na to koliko su jaki i uspješni makroekonomski i stabilizacijski procesi u zemlji. S druge strane, ako je mala zemlja izolirana od integrativnih procesa, kao što je to slučaj s Makedonijom, u procesu pridruživanja EU država može vrlo lako postati žrtva rentijerskih elita i koruptivnih grupa. Nije se loše sjetiti četvrtog američkog predsjednika Jamesa Madisona, popularnog među znalcima ustavnog prava i autora “Federalističkih spisa”, u kojima otprilike kaže da što je zemlja veća, kako su manje šanse da rentijerske i koruptivne elite ugroze prava građana. U većoj uniji, piše jedan od očeva američke neovisnosti, sastavljenoj od više heterogenih zemalja, u kojoj vlada zajednički pravni sustav, samo članstvo je “najbolji štit i osiguranje protiv koruptivnih elita koje imaju intenciju limitiranja osobnih ili ekonomskih sloboda pojedinca”. Zato je vrlo važno, za sve male zemlje sa zapadnog Balkana i njihove građane, članstvo u EU.

TAKVA SE SUDBINA SMIJEŠILA MAKEDONIJI kada je nekadašnji ministar financija Nikola Gruevski 2006. postao premijer. Obećao je tada, kako to obično znaju obećati tek izabrani državnici, da će zemlja ojačati svoje gospodarstvo te borbu protiv korupcije.

I što se desilo? Nikola Dimitrov, dugogodišnji veleposlanik Makedonije u SAD-u i kasnije u Haagu, u “op-ed” komentaru tiskanom nedavno u New York Timesu, rekao je da je “na tom putu Gruevski izgubio moralni kompas”. Zoran Zaev, vrlo artikulirani vođa makedonske opozicije, još od veljače ove godine tvrdi i optužuje Gruevskog da je organizirao nelegalno prisluškivanje čak 20 tisuća ljudi, uključujući suce, strane veleposlanike, lidere opozicije, novinare i visoko rangirane policajce. Kao dokaz, Zaev je objavio sate i sate snimljenih razgovora, čiju su vjerodostojnost potvrdili čak i neki članovi vladajuće koalicije i bivši visoki dužnosnici u pravosudnom sustavu.

GRUEVSKI JE, NARAVNO, ODBIO SVE OPTUŽBE, optužujući strane obavještajne službe koje, zanimljivo je, nije imenovao, za pripremanje državnog udara protiv njegove legalno izabrane vlasti.

Zaev je zato optužen za “promidžbu i organizaciju nasilja protiv visokih državnih dužnosnika”. Petorica visokih policijskih i obavještajnih dužnosnika optuženi su za špijunažu. Jedan od njih već je osuđen na tri godine zatvora. Na tim snimcima objavljenim na konferencijama za tisak makedonske opozicije te u nekim medijima u Makedoniji i regiji, jasno se moglo čuti, između ostalog, kako premijer Gruevski i njegovi suradnici dogovaraju provizije s kineskim kompanijama angažiranim na značajnim infrastrukturnim projektima u zemlji. Sve je to bio povod za organiziranje prosvjeda protiv makedonske vlade koji su iz dana u dan bili sve brojniji. S druge strane, dobro obaviješteni diplomati tvrdili su da se Makedonija intenzivno naoružava i sprema na čišćenje zemlje od albanskog življa. Ako je to istina, ne bi to bilo prvi put na ovim prostorima.
Sjetimo se Slobodana Miloševića i njegove supruge Mirjane Marković koji su, pred naletom demokracije i zahtjeva za više slobode na ulicama Beograda, krenuli u rat za Kosovo. Ako je to, dakle, istina, onda se događa ono što se dešavalo 1991. i 1998. u Srbiji, suluda politička strategija jedne vlasti koja gubi tlo pod nogama.

Makedonska opozicija tvrdi da je krvavi sukob na Dan Europe u Kumanovu isprovocirala trenutna makedonska vlast. Dakako, ne treba abolirati ni dio pripadnika albanskog naroda koji sanjaju “Veliku Albaniju” i koji su sve glasniji. Albansko pitanje na Balkanu nije još uvijek riješeno. Čini se da EU i SAD moraju podvući crtu na te zahtjeve.

MOŽE SE SAMO ZAMISLITI KAKO SADA, nakon događaja u Kumanovu, jaki albanski lobisti u SAD-u, u čiju se novčanu i lobističku snagu autor ove kolumne uvjerio još devedesetih u Washingtonu, traže intervenciju te zemlje. S druge strane, može se očekivati da se pod paradigmom zaštite pravoslavnog življa Makedonaca, Srba i Crnogoraca uključi Rusija koja prije neki dan na impozantnoj paradi u Moskvi nije krila novo, kršćansko, pravoslavno pokroviteljstvo Ruske pravoslavne Crkve nad svojom vojskom, i eto novog konflikta čiji se razmjeri za sada ne mogu sagledati.

Jedino što može odgovarati bivšim narodima i narodnostima – kako se to uvriježeno nekada govorilo u bivšoj državi – članstvo je u EU. Ona bi trebala biti štit – iako još uvijek nije, nažalost, i vojna supersila – od međusobnih ratova, ali i od korumpiranih elita koje otimaju svoje male države zbog uskih, uglavnom materijalnih interesa.

No može li se to očekivati od Unije koja još uvijek nema zajedničku vojsku i zajedničku vanjsku politiku te čiji briselski birokrati, koji nisu izabrani na direktnim izborima, očigledno je, ne razumiju “bure baruta” na jugoistoku Europe?

Održavajući status quo neaktivnim pristupom prema zemljama poput Makedonije, Crne Gore, Albanije i Kosova, omogućavajući lokalnim elitama enormno bogaćenje te trgovinu ilegalnim robama koja cvjeta na tim prostorima, neaktivna Europska komisija stvara prostor za manipulacije raznih vrsta. Uz jaki nacionalistički naboj u albanskom življu i veliku vojnu silu koja očigledno ne gleda mirno i dobro na širenje NATO pakta, rat, plašim se, postaje jedini mogući alibi elitama iz zemalja koje su one dovele do ruba ekonomskog i moralnog bankrota, jer nemaju više ni jednu drugu kartu u rukama.