Na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu, koji će se održati od 14. do 22. kolovoza, odat će se počast filipinskom redatelju Brillanteu Mendozi, koji će posjetiti Sarajevo. To nije ništa neočekivano jer iako on potječe iz male zemlje koja nema jaku kinematografiju, posljednjih osam godina ne može se zamisliti ni jedan veliki filmski festival bez filma 54-godišnjeg Mendoze.

Zanimljivo, Mendoza je svoj prvi film “Masahista” snimio 2005., kada mu je bilo 45 godina, i odmah je bio nagrađen na festivalu u Locarnu. Nakon toga ubrzano je snimao filmove, pa su tako “Summer Heat” i “Manoro” (oba iz 2006.) prikazani na festivalima u Rimu i Torinu. Bilo je to dovoljno da ga zapaze čelnici filmskog festivala u Cannesu, najznačajnijeg na svijetu, na kojem je 2007. u sekciji Director’s Fortnight prikazan njegov film “Foster Child”, već 2008. Mendozin film “Service” prikazan je u konkurenciji za Zlatnu palmu, da bi 2009. u Cannesu dobio nagradu za najboljeg redatelja za film “Kinatay”. Od tada Mendoza vlada brojnim svjetskim festivalima, a američki redatelj Quentin Tarantino hvali ga na sva usta. Vjerojatno zato što mu se sviđa Mendozin stil; njegovi filmovi puni su nasilja, a opisuju kriminal i terorizam na Filipinima. Kada je 2009. osvojio nagradu u Cannesu, predsjednica žirija bila je francuska glumica Isabelle Huppert. Očigledno joj se Mendozin rad dopao zato što je imala glavnu ulogu u njegovu filmu “Captive”, prikazanom 2012. u konkurenciji festivala u Berlinu. Koliko brzo radi, Mendoza je potvrdio iste godine jer mu je sedam mjeseci kasnije novi film “The Womb” prikazan u konkurenciji festivala u Veneciji. Posljednji film “Taklub” prikazan je ove godine u Cannesu, u konkurenciji Izvjestan pogled, unutar koje je prikazan i film “Zvizdan” hrvatskog redatelja Dalibora Matanića.

FOTO: PHOTOSHOT;
POSLJEDNJI FILM BRILLANTEA MENDOZE ‘TAKLUB’ PRIKAZAN JE U OVOGODIŠNJOJ SEKCIJI ‘IZVJESTAN POGLED’ FILMSKOG FESTIVALA U CANNESU

Bez obzira na to, Mendoza je vrlo mirna i staložena osoba, u što smo se uvjerili prilikom intervjua za Nacional. Iskreno nam je rekao da on u svojoj zemlji nije nikakva zvijezda; dapače, njegove filmove na Filipinima malo tko gleda, a međunarodni uspjesi velika su mu utjeha za njegov rad.

NACIONAL: Možete li objasniti popularnost svojih filmova na svjetskim filmskim festivalima, pogotovo od 2009. i uspjeha filma “Kinatay” te komplimenata koje vam je udijelio Quentin Tarantino?

Naravno da sam polaskan kada me pozovu na najveće filmske festivale kako bi premijerno prikazali moj film. To mi je posebno drago jer su moji filmovi često zahtjevni, a istovremeno nisu popularni u mojoj domovini. Kinodvorane u Berlinu, Cannesu i Veneciji prava su mjesta za prikazivanje mojih filmova jer tako mogu doći do šire publike. Ako to ne mogu napraviti na Filipinima, barem da moje filmove pogleda šira javnost izvan moje zemlje. Osim toga, kada inozemni kritičari pišu o mojim filmovima, tada se i domaća publika zainteresira, počne se pitati: što je to u njegovim filmovima da ga u inozemstvu toliko cijene? Dakle, vrlo sam sretan što se moji filmovi prikazuju na festivalima, ali bio bih još radosniji kada bi imali veću distribuciju u svjetskim kinima.

NACIONAL: Koliko ste sada poznati i popularni na Filipinima?

Iskreno, kolege i kritičari me cijene, prepoznali su moj rad. Međutim, jedno je prepoznavanje, a drugo je mnogobrojna publika. Mogu reći da sada na Filipinima obraćaju pažnju na moj rad. Ali ne srednjostrujaški mediji, nego mlađe generacije i brojni studenti. Oni na Filipinima gledaju moje filmove i raspituju se za ranije radove. Oni su moja publika, jer su avanturistički nastrojeni i znatiželjni. No želim proširiti doseg svojih filmova. Zato organiziram projekcije u srednjim školama i na fakultetima, držim predavanja, objašnjavam zašto sam odabrao određene teme, kako sam ih snimao i zašto bi ljudi mogli voljeti moje filmove. To radim zato što na Filipinima nema specijaliziranih kinodvorana za art filmove, pa ljudi nemaju gdje gledati moje radove, nego samo hollywoodske i komercijalne filipinske filmove. Posljednjih godina, nakon mog uspjeha na festivalima, na Filipinima se skreće pažnja na moje filmove, a ja to nastojim iskoristiti.

NACIONAL: Znači li to da bez međunarodnog uspjeha vaših filmova, uopće ne biste bili poznati na Filipinima?

Moram priznati da je to istina. Da nema međunarodnog uspjeha, nitko na Filipinima ne bi gledao moje filmove.

NACIONAL: Vaša dva najpoznatija filma “Kinatay” i “Captive” obilježile su scene nasilja. U modernoj kinematografiji nasilje se smatra glamuroznim. Mislite li da redatelj koji želi biti originalan, treba izbjegavati nasilje?

Priče mojih filmova određuju njihov stil, tako da ne mogu reći da unaprijed razmišljam o tome da moram imati scene nasilja. U filmu “Kinatay” koristim drugačiju vrstu nasilja. Neki su mi znali reći da je ono okrutno. Za mene to nije okrutno nasilje, nego psihološko. Godinu dana prije filma “Kinatay” snimio sam film “Lola”, vrlo emotivan rad koji je istovremeno i vrlo nasilan. I u filmu “Captive” prikazujem na što je sve spremna grupa ljudi, odnosno, grupa otmičara.

NACIONAL: U većini svojih filmova bavite se nepravdom, okrutnostima i korupcijom koja se događa na Filipinima. Vidite li izlaz iz tih problema za svoj narod?

Ne bih želio da pomislite da se takve stvari događaju samo na Filipinima. Korupcija, prostitucija i terorizam ne postoje samo u mojoj državi, nego se događaju u bilo kojem dijelu svijeta, pa i u najrazvijenijim zemljama. Svugdje na svijetu ima problema. Kada takve probleme prikazujem u filmovima, istovremeno nastupam i kao filmaš, ali i kao običan građanin, kao odgovoran stanovnik Filipina. Prikazujući te teme, činim prvi korak prema njihovu rješavanju. Ali to je opasno po život i za mene i za mog producenta, no obavljam dužnost savjesnog građanina i filmaša.

NACIONAL: Nema sumnje da ste bili u opasnosti kada ste snimali film “Captive”, utemeljen na istinitom događaju iz 2001., kada je militantna islamistička grupa otela grupu turista.

U slučaju filma “Captive” obavio sam detaljnu dubinsku analizu događaja. Više od godinu dana detaljno sam istraživao i tek onda počeo pisati scenarij. Cijela priča je kontroverzna pa nisam istraživao samo njenu terorističku stranu, nego i vojnu, jer je vojska oslobađala taoce. Kad sam napisao scenarij, nisam ga dao glumcima na čitanje, nego sam im samo natuknuo o čemu se u filmu radi. Više sam im govorio o pravilima ponašanja na snimanju, a moje glavno pravilo je da tijekom snimanja nitko ne smije prekinuti scenu, osim mene. Glumci se trebaju ponašati prirodno, u skladu s likom koji tumače. Filipinski glumci koji su već radili sa mnom, znaju da je to moj stil, a inozemni glumci bili su pomalo iznenađeni mojim načinom rada. Recimo, ponekad bi se u sceni koju snimamo čuli pucnji, a ja glumcima uopće ne bih najavio da će doći do pucnjave. Želio sam njihovu prirodnu reakciju.

NACIONAL: Prate li filipinski mediji afere o kojima snimate filmove ili ih guraju pod tepih?

Prate. Otmica turista bio je najkontroverzniji događaj na Filipinima 2001., govorilo se i pisalo o tome jesu li neki potezi filipinske vojske pri oslobađanju taoca bili ispravni ili nisu. No to je druga priča, moj film bavi se nečim drugim, a to je odnos otmičara i otetih. Cijeli događaj trajao je 18 mjeseci, a ja sam odabrao nekoliko priča koje su obilježile njihov odnos.

NACIONAL: Kakva je priroda terorizma na Filipinima? Je li temelj svega odnos muslimana i katolika?

Odnos muslimana ne samo spram katolika, nego i spram filipinske vlade, temelj je sukoba koji traje već nekoliko stoljeća, čak i prije nego što su Španjolci okupirali Filipine. Prije toga Filipini su bili većinski muslimanska zemlja. Nakon Španjolaca došli su Amerikanci i Japanci, a muslimani su pokušavali zaštititi svoju zemlju. Na kraju su muslimani željeli imati svoju državu u državi. Počeli su se stvarati razni islamski pokreti koji su se borili protiv vlade, a na kraju su pokušali doći do mirovnog rješenja, ali nisu uspjeli. Vođe tih grupacija nisu bili obučeni vojnici, nisu bili intelektualci, nego teroristi. Kada je došlo do problema financiranja njihovih pokreta, dogodila se otmica 2001. i tražili su otkupninu. Događalo se i da neke od tih grupa nisu otimale samo strance, nego i domaće stanovnike.

NACIONAL: Prema tome, u novije vrijeme razlozi za terorizam na Filipinima su novac i moć, a ne vjerski sukobi?

Upravo tako. Postoji područje na Mindanau, drugom po veličini otoku na Filipinima, koje se zove Tawi-Tawi, gdje katolici i muslimani koegzistiraju i nema nasilja. A ljudi kada im spomeneš Mindanao i muslimane, misle da je tamo sve puno sukoba.

NACIONAL: Jeste li imali problema u domovini zato što ste kroz svoje filmove nacionalne probleme prikazivali cijelom svijetu?

Da, opći stav na Filipinima je takav da svojim filmovima prokazujem vlastitu zemlju. Međutim, moji cilj nije pokazati da Filipinci loši, nego osuditi korupciju i terorizam, pa zato snimam filmove na tu temu, što mi je velik izazov. I kao što sam rekao, to se ne događa samo na Filipinima, nego i u najrazvijenijim zemljama.

NACIONAL: Je li zbog toga otežan vaš položaj kao filmaša?

Moji filmovi cijenjeniji su izvan Filipina pa koristim tu činjenicu. Prikazujem ih na festivalima za buduće generacije filipinskih ljubitelja filmova. Pritom ne mislim na srednjostrujašku publiku, za nju me nije briga jer teško je promijeniti njezin način razmišljanja. Čak je i ne krivim jer smo i ja i moja generacija bili izloženi hollywoodskim filmovima.

NACIONAL: Prikazuju li se vaši filmovi u filipinskim kinima?

Oni imaju ograničenu distribuciju u kinima pa ih se može vidjeti u vrlo malo dvorana. Veća je distribucija na videu, a mogu se pogledati i na piratskim DVD-ima. Ponekad se organiziraju i posebne projekcije.

NACIONAL: Koliko vam je teško doći do novca za snimanje filmova?

Prije je bilo vrlo teško, sada je malo lakše. Primjerice, s filmom “Captive” je bilo lakše jer sam našao producente u različitim zemljama koji su željeli uložiti novac. Počeci su bili teški, javljao sam se na natječaje raznih organizacija diljem svijeta jer na Filipinima novac nisam mogao naći. Također, financijeri iz Francuske su me prilično podržavali u mojim počecima.

NACIONAL: Prvi dugometražni film snimili ste s 45 godina, a nakon toga ste ih radili ubrzanim ritmom. Koji svoj film smatrate ključnim u karijeri?

Svi filmovi koje sam snimio su mi vrlo dragi, oni su odraz moje duše, onoga što jesam. U kontekstu mog sazrijevanja kao redatelja te odabira filmske teme, izdvojio bih “Slingshot” jer je to mali film koji izgleda velik. Pokazao je u kojem smjeru želim da se razvija moja karijera.