Spomenute izmjene Ustava predviđale su da „zastupnici nacionalnih manjina trebaju imati nešto drugačiju ulogu u radu Hrvatskog sabora“.

Radi se o tekstu koji je Ivo Josipović u užem krugu znanstvene zajednice izložio na znanstvenom skupu HAZU održanom 2020. u povodu 30. obljetnice Ustava RH. Godinu dana kasnije, taj je članak objavljen u digitalnoj zbirci HAZU pod nazivom ‘’Ustavne promjene i političke nagodbe’’, ali je donedavno ostao izvan fokusa javnosti i medija.

Ta njegova inicijativa iznova je dospjela u središte pozornosti javnosti jer se upravo na nju izvorno nadovezuje nedavna inicijativa Mostovih zastupnika pojačanih profesorom Robertom Podolnjakom, stručnjakom za ustavno pravo, koja ponovno aktualizira vrlo značajno pitanje – ustavno ograničavanja prava saborskih zastupnika nacionalnih manjina da odlučuju o saborskoj većini i formiranju vlade, ali i uskraćivanje prava glasovanja o državnom proračunu o kojem ovisi stabilnost vlade.

Josipovićev “Brijunski ustav” u nekim elementima sveobuhvatniji je od Mostova obrazloženja potrebe za referendumom o toj temi. Iako je Nikola Grmoja naglasio kako „teze o navodnom oduzimanju stečenih prava manjina demantira onaj dio inicijative Mosta koji želi nametnuti kvotu po kojoj bi se za bilo kakvu promjenu ili ograničenje temeljnih prava manjina u Hrvatskoj trebala prikupiti čak 4/5 većine zastupnika u Saboru“, već je Josipovićev prijedlog ustavnih promjena, suprotno tvrdnjama profesora Đorđa Gardaševića, jamčio predstavnicima nacionalnih manjina pravo suspenzivnog veta na sve zakone koji se odnose na prava nacionalnih manjina, ali uz osiguranje ¾ većine zastupnika od njihova ukupnog broja.

U „Brijunskom ustavu“ Josipović naglašava da je najveća promjena Ustava vezana za zastupnike nacionalnih manjina i rad Sabora ujedno i politički najosjetljivija. U njemu je Josipović istaknuo da je povjerenstvo predložilo neke prijedloge i dao je njihova obrazloženja.

Ivo Josipović je ovaj prijedlog koristio kao okosnicu svoje druge predizborne kampanje na predsjedničkim izborima koje je izgubio od Kolinde Grabar Kitarović Foto: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

Prema navodima iz nacrta tog dokumenta u posjedu Nacionala, u skladu „sa zakonom o izborima zastupnika u Hrvatski sabor, pripadnicima nacionalnih manjina jamči se ukupno osam zastupnika koje biraju isključivo pripadnici manjinskih zajednica prema ključu propisanom člankom 17. Zakona. Kako je prije navedeno, Brijunski ustav predviđa povećanje broja zastupnika iz redova nacionalnih manjina na deset, i to povećanjem broja zastupnika srpske nacionalne manjine s tri na pet, dok broj zastupnika ostalih manjina ostaje nepromijenjen. Time bi se poboljšala razmjernost s obzirom na broj građanki i građana koji pripadaju srpskoj zajednici“… „Izbori pet zastupnika srpske manjine birali bi se s lista proporcionalnim sustavom. Danas je u hrvatskom izbornom zakonodavstvu izbor zastupnika srpske zajednice jedini koji se obavlja većinskim sustavom koji je kreiran nekadašnjim uvažavanjem želje vodećih političara iz srpske zajednice da se ne razbija biračko tijelo i srpska zajednica u vremenima poraća, koja je bila izložena ozbiljnim diskriminatorskim postupcima i raznim pritiscima. Ali danas su ipak druga vremena i nema razloga da se nastavi praksa koja u stvarnosti sprječava politički pluralizam u najvećoj manjinskoj zajednici. Na svim izborima održanim do danas, svi su izabrani zastupnici bili uvijek iz iste stranke (SDSS), iako kandidati iz drugih stranaka dobivaju nezanemariv broj glasova. S obzirom na to da ni manjinske zajednice, pa tako ni srpska, nisu politički i interesno homogene, uostalom kao ni većinski hrvatski narod, demokratski je omogućiti da se i pripadnici drugih relevantnih političkih opcija unutar srpske zajednice mogu s izgledima kandidirati za Hrvatski sabor i artikulirati drugačije interese unutar same srpske zajednice.

Josipovićev ‘Brijunski ustav’ u nekim elementima sveobuhvatniji je od Mostova obrazloženja potrebe za referendumom o toj temi koju su Nikola Grmoja i Robert Podoljnjak predložili prije nekoliko tjedana dok još nije bilo izvjesno da će Andrej Plenković okrenuti leđa Miloradu Pupovcu i SDSS-u Foto: Josip Regovic/PIXSELL

Povjerenstvo je smatralo da zastupnici nacionalnih manjina trebaju imati nešto drugačiju ulogu u radu Hrvatskog sabora nego što je to danas. Prvo, ti zastupnici ne bi glasali o povjerenju vladi i proračunu. Drugo, zastupnici nacionalnih manjina kao grupacija imali bi većinom svojih glasova (šest do deset) pravo suspenzivnog veta na svaki zakon iz područja zaštite interesa nacionalnih manjina. Ako se konačni prijedlog zakona ne uskladi s mišljenjem zastupnika nacionalnih manjina, Sabor ga može usvojiti, ali mu je potrebna tročetvrtinska većina od ukupnog broja zastupnika“, naglasio je u članku Josipović redajući potom razloge za promjenu i ograničavanje prava zastupnika nacionalnih manjina.

Da je tome tako, govori faksimil Varijante II. i prijedlog članka 77. Ustava RH. Taj članak predviđa izbor 153 zastupnika Hrvatskog sabora, od kojih se 140 bira razmjernim izbornim sustavom s predloženih lista izbornih jedinica koje čine regije. Izbor se obavlja uz preferencijalno glasovanje, sukladno zakonu. Iz svake regije bira se broj zastupnika razmjeran broju birača. Pravo na raspodjelu mandata imaju liste koje ostvare najmanje 5 posto važećih glasova. Ali u Josipovićevu prijedlogu deset zastupnika se bira iz redova nacionalnih manjina i to pet zastupnika srpske nacionalne manjine se bira razmjernim izbornim sustavom uz primjenu preferencijalnog glasovanja, a relativnom većinom se bira po jedan zastupnik mađarske i talijanske nacionalne manjine te još tri zastupnika ostalih manjinskih zajednica. Zastupnici nacionalnih manjina odlučuju o svim pitanjima iz nadležnosti Hrvatskog sabora, osim o povjerenju vladi i donošenju državnog proračuna. Zastupnici nacionalnih manjina imaju pravo većinom glasova svih zastupnika nacionalnih manjina vratiti Hrvatskom saboru na ponovno odlučivanje svaki prijedlog zakona iz područja zaštite prava nacionalnih manjina.

Most je pokrenuo inicijativu o spomenutom referendumu kad je postalo sasvim očito da uspravo glasovi predstavnika nacionalnih manjina u Saboru presudno odlučuju o političkoj sudbini Hrvatske Foto: Davorin Visnjic/PIXSELL

U tom slučaju zakon će se donijeti glasovima ¾ zastupnika od njihova ukupnog broja u Saboru. Tri zastupnika biraju hrvatski državljani koji nemaju prebivalište u Republici Hrvatskoj razmjernim izbornim sustavom, uz primjenu preferencijalnog glasovanja, u skladu sa zakonom.

Most je pokrenuo inicijativu o spomenutom referendumu kad je postalo sasvim očito da upravo glasovi predstavnika nacionalnih manjina u Saboru presudno odlučuju o političkoj sudbini Hrvatske, iako im je za ulaz u Sabor potrebno višestruko manje glasova. Tako su Andreju Plenkoviću i HDZ-u i ovog puta dali „vjetar u leđa“ i nesporno pomogli da relativni pobjednici parlamentarnih izbora postanu i stvarni pobjednici, unatoč odluci da u budućoj vladi ne participiraju manjinski zastupnici Srba u Hrvatskoj iz redova SDSS-a Milorada Pupovca. Upravo je u pokušaju ograničavanja supremacije Pupovca i protežiranja SDSS-a unutar srpskog nacionalnog manjinskog korpusa u Hrvatskoj i krenula inicijativa Ive Josipovića koja je počela kao otvoreni sukob Pupovca i Josipovića, koji je Pupovca u to vrijeme nazvao etnobiznismenom. Sada stečena prava manjina zbog vlastitog političkog opstanka najagilnije brani predsjednik HDZ-a Andrej Plenković. Jer iako se pod pritiskom Domovinskog pokreta morao odreći Pupovčeva SDSS-a u vladi, bez prava preostalih saborskih zastupnika predstavnika nacionalnih manjina da odlučuju o saborskoj većini i glasuju o povjerenju državnom proračunu, Plenković ne bi mogao prikupiti dovoljno potpisa za sklapanje nove saborske većine i osigurati treći premijerski mandat.

Iako su Mostovi stranački prvaci, posebno Nikola Grmoja, vrlo detaljno i argumentirano obrazložili njihov prijedlog i potrebu za referendumom o ograničavanju prava saborskih zastupnika predstavnika nacionalnih manjina da odlučuju o saborskoj većini i glasuju o povjerenju državnom proračunu, bivši hrvatski predsjednik Ivo Josipović u svojem tadašnjem predizbornom projektu promjene Ustava RH još 2015. je iznio identične prijedloge.

Nacional je stoga zamolio Josipovića da komentira novonastalu situaciju i odgovori na nekoliko pitanja o okolnostima i političkom trenutku koji su doveli do njegove ustavne inicijative.

NACIONAL: Što mislite o inicijativi Mosta? Je li vam drago da su preuzeli vaše prijedloge i inicijative ili vam je krivo da nisu jasno naglasili da su se poslužili vašim idejama i tekstom tzv. Brijunskog ustava?

Kad sam javno prezentirao prijedlog promjena Ustava pred desetak godina, on je postao javna stvar i ni malo me ne smeta što su u Mostu preuzeli inicijativu. Osobito što ta inicijativa nije samo moja, nego je rezultat rada radne grupe koju su činili istaknuti profesori ustavnog prava, u kojoj je bio i profesor Podolnjak, jedan od vodećih mostovaca. Istina, žao mi je što i neki drugi prijedlozi, posebno oni koji se odnose na pravosuđe i Ustavni sud te jačanje ljudskih prava i ekologije nisu također preuzeti. Možda i to dođe na red jednog dana. Eto, naziv „Treća Republika“ je već ozbiljno ušao u javnu komunikaciju. Da, bilo bi lijepo da su rekli kako je prijedlog imao korijene u ustavnim promjenama koje sam predlagao, ali ponavljam, ne zamjeram Mostu što to nije učinio. Jedino se nadam da će vladajući, bez kojih nema ustavnih promjena, uzeti cjeloviti tekst prijedloga promjena koji smo mi sačinili. Sigurno je da bi prihvaćanjem omogućili veći uspjeh svog mandata.

NACIONAL: Što u političkom smislu znači ova inicijativa i preuzimanje vaših prijedloga o izmjenama Ustava RH, u novim vremenskim okolnostima osam godina nakon toga, ali u istoj ili sličnoj političkoj situaciji?

Vidjet ćemo hoće li inicijativa išta značiti. Bez podrške vladajuće koalicije, ali i dobrog dijela oporbe, neće biti promjena. Još jednom, volio bih da zastupnici i Vlada, sada kad su izbori gotovi, razmotre sve brojne prijedloge poboljšanja Ustava koje su sadržane u prijedlogu moje radne grupe koju su činili vrhunski stručnjaci. Zanimljivo je to da je tada, prije desetak godina, ni jedna jača politička stranka nije pokazala interes za taj ustavni projekt, a tadašnji premijer, danas predsjednik Zoran Milanović ih je izrijekom odbio. Zapravo, što se toga tiče, nisam optimist. Ozbiljnih se reformi svi boje i one često nisu popularne. Iako bi neke, posebno one vezane za pravosuđe i Ustavni sud, u javnosti bile dočekane s velikim odobravanjem. Tada su rađene profesionalne ankete o stavu građana prema svakoj od predloženih promjena i podrška je bila ogromna. Ali o Ustavu ne odlučuje javnost, nego politika.

NACIONAL: Što ste tada zagovarali? Predložili ste i povećanje broja saborskih zastupnika nacionalnih manjina s osam na deset, od čega pet iz redova srpske nacionalne manjine. Zašto?

Dugo smo u okviru radne grupe razmatrali kako sačuvati prava nacionalnih manjina, a spriječiti ono što je već očito dugo na djelu: etnobiznis. U povijesnim okolnostima, kad je nastajao sadašnji Ustav, rješenje koje imamo bilo je opravdano i dobro. Nakon rata manjinskim je zajednicama, posebno srpskoj koja je ozbiljno stradala, pri čemu mislim na civile koji nisu bili dio ratnog sukoba, trebalo zajamčiti sigurnost i dati ekstenzivna prava kako bi se otklonila svaka sumnja da je Hrvatska i njihova domovina. I zaista, ne mogu se sjetiti ni jedne europske države koja ima ovako ekstenzivno postavljena manjinska prava. I to je Hrvatskoj na ponos. Tada položaj zastupnika nacionalnih zajednica nije problematiziran ni zato što je politička scena bila takva da oni, zapravo, nisu odlučivali o tome tko će formirati vladu, nego su se priklanjali većini.

Međutim, kada se promijenila situacija, kada su glasovi zastupnika manjina u duboko podijeljenoj Hrvatskoj postali odlučujući, sve se skupa, nažalost, pretvorilo u etnobiznis i nepravdu prema biračima koji glasaju za stranačke liste u deset izbornih jedinica. Pritom predsjednik Milanović ispravno konstatira da „manjinski“ zastupnici ne uživaju povjerenje većine pripadnika svoje manjinske zajednice i da „manjinci“ velikom većinom glasuju za liste u deset izbornih jedinica. Dakako, to otvara pitanje legitimiteta „manjinskih“ zastupnika da u ime svoje manjine, uz to s vrlo malim brojem glasova, odlučuju tko će vladati Hrvatskom.

‘U jednom trenutku pripremana je promjena prema kojoj bi SDSS-u bila otvorena vrata za četvrti mandat. Tome sam se suprotstavio ne samo ja, već i potpredsjednica Vlade Vesna Pusić’, kaže Ivo Josipović Foto: Zeljko Lukunic/PIXSELL

O tome najbolje govori podatak usporedbe koliko glasova mora dobiti zastupnik da bi bio izabran na „običnoj“ listi, u odnosu na onoga koji je izabran na „manjinskoj“ listi“. Razlika je ogromna. Zato smo u radnoj grupi tražili model koji će onemogućiti etnobiznis i nepravdu prema glasačima na „običnim“ listama, a suštinski sačuvati razinu prava nacionalnih manjina. Povećali smo broj „manjinskih zastupnika“, ali i predvidjeli da ne odlučuju o vladi i proračunu. Bili smo predvidjeli i pravo suspenzivnog veta „manjinskih zastupnika“ u odnosu na zakone koji se tiču nacionalnih manjina. Ovakvo rješenje, mislili smo, ni malo ne smanjuje prava manjina kao takvih, već otklanja anomaliju zbog koje u dijelu javnosti jača animozitet prema manjinama.

NACIONAL: Što vas je konkretno motiviralo na prijedloge tih promjena?

Već sam obrazložio da su glavni razlozi etnobiznis i demokratska upitnost postojećeg rješenja, ponajprije jer manjinske liste ne odražavaju pravu političku volju članova manjinskih zajednica. Inače, mislim da bi najsretnija varijanta bila da u vladi stranke vladajuće većine, u svojim redovima imaju istaknute pripadnike manjinskih zajednica i da takve osobe budu članovi vlade. Za vrijeme premijera Milanovića u vladi je bilo najviše pripadnika srpske zajednice, ne iz SDSS-a, već iz redova SDP-a. Ponajprije jer je bila riječ o izvrsnim stručnjacima i sposobnim političarima. U konačnici, najbolje bi bilo kad bi svima bilo svejedno tko je koje vjere i nacije, već da je jedino važno tko što zna i umije. Naravno, danas je takav pristup zbog duboko ukorijenjenog nacionalizma utopija. Pritom mislim na odlučujući „većinski“ nacionalizam, ali i na manjinske nacionalizme na koje također ne treba žmiriti. Čini mi se nepravednim da neki iz SDSS-a takve ljude poput spomenutih ministara u Milanovićevoj vladi kao da ne smatraju Srbima. Zaboravljaju da je za njih glasalo puno više Srba nego za one s liste SDSS-a u manjinskoj izbornoj jedinici.

U konačnici, najbolje bi bilo kad bi svima bilo svejedno tko je koje vjere i nacije, već da je jedino važno tko što zna i umije. Naravno, danas je takav pristup zbog duboko ukorijenjenog nacionalizma utopija’

NACIONAL: Treba li korijene vaših prijedloga o izmjenama Ustava RH potražiti u 2012. i sukobu s predsjednikom SDSS-a i predsjednikom Srpskog nacionalnog vijeća Miloradom Pupovcem?

Korijen sukoba je etnobiznis i sve anomalije koje je on donio. U jednom trenutku pripremana je promjena prema kojoj bi SDSS-u bila otvorena vrata i za četvrti mandat. Tome sam se suprotstavio ne samo ja, već i potpredsjednica vlade Vesna Pusić. Mislim da ni njoj ni meni teško tko može predbaciti nacionalizam i netrpeljivost prema srpskoj zajednici. I taj događaj je bio jedan od otponaca sukoba. Ali da ne budem nepravedan, Pupovac je Hrvatskoj, posebno u ratno i poratno vrijeme dao puno, ali i u vrijeme kad smo ulazili u EU. I tu njegovu ulogu poštujem. Žao mi je da smo se razišli na pitanjima o kojima sam govorio.

NACIONAL: Zašto se godinama ništa nije mijenjalo? Zašto je suština problema ostala ista?

Stvar je prilično jednostavna. U prvo vrijeme je postojeći sustav bio politički dobar i nije pokazivao anomalije. Imao je i podršku međunarodne zajednice koja nije imala povjerenje kada je riječ o odnosu Hrvatske prema manjinama, posebno srpskoj. Kasnije su se, promijenjenim društvenim i političkim odnosima, pokazale anomalije, ali su velike stranke računale na „manjince“. SDP je naivno mislio da su mu „manjinci“ politički bliži i da će načelno biti uz njega, dok je HDZ shvatio narav etnobiznisa i da s njim može raditi kompromise o ćirilici, antifašizmu i mnogim drugim stvarima koje su važne srpskoj zajednici, naravno na njenu štetu.