Više od dvadeset godina nakon posljednje premijerne postave, opereta „Grofica Marica’’ vraća se na pozornicu Kazališta Komedije, ovaj put u režiji Ozrena Prohića i adaptaciji Lade Kaštelan te pod glazbenim ravnanjem maestra Krešimira Batinića i Davora Kelića. Svečana premijera je u subotu, 23. studenoga. ‘’Grofica Marica’’ je prvi put u Komediji izvedena davne 1954., a ukupnim brojem izvedbi dijeli šesto mjesto vječne ljestvice najizvođenijih Komedijinih predstava (s još jednom operetom – ‘’Kneginjom čardaša’’), ukupno zaigravši 296 puta te ju je pogledalo oko 150 tisuća gledatelja različitih generacija. Zaplet započinje kada atraktivna grofica, nastojeći se odmoriti od nasrtljivih udvarača, odlučuje proglasiti proslavu svojih zaruka iako, zapravo, zaručnika nema. Na njezino veliko iznenađenje nepostojeći će se odabranik ipak pojaviti na proslavi…

U ulozi Kolomana Župana je Dražen Bratulić, 48-godišnji glumac rodom iz Pazina koji je u Komediji od 1999., kad je pjevao Poncija Pilata u rock operi ‘’Jesus Christ Superstar’’, ulogu koju je ponovio i u novoj prošlogodišnjoj produkciji. Bratulić je diplomirao glumu na Akademiji dramske umjetnosti, ali prije toga studirao je engleski i francuski i došao gotovo do kraja studija. Ipak ga nije završio, ali mu znanje jezika danas izvrsno služi za prijevode i prepjeve hit predstava koje se izvode u Komediji. Bratulić je, primjerice, prepjevao mjuzikl ‘’Moje pjesme, moji snovi’’ i ogroman hit ‘’Mamma mia’’, a trenutačno prevodi i novi tekst za Komediju, „Tom, Dick and Harriett“ Raya i Michaela Cooneyja, u hrvatskom prijevodu „Brat bratu“ koja će premijeru imati 1. veljače.

NACIONAL: Slijedi premijera „Grofice Marice“, imate već iskustva u opereti – igrali ste u „Kneginji čardaša“. Kako vidite svoju ulogu u novoj predstavi?

Moje iskustvo u opereti nije veliko jer igram više u mjuziklima. Ali ova je uloga tipski ista kao u „Kneginji“. To je taj, kako bi se njemačkim žargonom reklo, tanzkomiker. Uloga kakvu sasvim lako može pokriti glumac koji pjeva.

NACIONAL: Imate li tremu kad morate pjevati u opereti?

Ne više. Prvi put, međutim, bilo me je strah, moram priznati. Sad je ipak puno lakše. Vidio sam da je uloga koju sam napravio u „Kneginji“ na tragu onoga što bi taj žanr trebao biti, dobio sam i izvrsne kritike od struke za tu ulogu i sad sam već na domaćem terenu.

NACIONAL: Kako gledate na operetu? U Zagrebu je popularna, ali možda je kao žanr pomalo staromodna, slažete li se?

Komedija ima svoju vjernu operetnu publiku i dok te publike ima, bit će i operetnih predstava. Inače, rekao bih da je danas mjuzikl zamijenio operetu, ili preuzeo mjesto koje je ona imala kad je nastajala. Ali ništa zato! Opereta je vrijedna pažnje i drago mi je da postavljamo „Groficu Maricu“ i drago mi je da ju postavljamo s osviještenim pogledom unatrag, da se u povijesnom kontekstu vidi što se zapravo događalo. Ispod sve te lepršavosti i koketnosti dublja je priča o razdoblju nakon Prvog svjetskog rata, o ludim 20-ima. Tu je luda zabava, šampanjac teče u potocima, svi koketiraju. Međutim, dobar dio tih ljudi koji se tako ludo zabavlja zapravo je osiromašen nakon Velikog rata i u duhu vremena osjeća se taj strašan rat koji se dogodio prvi put u ljudskoj povijesti. S jedne strane bijeg od stvarnosti u beskrajnim raskalašenim zabavama, a s druge potraga za istinskom ljubavlju. Sve to začinjeno čarobnom Kalmanovom glazbom. Ma, naravno da to ima publiku.

NACIONAL: Vi zapravo, iako ste dramski glumac, u Komediji puno više igrate u mjuziklima.

Zapravo sam mjuzikalski glumac. To bi valjda bilo najtočnije reći, ako ta kategorija postoji. Ja sam to baš želio, a priča o tome ide unatrag do mojih studentskih dana. Kad sam bio na drugoj godini studija glume, Sanda Langerholz, diva hrvatskog mjuzikla, došla je predavati kao vanjski suradnik, a kolegij se zvao Tehnika songa. Radila je s glumcima mjuzikl, ulomke iz velikih mjuzikala i prenosila nam svoje iskustvo u tom žanru. Zahvaljujući Sandi koja je, osim što je legenda naše scene, i divan pedagog, shvatio sam kakvo bogatstvo mjuzikl nudi. Na toj sam klasi proveo nekih pet ili šest semestara i tu se u meni rodila velika ljubav prema glazbenom kazalištu. I tako, 1998. kad je krenula produkcija rock opere ‘’Jesus Christ Superstar’, u poluprofesionalnoj produkciji koju je pokrenuo János Römer sa suradnicima, ja sam kao mladi glumac došao na audiciju. I dobio sam ulogu. Ali taj je projekt, na moju veliku žalost, prekinut. Komedija je spasila stvar preuzevši produkciju. Pa sam opet došao na audiciju. I dobio ulogu. Tu je za mene počeo ozbiljni put u glazbenom kazalištu, ulogom Poncija Pilata koju, nakon brojnih drugih u proteklih 19 godina, evo opet igram u novoj produkciji.

‘Studirao sam jezike pa sam tek s 23 godine upisao glumu na Akademiji. Ali još se tražim i nisam siguran da sam se sasvim našao. Jer te moje ljubavi me nikako ne napuštaju’

NACIONAL: Kad gledate unazad, kako vidite tu ulogu Pilata?

Fantastično. To je predivno! Početi karijeru s takvim naslovom je divno jer čvrsto vjerujem da je to remek-djelo, sjajno napisano. Taj materijal daje puno prostora glumcu-pjevaču da pokaže što i koliko može. I tako, nakon škole sa Sandom Langerholz i nakon toga ovakve predstave, tko ne bi postao potpuno ovisan o mjuziklu.

NACIONAL: Kako vam je bilo ponoviti ulogu dva desetljeća kasnije?

Sjajno! Neprocjenjivo! Baš smo razgovarali o tome Ervin Baučić, Đani Stipaničev i ja, jer smo sva trojica bili u objema produkcijama u istim ulogama. Složili smo se da je raditi ovu predstavu još uvijek zahtjevno i izazovno, a da je tih 19 godina pridonijelo tome da smo opušteniji i zreliji, dakle bolji. A gušt je još veći, neopisivo!

NACIONAL: Kako je moguće da kao dramski glumac igrate više u glazbenim predstavama? Imate li još uvijek želju igrati dramske uloge?

Prije nekoliko mjeseci, recimo nakon premijere ‘’Jesus Christ Superstar’’, vjerojatno bih odgovorio – ne, samo mi dajte još ovakvih genijalnih komada i uloga i nitko sretniji od mene. A onda se, igrom slučaja, dogodilo da moram uskočiti u predstavu „Zaljubljeni Shakespeare“ kao glavni negativac Lord Wessex, i to u samo tri tjedna, što je bilo poprilično stresno, ali na kraju i izuzetno lijepo i ispunjavajuće. Tako da, eto, mijenjam iskaz, dajte mi i pokoju dobru dramsku ulogu.

NACIONAL: U Hrvatskoj je mjuzikl jako popularan, ali struka često zna reći da je vrlo malen broj domaćih mjuzikala koji su uspješni. Uglavnom se poseže za uvoznim proizvodima koji su izvanredni, ali uvijek ostaje to pitanje domaćih naslova. Koliko Komedija ima krivice u tome? Jer činjenica je da se nisu školovali korepetitori, pjevači, glumci. Ili je globalizacija napravila svoje pa su ti hitovi koje slušamo svaki dan jednostavno došli do našeg kazališta.

Smatram da je veliki uspjeh uopće u našim uvjetima iznjedriti novi mjuzikl i postaviti ga na pozornicu. To je izuzetno složen proces koji uključuje veliki broj ljudi i samim time vrlo skup. I tu je globalizacija definitivno napravila svoje. Činjenica je da su ti mjuzikli koje uvozimo uglavnom ili s njujorškog Broadwaya ili s londonskog West Enda, izuzetno kvalitetni proizvodi. Namjerno kažem proizvodi jer su to mahom komercijalni projekti u koje je uloženo strašno puno novca. Za samo jednu predstavu budžeti iznose kao višegodišnji budžeti Kazališta Komedija. Naravno, bilo bi odlično imati više domaćih mjuzikala, ali tu zaista vrijedi ona ‘’koliko para, toliko muzike’’. Da bi se uopće došlo do nekakve ideje mjuzikla, za to treba više ljudi, netko mora razraditi priču, netko mora pisati glazbu, netko stihove…

‘Jedino Komedija postavlja mjuzikle profesionalno. No, situacija je takva da smo siromašno društvo, a najprije se zakida kulturu pa je teško pronaći novac i za domaći mjuzikl’

Spomenut ću jednog autora kojeg nikad nismo radili u Komediji i stalno se nadam da će doći taj dan kad ću igrati nešto što je napisao, Stephen Sondheim. On je tekstopisac i autor glazbe za brojne mjuzikle kao što su „Priča sa zapadne strane“ ili „Sweeney Todd“, dobitnik Oscara, Tonyja, neustoličeni kralj mjuzikla od ‘70-ih do ‘90-ih, postavio je standarde bez kojih je danas nezamislivo pričati o mjuziklu. Kad su njega u jednom intervjuu pitali kako dolazi do tih pjesama, stihova, kakav je to proces, rekao je da kreće od priče. Dobra priča je ključ, a nju razvija dramski pisac. Genijalni Sondheim kaže da je bez dobre priče on kao autor nitko i ništa. Hoću reći, mora se više glava sastati da bi se neka dobra priča razvila. Kod nas obično to kreće kao neki usamljenički entuzijazam, pa možda i privuče još nekoga, ali nitko sustavno ne podržava takav rad. Ali predstava ima.

NACIONAL: Primjerice?

U Komediji smo u zadnje tri godine imali dvije praizvedbe domaćih mjuzikala – „Byron“ Darka Domitrovića i Mire Gavrana te „Alphonsine“ Veseljka Barišića. Autori su dali sve od sebe. No nije tu gotov posao, proces postavljanja predstave zahtijeva puno više vremena i ulaganja nego što se to misli. Kad kupimo licencu za primjerice ‘’Mammu Miu’’, dobijemo sve gotovo – materijal koji je višestruko provjeren i doveden do savršenstva. Mi u dva mjeseca onda možemo to navježbati i napraviti izvrsnu stvar. Na Broadwayu i najbolji autori sa svojom pričom – sa sirovim materijalom – uz više ili manje sreće pronađu producenta koji je spreman s tim nešto napraviti. Onda producent uloži, ili nađe, novac i angažira glumce i redatelja, koreografa, da isprobaju kako bi to sve izgledalo. To se zovu radionice, workshopovi, gdje oni u kraćem vremenu pokušaju nešto napraviti i procijene što je dobro, a na čemu se mora raditi. Kao rezultat tih radionica materijal se dorađuje ili se od njega odustane. Tek nakon toga se ide u produkciju, i to prvo off Broadway, dakle neko manje kazalište i skromnija produkcija, pa tek ako se projekt pokaže uspješnim prelazi na Broadway, a u međuvremenu se dorađuje i sve to zna i potrajati. Znam podatak o mjuziklu „Spring Awakening“ ili „Buđenje proljeća“ koji je na Broadwayu izašao prije desetak godina. Od trenutka kad je nastala ideja o mjuziklu do premijere prošlo je deset godina. To jest malo ekstremno, ali dogodi se.

NACIONAL: Je li Komedija kriva za tu situaciju s domaćim mjuziklima?

Komedija je, koliko ja znam, jedina koja te mjuzikle profesionalno postavlja, dakle htijenje da to učinimo usprkos lošim uvjetima ne bih nazvao krivicom. No situacija je takva da smo siromašno društvo, a najprije se zakida kulturu pa je s tim budžetima s kojima mi raspolažemo teško pronaći pravi novac i za takve stvari. Kazalište, naročito glazbeno, vrlo je skup pogon, ni s najboljim predstavama ne možemo biti profitabilni pa se jednostavno ne može često ulagati u domaći proizvod na način na koji bi to bilo odgovarajuće.

NACIONAL: Profit se može ostvariti jakim inozemnim naslovima koji su zbilja specifični za Komediju. ‘’Mamma Mia’’ napravila je fantastičan rezultat.

I odlično je da se rade ti naslovi, oni dovedu publiku koja inače možda ne bi ni došla u Komediju. Kazalištu nakon rasprodane predstave tog kalibra ne ostane ne znam koliko puno novca, ali smo ipak u nekom plusu, što je jako dobro. Inače, o profitu u kazalištu ovog tipa kakvo je kod nas i u većem dijelu Europe, ne možemo ni govoriti, ali to je već neka druga tema za nekog drugog sugovornika.

NACIONAL: Kad smo kod ‘’Mamme Mie’’, vi ste preveli odnosno prepjevali taj mjuzikl na hrvatski jezik. Kako je došlo do tog angažmana i koliko vam je to kreativno izazovno, drugačije?

To je moja životna priča. Ja se naime stalno tražim, još uvijek sam u tom procesu i ne znam gdje ću završiti. Šalim se, stvar je u tome da volim raditi previše stvari i nijedne se ne želim odreći. Nakon gimnazije krenuo sam na studij engleskog i francuskog jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. I mislio sam da je to ono što najviše želim. Ali kad sam upisao četvrtu godinu shvatio sam da ono što me čeka nije ono čime bih se ja bavio, barem ne na način na koji se činilo da me čeka.

‘Opereta ima svoju publiku ali danas je mjuzikl zamijenio operetu, ili preuzeo mjesto koje je ona imala kad je nastajala. Ali ništa zato! Opereta je svakako vrijedna pažnje’

NACIONAL: Bili ste slobodni umjetnik, a u Komediji ste u ansamblu tek od 2010. Koliko vam ansambl znači u smislu sigurnosti? Znači li taj status olakšanje i koči li neku umjetničku slobodu?

To je dvojako. S jedne strane, kao slobodnjak sam puno radio na sve strane i to mi se sviđalo. No bio sam sretan što sam radio i ovdje u Komediji zato što je ansambl sjajan i ima divnih ljudi. Drugo, biti zaposlen u kazalištu znači sigurnost, a ponuda koja je došla 2010. kad je kod nas krenula gospodarska kriza, nije mogla doći u boljem trenutku. Zaista sam tu krizu osjetio, vrata su se zatvarala sve češće, kao slobodnjak si mogao manje raditi, honorari su se drastično srezali, situacija nije izgledala dobro. Zato je ta ponuda nakon 13 godina kontinuiranog rada u Komediji bila nešto što sam prihvatio bez razmišljanja. To je bila sigurna luka, a opet je ostala otvorena i mogućnost da radim i neke druge stvari izvan matične kuće.

NACIONAL: Kako vam je sad u Komediji? Bilo je velikih turbulencija prije dvije godine, kad se birao novi ravnatelj.

Ako sam dobro shvatio iz medijskih napisa, ravnatelj Krešimir Batinić nema namjeru kandidirati se za novi mandat pa njemu nije sve baš tako ružičasto. Mislim da je to problem širih razmjera, a to ravnateljsko mjesto u kazalištu vrlo je nezahvalno. Divim se ljudima koji to rade i žele raditi jer su to mahom umjetnici, ljudi iz naših redova, koji se izlože jer žele popraviti situaciju. Nemoguće je napraviti distancu prema tim ljudima koji imaju neke potrebe, želje i zahtjeve kojima bi se rado udovoljilo, a to nije ostvarivo. S druge strane, tu je viša instanca koja je istovremeno i vlasnik, osnivač, i postavlja pravila, određuje uvjete, dakle Bog i batina je. Strašno je teško pomiriti te dvije strane i ostati neutralan i ujedno raditi dobro i uspješno.

NACIONAL: Koliko se takva kriza vlasti osjeća na ansamblu?

Prije bi se reklo financijska kriza nego kriza vlasti. Ne može se reći da ne utječe. To s koliko novca firma raspolaže i na koji način, neminovno utječe na nas, jer zbog toga možemo ili ne možemo dobiti neke uvjete za rad. No to nas ne priječi da publici i dalje nudimo sjajne predstave.

NACIONAL: Vidite li vi sebe na ravnateljskome mjestu?

Nikako. Ne pada mi na pamet tako nešto.