U povodu četrdesete obljetnice Dinamova osvajanja nogometnog prvenstva Jugoslavije i objavljivanja biografske knjige Sanjina Španovića o Velimiru Zajecu, razgovarali smo s Brankom Tuđenom, nekadašnjim poznatim sportskim novinarom, a u drugoj polovici osamdesetih godina bivše države i uglednim političkim komentatorom Večernjeg lista. Branko Tuđen bio je i glavni urednik Večernjeg lista (1992.-2001.) i Sportskih novosti (2001.-2008.). Iako je njegov prethodnik na poziciji glavnog urednika Večernjeg lista Stjepan Andrašić uspio u bivšoj državi nakladu Večernjeg lista podići na tada nezamislivih 700.000 tiskanih primjeraka lansirajući nagradnu igru Veldo, Tuđen je i njega uspio nadmašiti. Branka Tuđena pogodila je činjenica što mu njegova nekadašnja redakcija nije posvetila dostojno mjesto u tim Dinamovim obljetničkim manifestacijama, a posebno ga je pogodilo što su ga u naknadnoj intervenciji predstavili kao novinara Vjesnika, što on nikada nije bio.

„Nikada nisam bio novinar Vjesnika, osim generalno Vjesnikove kuće. Pazite, najdugovječniji sam glavni urednik Večernjeg lista od 1992. do 2001., s povijesnim rekordom u nakladi tiskanih medija s 1,17 milijuna tiskanih primjeraka, 220 tisuća prosječno prodanih primjeraka 2001., s prosječnim plaćama 2,5 puta većim od u to doba prosjeka u Republici Hrvatskoj, što bi danas bilo 17,5 tisuća kuna“, naglasio je Tuđen u razgovoru za Nacional. Pogodila ga je i činjenica da je njegova nekadašnja redakcija propustila naglasiti jedan njemu posebno bitan detalj iz knjige Sanjina Španovića o Velimiru Zajecu, a to je da je Udba i njega pratila kao novinara Večernjeg lista.

A Tuđen je sjedio kao novinar i do Slobodana Miloševića i Dušana Čkrebića neposredno poslije povijesne osme sjednice Gradskog komiteta Saveza komunista Beograda koja je izbacila Slobodana Miloševića u političku orbitu, a kasnije ga pretvorila u budućeg pokretača svih ratova u bivšoj Jugoslaviji. Tuđen je izvještavao i s 14. kongresa SKJ, uvoda u kasniji raspad jugoslavenske države. Povodom Dinamove obljetnice za Nacional se osvrnuo i na današnju upravu Večernjeg lista naglasivši da su mu se ispričali, ali i to da su mu objavili knjigu 2020. „Tito – Tuđman, jedan zavičaj jedan put“, a ta je knjiga bila rasprodana do posljednjeg primjerka.

‘Zajec i ja bili smo prijatelji 27 godina, naš posljednji razgovor za novine, Sportske novosti, obavili smo 2001. Taj opširni intervju jedan je od najboljih među gotovo tisuću intervjua koje sam objavio s političarima i sportašima, a samo na jednom mjestu citiran je u Španovićevoj knjizi. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Je li vas pogodilo i to što je Ivo Tomić, sportski komentator Radio Zagreba, u Večernjakovoj prezentaciji događaja iz 1982. bio važniji od vas kao nekadašnjeg glavnog urednika Večernjeg lista. Što vam je odgovorilo aktualno vodstvo Večernjeg lista kada ste im se javili?

Dražen Klarić i Žarko Ivković su mi se ispričali, a ja sam im odgovorio: objavili ste mi knjigu, ali da je otkriveno kako je Udba prisluškivala Milana Ivkošića odmah biste izdali Specijal Večernjeg lista, a Udba je prisluškivala i mene, što je vidljivo i u ovoj knjizi Sanjina Španovića o Velimiru Zajecu.

NACIONAL: Kako ste doživjeli tu knjigu Sanjina Španovića o Velimiru Zajecu?

Nijedan igrač Dinama nije dobio deblju knjigu s čvršćim koricama i kvalitetnijem papirom kao Velimir Zajec. Biografija Luke Modrića mogla je biti i bolje napisana. Od te literature na prvom mjestu je autobiografija Branka Kralja (1924.-2012.), pod naslovom „Da bi reč rekel“ objavljena 2004. na zagrebačkoj kajkavštini. Moja druženja sa Zajecom su vrlo neobična. Bili smo prijatelji punih 27 godina, naš posljednji razgovor za novine, Sportske novosti, obavili smo 16. rujna 2001., prije više od 20 godina i potom nikad više. Dakle, 20 godina nismo razgovarali. Taj opširni intervju jedan je od najboljih među gotovo tisuću intervjua koje sam objavio s političarima i sportašima, a samo na jednom mjestu citiran je u Španovićevoj knjizi i to onaj dio u kojem ga pitam „biste li pristali da se napiše knjiga o tvom životu“. Zajec mi odgovara „možemo o tome popričati za 20 godina“. Prošlo je tih 20 godina, ali eto, nisam imao tu čast.

NACIONAL: Znači li to da niste bili u neposrednijem kontaktu sa Zajecom još od 2001. godine?

Zajecov unutrašnji sklop jedan je od najkompliciranijih koje sam doživio: krajnje osjetljiv, ali naoko i vrlo tolerantan. Zajedničko nam je to da smo istodobno započeli svoje profesionalne karijere: on kao debitant u prvom sastavu Dinama protiv Partizana u Beogradu 7. prosinca 1974., a ja istog dana kao profesionalni novinar Večernjeg lista sa zadaćom praćenja Dinama. Partizan je tada pobijedio 3:1, po kiši i hladnom vremenu, a Zajec je igrao 57 minuta. Premda ne mogu reći da smo bili najveći prijatelji, više vrlo dobri znanci zbog čini se obostranih karakternih zapreka, između nas se uvijek gradio odnos visokog međusobnog povjerenja. Zajec me kao jedinog novinara pozvao na turneju po SAD-u i Kanadi u svibnju i lipnju 1990., tada kao političkog komentatora u Večernjem listu. Tamošnja druženja s iseljeništvom u mnogome su usmjerila moju profesionalnu karijeru. Ali sa Zajecom nikada nisi znao na čemu si. Na trenutak se činilo da ste nerazdvojni, a onda bi on nestao kao tog svibnja u Chicagu. Nije ga bilo skoro tjedan dana, a da nikada nije rekao gdje je bio. Možda na pregledu srca koje je imalo prirodnu manu. Malo je bilo onih kojima je Zajec pružao svoje puno povjerenje. On je vjerovao samo svom karlovačkom prijatelju Milanu Šulentiću. I koliko god ga to činilo sigurnim, toliko je bilo i hendikep. Meni je rekao: „Držim svoju liniju, ne guram se. Drugi su to iskorištavali. Ja to nisam znao, a možda nisam ni želio.“ I to je Zajec.

NACIONAL: Bili ste u Zajecovoj blizini i u njegovim najtežim danima.

Knjiga Sanjina Španovića nije ušla u vjerojatno najtragičniji dio njegova života. Možda Zajec to nije ni želio. Sedmog rujna 1989. umrla je njegova prva supruga Dubravka s 34 godine, ostavivši ga s dvije kćeri od desetak godina. Znajući za sve to, moja ponuda o knjizi nije bila slučajna. Te 2001. nisam mu rekao, ali odavno sam bio smislio i naslov: „Duboka ljudska tajna“. Kada je u lipnju 1996. operirao srce na klinici Mayo, moja zamisao bila je još čvršća. Kada smo posljednji put razgovarali za novine 16. rujna 2001., Zajec mi je kazao: „Poslije operacije srca, nisam otišao ni na kontrolu.“

NACIONAL: Kako su protjecali ti dani velike tuge Velimira Zajeca?

Kad je Dubravka umrla, mi smo nastavili druženja u njihovu kafiću u Tkalčićevoj ulici. Bila je to jedna klapica: glumac Zlatko Vitez, novinari Zvonimir Vukelić i Tomislav Židak, Stjepan Deverić, još poneko i ja. I naravno Zajec.

Branko Tuđen kao glavni urednik Sportskih novosti i Andrej Ševčenko, najbolji igrač Europe 2004. godine u izboru Sportskih novosti, u Milanu 12. prosinca 2004. godine. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Je li Španovićeva knjiga postigla svoj smisao?

Da. To je bio jedan velik posao. Ali knjiga se temelji na toj tzv. usmenoj povijesti koja je u suvremenosti prihvatljiva. Mnogi zaključci donose se na temelju osobnih interpretacija koje često nisu sasvim točne. Pogotovo se u tome ističu oni koji nisu bili na licu mjesta ili nisu provjerili svoja sjećanja. Mislim da ova knjiga nije do kraja vjerodostojna bez uspomena novinara Zvonimira Vukelića. Glumac Zlatko Vitez odustao je od vjerodostojnosti i na scenu je uveo novinare Samovojsku i Redea kojih tada nije bilo ni blizu.

NACIONAL: Imate li još kakav primjer te usmene povijesti, odnosno naknadnog tumačenja stvarnih događanja?

Imam upravo na odnosu između Zajeca i mene. Zajec je u listopadu 1998. preuzeo trenersko kormilo nakon smjene Cice Kranjčara. Zajecu je neugodno pa nudi svoju priču: „Zlatko Canjuga i Zlatko Vitez bili su sa mnom na večeri. Izveo sam ih kao domaćin. Tada su me već zvali da budem sportski direktor.“ Ali istina je drukčija. U toploj atenskoj noći, uoči utakmice s Olympiakosom 29. rujna 1998. u domu Zajecovih ili nekog njihova prijatelja, u elitnom predgrađu toga grada, na večeru u Ateni pozvani su članovi Uprave Dinama. Vitez, pred svima, lomi Canjugu da smijeni Kranjčara i postavi Zajeca. Nisam se osjećao ugodno: Zajec, Kranjčar, sve ljudi moje mladosti… Kada je Zajec postigao rekord svog trenerskog boravka u Dinamu, pobjedom nad Ajaxom 1:0 u Amsterdamu 25. studenog 1998., bio sam poslovno u Ateni i nisam tu utakmicu neposredno doživio.

NACIONAL: Nedavno je proteklo 40 godina od 1982. kada je poslije 24 godine Dinamo osvojio naslov prvaka bivše države. Taj naslov kao da predstavlja najsjajniju kariku u više od stoljeća organizirane povijesti zagrebačkog nogometa. Je li tome pridonijela i knjiga o Zajecu i još uvijek veliki angažman Ćire Blaževića?

Moje druženje s Ćirom traje od 11. prosinca 1980. kada je prvi put predstavljen u Maksimiru. Sada je aktualna ta Dinamova obljetnica, 40 godina od Dinamova osvajanja naslova jugoslavenskog prvaka, Ćiro je u elementu, mladi Španović je objavio knjigu o Zajecu, bilo je nekoliko promocija i proslava, Vitez je nešto radio s Histrionima. A ja sam zapravo jedini živući novinar koji je o 1982. izravno izvještavao kao novinar sportske rubrike Večernjeg lista. Dočekao sam Ćiru 11. prosinca 1980. na dolasku iz Rijeke s pokojnima Ivom Tomićem i Ivanom Topićem, bio blizu svim Ćirinim eskapadama koje on sada prikazuje drukčijima. Zaboravlja se da su Dinamovi treneri s Belinom na čelu nastupili s otvorenim pismom protiv Ćire. Ne znam što već nije rečeno. Ćiro je genijalac medijskog prostora, ali se nekako bojim za njega. Ćiro je istodobno živio i živi nekoliko paralelnih života. Postoje sigurno „kosturi iz ormara“ koje zasad on vrlo dobro kontrolira kako ne bi iskočili, ali se može dogoditi da poslije smrti oni pomute njegovu ovozemaljsku slavu. Kad Ćiro umre, njegov sprovod će ići od Trga bana Jelačića do Mirogoja. Ćiro je prvi donio te sposobnosti moderne komunikacije.

‘Ćiro je genijalac medijskog prostora, ali se bojim za njega. Postoje ‘kosturi iz ormara’ koje zasad on dobro kontrolira kako ne bi iskočili, ali se može dogoditi da mu poslije smrti oni pomute ovozemaljsku slavu’

NACIONAL: Na koje komunikacijske sposobnosti Ćire Blaževića mislite?

Imati uz sebe novinare bila mu je u početku najvažnija zadaća. Dvije godine bio sam mu potpuno odan, gotovo zaluđen. Kada je u jesen 1982. u sastav protiv Sarajeva u Maksimiru uvrstio Marina Kurtelu, samo zato da bi ga prodao i zbog toga vjerojatno izgubio prvenstvo, počeo sam se hladiti. Za razliku od Vlatka Markovića Ćiro se nije nametao, nije pritiskao, nego se služio mnogo suptilnijim, okolnim metodama. U početku nije bilo lako proniknuti u njegovu dubinu. Na trenutak se pomislilo da je kao rođeni Travničanin i stalno spominjući časne sestre, Crkvu i pravednost, donio duh franjevačke srednje Bosne. Ali je ta pretpostavka ubrzo nestala. Bilo je uočljivo kako Ćiru zanima politika i on je postepeno ulazio u takve rasprave i tražio je veze prema Kaptolu, no i prema tada vladajućem Savezu komunista. Na kraju se neuspješno kandidirao i za predsjednika Republike Hrvatske. Ćiro nije bio historiografski obrazovan. On je sve bazirao na usmenoj predaji i svom instinktu.

NACIONAL: Jedini ste novinar koji je iz neposredne blizine pratio tu, kako kažete, genijalnu 1982. u kojoj Zvonimiru Milčecu osporavate autorstvo nad jednom važnom fotografijom objavljenoj u knjizi o Velimiru Zajecu. Na toj osporavanoj fotografiji kod srpskog gradića Velike Plane, uz momčad i upravu Dinama, još ste Milčec, Topić i vi. Milčec i Topić su na žalost pokojni.

Stvorila se nepotrebna pomutnja zbog toga što su događaji tumačeni na temelju različitih interpretacija. Tako je maha uzela pogrešna tvrdnja kako je tu znamenitu fotografiju snimio Zvonimir Milčec, književnik i novinar poznat po zagrebačkim temama. Ali fotografiju je snimio Božidar Kelemenić, legendarni fotoreporter Večernjeg lista, a ne Milčec. Redakcija je uputila Kelemenića i mene kao posebne izvjestitelje u Niš. Večernjak je i u to doba bio velik list. Novinara su tamo imale još samo Sportske novosti u osobi pokojnog Ivana Topića, ali bez fotoreportera. Proslavljenog radijskog reportera Ive Tomića tamo nije bilo. Nije bilo ni Veselka Tenžere. Nije bilo nikoga ni s televizije. Kada smo se u subotu okupili u zagrebačkoj zračnoj luci, na putu prema Nišu, najavljenog Milčeca, iz pretpostavljenih razloga, nije bilo.

Branko Tuđen daje nagradu Sportskih novosti Robertu Carlosu za najboljeg nogometaša Eura 2002., 8. prosinca 2002. u Madridu. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Zašto Milčeca nije bilo u zračnoj luci?

Milčec je došao u nedjelju ujutro vlakom u Niš i zakoračio u hotel Centroturist na Čairu, pjesmom „Šumadijo moja mila“. Većina nas, još pospanih, poskakala je iz kreveta, a Ćiro je Milčeca odveo na počinak do početka utakmice. Poslije susreta Radnički je priredio zakusku, domaći trener, tada Dušan Nenković, stegnuo je Ćiri ruku: „Blaževiću, čestitam vam. Ovo je bilo jedno od najregularnijih prvenstava dosad.“ Potom smo pošli prema beogradskoj zračnoj luci odakle su Dinamo i Milčec poletjeli prema Sarajevu na putu prema Mostaru, a Kelemenić i ja u Zagreb u redakciju kako bismo za jutarnje izdanje priredili opširan tekstualni i fotografski izvještaj. Sve to postoji, dovoljno se prošetati do Nacionalne i sveučilišne knjižnice ili pitati mene kako bih posudio te novine. Zato me čudi nekoliko tekstova u knjizi o Zajecu koji ističu Milčeca kao autora te fotografije. Večernji list nije dovoljno učinio da zaštiti Kelemenića, svog ekskluzivnog fotoreportera na tom događaju.

NACIONAL: Zašto vam je ta fotografija toliko važna?

Za tu čuvenu fotografiju ispred autobusa kod Velike Plane na povratku iz Niša svi se otimaju. Tamo je Dinamo saznao da je Crvena zvezda izgubila i da je Dinamo prvak. Fotografiju je, ponavljam, snimio pokojni fotoreporter Večernjeg lista Božidar Kelemenić kojeg je Večernjak posebno poslao na tu utakmicu. Ali Zajec i Ćiro šire tezu kako je to snimio Milčec, što nije istina. Oni su zaboravili i zakidaju pokojnog Kelemenića. Nije istina ni ono što je rekao Mlinarić u Blažičkovu filmu: da je autor fotografije Radiša Mladenović. Večernji list nije ništa učinio da zaštiti svog fotoreportera. I ja sam bio u Nišu i u autobusu na povratku do Beograda, odakle smo Kelemenić i ja nastavili avionom do Zagreba. Večernji je imao fotografiju u jutarnjem izdanju. Milčec je tu noć pjevao u Sarajevu u hotelu Europa, a ne razvijao slike u fotolaboratoriju kuće Vjesnik. Iz Beograda Dinamo je odletio u Sarajevo jer je u srijedu igrao u Mostaru. Kelemenić i ja smo završili u Zagrebu u redakciji Večernjeg. Zamislite koje gluposti: Milčec na fotografiji, a ujedno je i njezin autor.

NACIONAL: Zašto to smatrate glupošću?

Onda kada je fotografija snimljena to nije bilo moguće, a danas je možda i moguće zbog tehnologije. Ali Milčec je zakasnio već na odlasku u Niš, bio je nacugan i došao je tek drugo jutro u hotel Centroturist. Ćiro ga je smirio i pospremio u krevet do utakmice. Pokojni Milčec bio je književnik i novinar specijaliziran za zagrebačke teme pa ga je Ćiro angažirao izvan matične redakcije Večernjeg lista, da piše knjigu “Dinamovo proljeće”.

‘Za čuvenu fotografiju ispred autobusa na povratku iz Niša svi se otimaju. Tamo je Dinamo saznao da je Zvezda izgubila i da je Dinamo prvak. Zajec i Ćiro šire tezu da je to snimio Milčec, što nije istina’

NACIONAL: Jeste li se posvađali s Ćirom Blaževićem?

Spasio sam ga napadom na Rauša poslije poraza u Novom Sadu, a posvađali smo se kad je tražio da branim odlazak Kurtele, uoči utakmice sa Sarajevom krajem 1982. Najbolje su ipak bile večere za beogradske novinare u tadašnjem Beograd Inter-Continentalu gdje je glavni gost bio Miro Radojčić, dopisnik Politike iz Londona koji je umro od alkohola. Bio sam na večerama i ja, jer sam kao izvjestitelj Večernjeg lista dolazio u Beograd. Radojčić je, kad je čuo da ga poznajem, napadao Josipa Vrhovca, tada ministra vanjskih poslova. Nije ga trpio. Smatrao je da su se po Titovoj direktivi trebali ženiti samo Srbi s Hrvaticama jer bi to bila lijepa rasa: šumadijsko-dinarsko-mediteranska. Tvrdio je da su Hrvati i Srpkinje ružni i kao takvi sporedni. Sada se javljaju mnogi ljudi koji nisu bili neposredni sudionici tih bitnih događaja. Ni Miroslav Rede, ni Anton Samovojska to nisu bili, a Božo Sušec je bio sporedan. Iznimno prisutan bio je pokojni Branko Lentić i Ivan Topić, Milivoj Nikolić i Ivan Tomić, a samo u Zagrebu Zijad Kršlak (Politika) i Miljenko Mitrović (Večernje novosti i As).

NACIONAL: No 8. svibnja te godine Večernji list na dvije velike stranice objavio je tekst pod naslovom „I legendarni radio reporter Ivo Tomić i trener Ćiro Blažević bili su pod nadzorom Udbe“. Bio je to istraživački tekst novinara Španovića, autora knjige o Zajecu koji je pronašao da su te 1982. pod nadzorom Udbe u akciji „Šampion“ bili prisluškivani telefoni Ive Tomića, Ćire Blaževića, ali i vas, Veselka Tenžere i još nekih. Danas smatrate da iako ste gotovo devet godina bili glavni urednik Večernjeg lista, niste dobili adekvatno mjesto u medijskoj prezentaciji tih događaja. Zašto?

Bio sam jako iznenađen, a moje ime je gotovo podcijenjeno. Znate, jako sam osjetljiv na Večernji list. To je dio moga života. Moj odlazak bio je grub i nečovječan jer je tako željela Styria. Ja sam Austrijancima ostavio najveći medijski proizvod koji nije financirala država. Postigli smo povijesni rekord tiskanih medija s 1,17 milijuna tiskanih primjeraka, 220 tisuća prosječno prodanih primjeraka 2001. u posljednjim mjesecima mog glavno-urednikovanja. Ponavljam prodanih, a ne tiskanih primjeraka, što se često miješa. Godišnja dobit bila je i više od milijun eura, prosječne plaće novinara 2,5 veće od prosječne hrvatske plaće, što bi danas matematički iznosilo više od 17,5 tisuća kuna. To je sve bilo zahvaljujući izvrsnoj redakciji i poslovodstvu. Sačuvao sam sve isplatne liste zaposlenika svoga doba koje sam kao glavni urednik dobivao. Nama nije Franjo Tuđmana davao novac za kupovanje automobila najboljim urednicima i novinarima. Mi smo dobit davali mirovinskom fondu, dakle državi, za isplatu mirovina pučanstvu. Kad je Styria ukinula „moj“ kolektivni ugovor, zaposlenici su 2011. štrajkali 26 dana.