Branko Sekulić šibenski je teolog rođen u pravoslavnoj obitelji, a odrastao u katoličkoj većini, koji je doktorirao na protestantskom fakultetu. Bio je voditelj teološkog programa prvog Festivala alternative i ljevice u Šibeniku (FALIŠ), a od prošle godine je programski urednik festivala čije će dvanaesto izdanje biti održano sljedećeg tjedna, od 4. do 7. rujna 2024.

Sekulić je magistrirao na Teološkom fakultetu “Matija V. Ilirik” u Zagrebu (2011.) i na Ekumenskom institutu Ukrajinskog katoličkog sveučilišta u Lavovu (2017.), dok je certifikat mirovnog obrazovanja stekao na Centru za mirovne studije u Zagrebu (2009.). Zvanje doktora znanosti stekao je na Fakultetu protestantske teologije na Sveučilištu Ludwig-Maximilian u Münchenu (2020.), a isti fakultet potvrdio je njegovu habilitaciju iz područja sustavne teologije (2024.). Predavač je (od 2017.) i docent (od 2023.) na Sveučilišnom centru za protestantsku teologiju “Matija Vlačić Ilirik” u Zagrebu, osnivač i predsjednik Instituta za teologiju i politiku (od 2023.), direktor i predavač na Akademiji za teologiju i politiku (od 2023.) te Stanfordov stipendista na Center for Russian, East European and Eurasian Studies (2024.).

Za sebe je još prije desetak godina u jednom intervjuu izjavio da ne pripada nijednoj crkvi, da nije religiozan, ali je vjernik. ‘’Na prvu’’ je riječ o čovjeku koji je spoj nespojivog.

NACIONAL: Možete li jednostavno objasniti sve te proturječnosti ili one i ne postoje? Je li riječ o tome da su prejaki stereotipi koji ključno utječu na formiranje mišljenja o tome što je ispravno, a što nije, odnosno što ide jedno s drugim, a što je ultimativno nespojivo?

Ne, tu proturječja nema nikakvog jer su sve navedene identitetske kategorije tek odraz stanovitih povijesnih kretanja, a nipošto odraz suštine života utemeljene u čovječnosti iako ovdje s njom nisu u koliziji. Proturječno, naime, može biti samo ono što na čovječnosti utemeljeno nije, a živi među nama kao društveni fakat. Proturječno je stoga, primjerice, kad tvrdite da ste demokršćanin, a korumpirani ste etnonacionalist, kad tvrdite da ste socijaldemokrat, a propagirate neoliberalizam, kad tvrdite da ste vjernik, a oltar vam služi kao klaonica ljudskih prava. To je ujedno i jedan od osnovnih razloga zašto ne pripadam partijama i organizacijama koje takvim proturječnostima zrače, pa tako ni samoj crkvenoj instituciji. Stvar je, načelno, jednostavna. Jošua Nazarećanin koji je Krist nije propovijedao crkvu, već evanđelje, tako da je uvriježena teza kako izvan crkve nema spasenja pogrešna jer spasenja nema izvan evanđelja, a ne izvan crkve. Crkva, dakle, nije kriterij, već je kriterij Nazarećaninov navještaj i ako stanovita crkvena institucija ne slijedi dotični navještaj, ona ni sama ne može biti spašena kao što je to, načelno, slučaj s Katoličkom crkvom u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i Srpskom pravoslavnom crkvom u nas.

NACIONAL: Nije li kršćanska poruka temeljena na poštovanju prema ljudima, radu i životu bliska političkoj ‘’ljevici’’? Nije li Jošua Nazarećanin, u narodu poznatiji kao Isus, razapet jer je bio pobunjenik, a ne konformist? I je li on prvi antifašist iza kojega se danas skrivaju i oni kojima fašizam nije mrzak?

Poanta evanđelja jest neminovno duboko politična jer je Jošua iz Nazareta razapet kao politički pobunjenik, ustanik protiv rimsko-judaističkog religijsko-političkog establišmenta svojeg doba. Međutim, smisao kršćanske teologije nije biti dijelom ni lijevih ni desnih politika već, kako Jürgen Moltmann kaže, kristijaniziranje sociopolitičke situacije u kojoj se nalazi, a samim time i proklamiranje vlastite funkcije u smislu slobode koju je naviještao Jošua. Stoga tko god staje u obranu te slobode, teološki gledano je na Kristovu putu, a takve je pokrete Moltmann zvao „malim nadama“, naspram „velike nade“ koja je Bog sam. Antifašizam je u tom smislu ta „mala nada“, a svaki oblik fašizma mora biti zatrt jer je on sve ono što Bog nije.

NACIONAL: Postoji li u Hrvatskoj jasan politički koncept ‘’ljevice’’ i ‘’desnice’’? Nedavno ste izjavili da zatucana ljevica maloumno odbacuje teološki aspekt kao iole validan. Je li vas to, kao i nastojanje konkretizacije ‘’lijeve’’ misli u novim povijesnim okolnostima, tako da ona ne bude ni dogmatična, niti stereotipna, privuklo FALIŠ-u?

Tog jasnog koncepta podjele, naravno, više nema, i to ne samo u nas nego, kao što vidimo, i na europskom i svjetskom planu. Upravo kako je Damir Avdić u jednoj svojoj pjesmi perfektno dijagnosticirao, “kuda sestro, s jedne strane Abu Ghraiba, s druge Guantanamo, zar ne vidiš da nas jebu, s lijeva idu desničari, a s desna antiglobalisti.“ Odnosno, kako bi Vuk Perišić malo finije to rekao, podjela na lijevo i desno nije više relevantna jer je danas na djelu sukob politički racionalnog i politički iracionalnog. Stoga, ukomponirano rečeno, FALIŠ-u me privuklo upravo ustrajanje na toj političkoj racionalnosti koja se, ukratko rečeno, ne da … Jel’.

‘Uz obrazovnu, jedina revolucija u koju vjerujem je ona pravna’. FOTO: Dusko Jaramaz/PIXSELL

NACIONAL: Ovogodišnji FALIŠ će se odvijati pod egidom ‘’Slom civilizacije i što s njenim ostacima’’. Zbog čega takav naziv i ima li FALIŠ odgovor na pitanje što s ostacima ‘’slomljene’’ civilizacije?

Ovogodišnji program FALIŠ-a je treća verzija programa koja je osmišljena za ovu godinu jer kad bismo mi nešto sastavili, globalna politička kretanja bi relevantnost tog koncepta ubrzo minirala. Stoga, zaključak mi je bio jednostavan. Ako imamo globalni problem kao što je radikalno preustrojavanje neoliberalnog kapitalizma koje se onda manifestira kroz niz sociopolitičkih problema – od klimatskih, preko raznoraznih identitetskih do izbjegličke krize – kojemu mi i dalje pokušavamo doskočiti partikularnim nacionalnim i nacionalističkim politikama, onda je to neuspjeli obrazac koji možemo pratiti još od Oktobarske revolucije, Prvog te Drugog svjetskog rata pa nadalje. Sažeto, kad se god na svjetske probleme pokušalo odgovoriti pojedinačnim nacionalizmima, uslijedio je slom, tako da ovogodišnji FALIŠ taj slom ne anticipira, samo ga opisuje. Potencijalni odgovor što s tim popratite od 4. do 7. rujna na Maloj loži u Šibeniku.

NACIONAL: „Prostori bivše Jugoslavije su, u nedostatku takvog kršćanskog karaktera, postali svojevrsno ‘Trojedno Kraljevstvo’ ratnih zločinaca, ratnih profitera i privrednih kriminalaca te u hrvatskom slučaju, pride i lažnih branitelja koji ovima služe kao svojevrsna pretorijanska garda. Duhovna potpora tamjana ne izostaje.“ To je vaša dijagnoza društva, prije svega hrvatskog. Što ćemo sad?

To je pitanje za tužitelje i suce, ne za teologa. Što se mene tiče, uz obrazovnu, jedina revolucija u koju vjerujem je ona pravna i ozbiljnost jedne države verificira se upravo na ovim dvjema stavkama. Stoga, sukladno tomu, postjugoslavenske državice su neozbiljne, a prva stavka ka toj ozbiljnosti je da se ono što se ovdje događalo devedesetih i nasljeđe tih zbivanja prestane zvati samo politikama jer je to bio, prije svega, zločin.

NACIONAL: Poistovjećivanje vjere i nacije – uz obavezan dodatak da se podrazumijeva da je svatko tko nije vjernik automatski izrod – gotovo da je opće mjesto u hrvatskom društvu u kojem se, paradoksalno, velika većina proklamiranih vjernika i domoljuba ne ponaša u skladu s kršćanskim načelima. I to sve u društvu koje je ustavnim određenjem sekularno, što je još jedan paradoks. Kako se u svemu tome snaći i koliko pogubno taj etnonacionalistički, etnoklerikalistički i etnototaliristički koncept utječe na hrvatsko društvo?

U svojoj knjizi ‘’Zona prelaska’’ Boris Buden će na jednom mjestu reći kako se, nakon sloma Jugoslavije, „povratak Boga“ iz komunističkog izgnanstva ne odvija na tragu povratka religiji tek onog što je religiji bilo oduzeto, već da se stremi dovesti u pitanje čitav sekularni koncept kao jedan od temelja suvremenog građanskog društva. Taj projekt pak, ako slijedimo spomenutu Perišićevu podjelu, nije samo politički iracionalan, već je on i antiracionalan jer se ne stremi samo negiranju sociopolitičkih i povijesnih činjenica, već aktivnoj borbi protiv njih. To nas je dovelo do povratka na srednjovjekovne postavke u sklopu kojih je crkvena institucija s vlastodršcima igrala ključnu društvenu ulogu, dirigirajući njegovim kretanjem. Problem je za etnototalitariste i etnoklerikalce čitava ideja prosvjetiteljstva i element sumnje u najviše društvene autoritete koji je proizišao iz prosvjetiteljstva. Shodno realizaciji te antiprosvjetiteljske ideje, mi na postjugoslavenskim prostorima više ne možemo govoriti o postojanju društva kao takvog, već tek o nekakvim kampanilističkim zajednicama unutar kojih cvate palanački kič i srednjovjekovna estetika, prožeta snishodljivošću neoliberalnoj ideologiji satkanoj, između ostalog, od guste magle tamjana.

NACIONAL: Kako se u sve to uklapa dogma o jeziku koji treba štititi čak i posebnim zakonom? Jednom ste rekli da se sva naša lingvistika svodi na naručivanje pića, komuniciranje koliko trebamo deka sira i salame u dućanu, dostavu nekog paketa, rentanje apartmana.

Jezik kao koncept generalno služi sporazumijevanju među ljudima, a u nas se on već desetljećima koristi kao oruđe, pa čak i oružje, upregnuto u razdvajanje ljudi. Hinjenje jezične posebnosti u sklopu dotičnog zakona je stoga očuvanje njega tek kao puke forme, ispražnjene od sadržaja, jer forsirajući etnonacionalističko puritanstvo jezika dokinuta je ujedno i mogućnost da se na tom jeziku konkretno misli, stvara, proizvodi. Rečeni zakon neupitno ide u smjeru realizacije intelektualne mutavosti i humanističke nepismenosti njegovih krajnjih korisnika. Moja je spomenuta lingvistička opservacija išla u tom pravcu.

NACIONAL: U Hrvatskoj se ne provodi proklamirana odvojenost države i Crkve kad je riječ o uplitanju Katoličke crkve u svjetovna pitanja. Istovremeno, slučajevi poput pedofilskih skandala smatraju se problemima koji trebaju ostati unutar Crkve. Štoviše, najčešće se i ne smatraju problemima. Nacional je više puta pisao o tome. Posljednji je primjer dokaz da zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša i Splitsko-makarska nadbiskupija, u kojoj je on do veljače 2023. bio nadbiskup, zataškavaju više slučajeva ozbiljnih sumnji u seksualno zlostavljanje djece i ranjivih osoba na području Splitsko-makarske nadbiskupije. Štoviše, čak pritom ignoriraju vatikanske crkvene protokole. Kako komentirate takvo ponašanje koje je gotovo postalo pravilo?

Nema tu što jedan teolog komentirati. Pedofilija i njeno zataškavanje su kriminal i time se trebaju baviti izvršna i sudbena vlast. Nikakve crkve, nikakvi biskupi, nikakvi teolozi.

NACIONAL: Upravo ste se vratili iz Münchena, gdje vam je dekan Protestantskog fakulteta LMU uručio diplomu o habilitaciji iz područja sistematske teologije, najvišem akademskom stupnju koji se može doseći u njemačkom obrazovnom sistemu. To je službena potvrda položenog najvišeg postdoktorskog akademskog ispita i vaše sposobnosti za poziv sveučilišnog docenta. Koje su vaše daljnje akademske ambicije?

Moje ambicije u pravilu nisu nikad bile akademske, već su akademski uspjesi dio, svojevrsni dodatak, mojem radu kojem sam temeljito predan i koji se sastoji od kombinacije akademskog i društvenog angažmana, ponajbolje reflektiranog u onome što predstavlja moj Institut za teologiju i politiku te pripadajuća Akademija. Najozbiljnije mislim da su takvi instituti i takva vrsta izobrazbe znanstvena i edukativna budućnost svijeta koji nadolazi.

NACIONAL: U teološku raspravu uveli ste dva potpuno nova koncepta, fenomen etnoreligijantstva i diskurs teologije etnokulturnog empatijskog obrata. Što je bit tih koncepata?

U tzv. postpovijesnom vremenu u kojem živimo i koje bilježi snažan povratak političkih religija u našu stvarnost na globalnoj razini, religija više nije samo jedan od društvenih fenomena, već je postala društvo kao takvo, što znači da klasična marksistička kritika religije naprosto više ne funkcionira. U skladu s tim, politička teologija koja se suočava s ovom problematikom nužno treba novu, adekvatniju terminološku i metodološku opremu. Moja dva koncepta upravo idu u tom pravcu, osposobljavanja suvremenog teološko-političkog diskursa da se može konkretno baviti problematikom s kojom se na sociopolitičkoj razini suočava, što je u našem slučaju, primarno, sakralizacija etnonacionalizma.

NACIONAL: Mnogo je vaših radova i članaka objavljeno je u ozbiljnim svjetskim časopisima i knjigama. U svibnju ove godine objavljen je i vaš novi članak ‘’Everything You Always Wanted to Know about ‘Balkanization’ (But Were Afraid to Ask)’’. Što je to najvažnije znati o ‘’balkanizaciji’, a nismo se usudili pitati?

Balkanizacija kao pojam se sustavno i obilato koristi u svrhu opisivanja negativnih i poražavajućih sociopolitičkih okolnosti, a tu pak slučaj SFR Jugoslavije ima zasebno mjesto kao kruna te pejorativne terminološke uporabe. No bez obzira na to što takav pogled ima svoje opravdanje, on zamagljuje i činjenicu da je jugoslavenski koncept, kakav god bio, primjerice ipak razvio stanovit oblik socijalne države koja je jednim svojim dijelom bila toliko progresivna da je kao takva danas posve nedostižna mnogim, tzv. zapadnim demokracijama. Osim toga, pokazuje se da od gotovo 110 sukoba koji se danas u svijetu vode, ogroman dio njih ima etnonacionalnu i religijsku bazu, što jugoslavenski slučaj ne čini, kako se po Fukuyaminu receptu smatralo, završnim sukobom kraja povijesti, već najavom karaktera sukoba u postpovijesti u kojoj trenutno živimo. Ono što se mi pak ovdje ne usuđujemo pitati je to što je to dobro bilo u Jugoslaviji i upravo zbog toga smo osuđeni živjeti njenu najgoru verziju skoro četiri dekade nakon njena raspada. Smatram da na to pitanje treba krenuti odgovarati od potpitanja gdje su nestale pare društvenog vlasništva. Odgovor, naravno, svi znamo, i on glasi: kod spomenutih ratnih zločinaca, ratnih profitera i privrednih kriminalaca, a u hrvatskom slučaju pride i lažnih branitelja te njihovih partnera u kriminalu na europskoj i svjetskog razini – Europska banka, EU, MMF, Hypo-Alpe Adria i tako dalje. Dakle, ne radi se ovdje ni o kakvom oduševljenju Jugoslavijom kao državom jer mene države generalno ne oduševljavaju, pa u tom smislu ni Jugoslavija, već se ovdje radi o prostim činjenicama, a one govore da je socijalistički jugoslavenski projekt bio sociopolitički koncizniji i smisleniji od kapitalističkog postjugoslavenskog, sviđalo se to nekom ili ne.

NACIONAL: U listopadu bi trebala biti predstavljena vaša nova knjiga ‘’The Theology of Ethnocultural Empathy in the Former Yugoslavia: To the Core of Sacralized Crime’’. Oksimoron poput ‘’svetog zločina’’ čini se, nažalost, nepresušnim izazovom za raskrinkavanje na postjugoslavenskim prostorima. Na koji način tome doprinosi vaša nova knjiga?

Knjiga će pod nazivom ‘’Prodor u srce sakraliziranog zločina’’ za desetak dana biti službeno dostupna i na našem jeziku u izdanju Čolovićeva XX. veka. U knjizi se radi o suočavanju s fenomenom etnoreligijantstva koji sam obradio u svojoj prvoj knjizi ‘’Krabulja kršćanskog vulgarizma’’, u izdanju Međimorecova Ex librisa, koji kao fenomen nastaje na spoju etnototalitarističke ideologije i etnoklerikalnih aspiracija.

U ‘’Prodoru’’ riječ je o dekonstrukciji sakralizacije etnonacionalističke ideologije na našim prostorima koja se manifestira kao „sveto opravdanje“ politika etničkog čišćenja i genocida jer oni drugi, u tom palanačkom ključu, nisu percipirani kao ljudi, već kao demoni koje se likvidira u svetom ritualu „čišćenja“ vlastita životna prostora. Naspram ovog „vjeroispovijedanja krvi i tla“, postavljam teološki diskurs koji se, s jedne strane, temelji na etnokulturnoj empatiji kao grani socijalne psihologije koja zahtijeva potpuno razumijevanje i „ulaženje u cipele“ onog drugoga, a s druge strane, na primjeru Isusova „zaokreta“ u Mateju 15:21-28, u sklopu kojeg Isus, između ostalog, razbija i začarani krug višestoljetne etničke mržnje zakletih neprijatelja Židova i Kanaanaca. U kontekstualizaciji ove teorije u naše okvire, uzimam Srećka Badurinu i Franju Starčevića, prelatskog i laičkog primjera par excellence čiji se nasljeđe itekako uklapa u diskurs koji razvijam i koji je usmjeren u razbijanje etnototalitarističke i etnoklerikalne matrice, otjelovljene u onom što Viktor Ivančić naziva “kulturom zločina“, u kojoj trenutno na ovim prostorima živimo. „Kulturom“ koja se ponajbolje ogledava u preziru prema tuđim žrtvama i glorifikaciji vlastitih zločinaca. Badurina i Starčević su, u tom smislu, lučonoše istinskog evanđelja i konkretizacije života izvan svijeta palanke, a na čijem tragu svoje zasluženo mjesto trebaju dobiti i ljudi poput Josipa Reihla-Kira, Srđe Aleksića i njima sličnih. Vjerovati u takav svijet i ustrajati na njemu je naprosto sve što imamo, a to što pak imamo nije malo i bitno je to razumjeti. Mi, naime, možemo izgubiti stanovite političke bitke i gubi ćemo ih još, to nije sporno, ali naprosto ne smijemo dozvoliti da u tome svemu i naša ljudskost bude poražena.