Istaknuti hrvatski gospodarstvenik Branko Roglić možda je danas jednako poznat i kao vlasnik i predsjednik Nadzornog odbora Orbico grupe, i kao vrijedan kolekcionar umjetničkih djela. HUM CROMA dodijelila mu je 2015. nagradu za životno djelo, a međunarodni ekonomski forum Perspektive 2016. nagradu „Stvaratelji za stoljeća“, za životno djelo u poduzetništvu. Odlikovan je za zasluge u gospodarstvu Ordenom Danice Hrvatske s likom Blaža Lorkovića. Pa iako se o njegovoj poslovnoj biografiji već sve zna, na području umjetnosti Branko Roglić još uvijek nije otkrio sve svoje planove.

Nije mnogo u javnost izlazio s djelima iz svoje umjetničke kolekcije, sve do velike izložbe „Zbirke Roglić“ u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu 2017. godine. Pripada onim kolekcionarima koji istinski vole i razumiju umjetnost, uče od umjetnika, i ne gledaju na umjetnost kao na ulaznicu u više društvo ili kapital za hvaljenje s time što su sve sakupili. Branko Roglić nikada nije zaboravio na edukativnu funkciju umjetnosti, u što spada vraćanje zagubljenih djela nacionalne baštine iz drugih zemalja u Hrvatsku, ali i mecenatstvo i sponzorstvo umjetnika, posebice mladih i mlađih koji se ne mogu osloniti na državne ili gradske dotacije.

U razgovoru za Nacional Branko Roglić otkriva kako je pomaganje u obrazovanju postojalo već u ranijim generacijama njegove obitelji, zašto smatra da bez kvalitetne umjetnosti nema niti našeg nacionalnog identiteta, zašto misli da je ulazak u eurozonu dobar i za hrvatsku umjetnost te ekskluzivno otkriva kako u svojem rodnom mjestu Župa Biokovska planira izgraditi umjetničku galeriju u kojoj će biti smještena najbolja djela iz njegove zbirke, kao ostavština novim generacijama.

NACIONAL: Kako ste i kada razvili senzibilitet za umjetnost, tko je možda u djetinjstvu ili kroz odrastanje u vas usadio tu klicu za lijepo?

Moj senzibilitet za umjetnost seže od prvog rođaka moje majke, akademskog slikara Antuna Gojaka. Oni su djeca od dvije sestre. U mladosti sam često dolazio k njemu u atelje, a i kasnije kada je postao ozbiljan slikar, dolazio je uvijek u Split mojoj majci kada je išao u posjete doktorima, a i ja sam kasnije dolazio u Makarsku i redovito se s njime viđao u njegovom ateljeu i slušao njegove priče o velikim slikarima, poput Cézannea, Van Gogha, Muncha; našim slikarima Kraljeviću, Vidoviću, Beciću, Babiću i Tartaglii, koji mu je bio profesor na zagrebačkoj Akademiji i u čijoj je klasi diplomirao 1936. godine. Naročito je volio Velázqueza. Smatrao je da je Velázquez najveći slikar i da ima najbolju mjeru od svih slikara. Kroz Gojakovo slikarstvo i njegove priče o drugim slikarima dobio sam osjećaj za umjetnost, za lijepo, i to me prati sve do danas. Naučio sam mnogo o slikarstvu i od samih umjetnika kroz život. Najprije od onih koje sam financirao. No mislim da je baš barba Ante zaslužan za moj interes za likovnu umjetnost i kolekcionarski zanos. O njemu sam jednom prilikom pričao s njegovim kolegom s Akademije, slikarom Vilimom Svečnjakom, koji mi je rekao: „Ante je bio najveći talent od svih nas, ali se zbog slaba zdravlja nije realizirao u punoj veličini“. Pa ipak, ostavio je traga u našem slikarstvu svojim ekspresionističkim izrazom.

NACIONAL: Mnogo puta je isticano kako niste stvarali svoju umjetničku zbirku s velikim ili nezdravim ambicijama, kao pokazivanje moći i vrijednosti, već spontano, pomalo, kroz godine. Po kojem ključu birate djela? Što vas prvo privuče djelu; energija koja zrači iz djela, motiv… Čini mi se da nije samo ime?

Svoju umjetničku zbirku temeljio sam na saznanjima o slikarstvu koja sam dobio od Gojaka. U meni je ostalo to kolorističko slikarstvo Dalmacije, a kasnije sam postao jako sklon dubrovačkim slikarima, Ivi Dulčiću, Antunu Masli i naročito splitskom slikaru Anti Kaštelančiću, koji je iz splitskog kruga, čije je slikarstvo na mene ostavilo dubok utisak. Slike nisam birao prema imenima, nego sam uvijek imao neku čudnu energiju u sebi i kada bih se našao ispred slike koja me dirnula, meni bi se naprosto naježile dlake, i tako sam prepoznavao pravu sliku. Dakle, da, prema intuiciji. To me vodilo cijeli život, vodi me i danas, isto kao kad čujem neku lijepu glazbu, to mi se također događa. Još uvijek kada čujem onu pjesmu iz Domovinskog rata, „Moja domovina“, ili „To je tvoja zemlja“ s Vice Vukovom, jako me to dirne. Mislim da me moj osjećaj za slike nije napustio ni danas; i danas kada posjetim neku izložbu vodi me taj osjećaj, kao i na nekom koncertu.

NACIONAL: Koje biste autore u ovom trenutku izdvojili kao najdraže ili koja djela najradije gledate i imate oko sebe u svojim svakodnevnim prostorima, privatnom i poslovnom? Znamo da se ti afiniteti mijenjaju s godinama i nekim periodima života.

Najprije bih izdvojio koloriste: Antun Masle, Ivo Dulčić, Ignjat Job, Ante Kaštelančić, Antun Gojak – njih osjećam baš kao dio mene. Međutim, pored njih jako poštujem modernu hrvatsku umjetnost, mislim da je ona vrlo jaka unutar europskog kruga. Da je Vlaho Bukovac bio Francuz i da je bio na mjestu Augustea Renoira, njegove bi slike danas vrijedile milijune, a ovako vrijede višestruko manje. Iznimno poštujem i Celestina Medovića, Mencija Klementa Crnčića, Emanuela Vidovića, Josipa Račića, Oskara Hermana, Jerolima Mišea, Ljubu Babića, Marina Tartagliu, Vladimira Varlaja, Vilka Šeferova, Marijana Trepšea, Ivu Šebalja, Slavka Kopača, Otona Glihu, Nikolu Reisera, Edu Murtića, Miljenka Stančića; to su oni slikari koje iznimno poštujem i za koje smatram da su europsko slikarstvo s kojim se možemo ponositi.

‘Imam namjeru raditi svoju galeriju umjetnina u selu Župa Biokovska, s 300 slika i 70 skulptura. Računam na Igora Zidića, Biserku Rauter Plančić i Roberta Kavazovića, s kojima često radim’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Ne sakupljate samo hrvatske slikare i kipare, već i slovenske. Koje biste slovenske umjetnike izdvojili iz svoje kolekcije i zašto? Pratite li mlađu slovensku slikarsku scenu?

Da, ne sakupljam samo hrvatske slikare. Imam svoja poduzeća u 20 europskih zemalja, a zbirke u Sloveniji, Bosni i Hercegovini, ali i drugim zemljama. Najveća zbirka je u Hrvatskoj, a slijedi ona u Sloveniji, koja ima 150 radova. Imam, primjerice, petnaest djela Riharda Jakopiča, čime se jako ponosim. Pored slovenske zbirke imam i bosansku zbirku od stotinjak djela, u kojoj su djela Mersada Berbera, Adina Hebiba, Dževada Hoze, Safeta Zeca, ali djela Safeta Zeca imam i u slovenskoj zbirci jer je on živio u Ljubljani. Isto tako slikara Gabrijela Stupicu ravnopravno držim i u Zagrebu i u Ljubljani jer je on studirao i predavao na zagrebačkoj Likovnoj akademiji, kao i Zorana Mušiča jer je završio ALU u Zagrebu kod Ljube Babića. Pričao mi je Igor Zidić da je Mušič zagrebačkoj Modernoj galeriji poklonio deset radova i da mu je tada rekao: „Molim vas, vodite računa da sam ja i hrvatski slikar“.

Financirao sam neke izložbe bosanskog slikara Adina Hebiba, recimo njegovu zagrebačku izložbu. U bosanskoj zbirci ima i Hrvata i Srba, poput srpskog slikara Radenka Miševića. Naime, smatram da ako čovjek radi u jednoj zemlji i tamo zarađuje svoj kruh, da treba pomagati tamo i umjetnost. Gotovo! Zato sam kupovao slike i u Sloveniji i kolekcionirao isto tako u Bosni, a od nedavno smo odlučili da ćemo isto tako raditi u Bugarskoj, gdje smo napravili novi logistički centar od 30 tisuća kvadrata, i gdje imam prostora da radimo bugarsku zbirku. Za sada imam samo nekoliko slika bugarskih autora, ali sada će se sakupljanje intenzivirati. Ali to će isto biti malo teže nego ranije, nekada sam bio po tri-četiri dana tjedno u Sofiji, u Bosni po dva dana, ali sada sam blizu 79 godina i putujem sve manje, no sinovi putuju sve više pa ćemo ipak nešto napraviti.

NACIONAL: Neka ste djela uspjeli vratiti u Hrvatsku iz Beograda; koje su to slike i kako ste saznali da su na prodaju?

Tijekom mojih putovanja, naročito u područjima bivše Jugoslavije, nailazio sam na hrvatske autore u Srbiji, i nastojao sam, logično, da te slike otkupim i vratim. Moj poslovni partner u Srbiji je također bio kolekcionar slika, što nas je isto povezivalo. On bi me informirao ako bi se u Beogradu prodavala koja slika hrvatskih majstora, a ja sam njega izvještavao o mogućnosti kupnje srpskih djela u Hrvatskoj. Rezultat te suradnje bio je povratak vrijednih djela hrvatske kulturne baštine u domovinu. Vratio sam sliku „Splitska luka“ Emanuela Vidovića koju je Grad Split 1919. poklonio srpskom majoru Trnokopoviću, koji je 1918. s bataljunom od 200 srpskih vojnika uplovio u Split iz Metkovića. Bilo je to u doba stvaranja prve Jugoslavije pa je prijetila opasnost da Talijani okupiraju Split. Sliku sam donio zarolanu i ona danas visi u kući Tripalo koju sam obnovio i sagradio u spomen na Miku Tripala u Sinju. Vratio sam još slike „Venecija“ i „Dubrovnik“ Antuna Maslea, „Međe u Zagori“ Frane Šimunovića, „Povratak ratnika“ i „Autoportret“ Miljenka Stančića, „Pejzaž“ i „Predio“ Ljube Ivančića i „Dubrovnik“ Ede Murtića, ali i neke druge, manje važne stvari.

NACIONAL: Smatrate li, u tom kontekstu, da dobar i osviješten kolekcionar treba vraćati kvalitetna umjetnička djela u matičnu državu ako može, kao upotpunjavanje baze pokretne nacionalne kulturne baštine?

Da. Umjetnička djela povezujem s kulturom svakog naroda. Uz par iznimaka koje sam naveo, hrvatske umjetnike držim u hrvatskoj zbirci, slovenske u slovenskoj, a bosanske umjetnike u bosanskoj zbirci. A u Konzulatu Slovenije u Splitu – jer sam do nedavno bio počasni konzul Republike Slovenije u Hrvatskoj – također držim jednog Jakopiča, Mušiča i Matiju Jamu, za što sam tražio dopuštenje od slovenskog Ministarstva kulture. Tako da su u slovenskom Konzulatu najbolji slikari iz Slovenije i Hrvatske, u želji da nas to podsjeća na dugotrajno prijateljstvo hrvatskog i slovenskog naroda koje nikada nije dolazilo u pitanje.

Roglićeve omiljene slike: A. Gojak: ‘Dinje’, ulje na kartonu; A. Kaštelančić: ‘Masline’, ulje na lesonitu; A. Masle: ‘Venecija’, 1957., ulje na platnu; Emanuel Vidović: ‘Giudecca’, ulje na lesonitu i Vlaho Bukovac: ‘Vala od Lapada’, ulje na platnu. FOTO: Privatna arhiva Branka Roglića (foto Goran Vranić)

NACIONAL: S kojim ste povjesničarima umjetnosti surađivali kroz sve ove godine i jesu li značajno utjecali na vaš kolekcionarski ukus i formiranje odabira imena, ili ste se ipak više rukovodili vlastitim znanjima i intuicijom? Čini mi se ovo drugo.

Najviše sam surađivao s Igorom Zidićem, ali i s Biserkom Rauter Plančić, a najviše sam djela kupio od Roberta Kavazovića, mladog i vrlo perspektivnog zagrebačkog galeriste s kojim planiram izraditi monografiju slikara Antuna Gojaka. Dugo se družim s Igorom Zidićem, on je čak bio lektor moje autobiografije i napisao joj je predgovor. Jako sam ponosan na suradnju s njim, a zadnju suradnju sam imao s Biserkom Rauter Plančić kada je organizirala izložbu slika Vladimira Becića u Čapljini. Ona je prekrasna osoba i stručnjak i nadam se da naša suradnja nije s time završila. Imam namjeru raditi svoju galeriju umjetnina i tu računam na sve troje: Zidića, Biserku Rauter Plančić i Kavazovća.

NACIONAL: Pa to je ekskluzivna vijest!

Jest. I radit ću je u selu Župa Biokovska odakle potječe moja obitelj, uz našu staru kuću ću pored nje napraviti galeriju umjetnina pa ću onda sigurno konzultirati Zidića i ostale, da to napravimo što bolje. Koliko god jesam zaljubljen u slikarstvo i koliko god dugo jesam kolekcionar, ja ipak nisam profesionalac. I u svakom slučaju, jedan savjet vrhunskih ljudi u svom zanatu je potreban ako želim da ta galerija bude na razini kakva mora biti. Napravit ćemo selekciju od tri stotine najboljih slika i sedamdesetak skulptura, kao vrijednu zbirku na jednome mjestu. Ali ne samo radi svoje vrijednosti: bit će vrijedna posjete radi kvalitete. Inače je moja obitelj vrlo stara, u njoj smo imali i četiri svećenika. Od mojeg šukundjeda brat napisao je 1861. jedan od prvih molitvenika na hrvatskom jeziku, „Kitica duhovnog cvića“, i imao je šest izdanja. Reprintao sam ga prije desetak godina.

NACIONAL: Pomagali ste i pomažete i sada neke hrvatske umjetnike u kontekstu mecenatstva. Možete li nam nešto više reći o tome?

Na suradnju s Kuzmom Kovačićem prilikom koje sam financirao neke izloške i izložbe sam vrlo ponosan, ne samo kao kolekcionar nego i kao domoljub, svjedok stvaranja naše države. Živio sam s tim umjetnicima dok su stvarali, da tako kažem; sa slikarom Igorom Dragičevićem u Makarskoj, sa slikaricom Anabel Zanze i sa slikaricom Goranom Težak kojoj sam dao atelje na korištenje tu u Zagrebu blizu svoje tvrtke… pa sa slikarom Harijem Ivančićem koji je boravio kod mene na selu u Župi. Ta linija pomaganja je očito u familiji. Drugi brat od mojeg šukundjeda je ostavio zakladu u sjemeništu za školovanje naših potomaka. I zahvaljujući toj zakladi je i moj djed završio gimnaziju u sjemeništu. Naš veliki geograf Josip Roglić se također školovao zahvaljujući toj zakladi.

NACIONAL: Što biste mijenjali po pitanju porezne politike i poreznih olakšica kad se radi o kupovanju umjetnina u Hrvatskoj?

Ne plaća se PDV na kupnju umjetnina, a 2% godišnje zarade se može potrošiti na kupnju umjetnina kao porezna olakšica. Za sada je tako.

NACIONAL: Zapažate li pojavu da u mlađim generacijama hrvatskih povjesničara umjetnosti po institucijama nema mnogo onih koji su eksperti po pitanju atribucija i certifikata? Ako da, kako to tumačite?

Poznajem neke mlade povjesničare umjetnosti, ali čini se da im ljudi previše ne vjeruju. Nekako vjeruju ovim starijim kolegama, tako da atribucije koje ovi daju nisu baš točne. Uhvaćeni su nekoliko puta s lošim atribucijama. Danas se vrlo teško vjeruje vašim mlađim kolegama, uglavnom se još uvijek oslanjamo na atribucije Igora Zidića.

NACIONAL: Stalno možemo čuti u medijima kako kod nas ne postoji tržište umjetnina i kako je na njemu svjesno organizirani kaos koji pogoduje sumnjivim dilerima i prodavačima „s ulice“. Kako na to gledate? Meni se čini da neko tržište ipak postoji i da se ne svodi sve na oglase s Njuškala.

Tržište umjetnina u Hrvatskoj postoji. Ono je veće nego što je sama hrvatska država, gledajući proporcionalno i Hrvatsku prema Europi. Mi na žalost u gospodarstvu nismo na razini naše umjetnosti. Naša umjetnost je u Europi značajnija nego što je naše gospodarstvo, i moramo se truditi da pomažemo naše gospodarstvo da uđe što prije u eurozonu i Schengen jer to je conditio sine qua non. Kad u potpunosti postanemo europska država, tada ćemo dijeliti inflaciju s Europom, a nećemo imati svoju inflaciju koja će biti puno veća. To je hrvatska šansa i to se mora dogoditi, tomu moramo svi težiti, i oni koji rade u gospodarstvu i u umjetnosti ili u državnoj upravi.

NACIONAL: Smatrate li da će se po ulasku u eurozonu na jedan transparentniji način morati organizirati hrvatsko tržište umjetnina i certifikati?

Sigurno. Isto kao što se radi na usklađivanju hrvatskih i europskih zakona. Morat će se više raditi na certifikatima za umjetnička djela. Ja bih to nazvao „povratkom kući“ jer mi smo uvijek bili dio Europe, počevši od Venecije preko Napoleona i Austro-Ugarske.

NACIONAL: Što u tom smislu mislite o digitalnom novcu, ukidanju gotovine, s čime nam se prijete. Je li to izvedivo na našim prostorima i kako bi se odrazilo i na umjetnički život?

To je nešto što ja ne mogu prihvatiti. Imam osjećaj da je to novac koji je pokriven zrakom. Ne vjerujem u to. Nekada je pokriće bilo u zlatu, srebru, gospodarstvu – pa i to u gospodarstvu se nije pokazalo baš najbolje, iako je sada jedino moguće jer ne možete imati toliko zlata da sve to pokrijete. To bi se moglo pojaviti, ali završiti kao balon od sapunice.

NACIONAL: Jesu li umjetnine isto jedan siguran kapital za ulaganje i financijsku stabilnost?

Jesu, jesu. Ako su sustavno nabavljane kvalitetne umjetnine, tu ljudi mogu uštedjeti svoj novac, ali i pomoći kulturi svojeg naroda. One jesu kapital. Iako ja kao mlad nisam radi toga sakupljao umjetnine, išao sam za srcem, ali danas kao ozbiljan poslovni čovjek savjetujem ljudima da kupuju umjetnine i tako štede novac.

NACIONAL: Koje mlade ili mlađe umjetnike trenutno posebno pratite i za koje imate osjećaj da će se razviti u prvorazredne umjetnike, odnosno čija bi djela u ovom trenutku trebalo kupovati ili im raditi izložbe?

Trenutno se brinem i pratim Goranu Težak, Anabel Zanze, Igora Dragičevića i Harija Ivančića, a posebno poštujem Vatroslava Kuliša, Lovru Artukovića i Matka Vekića od ovih već afirmiranih.