Akademik i arhitekt Branko Kincl iznosi stručno mišljenje o obnovi Zagreba nakon potresa od 5,5 stupnjeva po Richteru 22. ožujka 2020., u sklopu koje dosad nije obnovljena nijedna kuća

Branko Kincl proslavio je početkom ovog mjeseca svoj 85. rođendan. S aktualnim predsjednikom HAZU-a Velimirom Neidhardtom bio je projektant novog zagrebačkog aerodroma na Plesu i taj njihov projekt pobijedio je na međunarodnom natječaju. Zagrebačka zračna luka potom je predana na upravljanje francuskim koncesionarima.

Akademik Branko Kincl se s posljedicama potresa izravno suočio još u prvoj polovici šezdesetih godina prošlog stoljeća. Raščišćavao je posljedice katastrofalnog potresa u Skoplju u ljeto 1963., u kojem je poginulo 1060 ljudi, a on je od 1964. godine u Skoplju bio na odsluženju vojnog roka. U Skoplju se tada kroz samo 155 dana svaki stradalnik tog grada uselio u svoj novi dom. Skoplje je bilo potpuno razrušeno, a njegov urbani identitet ostao je tek u tragovima. Obnovljeno je prema projektu tadašnjeg najvećeg svjetskog arhitekta, Japanca Kenzō Tange. Branko Kincl je od 2011. godine predsjednik Znanstvenog vijeća za graditeljstvo, obnovu i razvoj HAZU-a, a redoviti član Akademije postao je još 2006. godine.

„U Skoplju sam bio u vojsci 1964. godine pa o posljedicama tog potresa znam iz prve ruke“, prisjetio se Branko Kincl,  „Kasarna nam je bila na brdu Kale s utvrdom iz otomanskog razdoblja iznad rijeke Vardara. Bili smo u šatorima jer se kasarna još gradila. Bilo je još dosta radova. Čišćenja, uređenja, a bio sam vojnik u inženjeriji pa je to bio i moj posao. Bili smo dosta angažirani oko uređenja Skoplja nakon potresa. Već se onda dosta dobro radilo. Vršili smo i razvrstavanje materijala, a posebno je bilo interesantno drvo. Bila je već prisutna i reciklaža materijala. To smo radili po cijele dane. Još tada, te 1964. godine, vidio sam posljedice potresa na licu mjesta, iz neposredne blizine. Poslije sam pratio i projekt obnove Skoplja. Što se tiče procjene mogućnosti izgradnje velikog broja stanova danas u turskoj Bursi, nakon nedavnog katastrofalnog potresa, potrebno je imati mnogo više podataka od same izjave predsjednika Erdoğana, kao što su veličina stanova, način izgradnje, razina opremljenosti i slično“, rekao je akademik Kincl i tjedniku Nacional prokomentirao činjenicu da nakon zagrebačkog potresa u podsljemenskoj zoni, Markuševcu i Čučerju nije sagrađena nijedna zamjesnka kuća ni nakon tri godine:

„Od Markuševca, gdje su obiteljske kuće, pa sve do Donjeg grada trebale su biti sistematizirane sve zgrade na temelju niza vrijednosnih analiza – konstrukcije, povijesno-kulturna vrijednost, sadržaj itd. – a to nije učinjeno. Nisu bili angažirani arhitekti i urbanisti, kao ni ostali stručnjaci nezaobilazni u obnovi grada. Na kraju smo nedavno donijeli jednu od najgorih solucija, a to je samoobnova. O Zagrebu se govori kao o kulturnom dobru, a neprestanim konzervatorskim restrikcijama čuvaju se njegov identitet i tradicija. Sada je to odjednom prepušteno samobnoviteljima, a oni mogu dobiti stručni servis u Ministarstvu graditeljstva. To je u velikoj diskrepanciji s obvezom znanstvenog i stručnog pristupa u planiranju i uređenju grada, a to me rastužuje. Primjeren odnos u obnovi očekujem i prema Zagrebu, prema obnovi povijesnog središta grada, Donjeg grada.

Organizacijski teritorij Donjeg  grada Zagreba trebalo je sistematizirati po blokovima. Dokumentaciju za obnovu trebalo je pripremati za svih 113 blokova istovremeno. Na osnovi višedisciplinarnih analiza i strategije obnove trebalo je odrediti prioritete i onda započeti obnovu. Organizaciju provedbe obnove trebalo je temeljiti na BIM metodi (Building Information Modelling), koju koristi cijeli napredni svijet, posebno ako se radi o javnim investicijama. U tri godine koje su prošle moglo se visokom efikasnošću i transparentnošću u realizaciji obnoviti grad. Izuzetak mogu biti samo posebno složeni zahvati na javnim građevinama“, rekao je Kincl i dodao: „Trebali smo istražiti, u tom smislu, koji potencijali prostora i izgrađene strukture Donjeg grada mogu donijeti tu dodanu vrijednost. Zgrade je trebalo obnoviti u smislu seizmičke sigurnosti, napraviti tzv. konstrukcijsku obnovu, ali to ni izdaleka nije dovoljno. Te zgrade su građene koncem 19. i početkom 20. stoljeća i sigurno je da ne zadovoljavaju potrebe današnjeg života. Treba ih osuvremeniti, a to se bez arhitekata ne može učiniti. Bez arhitekata kvalitetna obnova uopće se ne može uspješno izvesti, a činjenica je da arhitekti vrlo slabo sudjeluju u obnovi Zagreba“, rekao je Kincl Nacionalu i zaključio: “Iz složenosti građevine izdvojena je samo jedna komponenta, a to je konstrukcija i ona se obnavlja. Sve drugo nije uključeno. Od tlocrtne dispozicije, instalacija nema ništa, pa je izostavljena i ta dodana vrijednost donjogradske zgrade u njenom potencijalu od podruma, krova, pa do dvorišnog dijela. Zgrade u Donjem gradu imaju dva lica. Jedno je lice prema ulici, koje mi doživljavamo kao prolaznici u identitetskom smislu, a dvorišta tih zgrada imaju potencijal u kojem se može oplemeniti stanovanje. Ugradnjom liftova tim kućama ne samo da se može dati nova dimenzija civiliziranog života, nego ih time približiti i svim kategorijama stanovnika. U Donjem gradu tamo gdje nema lifta, ograničili ste ljude koji se teže kreću. S druge strane, ugradnja lifta dala bi i čvršću konstrukciju pa je taj problem trebalo šire sagledati. Za to je od potresa bilo dovoljno vremena, kao i financijskih izvora“.