S Brankom Grčićem, potpredsjednikom vlade i ministrom regionalnog razvoja i europskih fondova u mandatu Zorana Milanovića, razgovarali smo neposredno nakon prosvjeda umirovljenika na Trgu bana Jelačića u organizaciji udruge Umirovljenici zajedno, o održivosti mirovinskog sustava u Hrvatskoj. Na prosvjedu je traženo da mirovine dosegnu iznos od 60 posto prosječene plaće. Branko Grčić na parlamentarnim izborima nije ušao u Sabor pa se kao sveučilišni profesor vratio na Ekonomski fakultet u Splitu na kojem je svojedobno bio i dekan. Grčić se osvrnuo i na uvođenje novog poreza na nekretnine te izostanak poreza na ekstraprofit banaka.

B&B: Koliko je realan zahtjev umirovljenika s prošlotjednog prosvjeda u Zagrebu da prosječna mirovina bude na razini 60 posto prosječne plaće?

Moramo se složiti oko toga da su umirovljenici, kao jedna od najbrojnijih skupina u našem društvu, godinama zakinuti za primjerene mirovine. A primjerene mirovine bi trebale biti one koje su usporedive s drugim zemljama u našem okruženju na sličnom ili nešto višem nivou razvijenosti, poput susjedne nam Slovenije. Sada to nije slučaj! O postocima je teško govoriti jer akteri u javnom prostoru iznose različite brojke i imaju različita polazišta.

B&B: U SDP-u ste u kampanji za parlamentarne izbore išli s konkretnim prijedlozima. Koliko se oni razlikuju od prijedloga umirovljenika iz udruge Umirovljenici zajedno?

Mi u SDP-u smo jasno definirali polazište i rekli da promatramo najbrojniji dio umirovljeničke populacije, to su oni koji primaju „starosnu mirovinu“, a ima ih oko 850.000. Njihova mirovina je danas u prosjeku 535 eura što je samo 40,7 posto prosječne plaće u RH. Kad uključimo invalidske i obiteljske mirovine (to je sada ukupno oko 1.130.000 umirovljenika) onda je prosjek još manji, oko 505 eura ili samo 38,4 posto prosječne plaće. Čak i kada se isključe iz toga broja tzv. mirovine prema međunarodnim ugovorima, situacija nije bitno bolja. Udjel je 47,4 posto za starosnu i samo 43,4 posto za sve umirovljenike iz sustava HZMO-a. Još su lošiji podaci ako gledate medijalnu mirovinu od samo 476 eura ili 36,2 posto prosječne plaće, a da ne govorimo o „najnižim“ mirovinama koje su 394 eura i koje prima čak 270.000 umirovljenika.

B&B: Kakvo je rješenje onda moguće?

Sve to govori da je pod hitno potrebno napraviti pravi iskorak za naše umirovljenike. Zato smo i mi u SDP-u predložili dvije ključne stvari. Prvo, promjenu formule za usklađivanje tako da se 100 posto uzima povoljniji faktor za umirovljenike između inflacije i rasta plaća. Zadržavanje postojeće formule 80:20 posto donosi trajno zaostajanje mirovina za plaćama i inflacijom. Drugo, tražimo „trajni dodatak“ s kojim bi se u mandatu jedne vlade mirovine povećale s današnjih 40-ak posto na iznad 50 posto udjela u prosječnoj plaći. Kao primjer navodimo Sloveniju u kojoj je taj odnos danas oko 57 posto i tome treba težiti. Ponudili smo i realan financijski plan.

B&B: HDZ-ova vlada već dulje ide s jednokratnim potporama umirovljenicima. Što mislite o tome?

Bili smo uvijek jasni oko toga. Ova HDZ-ova vlada što god daje umirovljenicima, dobro je da daje. Pa čak i kad je riječ o tim „mrvicama“. Ali svima je jasno da to nije pravi iskorak niti nudi trajnije rješenje u smislu stvarnog povećanja mirovina. Koliko je to zapravo malo, pokazuje podatak da su u četiri godine (od covida do danas) sveukupno te pomoći iznosile oko 600 milijuna eura odnosno oko 150 milijuna eura godišnje. A trošak mirovinskog sustava bit će ove godine oko osam milijardi eura. Ispada da je tih 150 milijuna ni dva posto godišnjeg troška mirovina.

B&B: S obzirom na nepovoljne demografske trendove, koliki je odnos između zaposlenih i umirovljenika, a koliki bi trebao biti da bi mirovinski sustav međugeneracijske solidarnosti bio održiv?

Da bi mirovinski sustav bio koliko-toliko održiv, trebala bi biti 2,5 do tri zaposlenika na jednog umirovljenika. Danas je taj omjer 1,42 zaposlenika na jednog umirovljenika. Na oko 1.750.000 zaposlenih imamo 1.230.000 umirovljenika. To je ono što predstavlja najveći problem i zbog čega „puca“ već godinama sustav međugeneracijske solidarnosti. Gotovo 40 posto ukupnih izdataka za mirovine financira se direktno iz poreznih i drugih prihoda proračuna, a samo 60 posto iz doprinosa koji se slijevaju u blagajnu HZMO-a. Bez ulaženja u razloge na ovom mjestu zašto je to tako, a razlozi su doista brojni još od devedesetih, Domovinskog rata, divlje privatizacije itd. Spomenimo da je taj odnos bio nekad davno, 80-ih godina prošlog stoljeća, iznad troje zaposlenih na jednog umirovljenika. Rješavanju tog problema ne doprinose ni loši demografski trendovi. Problem za održivost sustava je svakako i činjenica da imamo dvostupni mirovinski sustav gdje se drugi mirovinski stup pokazao poprilično neučinkovitim, a njegov trošak za državu je postao dodatni uteg.

‘Ne možemo reći kako nije dobro da procjene kreditnog rejtinga idu u pozitivnom smjeru. Međutim, učinak na građane u kratkom roku je nikakav, ističe Branko Grčić. FOTO: Zvonimir Barisin/PIXSELL

B&B: Kako gledate uopće na budućnost tog drugog mirovinskog stupa?

Iz današnje perspektive budućnost nije nimalo svijetla. To najbolje pokazuje podatak da danas preko 80 posto novih umirovljenika bira povratak u 1. mirovinski stup jer im je to isplativije nego primati mirovinu iz 1. i 2. stupa. Cijela ta avantura od reforme do danas, uz veliku financijsku krizu, recentna razdoblja visoke inflacije i drugih kriza, došla je do faze da se doista pitamo što nam je to trebalo. Tzv. tranzicijski trošak za državu je prevelik, prinosi obveznih mirovinskih fondova preniski u odnosu na očekivanja građana – ispada da su jedinu korist imale i imaju banke kao vlasnici fondova koji su redovito ubirali pristojnu naknadu za upravljanje tim fondovima. Ni zadnje izmjene zakona – povećanje dodatka na mirovine iz drugog stupa i mogućnost 20 posto jednokratne isplate kapitalizirane štednje – a koje su trebale povećati atraktivnost drugog stupa, vjerojatno neće ništa bitno promijeniti.

B&B: Model međugeneracijske solidarnosti ima dugu povijest, od pruskog kancelara Bismarcka. Međutim, sve je više problema u njegovoj održivosti u našim uvjetima, ali i u okruženju. Kako osigurati funkcioniranje socijalne države?

Nažalost, morat ćemo se i dalje „krpati“ tako da se dio mirovina, zbog manjka prihoda od doprinosa, isplaćuje iz ostalih proračunskih sredstava. Istovremeno, nužno je činiti sve da se jača gospodarska snaga, da raste broj zaposlenih – vrlo vjerojatno i neizbježno i na temelju daljnjeg uvoza radne snage, da rastu plaće, a samim time i vrijednost uplata u mirovinske fondove.

B&B: Što politika tu može napraviti?

Moram istaknuti potrebu zaokreta u samoj politici, potrebu drugačijeg i boljeg tretmana umirovljenika. Umirovljenici su godinama u drugom planu i potrebno je samo malo dobre političke volje da se stvari u raspodjeli onoga što se u državi stvara, okrenu prema umirovljenicima. Ne može se vlada hvaliti time da su usklađenja mirovina u zadnje dvije godine rekordna ako su ta usklađenja bila manja od inflacije, manja od rasta plaća koje se financiraju iz proračuna. Ili s druge strane, ništa ne poduzimati npr. kroz poreznu politiku da se zaustavi prisutni trend ogromnog raskoraka u rastu plaća i profita, a u korist profita unutar privatnog sektora. Ovih dana slušamo i kako nikad nepovoljniji odnos nije bio za radnike u privatnom sektoru kada je riječ o plaćama u odnosu na plaće u javnom sektoru. Ne zaboravimo, doprinosi za mirovinsko plaćaju se iz plaće, a ne iz profita. Zato „politika“ mora, nakon što je pristojno korigirala više plaće u javnom sektoru, raditi na tome da stimulira poslodavce u privatnom sektoru da povećaju plaće svojim radnicima i zadrže „zdravi“ balans između plaća radnicima i vlastitih profita. I tu smo mi u SDP-u ponudili model.

B&B: Na što konkretno mislite?

Pa, predložili smo da se porez na dobit umanjuje onima koji u svojoj branši isplaćuju iznadprosječne neto plaće radnicima. Danas se taj porez razlikuje samo po tome jeste li mali ili veliki poduzetnik pa imamo te dvije stope 10 posto i 18 posto. Zašto ne bismo nagradili one poslodavce koji pokazuju društvenu odgovornost i svoje zarade i profite dijele na jedan pravedniji i socijalno osjetljiviji način s radnicima? Neki kažu da bi to bio presložen model, ali ništa nije toliko složeno ako može donijeti određenu korist radnicima, zajednici, većoj pravednosti u raspodjeli i u konačnici, indirektno, i jačanju mirovinskog sustava.

B&B: Mislite li da su neki iskoristili zadnji inflacijski val i za stvaranje ekstra profita? Zašto država nije snažnije reagirala i uvela porez na ekstra profite banaka?

To je pravo pitanje za ovu HDZ-ovu vladu. Očigledno postoje snažni lobiji u bankarskom sektoru, ali i među trgovačkim lancima koji su najviše profitirali od kaosa inflacije. Dizanje kamatnih stopa i do četiri posto od Europske centralne banke izuzetno je pogodovalo bankama u Hrvatskoj. HNB im je već za prošlu godinu isplatio 500 milijuna eura za kamate na depozite koje banke drže kod HNB-a. I ove godine se očekuje slična cifra. Apsurdno je da se bankama više isplati, ali i da im je sigurnije držati te rezerve kod HNB-a nego plasirati poduzetnicima. A taj novac od kamata mogao je iz HNB-a doći u državni proračun i omogućiti financiranje mnogih socijalnih potreba, posebno rasta mirovina. Međutim, Vladi nije palo na pamet da bi taj dio dobiti banaka oporezivala ekstra porezom. Također, teško je objasniti da su mnoge cijene u stranim trgovačkim lancima u RH više nego u njihovim matičnim zemljama, pa se nameće sumnja da su i oni lovili u mutnom. No Vlada je i u tom slučaju ostala po strani.

B&B: Zato se Vlada hvali ocjenama kreditnog rejtinga koji raste. Kakvu korist od toga imaju građani?

Ne možemo reći kako nije dobro da procjene kreditnog rejtinga idu u pozitivnom smjeru. Međutim, učinak na građane u kratkom roku je nikakav. U takvoj situaciji očekivali bismo daljnji pad kamatnih stopa, rast investicijske aktivnosti u gospodarstvu, jeftinije kredite za stanovništvo, jeftinije zaduživanje države… A što mi imamo? Danas su stambeni krediti skuplji nego prije tri godine, baš kao i krediti poduzetnicima, a imamo i trend usporenog rasta kreditne aktivnosti prema gospodarstvu, čiji rast, novo zapošljavanje i rast plaća bi trebali biti rješenje za spomenute razvojne i socijalne probleme. Čak se ni država ne zadužuje danas ništa jeftinije nego prije. Dakle, tek kad se očekivani pozitivni učinci tog „papirnatog“ rasta rejtinga prenesu na gospodarstvo, državu i cijelo društvo i kada to osjetimo na bržem rastu standarda nego što je to trenutno za sve društvene skupine, moći ćemo iskazati stvarno zadovoljstvo.

B&B: A kakav je vaš stav oko novog poreza na nekretnine? Može li se očekivati da će taj porez stvarno natjerati vlasnike praznih stanova da ih ponude u dugoročni najam?

Vrlo sam kritičan prema ponuđenom modelu oporezivanja nekretnina. Držim da uopće ne garantira aktiviranje praznih nekretnina i postizanje cilja poboljšanja uvjeta za priuštivo stanovanje. Model je selektivan u obuhvatu poreznih obveznika. Ne razlikuje “male” od “velikih” najmodavaca na tržištu, neuravnoteženost trenutnog oporezivanja dugoročnog i kratkoročnog najma zamjenjuje se novim neuravnoteženim modelom gdje su glavna meta mali iznajmljivači u turizmu itd. I konačno, ne omogućava značajniju preraspodjelu od oporezivanja rada prema oporezivanju imovine odnosno bogatstva. To je “jednosmjerna ulica” koja će omogućiti lokalnoj samoupravi, ali i državi (20 posto udjela u prihodima) da podebljaju svoje proračune novim nametima, a od rasterećenja plaća nema ništa. Te minimalne korekcije donijet će tek za sedam, osam eura veću (prosječnu) plaću, a najviše do 15-ak eura kada se uključi minimalno povećanje osobnog odbitka.