S 57-godišnjim Brankom Grčićem, potpredsjednikom u Milanovićevoj vladi i tadašnjim ministrom regionalnog razvoja i europskih fondova, razgovarali smo u povodu najave predsjednika Zorana Milanovića da će pozorno pratiti kako će se povlačiti i trošiti sredstva iz europskih fondova. Prema ocjeni Grčića, aktualnog saborskog zastupnika SDP-a, sveučilišnog profesora i nekadašnjeg dekana Ekonomskog fakulteta u Splitu, predsjednikov ured s ekonomskim savjetom predvođenim Veliborom Mačkićem ima kapacitet da taj posao uspješno odradi. A upravo na tom europskom novcu od preko 22 milijarde eura kroz program Next Generation i novu financijsku perspektivu 2021.-2027. godine, premijer Andrej Plenković obećava građanima uspjeh novog premijerskog mandata.

B&B: Predsjednik Milanović nedavno je Gorskom kotaru poručio da troše novac iz europskih fondova kako god znaju. “Ne kao predsjednik nego kao hrvatski građanin, naprosto želio bih vidjeti tko je odgovoran za svaki milijun ili pedeset milijuna eura koji nismo iskoristili, odnosno uzeli. To je naš novac, to je smisao našeg članstva u Europskoj uniji“, rekao je Milanović najavljujući da će i osobno pratiti kako se povlače europska sredstva. Ima li on za to mehanizam i ljude?

Pa logično je da predsjednik bude zainteresiran za ovo važno nacionalno, političko i ekonomsko pitanje. Budimo iskreni, Hrvatska je pri samom dnu Europske unije po razvijenosti, po BDP-u po glavi stanovnika, odnosno po životnom standardu. I ovih dana je naglašeno kako samo Bugarska u ovom trenutku gleda u leđa Hrvatskoj. Logično je pitanje kako se iščupati iz ove situacije, kakva je i kolika je uloga EU fondova u toj priči. U svakom slučaju velika. I zato je predsjednik itekako zainteresiran. Predsjednik koji je ne tako davno bio premijer i dobro zna o čemu se tu radi. On je okupio dosta širok krug ekonomista u gospodarskom savjetu pa mislim da je i kroz taj kanal dobro informiran o trenutnom stanju. A trenutna je situacija takva da Hrvatska stoji jako loše i u tom poslu povlačenja EU fondova.

B&B: Pa kakva je trenutna situacija?

Na službenim stranicama Europske komisije nakon 7,5 godina od početka financijske perspektive 2014.-2020. na samo 51% isplaćenih sredstava ili oko 5,5 milijardi eura od ukupno raspoloživih 10,7 milijardi. Od toga su 6% avansi i 45% sredstva isplaćena po fakturama za izvršene radove ili usluge. Mi se danas sa Španjolskom i Rumunjskom nalazimo na dnu ljestvice tzv. „kohezijskih“ zemalja, onih koji kroz kohezijsku i druge EU politike imaju pravo na više novca nego što ga same uplaćuju u EU proračun. Naglašavam, imaju „pravo“ jer to hoće li i stvarno više povući novca ovisi o njihovoj apsorpcijskoj moći, gdje mi za sada loše stojimo. Najbolje kohezijske zemlje poput Irske, Litve, Estonije, Portugala već danas su na oko 70% isplaćenih sredstava iz te financijske perspektive.

B&B: To je trenutačna situacija, ali što možemo očekivati do kraja ovog europskog proračunskog razdoblja?

Dakle, nama su ostale još samo 2,5 godine, a to je do kraja 2023. po pravilu N+1, da iskoristimo preostalih 49% sredstava. Koliko je to realno, prosudite sami. Ako to na kraju završi iznad 90%, mogli bismo biti zadovoljni. No za takav rezultat treba doista puno veći trud i angažman nego što je to bilo do sada. U zadnjih 6 godina HDZ je promijenio čak četiri ministra u Ministarstvu regionalnog razvoja i EU fondova i nijedan nije značajnije pomakao stvari na bolje.

B&B: Gdje najviše šteka povlačenje novca iz EU fondova?

Na velikim infrastrukturnim projektima. Tu je najveći novac, ali i najsloženije procedure, da ne govorimo o (ne)efikasnosti izvođača tih radova. Na nekim velikim projektima izmijeni se i po nekoliko različitih izvođača, neki bankrotiraju, neki ne mogu ispuniti uvjete iz ugovora, neki su nelikvidni pa ne mogu financijski pratiti zahtjevnu dinamiku… Na EU projektima izvođačima ovako velikih radova ne isplaćuju se avansi i oni moraju biti dovoljno financijski snažni da mogu premostiti financiranje dok ne dobiju novac za odrađeni posao iz proračuna države, grada ili općine, odnosno u konačnici iz EU izvora. Događa se i da se ponavljaju javne nabave, neke se poništavaju nekoliko puta… Djeluju i tzv. „profesionalni žalitelji“ koji doprinose otezanju procedura i probijanju svih planiranih rokova. Tu leži najveći dio problema.

B&B: Jedan od infrastrukturnih projekata financiran iz Bruxellesa je i željeznička pruga Dugo Selo-Križevci.

To je definitivno jedan „reprezentativni“ projekt u smislu prikaza svih mogućih problema koji se mogu pojaviti na velikom infrastrukturnom projektu. Taj projekt je ugovoren 2016., i to nakon što je prethodno propalo nekoliko postupaka javne nabave. Čak i taj zadnji postupak je završio na Upravnom sudu, sada i na Visokom upravnom sudu i tko zna što će se tu još događati. U svakom slučaju, projekt je trebao biti završen do kraja 2020. Sada je opet prolongiran i bilo bi pravo čudo ako će se završiti do kraja 2023. kada je i krajnji rok korištenja EU sredstava iz financijske perspektive 2014.-2020. Nažalost, sve ono što će se trošiti izvan prihvatljivih rokova bit će izgubljeni EU novac koji će se morati nadomjestiti iz državnog proračuna, na teret hrvatskih poreznih obveznika. Kod ovog projekta je doista bilo golemih problema u izvedbi. Zbog prolongiranja rokova izvedbe ovog projekta nisu dovršeni, odnosno spojeni na mrežu neki drugi, odrađeni projekti kao što je pruga Sveti Ivan Žabno- Gradec.

Predsjednik Zoran Milanović, koji je obnašao i funkciju premijera, rekao je da bi želio vidjeti tko je odgovoran za svaki milijun ili pedeset milijuna eura koje nismo iskoristili, odnosno uzeli iz EU fondova jer je to naš novac i smisao našeg članstva u EU-u. PHOTO: Robert Anic/PIXSELL

B&B: Takvi veliki projekti financiraju se iz Kohezijskog fonda. Kakva je tu situacija?

U pravu ste. Upravo kada se gleda samo Kohezijski fond u kojem je oko 2,5 milijardi eura, Hrvatska tu jako loše stoji. Svega 36% utrošenih sredstava ili oko 900 milijuna eura. Ništa bolja situacija nije ni s ESF-Europskim socijalnim fondom, gdje je od ukupno 1,7 milijardi eura utrošeno tek 38%. Najveći fond je onaj za regionalni razvoj (ERDF) u kojem je raspoloživo čak 5,5 milijardi eura i tu smo trenutno taman na hrvatskom prosjeku od 51%.

B&B: Što nas čeka u neposrednoj budućnosti? Premijer Plenković ogromne nade polaže u preko 22 milijarde eura kroz Next Generation i novu financijsku perspektivu 2021.-2027. Kolike su te nade realne?

Nije to tako jednostavna priča, što smo vidjeli iz prethodnih podataka. Što vam vrijedi novac na papiru ako niste sposobni veliku većinu tog novca donijeti u Hrvatsku? Znači da samo organizirani i ustrajni rad Vlade, ali i svih drugih koji sudjeluju u korištenju sredstava na svim razinama može taj potencijalni novac pretvoriti u stvarni doprinos razvoju i rastu. Na primjer, premijer Plenković malo govori o tome da je s programom Next Generation povećan iznos novca koji Hrvatska uplaćuje u EU proračun i sada iznosi preko 4 milijarde kuna godišnje. Mi svake godine moramo povući najprije minimalno tih 4 milijarde da bismo „pokrili“ uplate u EU proračun, a tek onda svaka kuna iznad toga je dobitak za Hrvatsku.

B&B: Što je s europskim novcem za toliko spominjani Plan za otpornost i oporavak? Koliko će taj novac biti dostupan Hrvatskoj?

Treba voditi računa da novac iz Plana oporavka i otpornosti nije bezuvjetan, to nije tzv. helikopterski novac. Dapače, korištenje novca je u velikoj mjeri uvjetovano provedbom određenih reformi, što je ugrađeno u NPO. Također se unaprijed definira da 37% novca mora ići prema ulaganjima i reformama za ostvarenje klimatskih ciljeva, a najmanje 20% za digitalnu tranziciju. Je li Hrvatska za to spremna? Nije svejedno u što ćemo uložiti taj novac. U klasičnoj infrastrukturi je obično manji tzv. multiplikativni učinak na gospodarstvo. Najveći učinak bi bio kada bismo više ulagali u istraživanje i razvoj, nove tehnologije, digitalizaciju koja donosi još više poslova za IT sektor, a posebno važnim smatram ulaganja u znanje i vještine naših radnika koji će biti spremni brzo i učinkovito prihvatiti nove tehnologije. Generalno, više ulaganja u privatni sektor, u poduzetništvo. To je ono što jača konkurentnost u globalnim okvirima i dugoročno donosi najveće koristi. Bojim se da smo mi još daleko od toga. No da postoje i pozitivne iznimke pokazuje projekt Mate Rimca koji je uključen u europski lanac vrijednosti vezan za proizvodnju najsuvremenijih baterija, što mu je u konačnici omogućilo sufinanciranje iz EU fondova kao važan projekt od europskog interesa.

B&B: Vlada je u Saboru ponudila sažetak Nacionalnog plana oporavka i otpornosti na 80 stranica, a premijerov savjetnik je iz zadnje klupe pokazao i onu veliku knjigu tog plana od tisuću stranica koji zastupnici nisu vidjeli. Što mislite o tom planu?

Pa da, to je izgledalo malo neozbiljno. U Saboru se trebalo raspravljati o nečemu što nitko nije vidio u integralnom obliku. No puno važnije u ovom trenutku je što se kasni s potvrdom tog Plana iz Europske komisije, a to znači da se skraćuju rokovi za provedbu plana. Kroz srpanj bi Europska komisija trebala dati zeleno svjetlo za NPO, a onda će proteći još nekoliko tjedana da Vijeće Europe potvrdi taj dokument. Mi bismo trebali ugovoriti sva bespovratna sredstva iz NPO-a, oko 6,5 milijardi eura do kraja 2023., a potpuno utrošiti sva sredstva do kraja 2026. S obzirom na ovo što gledamo kao iskustvo s EU fondovima, to se čini malo vjerojatnim. Uz sve to, kasni se ozbiljno s fazom programiranja za korištenje EU fondova u perspektivi 2021.-2027. Prošlo je već 6 mjeseci tog novog proračunskog razdoblja, a nismo još uvijek vidjeli nijedan operativni program niti krovni dokument koji se zove Partnerski sporazum između Hrvatske i EU-a koji definira detalje korištenja više od 12 milijardi eura u narednih 7, odnosno 10 godina. Ovo kašnjenje je ozbiljan problem za Hrvatsku pa se prvo ugovaranje sredstava može očekivati tek 2022.

B&B: Pa što onda možemo očekivati? Koliko je značenje svih tih EU fondova za Hrvatsku? Je li se to može dovesti u vezu s BDP-om i njegovim očekivanim rastom?

Kada se gleda financijske učinak integracije Hrvatske u EU do kraja 2020., Hrvatska je uplatila u EU proračun čak 25 milijardi kuna, a iz EU fondova povukla oko 36 milijardi kuna. Neto učinak EU fondova je oko 11 milijardi kuna, što je dosta skromno kada se podijeli na 7 godina. A to znači da je i učinak na BDP skroman, izravno manje od pola postotnog boda BDP-a. Ukupnu bilancu „spašavaju“ direktne potpore poljoprivredi i neki drugi, manji kanali dotoka EU novca, pa se taj ukupni dotok novca procjenjuje na nešto više od 50 milijardi kuna. U svakom slučaju, još uvijek nedovoljno da bi na godišnjoj razini EU komponenta značajnije poticala gospodarski rast. I tu je kvaka. Nama treba snažnija apsorpcija da bismo imali realni i signifikantni učinak na gospodarstvo, BDP i životni standard naših građana.

‘U zadnjih 6 godina HDZ je promijenio čak četiri ministra u Ministarstvu regionalnog razvoja i EU fondova i nijedan nije značajnije pomakao stvari na bolje’, upozorava Grčić. PHOTO: Tomislav Čuveljak/NFOTO

B&B: Premijer Plenković je upozorio da bi izostanak dovoljne procijepljenosti stanovništva moglo ugroziti turističku sezonu, pa čak i ugroziti isplatu mirovina u narednom razdoblju? Što mislite o toj izjavi?

Pa činjenica je da bi još jedna godina s lošom turističkom sezonom značila rušenje svih trenutnih makroekonomskih i fiskalnih projekcija, a to znači i dovođenje u pitanje fiskalne stabilnosti i mogućnosti Vlade da financira tekuće obveze. Moram primijetiti, a na to sam ukazivao i kod donošenja zadnjeg rebalansa proračuna, da se Vlada nije odgovorno ponijela prema javnim financijama u ovom vremenu covid-krize. Odabrala je lakši put. Sve rupe u proračunu pokrpali su zaduživanjem, koristeći vrijeme jeftinog novca na financijskim tržištima, a bez da su preispitani troškovi na rashodnoj strani proračuna. Kako inače objasniti da vam BDP padne za 8% ili za preko 30 milijardi kuna u 2020., da proračunski prihodi padnu za 18 milijardi kuna, a vi uz sve to povećate proračunske rashode za 10-tak milijardi kuna.

B&B: No u kriznim vremenima nema drugog rješenja nego povećati zaduživanje. To je uobičajeno.

Bez obzira na to neodgovorna fiskalna politika nastavlja se i u 2021. pa bi prema projekcijama do kraja godine kumulativno, u zadnje dvije godine, rashodi narasli za nevjerojatnih 27 milijardi kuna, sa 140 milijardi iz 2019. na 167 milijardi kuna u 2021. Deficit proračuna iznosi kumulativno čak 42 milijarde kuna, 25 milijardi u 2020. i 17 milijardi u 2021., a javni dug, dug države, za dodatnih 54 milijarde kuna. Prema objavljenim podacima prije par dana javni dug u ožujku bio je 340 milijardi kuna ili 91,3% BDP-a. HDZ-ova vlada je imala četiri relativno mirne godine do covid-krize. Nisu odradili ono što su trebali. Nisu proveli nijednu reformu u javnom sektoru, a samim tim nisu restrukturirali rashodnu stranu proračuna. Sada im se poput bumeranga, nažalost svih nas, vratilo ono na čemu su skupljali jeftine političke bodove kada smo mi iz SDP-a „čupali“ zemlju iz velike financijske i ekonomske krize. Covid-kriza ih je zatekla nespremne i jedino što su učinili je financiranje troškova krize iz deficita i duga. Svako produljenje covid-krize bi u ovakvim uvjetima izložilo hrvatske javne financije novim velikim šokovima.

B&B: Kako se ta situacija odrazila na korištenje EU fondova?

Nažalost, bili smo svjedoci da je ono malo korekcija proračunskih rashoda kroz rebalanse uslijed krize utjecalo upravo na revidiranje planova, odnosno smanjenje novca za mnoge EU projekte. Bila je to dvostruka šteta – manje investicija i manje sredstava povučenih iz EU fondova. Kriza je posebno utjecala na smanjenje potencijala sufinanciranja EU projekata iz vlastitih proračunskih izvora. To je dodatna otežavajuća okolnost i za državu i za lokalnu samoupravu. I taj problem još uvijek traje. U pogledu korištenja EU fondova kriza je donijela i nešto dobro, a to je veća fleksibilnost i pojednostavljenje procedura Europske komisije, što je i za Hrvatsku olakšalo apsorpciju dijela novca. Osobito u onom dijelu koji je bio namijenjen saniranju posljedica krize.

B&B: Dio novca je namijenjen i saniranju šteta od potresa u Zagrebu i na Baniji.

Za sada, osigurano je 683 milijuna eura za saniranje posljedica potresa u Zagrebu i okolnim područjima. To je novac iz posebnog fonda, Europskog fonda solidarnosti. Sličan zahtjev prema ovom Fondu poslan je i za obnovu Banije. No to nije niti izbliza dovoljno da bi se krenulo u cjelovitu i očekivano dugotrajnu obnovu. Šteta u Zagrebu i okolici procjenjuje se na preko 80 milijardi kuna, a šteta na prostoru Banije otprilike pola od toga, znači ukupno preko 120 milijardi kuna. Osim toga, ova sredstva su gotovo u cijelosti namijenjena obnovi samo javnih zgrada i infrastrukture. Dio novca se očekuje kroz Nacionalni plan oporavka. Dio novca će se neizbježno namaknuti novim zaduživanjem. Neki krediti su već potpisani, kao što je onaj sa Svjetskom bankom od oko 1,5 milijardi kuna. Za sada nemam saznanja na koji način će se obnova uklopiti u programske dokumente za korištenje ESI fondova u novoj financijskoj perspektivi 2021.-2027.