Ravnatelj Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti Branko Franceschi, rekao je u četvrtak kako bi najavljena obnova Vranyczanyjeve palače, umjesto da javnim sredstvima poboljša sadašnje uvjete, mogla rezultirati još većim problemima za čak tri kulturne institucije.

U zgradi se sada nalazi Nacionalni muzej moderne umjetnosti i Kabinet grafike, no Franceschi kaže kako je u projektu obnove HAZU naveo da je tu smješten i Arhiv za likovne umjetnosti HAZU-a s deset tisuća jedinica svog fundusa, a svi znaju da je on u Gundulićevoj ulici.

Problematičnim smatra što će prikazani pregled stanja u projektnom zadatku, napravljenom bez ikakvog savjetovanja s Muzejom, uvjetovati način planiranja i obnove ove zgrade, a Arhiv će postati treća kulturna institucija kojoj se s takvom odlukom onemogućuje adekvatan rad.

“Od silnih javnih novaca mi nećemo napraviti ono što je trebalo biti krucijalno, a to je poboljšati uvjete i performanse naših kulturnih institucija. Tu ćemo šansu izgubiti za jako dugo vremena, ako ne i zauvijek”, istaknuo je ravnatelj na konferenciji za novinare.

Podsjetio je da zadnje tri godine traju intenzivni pregovori Ministarstva kulture i medija s HAZU-om o različitim načinima kako urediti odnose između Muzeja i HAZU-a.

Njihov je prijedlog bio da se cijela zgrada namijeni NMMU, a i to ne bi bilo dovoljno za sve potrebe koje nameće suvremena muzeološka praksa i fundus od 12 tisuća umjetnina, dok je druga ideja bila da Kabinet grafike HAZU-a ostane u zgradi, što također nije ni rješenje za njih jer imaju imaju veliku zbirku i premalo prostora.

“Koliko uspijevamo shvatiti, s obzirom na to da nas se nikada ne konzultira i dovodi pred gotov čin te smo uključeni tek na razini koordinacije, ne znamo na što će se potrošiti ti značajni iznosi javnog novca”, istaknuo je.

Problematičnim smatra i što bi obnovom možda morali prekinuti rad Muzeja, pa se zalažu da obnova bude po etapama kao 2005. “Ne dobivamo nikakve odgovore, a vremena je sve manje. Ako se sada ne dogovorimo naći ćemo se pred gotovim činom što je s aspekta društvenog interesa nedopustivo”, ustvrdio je.

Kao najcrnji scenarij vidi da svi ostanu u sadašnjim gabaritima i da se unese treća kulturna institucija koja se također neće moći razvijati, a dodatno je i što se ne zna koliko muzej ne bi radio zbog obnove. Jedini način da se nešto promijeni vidi u tome da se putem medija pokuša utjecati na one koji donose odluke kako bi se način na koji se troše  sredstva izmijenio.

Franceschi postavlja i pitanje kako to da je uopće zgrada muzeja kojoj je tržišna vrijednost najmanje 10 milijuna eura iz državnog prešla u vlasništvo HAZU-a, a nije i jedina takva njihova zgrada u Hrvatskoj.

“Zašto se to dozvoljava, jesmo li mi društvo kojima deset milijuna eura nije važno pa ćemo dati nekome tko time upravlja, a najekletantniji primjer kako oni upravljaju je zgrada bivšeg studentskog doma na Trgu žrtava fašizma”, rekao je.

“To se događa kada se nešto prepusti HAZU-u koji godišnje, po onome što su mediji objavili, iz javnog proračuna dobiva 62,5 milijuna kuna. Kao građaninu Hrvatske to mi je skandalozno”, dodao je.

Rauter Plančić: Mantra HAZU-a o propitivanju vlasništva već diže kosu na glavi

Biserka Rauter Plančić, bivša dugogodišnja ravnateljica Moderne galerije, kaže kako je krucijalna pozicija i od najvećeg interesa akademika dvorište, garaža i parkiralište.

“Ta mantra HAZU-a o propitivanju svog vlasništva na 1040 umjetnina koje su u fundusu Moderne galerije već diže kosu na glavi jer što se više ponavlja vrlo brzo postat će istina, no istina je nešto drugo”, ocijenila je.

Po njezinim riječima, od tih 1040 umjetnina koje HAZU spominje kao svoje, 350 su umjetnine koje je akademik Ljubo Babić 1948. godine prenio u Modernu galeriju ustrojavajući je kao nacionalni muzej moderne umjetnosti, a u Strossmayerovu galeriju prenio je dio stare građe koja je bila u fundusu Moderne galerije jer je tamo osnivao pinatoteku svjetskih i europskih majstora.

Kaže da je među tim umjetninama i njih 420 koje su u fundus Moderne galerije došle između 1948. i 1974. godine, kada se Moderna galerija “uspjela izvući iz sužanjstva unutar Akademije kojoj je pripojena 1948. nakon Drugog svjetskog rata”.

Napomenula je kako su u to vrijeme gradska i republička ministarstva za reprezentativne muzeje otkupljivala brojna umjetnička djela i sve je išlo kroz žiro-račun HAZU jer su bili njihova jedinica, ali s naznakom ‘za Modernu galeriju’.

“Tako da govorimo o umjetninama koje su društvenim novcem kupljene za Modernu galeriju. Tu ima i djela koje su izravno bila i jesu vlasništvo, ali one su po muzejskom zakonu ultimativno vlasništvo Republike Hrvatske, pa tako i Mlada patricijka koja na poleđini ima i da je izravni dar Vlahe Bukovca biskupu Strossmayeru”, dodala je.

Rauter Plančić ističe kako HAZU niti je kupila tu zgradu u koju su se uknjižili u ratno doba 1992. pravom dosjela upravljanja na nekretninu na ovoj čestici i “neizmjerno otežali” 12 godina njezina rada “neprestanim tužakanjem i nepriznavanjem.”

“Vlaho Bukovac darovao je Mladu patricijku, ali mi poslujemo kao muzej prema muzejskim zakonima, dok HAZU ima tzv. lex specialis i otud takva sudska presuda”, ustvrdila je.