Među 134 filmska naslova, u dugometražnoj selekciji 19. Zagreb Film Festivala koji se održava od 14. do 21. studenoga u Kinu SC-a, kinu Tuškanac, Teatru &TD, Uraniji i HUB-u 385, izvan konkurencije, 20. studenoga u Kinu SC-a, bit će prikazana nova komedija oscarovca Danisa Tanovića „Deset u pola“, koja je svjetsku premijeru imala na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu. Radnja Tanovićeva filma događa se u pandemijom pogođenom Sarajevu i prati dvojicu ćevabdžija, prijatelja i antipoda koji se sukobljavaju oko kvalitete ćevapa u njihovim radnjama. No iako su ćevapi lajtmotiv, to je zapravo priča o prijateljstvu, pa i o neuništivom duhu Sarajeva. Glavne uloge dvojice prijatelja s Baščaršije odigrali su Branko Đurić Đuro i Izudin Bajrović, a u filmu igraju i hrvatski glumci Goran Navojec i Anja Matković.

Od 2. prosinca film će biti prikazan u hrvatskim kinima, a o tome što očekuje od hrvatske premijere tjednik Nacional razgovarao je s Brankom Đurićem Đurom, svestranim dramskim umjetnikom, glumcem, režiserom, scenaristom, piscem i glazbenikom koji je u Zagrebu 2018. s Reneom Bitorajcem osnovao prvo privatno kazalište u regiji Luda kuća.

Branko Đurić Đuro rođen je u Sarajevu, diplomirao je na Akademiji za glumu u Sarajevu, a od početka agresije na Sarajevo živi i radi u Ljubljani. Još kao student postao je član kazališne predstave ”Audicija”, a zatim je stekao popularnost ulogama u „Top listi nadrealista“ koja se emitirala od 1984. do početka devedesetih. Frontmen je sarajevske grupe Bombaj štampa. Njegov režiserski prvijenac „Kajmak i marmelada“ postigao je veliki uspjeh u Sloveniji. Postao je najgledaniji slovenski film svih vremena. Autor je popularne serije „Naša mala klinika“, a u regiji se proslavio i svojom stand-up komedijom “Đurologija“. Igrao je u filmovima „Dom za vješanje“, „Kako je propao rokenrol“, „Ničija zemlja“, „Kajmak i marmelada“, „Trijaža“, „U zemlji krvi i meda“, „Montevideo, vidimo se“ i mnogim drugim. Napisao je i knjigu „Mojih pedeset“ koja je našla put do široke publike, a trenutačno piše televizijsku seriju koja bi se trebala prikazivati u zemljama regije.

NACIONAL: Nakon sarajevske premijer filma „Deset u pola“ Danis Tanović u intervjuu za tjednik Nacional rekao je kako je nakon depresije uslijed epidemije namjerno napravio pitak i zabavan film. S Tanovićem ste radili i druge filmove, s daleko težim, ratnim temama. Jesu li ta iskustva usporediva i kakvu reakciju publike u Zagrebu očekujete?

Ja ne dijelim svoje uloge ni filmove na komične i tragične jer je i jedno i drugo ozbiljan posao. Čak mi se čini da je komedije teže raditi. Tako je i kod ovog filma. Na isti način sam pristupio svojoj ulozi kao i kad sam s Tanovićem radio i „Triage“ i „Ničiju zemlju“ i ovo sada, ne vidim mnogo razlike. A što se tiče očekivanja od premijere na Zagreb film festivalu, smatram da je manje važno što mi koji smo radili na filmu očekujemo. Važno je što očekuje publika, a ona treba očekivati dobru komediju, zabavan film koji na jedan lijepi način govori o nekim tradicijama Sarajeva prenesenim u današnje vrijeme.

NACIONAL: To je film o duhu Sarajeva, ali i o ćevapima. Ali u filmu ima i gorke istine o našoj stvarnosti, odlasku mlade generacije u inozemstvo, kamatarenju. Lik kojeg tumačite željan je brze zarade, čak pomalo negativac. Jeste li imali uzor kada ste ulazili u tu ulogu?

Ja sam jedan od onih ljudi koji ne vole mistificirati svoj posao. Ne mogu reći da sam se za ulogu spremao tako da sam mjesec dana radio kao ćevabdžija ili nešto slično. Kao i uvijek, ja kao glumac nastojao sam izvući iz sebe i iz svog iskustva neke fragmente koje sam mogao unijeti u tu svoju ulogu. Glavna linija je da se radi o čovjeku koji započinje priču u filmu kao vrlo uspješan ugostitelj i vlasnik ćevabdžinice i koji strašno brzo i kvalitetno degradira na toj socijalnoj ljestvici. A što se tiče negativnosti, ili pozitivnosti lika kojeg glumim, rekao bih da njega formira situacija. Nitko za sebe privatno neće reći da je negativac. Tako i ja – kada igram neku ulogu, koliko god on „negativac“ bio u priči, nastojim za svoj lik pronaći opravdanje zašto nešto radi. Pokušavam pokazati da ga prilike čine pozitivnim ili negativnim. To je uostalom više stvar dramaturgije, nego glume.

NACIONAL: Nakon svjetske premijere na Sarajevo film festivalu, „Deset u pola“ je potaknuo rasprave o tome gdje su u Sarajevu najbolji ćevapi. Imate li vi svog favorita ili ste oduvijek bili vegetarijanac?

Već sam šesnaest godina vegetarijanac i toliko dugo nisam probao ćevape. Mislim da nisam prava adresa za razgovor o mesu uopće jer sam prvo zaboravio te ukuse, a drugo ne mogu se ni na koji način složiti s time da životinje trebaju biti ubijene kako bismo mi mogli jesti. I iako ima puno ćevabdžinica u Sarajevu, ima i druge hrane i boljih mjesta. Ćevapa ima i u drugim gradovima, doduše kažu da su najbolji kod nas. Ali ja bih svima radije preporučio neku dobru pitu, zeljanicu, krumpirušu, ima ih doista veliki izbor i odlične su.

NACIONAL: Ovo je prije svega film o prijateljstvu. Davno ste otišli iz Sarajeva i godinama živite u Ljubljani, koliko je od vaših starih prijateljstava u Sarajevu opstalo?

Mislim da prijateljstva, ako su iskrena, ostaju cijeli život. Moj najbolji prijatelj još uvijek živi u Sarajevu. Tamo imam i dosta rodbine i majku i ja se još uvijek osjećam Sarajlijom. Boravim barem 4-5 puta godišnje u svom gradu, tako da nemam taj osjećaj da sam se negdje odselio. Kaže se da možeš pobjeći iz svog grada, ali on ne može iz tebe. A prijateljstva su izdržala testove i ratova i odlazaka.

NACIONAL: U filmu igraju i dva hrvatska glumca, Goran Navojec i Anja Matković. Kako su se oni uklopili u sarajevsku priču?

Goran Navojec jako je omiljen u Sarajevu, njega vole Bosanci. To sam primijetio dok smo se družili izvan snimanja, stvarno ga obožavaju. Postao je jako popularan preko televizijskih serija koje se prikazuju u cijeloj regiji i on je karakter koji se jako dobro uklapa u taj bosanski mentalitet.

NACIONAL: Godinama radite kao scenarist, režiser i glumac pa i kao pisac i to po cijeloj regiji. ‘’Đurologija’’ je uvijek rasprodana, „Naša mala klinika’’ gleda se još i danas, knjiga „Mojih pedeset“ postigla je veliki uspjeh. Ako se svi narodi u regiji smiju istim stvarima, onda znači da nas više toga povezuje nego razdvaja. Zašto tako nije s politikom koja nam se miješa u živote?

Ne pratim ja toliko politiku da bih se mogao upustiti u tu vrstu razgovora. Politika se uglavnom ne miješa u moj život, a moj razlog zbog kojeg o tome ne volim govoriti jest da se ne volim petljati u ono u što se stvarno ne razumijem. Politika je vrlo osjetljiva i pokvarljiva roba, tako da nešto što danas kažeš, već sutra bi porekao. Mislim da ima puno pametnijih tema od politike. No što se humora tiče, isti humor razumiju i u Švedskoj i u Španjolskoj, i u Kini i u Japanu. Humor je univerzalan i ne odnosi se on samo na naše prostore, iako svi govorimo gotovo isti jezik.

Glavne uloge u filmu, dvojicu prijatelja s Baščaršije, odigrali su Izudin Bajrović i Branko Ðurić Ðuro. FOTO: Sarajevo film festival

NACIONAL: Ali ima nešto posebno u tom bosanskom, sarajevskom humoru. Vi ste vrlo kreativni i duhoviti ljudi, je li to radi okruženja, multikulturalnosti, povijesti? Drugima u regiji to ne ide tako dobro.

Ne bih se s tim složio. Evo, moj kolega Rene Bitorajac je čisti Zagrepčanin i mislim da je jednako, pa čak i uspješniji i smješniji od mene. No možda doista mi u Sarajevu i BiH općenito imamo neki odnos prema životu koji rezultira tim nekim uvrnutim humorom. Jedna od važnih karakteristika bosanskog humora, iako ga ne bih htio locirati baš geografski, jest da se volimo šaliti na svoj račun. Ja prihvaćam šalu na svoj račun i mislim da je možda to presudno. Vjerojatno je u sredinama u kojima se ljudi ne vole sprdati sami sa sobom ni šaliti na svoj, već isključivo na tuđi račun, malo mrtvija atmosfera.

NACIONAL: S nostalgijom se sjećamo „Top liste nadrealista“ iz ludih osamdesetih. Zašto ta uvrnuta zezancija na granici apsurda ni išta slično ne postoji više na televizijama? Zar je tada bilo više slobode?

Slobode uvijek ima jednako, isto kao materije i energije. Pitanje je koliko je čovjek uzme. Postoje još uvijek ljudi koji rade jako dobre stvari, ali danas možda ima previše informacija. A to što televizije takve stvari ne emitiraju ima puno više veze s ekonomijom, nego s politikom. Danas ima puno veći broj medija, uglavnom privatnih koji imaju svoje razne interese. U naše vrijeme izbor je bio manji i bio je jedan vlasnik, država. No dok smo radili „Nadrealiste“, šalili smo se na račun neke teme ili situacije tako da smo uvijek pretjeravali, pokazujući da bi svaka ta situacija mogla biti još gora i još nadrealnija. Međutim, sada smo došli do takve nadrealne točke da je sve zapravo smiješno. Ja danas ne vidim nikakav razlog da radim humor od nečega što je samo po sebi tako apsurdno i smiješno. Odnosno da nije tužno, bilo bi urnebesno smiješno.

NACIONAL: U Zagrebu ste s Reneom Bitorajcem osnovali Ludu kuću, prvo privatno kazalište. Koliko vam je pandemija pomrsila račune?

Mi smo jedino privatno kazalište u cijeloj regiji. Toliko smo atipični da nismo uspjeli ući ni u jedan program Ministarstva niti Grada koji bi nam mogli pomoći da preživimo. Državna i gradska kazališta bila su financirana, a mi smo se morali boriti svojim sredstvima. Ponadali smo se da će nam banke pomoći odobravajući moratorij na kredit, a onda se nakon par mjeseci uspostavilo da je to još gore. I da ćemo na kraju biti još više dužni. Tako da ni to nismo koristili, već smo vjerovali u našu publiku koja nas je posjećivala u maksimalnom broju. Na žalost, neko vrijeme u gledalištu je smjelo biti manje od sto ljudi, tako da smo igrali predstave ne zato da ostvarimo dobitak, već da smanjimo gubitak. No uz pomoć naše fenomenalne publike koja nam ni u najgorim trenucima nije okrenula leđa, uspješno smo prebrodili krizu. I to drži i mene i Renea, sretni smo da nekome nešto značimo.

NACIONAL: Kako ste podijelili funkcije u kazalištu, obojica radite sve, tko je direktor?

Imamo pet zaposlenih i 6-7 predstava koje stalno igraju i u njima se izmjenjuju razni glumci. Rene i ja pišemo, režiramo i glumimo, ali imamo i dosta predstava iz regije koje gostuju kod nas, tako da je spektar našeg djelovanja prilično širok.

NACIONAL: Tako dajete doprinos i pomirenju u regiji, dok se politika svađa, glumci, kazališne predstave, filmske koprodukcije odlično funkcioniraju. Je li to i cilj vaše Lude kuće, da spojite najbolja ostvarenja u regiji?

Iskreno, ne razmišljamo na taj način. Kada biramo neku predstavu koja će gostovati, nije nam ni najmanje važno odakle dolazi, već je li dobra. Meni koji sam odrastao u miješanoj sredini i miješanoj obitelji potpuno je svejedno odakle je tko i koje je nacionalnosti. Tako i kada su predstave u pitanju, tražimo samo najbolje predstave, najbolje autore i najbolje glumce. Kvaliteta je jedino mjerilo.

NACIONAL: Kako proživljavate pandemijsku depresiju u Ljubljani?

Ja nastojim živjeti normalno, odnosno staro normalno i odbijam pritisak. Stvar s pandemijom je ozbiljna, ali ne toliko ozbiljna da bi se život morao zaustaviti ili “prebaciti za kasnije”.

‘Luda kuća jedino je privatno kazalište u cijeloj regiji. Toliko smo atipični da nismo uspjeli ući ni u jedan program Ministarstva niti Grada koji bi nam mogli pomoći da preživimo’. FOTO: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL