Objavljeno u Nacionalu br. 847, 2012-02-07

Nekad oštar kritičar kulturne situacije u Hrvatskoj godinama nije govorio u javnosti, no nedavno je objavio dvije zbirke pjesama te je spreman za javni nastup i novu kritiku, a kritizira obrazovni sustav i loš status knjige te otkriva zašto nije pristupio Društvu hrvatskih pisaca

Branko Čegec, pjesnik, izdavač i bivši doministar kulture u vladi Ivice Račana te nekoć vrlo oštar kritičar kulturne situacije u Hrvata godinama se nije pojavljivao u javnosti niti je davao intervjue jer se posvetio svojoj izdavačkoj kući Meandar koja se profilirala kao srednji, ali vrlo ugledan nakladnik. Sada, nakon što je objavio nove dvije knjige, devetu i desetu zbirku pjesama u prozi “Zapisi iz pustog jezika” i “Pokret otpora”, ponovno je spreman za javni nastup i kritiku, ali ovaj put umjereniju. Tvrdi da ne želi ponavljati “opća problematična mjesta”, jer mu je važnije objaviti 30 naslova godišnje, među kojima se ističu Kundera, Bernhardt, Baudrillard, Schnitzler, Boris Vian i drugi autori, voditi Centar za knjigu i uređivati časopis za književnost Tema.

Branko Čegec na književnu scenu bivše zemlje ušao je početkom 80-ih zbirkom poezije “Eros – Europa – Arafat” za koju je dobio nagradu Goran za mlade pjesnike, a zatim je bio urednik u omladinskom tjedniku Polet, da bi potom nekoliko godina uređivao tada kultni časopis za kulturu Quorum, a uoči rata uređivao je časopis Oko. Prije nego što je osnovao vlastitu nakladničku kuću, radio je u Mladosti, a za zbirku eseja i kritika “Presvlačenje avangarde” dobio je nagradu Sedam sekretara SKOJ-a. Bio je i predsjednik odbora Goranova proljeća, najveće pjesničke manifestacije u Hrvatskoj, sudjelovao je na brojnim hrvatskim i međunarodnim festivalima poezije, a pjesme su mu uvrštene u 30 antologija.

Prije gotovo desetak godina bili ste pomoćnik ministra kulture Antuna Vujića, ali nakon toga ste se povukli s javne scene i nastavili baviti uglavnom izdavaštvom. Što je bio razlog povlačenju?
– Jednostavno sam se zasitio aktivizma. Pritom ne mislim samo na svoju dvogodišnju epizodu u Ministarstvu kulture, koja je imala i dobrih i loših strana, nego na uzaludnu priču o knjizi i izdavaštvu. Ona se ponavlja godinama, ali nikako ne uspijevamo uspostaviti neki kontinuitet i stalno otkrivamo toplu vodu. Naime, događalo se da sam mnogo vremena i energije ulagao u određene “zajedničke” ideje, a onda moje kolege nisu reagirale ili su istodobno igrale neke dijametralno suprotne igre, čije posljedice danas osjećamo na najbrutalniji način.

U međuvremenu je izdavačka kuća Meandar media izrasla u respektabilnog manjeg, srednjeg izdavača koji objavljuje 30 naslova godišnje. S obzirom na nakladnički koncept, je li Meandar angažiran nakladnik?
– Kad sam se početkom 90-ih počeo baviti nakladništvom, zanimalo me izdavaštvo sa stavom. I svih ovih godina nisam htio odstupiti od te početne ideje. Ne znam podrazumijeva li to angažman ili ne, jer su danas mnoge riječi potrošene pa je tako i pojam angažmana devalvirao. Ako angažman podrazumijeva određeni svjetonazor koji nudi naš izdavački program, onda zaista jesam angažiran nakladnik. U svakom slučaju, ideja je bila objavljivati djela koja za kulturni prostor imaju određeno značenje i koja nisu potrošna roba, stasala na valu nekog trenda, čijim će nestankom i ona nestati.

Objavljujete širok dijapazon knjiga, od suvremene hrvatske književnosti, primjerice, Ivane Sajko i Daše Drndić, pa do klasika kamo već spadaju Milan Kundera i Thomas Bernhard, ali i teorijske knjige nekih od najzanimljivijih svjetskih autora, kao što su Jean Baudrillard ili čak Jacques Attali. Što vas je motiviralo, recimo, za objavljivanje cijelog Kundere?
– Kundera u mom životu ima posebnu ulogu. Čitao sam ga u vojsci, u bespućima Kosova, neizmjerno uživajući u stilističkim biserima njegovih rečenica, bliskim sudbinama njegovih likova i sjajnim poetičkim rješenjima, posve izdvojenima u kontekstu suvremene svjetske proze. Samo su “Šala” i “Knjiga smijeha i zaborava” bile objavljene u Hrvatskoj, ali ostali njegovi romani, sabrana djela nastala do konca osamdesetih, objavljena su u Sarajevu. Zato mi je bilo važno dobiti autorska prava za objavljivanje autora takvog formata. Dosad smo objavili sva njegova djela, a sada namjeravamo tiskati i paper back izdanja. Kundera i danas ima svoje vjerne čitatelje, možda ne toliko kao 80-ih, ali i dalje izaziva veliku pažnju publike.

A Thomas Bernhard?
– Bernhard je bio moja tiha patnja iako sam njegove knjige mogao čitati samo na srpskom jeziku, primjerice, “Mraz” i “Wittgensteinov sinovac”, koje su me približile tom autoru. Kad sam vidio veći dio njegova opusa po austrijskim i njemačkim knjižarama, počeo sam sa svojim prijateljem i još jednim velikim fanom Thomasa Bernharda Zvonkom Makovićem razgovarati o objavljivanju izbora njegovih djela, a Zvonko je postao urednikom te serije. Bernhard nije komercijalan pisac i nema veliku, ali ima nevjerojatno vjernu publiku. On je zahtjevniji od Kundere jer je s mnogo gorčine, ali beskompromisno govorio o austrijskoj licemjernoj, pa i malograđanskoj, narciziranoj sredini koju je raskrinkavao do krajnjih granica. Također je i kontroverzan pisac, jer je pisao o nekim društvenim situacijama koje su izravno pogađale tadašnji establišment. Dok je bio živ, često su ga napadali, a njegova su dramska djela micali s kazališnih repertoara. Prije nego što je umro, zabranio je da se njegova dramska djela izvode u Austriji, ali Austrijanci su vrlo brzo zanemarili njegovu želju i počeli su ih izvoditi.

Jesu li Ivana Sajko i Daša Drndić svojevrstan pandan tim autorima jer su zahtjevnije autorice?
– Daša Drndić je prema svom stavu možda najbliža poziciji Thomasa Bernharda iako ne tvrdim da je ona bernhardovski pisac par excellence premda ona ne bi imala ništa protiv usporedbe s tim piscem. Kao što je on pisao o Beču, ona je pisala o Rijeci, o stvarima koje bole malograđanski svjetonazor. Ona je veoma talentirana autorica, ali nije komercijalna i nikad neće biti. A Daša Drndić, kao i njena mlađa kolegica Ivana Sajko zastupaju stav da o stvarima treba govoriti iskreno i otvoreno te da treba koristiti ona literarna sredstva koja to najbolje oslikavaju. Njihova djela u aktualnom kontekstu, punom banalnosti, ne dobivaju odgovarajuću javnu recepciju, ali one pokazuju pošten odnos prema pisanju i stvarnosti, koji jedini dovodi do pomaka u literaturi i u odnosu prema literaturi.

Nedavno istraživanje GfK-a pokazalo je da Hrvati čitaju puno manje nego Europljani i da je prodaja knjiga pala za gotovo 50 posto. Kako knjizi vratiti auru poželjnog kulturnog dobra?
– U izdavačkom miljeu to je poznata činjenica s kojom se svakodnevno suočavamo, a sada su nam je samo predočili u obliku brojki, grafikona i tablica. S jedne strane, problem je u statusu knjige koji se zadnjih godina jako pogoršao u javnoj percepciji, a s druge strane, u obrazovnom sustavu koji se raspao i ne omogućuje ljudima da dopru do kvalitetne knjige, ni suvremene ni klasika. Možete li u našim knjižarama pronaći knjige najvažnijih hrvatskih pisaca poput “Mirisa, zlata i tamjana” Slobodana Novaka ili “Balada Petrice Kerempuha” Miroslava Krleže koji su mojoj generaciji bili najnormalnija lektira, vrlo važni u formiranju mišljenja o književnosti, ali i o životu općenito? Ne! Ta se djela više ni ne objavljuju, jer se navodno ne traže. Vjerujem da se ne traže zato što ih nitko i ne nudi. U Njemačkoj se ne može dogoditi da se kontinuirano ne objavljuju djela Goethea ili Güntera Grassa. Zatim, hrvatski mediji prešućuju knjige; iz medija ne možete saznati apsolutno ništa o 90 posto nove književne produkcije, a ono što dospije u javnost rezultat je nekih perifernih povoda i nema mnogo veze s umjetničkim dosegom određene knjige. Čak su 90-e bile bolje jer je tada još postojala književna kritika u dnevnim novinama, a danas je više nema. Danas se u medijima pojavljuje samo ono što je navodno “atraktivno”, ali ne kao literarni tekst nego prema nekim vanjskim manifestacijama. Osim toga, imamo smiješne diktirane lektire koje počinju s Marulićem i Držićem i završavaju u pedesetima prošlog stoljeća, što klinci niti žele niti, zapravo, mogu čitati. Zato obrazovni sustav treba iz temelja mijenjati. Sva rješenja koja to zanemare nužno su osuđena na marginalnost.

Koje su posljedice takvog stanja? Je li zaglupljenost hrvatske nacije konačan ishod?
– Posljedica je jedna velika rupa u znanju i kulturi. To zorno pokazuje istraživanje GfK-a u kojem ispitanici izjavljuju “da ne čitaju, da ne žele čitati i da ne bi čitali ni pod kojim uvjetima”. Dakle, to je već vrlo ozbiljan otpor prema čitanju. Tko je to proizveo? Sigurno ne pisci i pjesnici, nego, ponavljam, obrazovni sustav, koji je zakazao. Situacija je toliko alarmantna da treba hitno djelovati inače ćemo se utopiti u besmislu. Mi smo u osamdesetima doista mnogo čitali, ali sada je došlo do diskontinuiteta u procesu čitanja i jako je teško ponovno se priključiti tom trendu. Ako netko sada uzme novi roman Zorana Ferića od 600 stranica, a nije pročitao njegove prethodne radove, na neki je način hendikepiran jer ne zna što je prethodilo tom romanu, a ne može prepoznati Ferićeve literarne reference, zbog čega vrlo teško može sagledati sve aspekte novoga romana, osim na razini priče koja ovdje nije nevažna, ali to je najsiromašniji oblik recepcije neke knjige. Mislim da će to rezultirati čitateljski invalidnim generacijama koje više neće moći raspolagati adekvatnim “alatom” za čitanje i neće moći čitajući Ferića doći npr. do Henryja Millera, što bi bilo logično. No danas više ni ljudi koji rade u bibliotekama ne znaju tko je Henry Miller pa onda ne čudi što vrhunskoj književnosti nedostaju mehanizmi posredovanja kad ni institucije koje financiramo da bi to činile nisu spremne učiniti ni najmanji napor, nego knjižnice opskrbljuju prema napucima režiranih ljestvica iz medija. Nije li neshvatljivo da knjižnicama caruje mentalitet shopping centra? Meni jest.

Hoće li e-knjiga popraviti prosjek čitanosti?
-Ne, jer već spomenuto istraživanje pokazuje da ljudi ne čitaju ni e-knjige. Ne treba isključivati e-knjigu niti je treba promatrati kao proizvod koji će isključiti tiskanu knjigu. Mi moramo knjigu učiniti dostupnom na svaki od mogući način, pa i u formatu e-knjige. No klasična tiskana knjiga nije samo sadržaj, nego i uporabni predmet – ona ima svoj dizajn, boju i miris, dakle, nije ista, kao što je na tabletima svaka knjiga praktički jednaka. Onaj tko zaista želi uživati u knjizi mora je uzeti u ruke i osjetiti njene korice, njezinu boju, miris, vrstu papira pod prstima. U procesu čitanja također mora biti neke erotike.

Prošlog je tjedna u Zagrebu završio međunarodni skup o izdavaštvu na kojem su bili i austrijski, njemački i švicarski izdavači te predstavnici frankfurtskog i lajpciškog sajma. Koliko se čita u Njemačkoj, kakva su njihova iskustva?
– Nijemci su poznati kao nacija koja mnogo čita, ali oni nemaju propisanu lektiru i nitko im ne nameće što će čitati, a oni usprkos novim tehnologijama i medijima i dalje mnogo čitaju, i to ne samo komercijalnu literaturu nego i ozbiljne knjige koje utječu na formiranje svjetonazora i na odnos prema književnom tekstu. Zatim, u Njemačkoj su jako posjećena čitanja proze i poezije, bez obzira na to što se za takve večeri plaća ulaznica od nekih pet eura. Naravno ni u Njemačkoj to nije masovno, nije to neka stadionska priča, ali je zanimljivo da publika zainteresirana za književnost ne baca pozivnice u smeće nego dolazi na književne večeri. Dolaze čak i na čitanja poezije hrvatskih autora, što govorim iz vlastita iskustva, o kojima prethodno nisu znali gotovo ništa. Na takva čitanja u Njemačkoj zna doći oko 200 i više ljudi, a mi smo sretni kad nam u Hrvatskoj na promociju knjige dođe 20-ak prijatelja i rođaka te beskućnici koji se dođu zagrijati i nešto besplatno pojesti i popiti. U Njemačkoj čitatelji traže autogram i od autora za kojeg nikad prije nisu čuli, što se kod nas ni slučajno ne može dogoditi. Prošle jeseni ugostili smo neke svjetski poznate pisce, naše autore koji knjige objavljuju u vrlo visokim nakladama i koji su u Europi prave književne “zvijezde”, ako već moram izgovoriti tu riječ, ali na promociju njihovih knjiga došli su samo oni koje smo gotovo “dovukli za rukav”. Nijednog hrvatskog pisca nije zanimalo što ti ljudi rade, kako sudjeluju u književnom životu, kako žive i žive li od pisanja?

Objavili ste novu pjesničku zbirku “Zapisi iz pustog jezika”, a već ste otprije poznati kao autor koji se najviše bavi politikom, erotikom i jezikom. Zašto vas to privlači?
– Čovjek koji piše prvo se susreće s jezikom koji je polazište svakom pisanju, ali je i prostor ispitivanja, korištenja svih raspoloživih mogućnosti koje su na različite načine bile potisnute u drugi plan, osobito posljednjih 20-ak godina. Zato je moja zadnja knjiga vratila, možda čak i na autoironičan način, neka od tih iskustva iz osamdesetih, koja su meni, ali i cijeloj toj generaciji bila bitna. Erotika je možda najvažnija pokretačka energija većine ljudi. S erotikom se svakodnevno suočavamo, nosimo je sa sobom 24 sata i od nje se ne možemo, a najčešće i ne želimo obraniti. Ona je u svakom kreativnom činu najvažnija pokretačka snaga. Politika je pak javni presing, neizbježnost socijalne dimenzije života, koja ti ne dopušta neutralnost. Mi smo u osamdesetima voljeli govoriti da smo apolitični, ali zapravo je i taj stav bio političan, jer smo njime izražavali svoj odnos prema politici.

Spomenuli ste osamdesete kad su knjige bile čitane i cijenjene. Tada ste uređivali književnost u Poletu i Pitanjima, a tu je bio i kultni časopis Quorum. Kakva je onda bila kulturna klima, a kakav odnos prema knjigama?
– Tada se mnogo razgovaralo o novim knjigama, primjerice, kada se čulo da je u Beogradu objavljena nova knjiga “Fama o biciklistima” Svetislava Basare, jedva smo čekali da dođe u zagrebačke knjižare i da je možemo kupiti. Isto tako smo čekali novu knjigu Davida Albaharija, jednako kao što su ljudi u Beogradu ili u Ljubljani čekali novog Gorana Tribusona ili Delimira Rešickog. Časopis Quorum odigrao je važnu ulogu u kulturi tog vremena. Doslovno se prodavao od Velenja do Đevđelije i čitatelji su s nestrpljenjem čekali izlazak novog broja. Telefonirali bi u redakciju i nestrpljivo ispitivali kad izlazimo, nudili suradnju, a treba znati da tada nije bilo ni e-maila ni mobitela. Beograđani koji su u Zagrebu služili vojsku dolazili su nam četvrtkom na sastanke redakcije jer im je Quorum bio važan. Istodobno, u rock and rollu događao se novi val, atmosfera je bila poticajna, puna pozitivne energije. Možda i zato što u tom desetljeću, nakon Titove smrti, nije bilo neke čvrsto profilirane politike, događao se neki interregnum, što je za umjetnost uvijek vrlo poticajno.

Nakon toga ste 1990. postali glavni urednik časopisa za kulturu Oko. To je bilo vrijeme velikih političkih promjena. Na koji se način to burno vrijeme prelamalo na časopisu Oko?
– Tada je bilo neizbježno govoriti o onom što se događalo oko nas. Nismo se mogli praviti gluhi i slijepi te reći – “Nas to ne zanima”. Imali smo odličnu redakciju koja se mogla relevantno suočiti s tadašnjom situacijom. Naš opći stav bio je da pokušamo govoriti ljudima koji su bili daleko od agresivnih političkih koncepata, koji nisu računali na destruktivan potencijal nacionalizama, ponajprije srpskoga koji je ubrzano rastao, sa sve snažnijim refleksima u drugim sredinama. Htjeli smo otvoriti prostor koji je godinama bio zatvoren, pa smo ubrzo na svojim stranicama imali ljude kao što su Slamnig, Šoljan ili Mihalić, koji ranije nisu mogli ni prići Oku. Imali smo i ljude iz drugih sredina. Pokušavali smo afirmirati tip govora koji će sprečavati mržnju, a omogućavati komunikaciju mimo halabuke ratnih bubnjava i truba. Oko je nakon godinu dana ugašeno, a razlog je navodno bio financijski. Pošiljke novina završavale su na raznim kioscima diljem bivše Jugoslavije a nije se znalo je li se nešto prodalo jer se više ništa nije vraćalo niti se plaćalo. Tada sam često bio nezadovoljan rezultatom, ali kad danas pogledam te novine, čini mi se da su neki kasniji takvi projekti bili mnogo lošiji i s manje intelektualnog potencijala od Oka.

Iako ste bili član Društva hrvatskih književnika 18 godina, napustili ste ga, ali za razliku od mnogih drugih niste pristupili novoosnovanom Društvu hrvatskih pisaca. Što se zapravo dogodilo?
– Napustio sam DHK 2001. kad sam shvatio da tadašnja uprava društva igra “s figom u džepu”. Društvo hrvatskih književnika htjelo se tada po svaku cijenu svrstati s druge strane u odnosu na tadašnju vlast. Ja sam se zalagao za dijalog, a ne za bezrazložnu produkciju hinjenog disidentstva, što je na kraju dovelo do toga da se Društvo raspalo na dva dijela. U novo Hrvatsko društvo pisaca nisam ušao zato što sam smatrao da ideološki rascjep nije dobar za početak rada književnog društva. To ne znači da neke stvari nije trebalo presjeći, ali nije mi odgovarala ta ideja političkog opredjeljivanja. I danas sam izvan obaju društava jer mi se čini da ona uglavnom figuriraju i imaju jako malo utjecaja. Razdvajanje smatram legitimnim – neka postoji i deset društava pisaca, ali neka se diferenciraju prema poetikama, prema književnim interesima, a ne prema ideologijama.

U zadnjem broju časopisa Tema, kojem ste na čelu, objavili ste temat o inicijativi Roberta Perišića “Pravo na profesiju”, gdje je obrazložena ideja o novom načinu honoriranja pisaca, odnosno o poboljšanju njihova materijalnog statusa. Je li to pravo rješenje?
– Kako se takva inicijativa nije uspjela oformiti unutar institucija, primjerice, društava pisaca, onda je dobro da se pokrenula individualno. No stvar je kompleksna i problem pisaca nije moguće riješiti parcijalno nego treba mijenjati cijeli sustav u kulturi, osobito dio koji se odnosi na distribuciju novca. Ne slažem se s time da pisac ima doživotnu apanažu i da ga se plaća do kraja života zato što je pisac. To je postojalo samo u socijalizmu, gdje su postojali državni pisci ili još ranije kad su postojali dvorski pisci. Takva vrsta pisca kao institucije nama ne treba. Potreban nam je slobodan pisac koji će koristiti prednosti sustava i za to biti adekvatno plaćen. U nekim zemljama razvijen je sustav koji piscima omogućava pristojan život, gdje dobivaju stipendije i stalno su na turnejama, kao Rolling Stonesi, čitaju u raznim gradovima i za to su dobro plaćeni. Neki izdavači imaju i ekskluzivne ugovore s pojedinim autorima, ali to je dovelo do hiperprodukcije ne baš osobitih knjiga, što nije dobro ni za pisca ni za izdavača, a najlošije je za književnost. Pritisak je vrlo loš suputnik kvalitete. Mislim da je puno slobodniji onaj pisac koji preko dana radi kao advokat ili inženjer u tvornici nego onaj koji od države dobije novac i onda ga mora odraditi.