Eurokaz je 2014. prestao biti kazališni festival, ali je počeo raditi kao produkcijska kuća. Prošle godine pokrenut je i festival Eurijala koji se od 25. lipnja do sredine listopada, u tri bloka, održava na različitim zagrebačkim lokacijama, od kojih neke nikad nisu bile kazališni prostor. Eurokaz je producent nekoliko predstava, a bit će praizvedene čak četiri. Ovogodišnji fokus Eurijale je na mladim umjetnicima koji, kaže redatelj Branko Brezovec, u institucijama nemaju potpunu slobodu.

Branko Brezovec rođen je 1955., a diplomirao je 1986. kazališnu režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, gdje je danas zaposlen kao redoviti profesor. Od 1971. do 1986. vodio je alternativnu kazališnu skupinu Coccolemocco, a jedan je od osnivača Eurokaza, međunarodnog festivala novog kazališta, koji se održavao od 1987. do 2013.

NACIONAL: Fokus Eurokazova festivala Eurijala ove godine je na mladim umjetnicima, zašto?

Eurokaz je do 2014. bio najozbiljniji međunarodni festival da bi nakon toga nastavio raditi kao produkcijska kuća. Zadržali smo potrebu gostovanja predstava koje su „smjerodatne“, da se vidi da nismo sami na svijetu i da to što radimo nisu ekstravagancije i prepotencije, da sličnih estetskih iskustava u punoj ozbiljnosti ima obilato i drugdje. Tako je unutar Eurokaza kao produkcijske kuće nastao opsegom smanjen, ali koristan festival Eurijala. U Hrvatskoj se posljednjih godina pojavio nemali broj mladih umjetnika koji bi radili u ambicioznim formatima, ali ako i dobiju priliku unutar institucija, ne mogu do temelja afirmirati svoja estetska nagnuća i energetski zarezati deblo dugovječnog kazališnog hrasta.

NACIONAL: Umjetnik je ograničen…

Govori im se da pred nosom moraju imati publiku, a time i blagajnu, da ne smiju prekoračiti građanske mitske norme, možda samo malo, tek toliko da privuku medijsku nepismenost. U Eurokazu se može raditi u punoj estetskoj slobodi, ne postoje terminska ograničenja pripreme, ansambl se bira po afinitetu, a nije presudna ni zahuktalost izvođenja. Uglavnom, mi nismo teatar novca, ali nismo ni sitniša. Stoga smo smatrali da bi bilo mudro i korisno dati priliku mladosti, ali i dati ruku nepravedno odbačenoj starosti. Dati priliku disidentima zagrebačke Akademije dramske umjetnosti. Najesen, nakon četvrt stoljeća prebivanja tamo, idem u mirovinu pa je ne moram više hvaliti, što mi je teško padalo pa sam o njoj ponajviše šutio.

NACIONAL: Dosta je kritike na račun ADU-a.

Tako je, ali kad ja o tome najesen krenem govoriti argumentirano i poimenično, vi ćete, Tamara, biti prva kojoj ću ponuditi svoje mučne konfesije, ali ostat će nešto i za otkrivanje socijalno osjetljivih skandala, a to su temati s razine koju, koliko vidim svakog utorka na N1, pokriva gospođa Gaura Hodak. Da, kritičnost oko Akademije raste, ali ne dovoljno. Vrlo loše su reakreditacije, to je ono kad vanjski međunarodni stručnjaci analiziraju djelovanje pojedine akademijske ustanove po segmentima. Ne sjećam se točno, ali gotovo polovina ocjena tih segmenata, i to onih za nastavu presudnih, nije zadovoljavajuća. O kvalifikacijama osobe koja predaje, recimo, na našem Odsjeku kazališne i radijske režije, pričat ću vam najesen. To je možda nepristojno reći, ali nakon skoro 25 godina rada na školi imam osjećaj da tamo više ne pripadam u estetskom smislu i u načinima kako bi se trebalo didaktički ophoditi sa studentima. No i na takvoj Akademiji uspjeli su se profilirati neki mladi ljudi u sferi umjetničkog rizika. Posebno je fascinantno da na osječkoj Akademiji za umjetnost i kulturu postoji jaki zamah suvremenosti: Odsjek za neverbalno kazalište. Već sam tri puta surađivao s njima. Tamo su studenti nepotrebno uplašeni za svoju budućnost jer misle da tako prošireni, polivalentni horizont vještina – oni uče žonglirati, glumiti, plesati, animirati lutke – neće moći smjestiti u institucije. Ali ja im kažem da će za 15 godina kazališta biti potpuno hibridizirana i da se u njima više neće moći ustrajati u čehovljanskoj karakterizaciji individue. Već sada smo duboko svjesni njezina rastakanja, onoga što Bloch naziva „stečaj subjekta“. Subjekt opstoji bez tvrde jezgre, imate samo čovjeka poput luka koji se ljušti, kako je to Ibsen lijepo primijetio u „Peer Gyntu“, postojimo samo kao ljuske. Isto tako, u Osijeku je puno manji pritisak umjetničke taštine. U Zagrebu se svi glumci bore za zlatne vijence javne beskorisnosti, a pristanete li na Osijek, pojavljuje se i neka ideja duhovnog zadovoljstva.

NACIONAL: Upravo umjetnike s tog odsjeka predstavit ćete na Eurijali.

Dakle, s tog odsjeka predstavit ćemo tri senzacionalne diplomske predstave. A Zagreb ima sjajnog mladog dramatičara Mihovila Rismonda. Njegovu ćemo predstavu „Ljubav u afteru“ igrati ambijentalno, u Caféu Melin, a na Strossmayerovu šetalištu praizvest ćemo njegov tekst „Pater familias“.

NACIONAL: Prvi put ćete teatar smjestiti u neke vanjske prostore. Osim spomenutih, predstave će se izvoditi i u dvorištu Pravnog fakulteta u Ćirilometodskoj i na Bundeku, kako je do toga došlo?

Turistička zajednica Zagreba i ove godine nam je pomogla u organizaciji festivala. Njihova ljubazna pomoć Eurokazu traje od prošle godine, otkad se saznalo da nam je Zaklada Kultura nova vrlo arogantnim načinom ukinula svako financiranje. I u odabiru prostora poželjeli smo inovativnost, potražili smo je u agramerski konzervativnom prostoru Gornjega grada.

NACIONAL: Koliko je važno da se Zagreb otvara tim novim, alternativnim i ambijentalnim prostorima?

Mislim da je to važno, ali i neminovno, posebno zato što je ambijentalni prostor u Zagrebu pitanje više sile zbog obnove nakon potresa. Porušene, a već odavno urušene, kazališne institucije bezobzirno su zaposjele gotovo sve centre za kulturu grada, a centri za kulturu u tom iznajmljivanju prostora vidjeli su priliku za svoj financijski probitak. Danas vam iznajmljivanje tih staromodnih, socijalistički dizajniranih, poluamaterski tehnički opremljenih prostora košta između 40 i 65 eura na sat. Pa vi izvolite! Eurijala je ove godine znatno proširila svoj opseg, a kako je riječ o financijskoj skromnosti mladih ljudi, to se moglo budžetski izdržati i s idejom ambijentalnosti uskladiti.

‘Iako pripadamo ljevici, HDZ je Eurokazu puno više pomogao od lijevih ministara’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Kako stoje stvari sa sporom Eurokaza i Zaklade Kultura nova? Čula sam da je Zaklada „promijenila ploču“ nakon svog prošlogodišnjeg ukidanja novčane potpore i otvorenog pisma kojim je Eurokaz ukazao na netransparentnost u određivanju kriterija za financiranje programa?

Moram reći da u toj njihovoj transformaciji ne osjećam neko posebno zadovoljstvo. Eurokaz je osjećao sram dok se morao boriti za tako elementarne stvari u sferi intelektualnih obzora. To je otužno djelovalo kao revival, mislili smo elaboriranog, sukoba na književnoj ljevici od 1929. do 1952. Kao da Krležu, Ristića i Lasića nitko nije čitao. O tom prošlostoljetnom sukobu mlada redateljica Rajna Racz radit će predstavu u našoj produkciji. Ove godine Kultura nova je, stisnutih zubi, dala novac, jer nije mogla parirati zahuktaloj, teorijski rasprostrtoj zavjesi. Usprkos dodijeljenim sredstvima, mi smo opet, poštenja stvari radi, urgirali otvorenim pismom jer osnovne premise koje su trebali zadovoljiti prijavitelji nisu bitno promijenile svoju „strahobalnost“ i oholost. Od Eurokaza se i nakon 35 godina bespoštedne borbe za elementarne principe kazališne pameti i pismenosti, tražilo svakogodišnje zaklinjanje u inovativnost, refleksivnost, angažiranost i slične marifetluke.

NACIONAL: Što mislite, odakle je krenula inicijativa za tu promjenu?

Nadam se da je to njihovo dostojanstveno sazrijevanje kojemu smo mi skromno pomogli. Čovjek uči dok je živ, pa čak ako mu to znanje i ne treba. A ovdje je trebalo.

NACIONAL: Kako ste se vi osjećali, da nakon pola stoljeća rada u kulturi morate objašnjavati što radite?

Rekoh, 35 godina hrvanja, šakanja i nogiranja, a nazivali su nas drekokaz, kataklizmokaz, grobokaz, strahokaz, bili smo sotonisti, pornografi, ja sam režirao STravijatu, čudili su se kako je Gordana Vnuk još na slobodi. Kultura zaborava, dalo bi je se prevesti kao kulturni jal, imanentna je našem nacionalnom biću. U proteklih desetak dana u Zagrebu su gostovali velikani Kentridge i Wilson. To da su na Eurokazu bili Wilson prije gotovo trideset godina, a Kentridge prije dvadeset, nitko u medijima nije spomenuo. A Hrvatska bi se mogla dičiti svojom pameti koja je znala gledati unaprijed, prepoznati anticipacije, a ne da provincijalno iščekuje provjerenost ključnih umjetničkih imena. Da ne govorimo o politici – preko Eurokaza se jako dobro moglo vidjeti koliki je utjecaj politike na kazalište i obratno. Ali kad govorimo o sukobu na ljevici, on nam je uvijek donosio više štete nego nesporazumi s hadezeovštinom. Pa evo, sjedimo i razgovaramo u skučenom prostoru Eurokaza, to je sve što imamo čvrsto. Ovaj prostor Eurokazu je priskrbio HDZ-ov kulturni ministar Biškupić, a ne naši prijatelji i prijateljice, ministri s ljevice kad su bili na vlasti. No vratimo se na Kulturu novu. Oni su tvrda, poluobrazovana ljevica s posuđenim, a nedočitanim principima. To bi se još moglo podnositi, makar nema opasnije stvari od poluobrazovanosti, ali glavni je krimen te zaklade: kad ti jednom daju novac za programe, više se ne brinu, tko zna zašto, za kvalitetu realizacije. Kićo Burić, koji je ove godine proglašen najboljim europskim glumcem, u Eurokazu je prije dvije godine radio predstavu „Gilgameš“, na tri kata MSU-a, lijepo, no tri mjeseca nakon te euforične premijere Kultura nova usudila se uskratiti nam sredstva za sljedeću godinu. Sad su se otvorili i tvrde da se programi neće prilagođavati parametrima Kulture nove, nego će se oni prilagođavati nama. To je veliki korak, i za nas i za čovječanstvo, a nadajmo se da će pratiti i kvalitetu produkcija koje financiraju.

NACIONAL: Kako danas funkcioniraju Eurokaz i Eurijala i kako se financirate?

Što se tiče Ministarstva s navikom, njihovo financiranje je konstanta, ni velika ni mala, ali barem unaprijed znate na čemu ste, s Gradom, moram ih pohvaliti, sve bolje. Ove godine našu produkciju baziranu na Krležinim „Simfonijama“ i Ristićevoj „Turpitudi“ koproducira Srpsko narodno vijeće, što nam je posebno drago i društveno dragocjeno.

Unutar godinu dana Eurokaz će ostvariti tri produkcije, a to su produkcijski kapaciteti mainstream institucija s pedeset puta više zaposlenih od Eurokazove bijede. Pored već spomenute, producirali smo adaptaciju Strindbergova „Mrtvačkog plesa“ Borne Baletića, koja će se izvesti na Eurijali, a ja sam u travnju radio estonsko-hrvatsku koprodukciju „Novi sotona“, predstavu koja je, mimo moje volje, iz dana u dan sve aktualnija, jer znate, naravno, tko je trenutačno na Zemlji inkarnacija tog metafizičkog zlotvora.

Nije dobro da Eurokaz, zbog tako skromnih financija koje dobiva, ne ispunjava svoju osnovnu funkciju; biti poligon za mlade umjetnike ili za umjetnike poput Borne Baletića ili Kiće Burića koji su morali odustajati kad su ih institucije nerazumno odbile i kad su ih, s malo više strpljenja, trebale prigrliti. Osuđeni smo na nepotizam jer ja prekarno upošljavam svoju suprugu oko glume i kostima, a sina oko rasvjete i tegljenja dekora. Smisao Eurokaza je da neki mladi umjetnici glume, rade kostime i svjetlo i da im se zato pristojno plati.

NACIONAL: Vratimo se na problematiku Akademije.

Najesen idem u penziju, na Akademiji sam predavao teatar od Jerzyja Grotowskog do najrecentnijih primjera. Nitko me do danas nije pitao da ostavim svoju teško skupljenu i unikatnu arhivu do koje sam došao radeći za Eurokaz i hamburški Kampnagel, prijateljujući s vrhovima ozbiljnosti današnjeg svjetskog teatra. Također ne znam hoće li uopće netko nastaviti tematiku mog kolegija, najvjerojatnije će ga ukinuti. Time će bilo kakva priča o kontinuitetu inovativnog, suvremenog teatra biti za studente uzaludna jer se na ADU vrlo slabo promišljaju Artaud, Brecht, a Gavella se već odavno na Akademiji pojavljuje samo u anegdotama. Sve pedagoške greške na ADU danas osjetit će se u hrvatskim kazalištima za petnaest godina.

NACIONAL: Što se dogodilo da je sve stalo?

Sve je lijepo krenulo početkom dvijetisućitih, kad se Zuppa žestoko založio za inoviranje pedagoških programa. Tada sam na glasanju Vijeća za prijem na radno mjesto jedva prošao, ali sam prošao. A po dobroj staroj akademskoj navadi, kad se jednom uđe, bio ti student ili profesor, nitko te više ne može izbaciti. ADU je povećavao broj profesora i vanjskih suradnika tako da danas imate dvoje do troje profesora na jednog studenta, na financijsko veselje Rektorata i Ministarstva. Počelo se s četvero – petero profesora na 50 studenata, a sad je 50 profesora na 35 studenata. Sve se specijaliziralo pa se danas došlo do toga da se na vijećima razgovara samo o napredovanju u zvanju.

NACIONAL: Kako gledate na nezavisnu scenu u Hrvatskoj? Jako je živa i aktivna, ali umjetnici moraju strašno puno raditi, i to različite poslove, da bi uspjeli preživjeti. Je li tako i u Europi?

Možda više nije sve točno što ću sada izgovoriti jer je prošlo petnaest godina otkad sam aktivno radio na njemačkoj nezavisnoj sceni, u hamburškom Kampnagelu, za vrijeme intendanture Gordane Vnuk, najvećem poligonu izvaninstitucionalne njemačke kulture koji ima šest scena. Dakle, rijetko u kazališno naprednoj Europi imate takav ponižavajući odnos nezavisnog i institucionalnog kao što je to u Hrvatskoj. Podjela na institucionalno i izvaninstitucionalno je hrvatska birokratska floskula. U Francuskoj je odavno vrlo malo institucionalnih kazališta, sav vrhunski umjetnički potencijal zapravo je u centrima za kulturu. A pogledajte naše centre za kulturu, mentalne i kreativne kapacitete ljudi koji njima rukovode. Centri za kulturu zapravo su centri za kukičanje, džogiranje, ritmiku i pripravke od tibetanske trave. Tim bi se prostorima, kao u Francuskoj, trebali baviti najpropulzivniji umjetnici, a kukičanjima mjesne zajednice. Ili kao u Njemačkoj, gdje najmanje 50 direktora kazališta iz cijele zemlje dolazi gledati diplomske predstave studenata režije, pa kad vide izvrsnost, stanu u red i odmah im ponude angažman u svojim kazalištima. Je li to dobro? Teško se othrvati ponudi da u srednjim dvadesetima uđeš u stalan angažman i dobivaš mjesečnu plaću između 20.000 i 30.000 eura. Njemački teatar odumire zbog bogatstva. Ali ako se odupreš takvoj vrsti građanski osiguranih estetskih ponuda, zanima te inovacija, čekaju te standardi koji nisu ništa lošiji od institucionalnih.

NACIONAL: Zašto je vama važno da se mladi umjetnici profiliraju, da rade?

Ako se bavite kazalištem, možete se baviti na način valjanja u vlastitoj taštini, vrebate boljega od sebe i pokušavate zaustaviti njegove proboje. Tako se radilo nakon Gavelline smrti za vladavine Kartela, a do danas je na istom konju jahao i Buljan. Ja radim drugačije. Od svoje 18. godine, od završetka gimnazije, vodio sam festivale, jer me zanimalo što drugi ljudi rade i mogu li se s njima mjeriti. Gledao sam predstave, upoznavao bolje od sebe i pozivao ih da nam dođu. Bio sam, trockistički rečeno, protiv socijalizma u jednoj zemlji.

NACIONAL: Kako vi gledate na kazalište, kao nešto što šokira, što educira ili nešto što zabavlja?

Moja predstava „Glembajevi“ koju sam radio u Prilepu, u Sjevernoj Makedoniji, gostovat će u sklopu Festivala Miroslav Krleža u Kerempuhu. Mnogi su odmah rekli: „O, pa to će biti turbulentno i zanimljivo, Brezovec u Kerempuhu.“ A ja sam pomislio: zašto je to zanimljivo da sam ja u Kerempuhu, kakva je moja pozicija? Diplomirani sam redatelj s međunarodnom karijerom, profesor na ADU, zašto Kerempuh ne bi bio dio mog prostora? Ali pretpostavljam da to sve ide iz činjenice da sam zdušno pomagao Eurokazu u radikaliziranju čovjekova fundamentalnog ega usuprot njegovih građanskih stilizacija i alegorija. Podržavao sam teatar u kojem je prštala krv zaražena AIDS-om, javni homoseksualizam kada se homoseksualnost još uvijek smatrala bolešću, a veselilo me je i mokrenje po sceni HNK-a slovenske grupe Via negativa. Takve vam efemerilije prikače na rep za cijeli život. Velike političke masakre u svojim predstavama doista nisam radio, iako su neke moje predstave srušile jednog kulturnog ministra i nekoliko direktora kazališta. Volim anarhičan teatar, ali senzibiliziran sam za izravnost melodrame. Velikim dramskim, ontopološkim tvrđavama poput Krležinih „Glembajevih“ i Šnajderova „Kamov, smrtopisa“ pokušao sam pronaći rupu do melodramatskih trivijalnosti. Ali usudio bih se reći da se moja generacija, Živadinov, Taufer, Pašović i ja, borila za neideološki teatar. Pokušavate istražiti najrazličitija vibriranja dramskog teksta. Čemu to služi? Već smo govorili o koncepciji čovjeka kroz Ibsenovo ljuštenje luka, a još ću dodati da je napor prema neideološkom teatru zapravo pokušaj da se zaustavi njegova linearna agresivnost, da se, usuprot Gertrudi Stein, koja tvrdi da teatar nikad nije u sadašnjosti, i to upravo zbog brzine prolaza kroz svoju materijalnost, barem uspori i decentrira.

NACIONAL: Vratimo se Eurijali, izvodit će se u tri dijela, ovo je prvi, a drugi će biti izveden početkom rujna.

Tako je, i osim „Strijele panonske“, diplomske predstave Ene Jagec na Bundeku, u Centru za kulturu Maksimir bit će izvedene dvije slovenske predstave: „Finalizem:: Fonemi“ Dragana Živadinova i „Amsterdam“ njegova sina Aljoše. Dragan je obilježio jugoslavenski, naravno, i slovenski teatar, a i Eurokaz bez njega nije mogao. Dragan tvrdi da je to njegova posljednja predstava, a predstava njegova sina pršti od užitka započinjanja pa će oba gostovanja u Zagrebu imati posebnu emocionalnu odignutost. I u trećem dijelu Eurijale, sredinom listopada, Borna Baletić predstavit će predstavu „Superpozicija“, a Eurijala će završiti izvedbom „Novog sotone“ u MSU-u.

NACIONAL: Vi još uvijek ne planirate svoju posljednju predstavu, puno radite.

Ne planiram, ali znam da će ona uskoro doći.

NACIONAL: HDZ vam je, nevjerojatno, puno više pomogao.

Da, to je zaista apartno. Posebno u vrijeme tuđmanizma 90-ih, kad je multikulturalizam u Hrvatskoj bio proskribiran žešće nego danas kad o njemu zbore razni zvekanovići, a Eurokaz je svejedno dobivao milijun i pol kuna. Za razliku od ljevice koja se redovito s nama nadmudrivala, HDZ je mislio ovako: oni su bedasti, ali nisu glupi, načitani su, pa di ćemo s njima gubiti vrijeme, daj im da budu sretni, ali ne presretni.

NACIONAL: Danas, nakon 50 godina u teatru, jeste li ponosni na to što ste napravili?

Nisam ponosan, ali sam zadovoljan. Ponos bi se trebao pojaviti, ili se ne bi trebao, da sam se, poput Gordane Vnuk, upro u arhiviranje korisnosti svoga djelovanja. Ništa nisam arhivirao osim svojih epikurejskih zadovoljstava. Mnogo sam putovao i sa svojim predstavama gostovao, dva puta bio na Madagaskaru i jednom u Novoj Kaledoniji. Slušao sam pametne ljude i ponekad s njima razgovarao. Kao turist lijepo sam i zanimljivo jeo i sve to pristojno zalijevao. A kad sam radio festivale, nisam baš jeo, ali progutao sam za cijeli život nekoliko uznemirujućih predstava. No morate se u takav posao, kojem se potpuno predajete, baciti naglavačke, vlastiti put odmotavati svakodnevno pred sobom, morate o budućnosti misliti retrogradno, dakle zaljubljeno, bez kalkulacija smisla i domišljanja značenja. Eto, tako prolazi vrijeme dosuđeno mi na Zemlji – da parafraziram mudrog Brechta.